Nova hrvatska buđenja
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Kolovoz 2025 18:06
Dosta je znakova koji upućuju na to da nevjerojatni razmjeri javnoga klevetanje velikoga koncerta u Zagrebu, ne će niti malo našteti dobru koje je donio, ali bi moglo znatno pridonijeti završetku procesa rasvjetljavanja ostavštine komunističkoga totalitarizma u našoj zemlji.
Taj je proces prekinut početkom ovoga stoljeća, kad su komunisti ponovno došli na vlast. U hrvatski javni život, nakon godine 2000. unosio se duh protuhrvatstva umjesto 'lustracije', kako se često naziva proces 'dekomunizacije', razgradnje ostataka komunizma i zaštite procesa izgradnje demokratskoga poretka. Protivnici pobjedničke Hrvatske, uz snažnu su inozemnu potporu, komunističku propagandu prilagođavali novim prilikama.
U hrvatski javni prostor tada su se vratili, i preuzeli dominantne položaje, zagovornici propale politike i ideologije. O 'lustraciji' se više nije govorilo. Umjesto otklanjanja posljedica komunističke diktature i velikosrpskih aspiracija, započela je - 'detuđmanizacija'. Zagrebački Koncert 2025. na simboličkoj je razini označio kraj toga procesa. U toj je noći dominirao duh radosti, mira, ljubavi i zajedništva. Protivnici takva pristupa hrvatskom životu očito su dobro razumjeli da je došao kraj jednoga vremena. Brzi, gromoglasni odgovor 'detuđmanizatora', koji još uvijek vladaju većinom medija u našoj zemlji, pokazao je da su razumjeli što se događa. Naslućuje se novi raspored uključenih u javno iskazivanja stava prema hrvatstvu i Hrvatskoj i među ljudima koji se ne obaziru na politička svrstavanja. Pozornost, ne samo hrvatske javnosti, privukla je i nevjerojatna brojnost publike na Velikom koncertu. Najbrojniji su bili mladi ljudi, koji su se vrlo vjerojatno rodili nakon početka 'dekroatizacije' naše zemlje. Na više su načina pokazivali da oni ne kriju svoje hrvatstvo niti žele koga uvjeravati u to tko su i što su. Njihova radost, pjesma i zajedništvo unijeli su veliku pomutnju u svijet onih koji to ne vole.
Bijes i mržnja u glasu protuhrvatstva
Srećom, prošli i sadašnji, sve slabiji i sve nemoćniji, plaćeni 'dekroatizatori' Hrvatske nisu uspjeli razumjeti da ispod površine jača sjeme koje će izbiti na svjetlo, narasti i procvjetati. Iako Putin ponovno vraća staljinizam na scenu svijeta, u Europi su snažni i drukčiji politički procesi, koji potpuno odbacuju nasljeđe triju totalitarizama, fašističkogakomunističkoga i nacističkoga. Nasljednici komunista u Hrvatskoj ne žele uvrstiti komunizam među totalitarne poretke. Tu je izvor mnogim prijeporima. Čini se da prosrpska ljevica, koja se naziva 'jugoslavenskom', uopće ne razumiju da svojom nekontroliranom mržnjom, oslonjenom tek na strasti, sve uspješnije postižu učinke posve protivne svojim osnovnim nakanama. Sav bijes protiv jednoga hrvatskoga pjevača i njegove publike izvire iz tih povijesnih močvara. Dobio bi okladu onaj koji bi stao na stranu postavke da bi se već sutra, sad već i dijelom i komunizamzbog tih klevetanja, na sličnom koncertu, poput onoga kojeg spominjemo, na prikladnom mjestu, okupilo dvostruko više ljudi.
Čini nam se važnim napomenuti da je jezik optuživanja samoga koncerta, vrlo grub, neprimjeren i obilježen samo negativnim emocijama, koje ne bi trebalo unositi u javni život. Okupljene na koncertu, protuhrvatski raspoloženi kritičari nazivaju gomilom, ruljom i ustašama. Ne možemo napisati da smo sve te reakcije pozorno pratili, ali se uvidom u priličan broj tih osvrta činilo kao da čitamo samo jedan tekst koji se ponavlja. Dominantan sadržaj i ekstremno mrziteljski ton tih reakcija ilustrirat ćemo dijelovima jednoga teksta, a nakon toga pozornost ćemo usmjeriti prema jednoj pretencioznoj raščlambi koja omogućuje svu tu srdžbu staviti u širi kontekst.
