Budi se Hrvatska
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Srpanj 2025 17:06
Na tom tragu je bilo i duhovno okupljanje kao vrhunski kohezivni čin na upravo završenom Thompsonovom koncertu. Nešto se bitno dogodilo u bilu naroda: uzbudljiva romantika našega iskona pronađena kao spas u trenutcima zaborava pred samu smrt koju nam nude.
Kao da čitam stihove Viktora Vide o vili Hrvatskoj koja stoji na glečeru podno kojega udaraju blatni valovi, ali ona je daleko i nedodirljiva. Jer ta vila-genija je ona srž, onaj srh i tajni znamen koji nas ujedinjuje u misterioznim trenutcima što čine zanos, plamen strasti i radost življenja u zajednici. Neobjašnjiva su ishodišta naših davnina, polasci kao na hodočašća koja se ponavljaju u tragičnim trenutcima života zajednice, u opasnim danima što se slute po znakovima pada života na račun smrti. Tada se narod pa i raspršen u daljinama osjeća povezan nevidljivim sponama bez obzira na razlike u ovozemaljskim okvirima: bogati i siromašni, lijepi i ružni, mudri i slabo obrazovani, ranjeni i zdravi, stari i mladi.
I sve je već rečeno o fenomenu Thompsona kao mladoga čovjeka koji se pojavljuje u svijetu nematerijalnoga bivanja najzagonetnije umjetnosti glazbe; sve što je bilo moguće i od strane prijatelja i neprijatelja. Koliko je strasti i istine utkao u svojim naporima za ostvarene note, koliko je stihova zapisao ili prihvatio, kakvim je snovima vođen na tom putu iz enigme postanka u surovu javu rata. Na kojoj se to kuli vijorila zastava roda koju je ugledao i krenuo na to prvo hodočašće – ratni pohod. A na tom putu opažamo da se nalaze danas i drugi hodočasnici: nisu li naši sastanci na užarenim trgovima gdje dočekujemo športaše hodočasnički dolasci, nisu li odlasci na domoljubne koncerte Laudato televizije putovanja k misterijima duše, jesu li dugački putevi hodočašća za Marijine nakane ispresijecali cijelu Hrvatsku, a odlasci naše vojske u Lurd ušli u sam dramatični vapaj kršćana za opstankom? Zašto je tako bogato i glasno prisustvo mladih na Antunovskim hodovima, kao i onih tisuća hodočasnika na Hodovima za život? Kamo to hodočaste invalidi u kojekakvim utrkama i putovanjima od Ovčare do Srebrenice? Koja je to transcendentna sila što okuplja milijunske marijanske hodočasnike u našim brojnim mjestima štovanja Gospe, ili pak svetaca Vlahe, Dujma, Ivana…
Na tom tragu je bilo i duhovno okupljanje kao vrhunski kohezivni čin na upravo završenom Thompsonovom koncertu. Nešto se bitno dogodilo u bilu naroda: uzbudljiva romantika našega iskona pronađena kao spas u trenutcima zaborava pred samu smrt koju nam nude. Nemoguće je ne sjetiti se sudbine velikoga pjevača Vice Vukova. Njegov je tekst pjesama donio zabrinutost onodobnim gospodarima hrvatskoga naroda. Nije on pjevao samo o ljubavi između muškarca i žene, njegove su pjesme ponijele nas u nove zanose: postojale su bezvremene balade o čali koji je otiša u svit i nije se vratija, postojala su naša drevna zvona na još drevnijim crkvama koja su zvonila za vinčanja i smrti, za oluje i radosti, postojao je sirotinjski sin koji se u zagorskoj kleti opraštao s majkom na odlasku u daleke njemačke zemlje, pjesme su pričale o davnim i slavnim danima Boke kotorske koja je otrgnuta iz hrvatske ruke, ali će opet zasjati palace i đardini kad se vrati u dom; pjevao je o prijateljima koji se okupljaju na kapljici vina, onim ljupkim stihovima nalik na Galovića, Domjanića, ranoga I.G.Kovačića, pjevao je o nizu domovinskih tema i nakon dugog niza godina podigao duh i značaj zabavne pjesme na zavidnu razinu koju još nismo nadmašili. Zato je morao nestati. Dirnuo je u osinje gnijezdo partije, udbe, kosa i svih ostalih bogova koji su molohovski vladali našim ozemljem. Svima njima strani su apstraktni i transcendentalni pojmovi Boga, duha i duše, obezboženi panteon ispunili su novim bogovima - komesarima i sekretarima, a na vrhu Gensekom.
Kompozitori i Vice unijeli su u glazbu nostalgiju za domoljubljem koje je Hrvatima bilo zabranjeno. Otkrili su nam javno i glasno nogom zgaženo srce neke Hrvatske koja je davno zatrta i nevoljna tavorila ispod pepela nad kojim se izdizahu tornjevi naših zločina: NDH i Jasenovac. Između te države, crne i nevoljene, i nove komunističke koja nas nije voljela, otkrivena je u tim pjesmama ona dobra mati zemlja o kojoj su pjevali i Vice i zabranjeni pjesnici, ona roditeljica i dijete, kako pjeva Thompson i odjednom smo glasno pjevajući spoznali da postoji samo jedna domovina; nismo otkrili da volimo Hrvatsku jer je slavna, nego je postala slavna jer smo ju voljeli. Bila je to obnovljena prvotna odanost majci zemlji, njenim majkama i očevima, davnim predcima, svim slavnim i mudrim začinjavcima pa onda i svim mučenicima.
