Zelena utopija je moderna verzija crvenog totalitarizma
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 22 Srpanj 2025 19:03
Unatoč gospodarskoj krizi koja potresa zemlje Europske unije – dodatno produbljenoj provedbom briselske klimatske politike – europski dužnosnici ne odustaju od svojih utopijskih zelenih planova. Nedavno je Europska komisija predložila smanjenje emisije stakleničkih plinova za čak 90 posto do 2040. godine.
Kad je prije samo nekoliko mjeseci sličnu ideju iznijela poljska zamjenica ministrice za klimu Urszula Zielińska, odmah je izazvala buru kritika: upozoravalo se na ogromne troškove, socijalne posljedice, gubitak radnih mjesta, pad proizvodnje hrane i rast cijena energije. No u Bruxellesu kao da ne čuju ništa. Sada se ozbiljno razmatra paket mjera koji bi do 2040. gotovo potpuno „dekarbonizirao“ europska gospodarstva.
Paket uključuje i uspostavu tržišta tzv. ugljičnih kredita, gdje bi države članice mogle kupovati „dozvole“ za vlastite emisije, a novac bi se preusmjeravao u zelene projekte za pošumljavanje, solarne farme i slične eksperimente. Predsjednik Francuske Emmanuel Macron već je nakon summita EU pozvao na odgodu donošenja ovih mjera, upozorivši da bi ovakav radikalizam mogao uništiti gospodarstvo. Slične kritike čuli smo i iz Njemačke i Poljske. No čini se da europski zeleni birokrati ni ne pomišljaju zaustaviti se. Jer kad jednom uđeš u sektu, teško je iz nje izaći.
Zelena ideologija: nova sekularna religija
Upravo u toj upornosti protiv svakog razuma prepoznaje se zeleni fundamentalizam kao oblik sekularne religije. Ona ima eu zeleni plansvoje dogme, svoje svećenike, svoje obrede i – kao u svakoj religiji – svoje žrtvenike. Žrtve te religije su ljudi, obitelji, djeca, poljoprivrednici, ekonomski razvoj i sloboda.
Jedna od dogmi ove pseudoreligije glasi da je „čovjek bolest“... William Vogt i Henry Fairfield Osborn još su prije 80 godina pisali o potrebi masovne gladi i sterilizacije kako bi se smanjio broj ljudi. Feministkinje poput Verene Braunschweiger objavljuju manifeste u kojima tvrde da djecu ne treba rađati jer su „nova tona ugljičnog dioksida“. Greta Thunberg (ili barem oni koji pišu za nju) poziva na „transformaciju cijelog sustava“ jer „normalno“ više ne valja. Sve u ime „spasa planeta“.
U toj paradigmi „spasa planeta“, zametke života gledaju kao zametke zagađenja, a trudnice kao hodajuće tvornice ugljik-dioksida. Eugenika nije nestala, ona je samo presvukla ruho. Nekad su govorili o tome da treba „očistiti rasu“, sada govore da treba „očistiti okoliš“. U oba slučaja – čistiti od ljudi. Ova zelena eugenika, hladna i bespoštedna, pakuje se u šarene riječi kao „održivost“ i „pravda“. No iza tih riječi stoji isti prezir prema životu, ista vjera u birokratsko pravo da se određuje tko će živjeti, a tko će umrijeti.
Kada promotrimo sve teze iz arsenala zelene ideologije, jasno je da u njima pulsira stari zloduh eugenike, sada prikriven retoričkim smokvinim listom ekologije. Ne žele oni spasiti Zemlju za čovjeka – žele spasiti Zemlju od čovjeka. Sterilizacije, „slobodno“ odricanje od djece, marginalizacija plodnih obitelji, stigmatiziranje rađanja i obezvređivanje majčinstva zapravo nisu ništa drugo nego nastavak projekta „sanitacije“ čovječanstva, samo globaliziran, demografski obuhvatniji i medijski rafiniraniji.
Kao što u totalitarnim režimima 20. stoljeća nisu pitali želiš li biti u „klasi štetočina“, tako ni sada ne će pitati pristaješ li biti proglašen „ugljikovim otpadom“. Obitelj se, u zelenoj paradigmi, gleda kao rak koji prijeti zdravlju biosfere; fertilna obnovljiva energijažena kao potencijalno opasna mašina za zagađenje, a novi život kao neželjeni eksces protiv „klimatske pravednosti“. Takav nihilistički svjetonazor nije tek ideološki – on je ontološki poremećen, jer se protivi samom postojanju života na zemlji.
Ova ideologija je poput sterilizirane utopije: sterilna ne samo u biološkom, nego i u duhovnom smislu. Njena sterilnost znači ukidanje rađanja, ukidanje obitelji, ukidanje ljudskosti – u ime „planeta“ koji bi valjda trebao ostati prazan i tih, bez „nametnika“ koji dišu i troše kisik.