„Gomila je odgovorila pristankom, bila je spremna - ako je grlatost mjera odgovora. A pozdrav je ustaški, traži odgovor. … Vojnički, da ne kažem militantno, pozdrav je pretvoren u ratni poklič, u naredbu juriš! … urlikati zapovijed zahtijevajući od gomile poslušan odgovor s unaprijed zadanom namjerom da uglas pokorno odzdrave, čin je transformiranja slobodnomislećih u bezimenu gomilu. ... Potvrdnim odgovorom, više ili manje svjesno, inspiriramo sebstvo i predajemo odanost ustaškoj, nacifašističkoj ideji na raspolaganje. … nacizam i fašizam. … ne preostaje nam ništa drugo nego da zaključimo kako vrijednost umjetnički spremnog i domovinskog počiva na rasističkom, šovinističkom, dehumanizirajućem, nečovječnom, u konačnici antivrijednosnom ustaškom nacifašističkom režimu od kojega su pozdrav i HOS kao nasljeđe, a zapravo anti-nasljeđe, …“ (A. Šimić, Autograf).
Otvorena vrata demokratske Hrvatske
Jedan razgovor objavljen u Jutarnjem listu bolje ocrtava kontekst i aktualne razloge za protivljenje hrvatstvu i u samostalnoj hrvatskoj državi. Ne treba zaboraviti ni vanjske impulse. Možda je Thompsonov, doista vrlo poseban koncert, probudio ostatke prokomunističkog 'jugoslavenstva' i ponovno ih podsjetio gdje i u kojem vremenu žive. Komunizam je propao, a Jugoslavija se raspala. Njihova se vjera u preokret, očito, nije gasila i pored tolikih znakova da je komunizam samo prošlost, a velikosrpstvo u Hrvatskoj poraženo. Uz tu suzdržanost u iskazivanju očekivanja od nadolazećih vremena, novinar V. Vurušić iznosi 'znanja' u koja ne bi trebalo sumnjati. Tvrdi da „cijeli ovaj Cedo Visnjic'thompsonovski opus“ predstavlja dio projekta rehabilitacije ustaštva i NDH. Kako i zašto? Hrvatska je danas samostalna, demokratska država. Uz to pita sugovornika misli li „da će se stvari radikalizirati te da će se NDH sa svim svojim teretom rehabilitirati“? Sugovornik odgovara kako je evidentno „da je to moguće“. „Vrata su odškrinuta.“
Između one varijante srpstva koju podupiru i ovdašnji Srbi i glavne struje komunističkoga 'jugoslavenstva', koju podupiru mnogi mediji u Hrvatskoj, teško je vidjeti razliku. Sve s hrvatske strane, što se tomu protivi, u toj je svijesti samo 'nacionalizam' i 'ustaštvo'. Tako je bilo pod Titom, tako je bilo i pod Mesićem i njegovim suborcima. Novinar Jutarnjega lista V. Vurušić u razgovoru s Č. Višnjićem raspituje se o 'nacionalističkom' glazbenom događaju i svemu što se događalo oko njega, motreći „osobito politikantsko-kvazipovijesni diskurs koji je uslijedio nakon tog spektakla“. (Jutarnji list, 19.7.2025.). (Sve je za te ljude 'kvazipovijesno' što argumentima osporava njihove postavke, utemeljene, jedno vrijeme, na partijskim istinama koje ne treba dokazivati, nakon toga na 'argumentima' vojne sile i osvajačkih napada, a danas na politici 'rusko-srpskoga svijeta'). Protagonisti protuhrvatske promidžbe, naime, za razliku od svojih neistomišljenika, 'znaju' što bi trebao sadržavati 'politički i povijesni' pogled na prijepore koji izlaze na vidjelo na stranicama plaćenim za prikazivanje hrvatske 'istine' prema učenju komunističkih 'znalaca'.
