Nema zarobljenih u krivom tijelu, samo u krivoj ideologiji. A promjena spola nije oslobođenje, nego lažno spasenje
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Kolovoz 2025 19:07
Već više od desetljeća moguće je zakonski zanijekati biološku stvarnost i legalizirati osobnu istinu. Kao da tek sada shvaćamo što smo dopustili – zakon je na taj način afirmirao ideju da osoba može biti zarobljena u krivom tijelu. Ali kako si se našao u krivome tijelu? I tko je Taj koji bi ti ga greškom dodijelio?
Zagrebačka alternativna scena oprostila se od konceptualnog umjetnika, performera i sportaša koji je okupljenima na ispraćaju bio puno više od tih riječi. Nikad nije u potpunosti zaživjela njegova vizija neformalnih zajednica kakve je pokušao stvarati u prostoru Medike, gdje mu je život nasilno oduzet. Najbliži ga opisuju kao čovjeka koji je davao formu i smisao onome što je mnogima djelovalo kao kaos. I ništa im nije bolnije nego prihvatiti stvarnost u kojoj on ne postoji.
Ostatku Hrvatske, čini se, bolnije od samog ubojstva, bilo je prihvatiti stvarnost u kojoj se za taj zločin sumnjiči žena. Slike privođenja bile su prst u oko, pa je pokret “Transrodna žena nije žena” dobio novi vjetar u leđa u borbi protiv onih koji istinu nazivaju transfobijom.
Hrvatsko novinarsko društvo obranaški je izvuklo svoj etički kodeks i upozorilo da je transrodnost neprimjereno isticati ako to nije izrazito relevantno za kontekst, u suprotnom je transfobija. No osim što je izrazito relevantno, istinito izvještavanje je novinarska dužnost.
Obmanjujuće je ovakvo ubojstvo pripisati biološkim ženama, koje su u prosjeku daleko manje nasilni stvorovi od bioloških muškaraca. Da to nije samo opći dojam potvrđuju MUP-ovi službeni izvještaji iz kojih je vidljivo da 87,85 posto kaznenih djela protiv života i tijela počine muškarci. Zato se izostavljanjem epiteta “transrodna” narušava stvarna slika rodno uvjetovanog zločina kao i razumijevanje društvene dinamike nasilja.
S pravom je javnost graknula na očitu neistinu. No bilo bi pogrešno svu krivnju svaliti na medije.
Da je osoba u istražnom zatvoru žena, potvrdili su iz MUP-a. A MUP se oslanja na ono što piše u državnim maticama – jer, prema Zakonu, „činjenice upisane u državnim maticama smatraju se istinitima“.
Drugim riječima, ako piše da je žena, onda je žena.
Već više od desetljeća moguće je zakonski zanijekati biološku stvarnost i legalizirati osobnu istinu. Kao da tek sada shvaćamo što smo dopustili – zakon je na taj način afirmirao ideju da osoba može biti zarobljena u krivom tijelu. Ali kako si se našao u krivome tijelu? I tko je Taj koji bi ti ga greškom dodijelio?
Tijelo je prvi trag naše prisutnosti u svijetu. Kroz njega ljubimo, patimo, komuniciramo, gradimo odnose. Tijelo ima spol, ima granice i smisao. Tvoje tijelo nije i ne može biti u suprotnost s tobom. To jesi ti, u svojoj konkretnosti. I nisi greška.
Zato nam osjećaj zarobljenosti u pogrešnom tijelu prije svega govori o boli koja ne vidi smisao. To zahtijeva suosjećanje, a ne osudu. Ali nije nam prijatelj onaj koji pomaže da pobjegnemo sami od sebe. A još manje onaj koji nas osuđuje zbog stanja koje nismo birali.
Sama po sebi rodna disforija nije ni grijeh ni ludilo. To je stvarno i teško iskustvo psihološke boli, u kojem osoba doživljava duboku nelagodu prema vlastitom tijelu i spolu. Ta nelagoda nije izmišljena ni umišljena i ne smije biti ismijana. Ona traži razumijevanje i ozbiljan terapeutski pristup. No suosjećanje ne znači da prihvaćamo sve što osoba u tom stanju osjeća kao apsolutnu istinu o stvarnosti.
Svaka stvarnost koja traži da se tijelo poništi, izbriše ili redefinira do neprepoznatljivosti nije ni zdrava ni oslobađajuća. Autodestruktivna je.
Zato ne iznenađuje da ruku pod ruku uz rodnu disforiju redovito ide niz psihičkih ili ponašajnih poremećaja. Suicidalne misli prijavljuje 82 posto transrodnih Amerikanaca, a 42 posto pokušalo je suicid najmanje jednom. Anksioznost, depresija, poremećaji hranjenja, zloporaba droga kreću se u toj populaciji s 40-60 posto zastupljenosti.
Nepopularno je pitanje jesu li ti poremećaji nastali zbog transrodnosti ili se transrodnost rodila iz tih patnji? Rijetko tko priznaje da su tegobe bile tu i prije nego što je društvo saznalo za trans identitet. Najlakše je sva ta stanja proglasiti posljedicom transfobije u društvu. Ali uzroci su uvijek dublji, pa zahtijevaju i dublji odgovor od inspirativnog instagram citata “budi ono što osjećaš”. I promijeni tijelo u skladu s tim.
To je otprilike kao da na kući, koja je u ruševnom stanju nakon potresa, odlučiš prekrečiti fasadu i očekuješ da si time riješio problem statike.
Identitet svakog čovjeka ima svoju unutarnju nosivu strukturu. Ako je naruše potresi traume, gubitka ili odbacivanja, nova boja na zidovima neće spriječiti urušavanje. Statika duše ovisi o prihvaćanju istine i onda kad boli.
U kršćanskoj antropologiji, to se zove prihvaćanje vlastitog križa. Ne oplemenjuje nas patnja sama po sebi, nego istina koju ne poričemo. U tome se susreću duhovna i psihološka istina: ono što vjera naziva pomirenjem, psihologija zove integracijom. Stabilnost identiteta ne dolazi iz poricanja tijela, boli ili prošlosti, nego iz povezivanja svih tih dijelova u jednu cjelinu. Zato je opasno kad nas okolina potiče bijeg, kad poručuje da će sve biti dobro ako promijeniš ime, spol, lice, papir.
Sve to redom promijenila je transrodna osoba koja sada sjedi u istražnom zatvoru. I nije pomoglo. Nasilni zločin nije posljedica transrodnosti. To je posljedica ignoriranja izvora patnje, neadekvatne terapije i društva koje je pristalo na laž. Ono najvažnije ostalo je netaknuto, utopljeno u iluziji da će promjena vanjskoga donijeti mir unutarnjem. Nije i neće. Jer promjena spola, u duhovnom smislu, nije oslobođenje. To je lažno spasenje.
Vlatka Kalinić/vjerujem.vecernji.hr
