Usta puna ponosa, a narod se križa
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 19 Lipanj 2025 16:05
Toplo, vruće, svi odahnuli, nema izbora u sljedećim godinama, tri ili više slobodni smo kao ptice, neopterećeni stupamo prema boljoj budućnosti, sretni što je narod birao najbolje što imamo, na svim razinama vlasti. Birao badave, sam od sebe, osim što su ponegdje birači dobivali po pedeset eura, ali nije dokazano.
U Hrvatskoj demokracija cvate, dok u svijetu naprotiv propada. Još smo u jednom najbolji: nakon (osobito) lokalnih izbora svi su pobjednici ili barem poraženi tako izjavljuju, što znači da izbori nisu ni potrebni. Kako bilo, Hrvatska je zamijenila SAD kao svjetionik demokracije. Preko bare događaju se čudne stvari, te se ljudi prisjećaju Trumpove izjave da izbori više ne će biti potrebni. Mislili neki da se uravnoteženi Neron šali, kadli je sve više znakova da je mislio ozbiljno, što su napokon shvatili i američki birači, pa se lupaju po glavi i prosvjeduju protiv totalitarnih naznaka i jasno poručuju da ne žele kralja, niti američku kopiju Putina, a ne sviđa im se ni što moraju slaviti Trumpov rođendan velikim mimohodom oružanih snaga (još se sjećamo rođendana, pravog ili lažnog jugoslavenskoga satrapa). Niti im se sviđa što šalje vojsku na losangeleske ulice, čudo odavno neviđeno, s mirisom građanskoga rata, a uzgred netko pomalo eliminira istaknute demokrate. Kaligula se u Kremlju smješka. Sve mu ide na ruku. Trump naravno nije zaustavio agresiju Rusije na Ukrajinu, niti može, a što otvara ili samo gleda nove sukobe, i to paše Kaliguli. Otvara? Ne izravno, ali ima i on svoje hutiste, pa djeluje kao posredno i onda veli da s tim nema veze.(pa se javi Bibi, i kaže da je Donald sve znao). Ono što je obećao Americi, MAGA, dobilo je nastavak - reći, što bi zajedno bilo MAGAreći, a shvatio i njegov Ranković, to jest Musk, pa se razišli, nego što. Razumjeli svi da je umjesto Učinimo Ameriku opet velikom, postigao Učinimo Izrael opet velikim, na veselje simpatičnoga režima, koji ratuje na sve strane i širi Lebensraum, a da slučajno ne bude zaustavljen nudi Trumpu svoje usluge glede Irana i uopće osovine zla, obavlja za američki račun sitne posliće, kao što je gađanje Teherana i ubijanje iranskih zapovjednika, a kada Iran odgovori, opet sprema jaču odmazdu i novo gađanje postrojenja za proizvodnju nuklearne energije, što može dovesti ili već jest do novoga Černobila. Sva je sreća da mi u Hrvatskoj (tada u sastavu glupe Jugoslavije) nismo bili ni na frtalj puta do atomske bombe – vidjeti tito jovankatelevizijsku emisiju o pokušajima - sreća, velim, jer bi nam onda početkom devedesetih srbizirana jugoarmija uz oružje teritorijalne obrane otela i bombu, pa ju u pogodnom trenutku bacila na Banske dvore. Tu smo tragediju izbjegli, agresora poslije slomili, ali su hrvatski zapovjednici otjerani u Haag, gdje su im Carla i ekipa pripisali takve zločine kao da su oni rečenu bombu bacili na Knin.
A ništa. Mislili smo da ćemo barem u novom stoljeću biti mirniji, samostalni i sretni, kadli su nas već nakon nekoliko desetljeća pogodile nove katastrofe. Covid!, pa Potres!, pa Možemo!, zadnje dvije usrećile posebno metropolu, središte političkoga, gospodarskog i kulturnog života lijepe nam Hrvatske, a osobito kulturnog. Tako čitamo Mak, Tor i ja da se usred Zagreba, u galeriji centra za kulturu navodno može vidjeti kip nezaboravnoga maršala – u doduše (sve manje) hrvatskom centru, a maršalovoj družici Jovanki priređena izložbe u doduše srpskom centru, valjda također u Zagrebu. Sjajan primjer srpskohrvatske suradnje, koji središte grada Zagreba pretvara u Kumrovec ili Beograd. Dobro, Srbima i Pupovcu ne može se zamjeriti, i inače im se ne smije zamjeriti, ali hrvatskom, zagrebačkom centru za kulturu i može i mora, ali uz neka objašnjenja: ondje je ravnatelj neki lik koji je bio dobio pakrački dekret iz HAVC-a poradi onih petnaest minuta u Dvoru na Uni, ali ga je prilježna bratija smjestila na lokalnu razinu, zagrebačku, pa kada je još na vlast došao Možemo!, onda je lik shvatio da može što hoće i Gavrilovićevim paštetom namazao dasku svima koji imaju nešto protiv zločinca Broza. Tako se, eto, ostvaruje marš na institucije – ako ne uspije baš sve s filmom na državom razini, hajdmo na lokalnu, i to naravno zagrebačku.