A slavuj naše estrade, Vice Vukov morao je pobjeći da spasi glavu. Počele su proskripcije koje nisu prestale do danas. Uobičajilo se u javnom lovu na glave da se po novinama ispisuju proskribirana imena za odstrel, kao i danas. Tko je to pisao? Isti oni koji i danas traže glave Marka Perkovića i ostalih jer su krivi što imaju imalo odanosti svom starom kamenom pragu rodne kuće, djedovima ubijenim na kojekakvim Križnim putevima, tragačima za pravdom i izvorom svojega postanka, našim vitezovima iz davne prošlosti od kraljeva Tomislava i Zvonimira, preko Zrinskih i Frankopana pa do današnjih svježih rana koje još nismo zaliječili. A k tome još se usuđuje taj proskribirani Thompson jamčiti i svjedočiti za Bogorodicu Mariju kao hrvatsku kraljicu, za anđele i svete kao Alojzija Stepinca, za nerođenu djecu i ljubav kao temelj sviju svjetova. Koja drskost od čovjeka koji nije u partiji, ni jednoj ni drugoj!
Ne samo gorčina i zluradost u riječima partije i reciklaže možemovaca oko nje u liku otrcanih i ofucanih likova koji mašu reptilskim repovima kao i svaki Asmodejev zmaj kad krepava, nego silna mržnja i zlo pokuljali su u njihovim sljedbenicima od kojih smo vidjeli najljepši primjer nekoga dionika vlasti koji je u petak istrčao na ulicu u centru Zagreba u donjim gaćama i vrišteći iz debele mješine kako su to same ustaše koje treba strijeljati, skakao i pravio prostačke geste pun nemoći da istjera razigrane mladiće i djevojke. Njegov lik pojavljivao se kratko na svim portalima, da bi u trenu nestao.
To je zorni primjer kako izgleda čovjek pisac proskripcija. On želi izmijeniti mjesto kamo Thompsonova mladost ide, kamo ga nosi zanos za onim apstraktnim pojmovima bez kojih ne možemo živjeti: dom, ljubav, Bog. Taj urlajući proskriba htio bi izmijeniti mjesto kamo idemo, a zaboravlja da ne može izmijeniti mjesto našega polaska, našega kamena postanka. I dok se svrha ljudskoga života po mišljenju vjernika sastoji u spoznaji Boga, s mogućnostima svakoga od nas, za one nevjernike to mišljenje izaziva urlik i mržnju onih koji Boga ne žele.
Sve su to razmišljanja nad terminom koji su mrzitelji Neba izmislili za pola milijuna razigrane mladosti: ustašluk. Ovaj termin pun je nekog turskog javašluka, komšiluka, derneka, satrapluka, kukavičluka i dertluka, to jest derta koji obuzima nesretne duše što se gube u sili i krvi kad ne mogu savladati sebe i druge. Tada se onome nesretniku oči zakrvave, poglede baca na sve strane dok poteže čokanj rakijetine i traži povod za neku kavgu. On zna da nije u pravu, ali šejtan mu šapće da ubije, udavi, oskrnavi sve što ga ne sluša. Jer on osjeća da mu je ugrožena moć, vlast, novac kojega ima u izobilju, a promjenom vlasti će ga izgubiti. Zato taj dertlukom obuzet ujahuje s konjem u crkvu i udara konja da se pogadi, on zna što krstu smeta. Zato se ruše bogomolje, hramovi, zato se pale domovi i katedrale. Zato nesretnik misli da će zauvijek ostati na vlasti i pri novcu, pa makar se nebo oslikano na crkvenom svodu, srušilo.
Pa da završimo ovaj razgovor citatom iz moje knjige „Stotine godina visovačke samoće“ (Split, naklada Bošković, 2007.) kojega je zapisao fra Stipan prije smrti: „Znam da nisam svet i da imam mana pred ljudima i Bogom. U meni se miješaju oganj i voda, moj psalam se dogovara sa šumom i maglom, a u njega prodire i mrak. U svojoj skromnoj halji slavim himan Bogu, a tko sam ja? Stvor koji zaboravljen stari u grijehu jer ne opraštam u dubini duše neprijateljima našim, oprosti mi Bože, i kajem se zbog toga. Uvijek iznova se kajem…samo se uzdam u Tebe i Majku Tvoju koja me onako spaljena gleda sa zida, jer znam da je ona gnijezdo Života. Samo ti, moja grudi, samo ti čuvaš dubinu boli, sakupljaš sjaj što me uzdiže da lebdim nad tlom. Ponekad mi se čini da se zemlja smije i kao da mi govori: nemoj tvrdo gaziti kad znaš da si ljubljen.“
