Sukob Izraela i Irana kao simbol promjene epohe
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 17 Lipanj 2025 18:05
U vremenu povratka geopolitike i transformacije dosadašnjega međunarodnog poretka rivalstva velikih i onih manjih sila sve češće poprimaju oblik regionalnih požara koji prijete prerasti u globalni požar. Sukob između Izraela i Irana, koji je ušao u novu i opasnu fazu izravnih udara na teritorije dviju država, upravo je takav požar.
Njegovi uzroci nisu isključivo vjerski, ideološki ili politički, već duboko ukorijenjeni u zakonitostima međunarodnih odnosa, gdje se interesi projektiraju silom, a sigurnost jamči moć.
Dana 12. lipnja izraelske zračne snage izvele su udare na iranske vojne ciljeve u dubini teritorija Islamske Republike. Ciljevi su bili infrastrukturno važni objekti povezani s balističkim programom – podzemna skladišta, istraživački centri i logistički čvorovi. Gotovo istodobno uslijedio je iranski odgovor – raketni udari i valovi dronova upućenih prema izraelskom prostoru. Iako je izraelski obrambeni sustav presreo većinu prijetnji, signal koji je poslan svijetu jasan je: sukob ulazi u novu, potencijalno katastrofalnu dimenziju.
S gledišta realističke paradigme međunarodnih odnosa, ponašanje obiju strana razumljivo je i predvidivo. Izrael, okružen nestabilnim susjedstvom i suočen s višedesetljetnom politikom nepriznavanja prava na postojanje od Irana, djeluje u skladu s načelima preventivne sigurnosti. Cilj: neutralizacija prijetnje prije nego što ona postane egzistencijalna. Iran, sa svoje strane, već godinama nastoji uspostaviti svoj geostrateški koridor utjecaja – tzv. šiitski polumjesec – koji bi mu omogućio projiciranje moći od Teherana do Mediterana. Sukob je, dakle, borba za status, sigurnost i utjecaj, a ne tek plod ideoloških razlika.
Ulogu trećih aktera valja također sagledati hladne glave. Sjedinjene Američke Države, tradicionalni zaštitnik Izraela, podupiru pravo Tel Aviva na samoobranu, no jasno izbjegavaju dublje uključivanje. Washington je svjestan da bi otvoreni rat na Bliskom istoku narušio njegove globalne interese, osobito u trenutku kada mu pažnju zaokuplja Indo-pacifički prostor i rivalitet s Kinom. Rusija, koncentrirana na rat u Ukrajini,, taktički koristi iranski faktor kako bi oslabila američki utjecaj u regiji, pri čemu balansira u složenom odnosu s Izraelom. Kina, kao globalni trgovinski geopakter, zalaže se za stabilnost regije – ne iz altruizma, već iz interesa. Iranska destabilizacija ugrozila bi projekt Pojas i put, zbog čega Peking nastoji biti posrednik, ali bez konkretne moći pritiska.
Režim u Teheranu suočen je s unutarnjim nezadovoljstvom, međunarodnim sankcijama i gospodarskim izazovima. U takvim okolnostima, vanjskopolitička konfrontacija može djelovati kao sredstvo unutarnje konsolidacije i prikazivanja snage. Istodobno, Iran pokazuje sposobnost asimetričnog ratovanja, koristeći mrežu proxy-aktera (Hezbollah, Huti, milicije u Iraku) kao instrumente regionalnog pritiska. Ipak, pokazalo se kako Izrael, s vjerojatno i najboljom obavještajnom službom na svijetu, sposoban djelovati duboko u dubini iranskog teritorija i infiltrirati svoje ljude u iranske vojne strukture.
Izrael, unatoč tehnološkoj i vojnoj superiornosti, svjestan je granica svoje moći. Svaki prekomjeran odgovor nosi rizik šireg rata u kojem bi mogao biti usisan veći broj aktera. Zato djeluje ciljano, ali odlučno – s ciljem odvraćanja, ali i jasne poruke da je crvena linija odavno povučena.
U političkom diskursu obje strane koriste ratne operacije za učvršćivanje unutarnjih pozicija. Tel Aviv homogenizira javnost oko sigurnosne prijetnje, dok Teheran manipulira nacionalističkim osjećajima kako bi odvratio pozornost s vlastitih slabosti. Mediji, s obje strane, djeluju kao oružje u psihološkom ratovanju, oblikujući narative i demonizirajući protivnika.
Unatoč retorici, jasno je da se trenutačni sukob odvija unutar okvira ograničenog ratovanja. No iskustvo pokazuje da upravo takvi sukobi mogu eskalirati i mimo volje aktera. Geopolitički zakon nesigurnosti i nelinearnosti uvijek ostavlja prostor za pogrješne kalkulacije, neplanirane incidente i eskalacijske spirale.
Kriza međunarodnog poretka
U duhu realističke analize, treba priznati: ovaj sukob nije borba dobra i zla, već sukob interesa, percepcija prijetnji i borba za status u multipolarnom svijetu. Sve dok međunarodni akteri ne razviju novi model kolektivne sigurnosti koji uzima u obzir stvarne interese država, a ne samo idealističke parole, ovakvi sukobi bit će neminovni.
Sukob Izraela i Irana zato je mnogo više od još jedne epizode u dugoj povijesti Bliskog istoka. On je indikator promjene epohe – prijelaza iz svijeta liberalne hegemonije u svijet realističkih kalkulacija, gdje se sigurnost, nažalost, ponovno mjeri snagom, a ne dogovorom.
Ušli smo u razdoblje krize međunarodnog poretka, razdoblje povratka gole sile, gdje se međunarodna pravila pišu snagom oružja, a ne tintom diplomatskih fraza. Svjedočimo urušavanju nekadašnjih sigurnosnih jamstava, dok se globalna ravnoteža lomi pod teretom novih imperijalnih ambicija i sve češćih regionalnih sukoba koji prijete pretvoriti se u globalne kataklizme.
U takvu svijetu, u vremenu koje obilježavaju višesmjerne prijetnje, visokorizične geopolitičke kalkulacije i erozija međunarodnog prava, Hrvatska si ne smije dopustiti luksuz obrambene nemarnosti. Suočena s procesima migracijskih valova, mogućim destabilizacijama na jugoistoku Europe i sve agresivnijim globalnim nadmetanjima, Hrvatska mora prestati živjeti u iluziji da će joj netko drugi jamčiti sigurnost.
Vrijeme je da Hrvatska napokon počne razmišljati kao ozbiljna država. To znači: temeljito jačanje obrambenih kapaciteta, ulaganje u vlastitu vojnu tehnologiju, obavještajne sustave i stratešku kulturu. Nacionalna sigurnost ne može se temeljiti na deklaracijama, nego na konkretnoj snazi. I na svijesti da bez sposobnosti samoobrane – nema ni opstanka.
U svijetu u kojem je sigurnost ponovno roba koja se kupuje silom, a ne retorikom, hrvatska država mora pokazati da zna čitati znakove vremena. A znakovi su, više no ikada, jasni: samo snažne i odlučne nacije imaju pravo na budućnost.