Riječ je o stjenicama.
Podignula se velika buka oko stjenica u zatvorima, što je samo skretanje pozornosti od stjenica u tzv. kulturi, nesnosnim malim životinjicama, koje se, oku gotovo nevidljive, uvlače u sve kulturne madrace, a publikum samo gleda što se događa, ne vjeruje očima. Pobjeda sljedbe Možemo! u koaliciji s pionirskom organizacijom SDP, otvorila je širom vrata ulasku jugonostalgičara i titoista u grad Zagreb, te se sve čini kao da je 1945. - samo što se sada još ne ubijaju prodeljudi, nego se ljude ubija u pojam. Tako i parada ponosa ili kako se zove, ima otvorenu kapiju, a narod se križa. Ove je godine slogan ponosne povorke bio Usta puna ponosa, što znači da je slogan izmislio netko vrlo inteligentan, budući da razboritom i pomalo ciničnom čovjeku te riječi izazivaju različite asocijacije, podosta seksualne, pa i riječ ponos s nevelikom izmjenom vokala može značiti nešto potpuno drugo.
Istodobno, udarac uzvraća onaj dio scene koji poštuje hrvatske tradicionalne vrijednosti utkane u identitet toliko snažno da ih nikakve revolucije ne mogu baciti u očaj. U stvari, slave život. Pa hodaju za život, žene i muškarci, obitelji s djecom, koju Usta puna ponosa iz poznatih razloga ne mogu i ne će imati, ali eto – službeni mediji, odnosno njihovi jurišnici prikazat će Usta u punom sjaju, sa simpatijama, a hodače za život ironično, omalovažavajući, ma jest primitivci hodaju ulicama, ognjištarci i slični. Iživljava se bagra orjunaška ili samo blesava, a kada ih se pita o demografskom problemu, samo mucaju ili šute. I nije to bezazleno. Što manje malih Hrvata, to bolje. Kad odrasle nismo pobijedili u ratu, hajdmo malene rođene i nerođene gađati u miru, koji je ionako prividan i privremen, čim Putin razori Ukrajinu, krila će raširiti Srbija, tako da mi,kažu oni, mi stjenice, samo u miru Božjem radimo pripreme za događaje
Postoji još jedna scena, rođena ne tako davno, a i ona se zalaže za – život. Za život palestinske djece, koju zločinački palestinaNetanyahuov režim ubija na buljuke - djeca pokopana u zemlju ili pokopana u ruševinama, gdje se malena tijela mjesecima raspadaju, jer Palestinci u Gazi nemaju opremu i strojeve da bi mogli do pobijenih. Nemaju ništa, nemaju hrane, nemaju vode, a rijetka humanitarna pomoć dijeli se na punktovima, Izraelcima poznatim, pa kada se ljudi okupe bolja su meta nego kada su raštrkani... I zato, čast mladim ljudima, Zagrepčankama i Zagrepčanima, koji su priredili propalestinski prosvjed na Europskom trgu, pokazali što je ljudskost, što je empatija. Uzgred, premda nije rečeno, a ja kažem, poruka je to i državnim vlastima, koje su dobro položile ispit u pitanju Ukrajine, ali su pale na maturi glede Gaze, te još nismo čuli jasnu i glasnu osudu genocida, niti zahtjev za dvije države, izraelsku i palestinsku. Radi se o sindromu hipoteke koja ne postoji (o čemu sam pisao prošloga tjedna), hipoteke koja se i na ovaj način drsko nameće hrvatskom narodu u cjelini, upravo kao što nam to rade oni u Beogradu.
Još nas ima
O pitanju kuće A. G. Matoša, godinama sam ustrajno pisao samo ja u Hrvatskim kronikama. O kulturnoj i nacionalnoj sramoti. Prošastih dana pokazalo se da nas ima još: dva su saborska zastupnika govorila na plenarnim sjednicama o toj aferi: hrvatski branitelj Predrag Mišić, a zatim i povjesničar Josip Jurčević. Njima treba pribrojiti i velikoga kipara Kuzmu Kovačića, koji nije zastupnik u Hrvatskom saboru (šteta što nije), ali je akademik i najbolji u svojoj umjetnosti, a on je i matičar, pa je uputio bio službeno pismo upravnom režimu Matice hrvatske, i dobio anonimni odgovor. Slično je, anonimno, stiglo iz Matice objašnjenje (javnosti?) njezina doista nevjerojatnoga „angažmana“ u ovom slučaju, osamnaest godina dugoga sprječavanja da Kuća AGM-a bude dovršena. Na nesreću, autor toga „priopćenja“ slabo vlada hrvatskim jezikom. Na sreću, živ je Gavran, dotično odličan poznavatelj jezika i književnosti Zdravko Gavran, koji je analizirao priopćenje s jezikoslovne strane i našao toliko gramatičkih dubioza da nisam vjerovao očima. Te se on, i ja, i svi, zapitali kako to u praksi prolazi Zakon o hrvatskom jeziku, kojim se diči upravo Matica hrvatska.