Naravno, nijedan razuman i dobronamjeran čovjek nema ništa protiv postupnog uvođenja ekološki prihvatljivijih standarda u prometu, energetici i industriji. Ali način i brzina kojom briselski birokrati žele provesti „zelenu transformaciju“ graniči s patologijom. Šri Lanka je propala kad je pokušala preskočiti razvojne faze i odmah uvesti „zelenu revoluciju“. Nizozemski poljoprivrednici masovno su izlazili na cesu jer im vlada želi zatvoriti tisuće farmi kako bi „smanjila dušik“. U Kanadi bivši premijer Justin Trudeau već je uložio puno truda u uništavanje uzgajivača žitarica.
Sada nam EU nudi i tržište ugljičnih kredita. Naša proizvodnja će poskupjeti, mi ćemo ostati bez posla, a novac će se slati u Afriku i Amazoniju na „pošumljavanje“. Za koga? Za kakav svijet? Za svijet u kojem ljudi više ne postoje?
Insekti i ljudsko meso: kuhinja Velikog reseta
U školama u Nizozemskoj već se djeci nude cvrčci i skakavci kao zamjena za meso. U Australiji školski obroci već uključuju „čips od brašnara“. Svjetski ekonomski forum otvoreno promovira insekte kao „hranu budućnosti“. Bill Gates zrikavaculaže u uzgoj kukaca. Ne bude li dovoljno – već su spremni i na kanibalizam. Švedski startup nudi veganske burgere „s okusom ljudskog mesa“. U New Yorku se preminuli „kompostiraju“. U muzeju Prado ekološki fanatici se lijepe za slike, u Amsterdamu blokiraju aerodrome, u Wolfsburgu se zalijepe za pod i negoduju što nemaju „šator za privatnost“ dok protestiraju.
U ime čega? U ime zelenog komunizma. Jer nakon proletera i „rodno-fluidnih manjina“, sada je i klima postala sredstvo za revoluciju. Ni manje ni više – protiv čovjeka samog.
Perverzna etiketa „štetočine“ ne biva samo politički nametnuta, nego psihološki internalizirana. Samonasilje i autoagresija postaju moralno preporučene forme ponašanja. Zeleni fundamentalizam je time postao ne samo politički nego i duhovno suicidalni projekt. To je sekta koja se hrani strahom i krivnjom. Ali strah i krivnja, jednom internalizirani, proizvode demografsku i kulturnu sterilnost – upravo ono što njihovi arhitekti i žele.
Što su u međuvremenu napravili naši „spasitelji“? Elita koja nas tjera da grijemo stanove na 17 °C i tuširamo se minutu kraće sama se vozi privatnim zrakoplovima na konferencije o klimi. Uvode poreze i certifikate koji najviše pogađaju siromašne. U Švedskoj, gdje su najglasniji bili zeleni birokrati, nova vlada sada ukida Ministarstvo okoliša i najavljuje otvaranje nuklearnih elektrana. Jer razumnom čovjeku je jasno: nema „spasa“ u nepostojećoj energiji i izmišljenim krizama.
Novi prijedlog Europske komisije da emisije do 2040. smanji za 90 % nije izraz brige za okoliš nego manifestacija sljepila i oholosti. Dakako, i ludosti. U trenutku kad europske ekonomije tonu, kad milijuni ljudi teško spajaju kraj s krajem, kad poljoprivrednici propadaju, briselski dužnosnici žele od Europe napraviti laboratorijski pokus Velikog reseta. co2I sve to dok Kina, Indija, Rusija i ostatak svijeta uredno nastavljaju sa svojim razvojem i – usput rečeno – zagađuju više nego cijela EU zajedno.
Ovdje nije riječ o ekologiji nego o ideologiji. Ideologiji koja mrzi čovjeka i obitelj. Koja želi ukinuti razliku između muškarca i žene, zamijeniti kruh i meso kukcima i ljudskim tkivom, ukinuti toplinu doma, a ljudska bića proglasiti „ugljikovim otpadom“. Ideologiji koja bi, kad bi mogla, sterilizirala sve i iskorijenila život.
Zato nije dovoljno samo uzdahnuti nad groteskom kojoj svjedočimo. Treba je raskrinkati i odbaciti. Jer čovjek snuje, ali Bog određuje – a ideologije koje su protivne životu, zdravom razumu i dostojanstvu čovjeka uvijek završavaju na smetlištu povijesti.
Zelena utopija je moderna verzija crvenog totalitarizma. I kao i crveni, i ovaj će završiti u pepelu. Samo da nas ne odvuče sa sobom u ponor.
Davor Dijanović