Hrvatski revolucionari i srpski svijet
Svako pitanje Č. Višnjiću, uredniku u Prosvjeti (Zagreb), sadrži neku od postavki o hrvatskim 'grijesima' koje se nisu MPTbitno mijenjale od 1945. Hrvatski pogled, pogled hrvatskih nacionalista na koncert M. Perkovića Thompsona, novinar naziva 'politikantsko-kvazipovijesnim diskursom' . Zbog toga pita sugovornika „tjera li to ovdašnje Srbe još dublje u geto, udaljavajući ih od Hrvatske kao njihove zemlje“; ili taj glazbeni događaj „pokušava prikazati obračun hrvatske desnice s hrvatskim građanskim lijevim opcijama, koje se pritom pokušava prikazati kao neku vrstu 'domaćih izdajnika'“. Ne znamo samo kako je izgledao taj 'obračun' na koncertu s 'građansko lijevim opcijama'? Sugovornik je odgovorio da je to „demonstracija odnosa snaga prema onima u hrvatskom društvu koji misle drugačije - obračun s onima koji su već u nokdaunu, bilo da su to Srbi ili hrvatska ljevica.“
Dakle, razgovaraju novinar s 'hrvatske ljevice' i Srbin iz Hrvatske, koji su 'već u nokdaunu', kako za sebe kažu, kao i 'hrvatska ljevica'! (Nokdaun, prekid borbe u boksu zbog privremene nesposobnosti boksača nastaviti borbu.) Taj razgovor ljudi koji su u 'nokdaunu', objavljuje dnevni list usred Zagreba na malo manje od dvije novinske stranice. A ta je tema, ne samo u tim novinama, već tjednima u znaku ekstremnoga diskvalificiranja svega što nije u dosluhu s 'komunističkim jugoslavenstvom' (velikosrpstvom). A jedno i drugo samo su relikti vremena u svijesti ljudi koji, pod sponzorstvom, žive u imaginariju zagovornika 'srpskoga svijeta' i hrvatskih 'revolucionara'. Udaraju bez prestanka, iako tvrde da je borba prekinuta jer 'leže na podu', što znači da nisu sposobni za nastavak sučeljavanja.
Novinar Jutarnjega lista tvrdi da „ovaj 'thompsonovski opus' predstavlja dio projekta rehabilitacije ustaštva i NDH“, a „Srbi su našli neko sklonište ili svoju nišu u NOB-u ili antifašizmu, odnosno da postaju baštinici partizanskoga pokreta otpora“. Odgovor na to je da se pod „antifašizmom u Hrvatskoj misli na antiustaštvo. Pa mi dakle i danas jesmo - antifašisti“. Č. Višnjić iznosi da su „Srbi iz Hrvatske igrali /su/ ulogu koja je nadilazila njihovu objektivnu snagu time su sebe postavili u centar oko kojega se formirao hrvatski politički identitet - često ne mnogo više od zlosutnog antisrpstva“. Pokušat ćemo iz te rečenice zapamtiti kako se 'formirao hrvatski politički identitet'. Č. V. tvrdi da ne bilo 'hrvatskoga političkog identiteta', da nije bilo Srba koji su sebe postavili u središte borbe. (!).
Srpska stoljeća pod Osmanskim carstvom
Novinar V. Vurušić: „puno toga stoji, ali zar ne mislite da i Srbi iz Hrvatske imaju grijeh prema Hrvatskoj i Hrvatima, pa ako ništa drugo stvorena je SAO Krajina 1991. godine, iz koje su protjerivani Hrvati i iz koje su četiri godine gađani mnogi hrvatski gradovi. Razbijena je Hrvatska.“ Č. Višnjić: „Naravno, ti grijesi su ozbiljni. Bilo je konkretnih sramotnih zločina koji su, nažalost, počinjeni“. Još je ponešto rekao o 'nacionalizmima koji su doveli do toga'. „Grijesi Srba iz Hrvatske su bili i tu nema spora, ali su za njih itekako platili.“ Zastanimo na trenutak: s jedne su SAo krajinastrane 'Thompsonove krivnje' i 'krivnje' ljudi koji su došli na njegov koncert, a s druge je strane višegodišnja agresija na Hrvatsku, ubijanja, uništavanje sela i gradova, progoni ne-srpskoga stanovništva.
Koncert je temom velikoga broja osvrta u različitim medijima i u drugim javnim raspravama, a u tekstu o kome pišemo, uzima najveći dio pozornosti. Uz to se koristi za optuživanje Hrvata. O osvajačkom napadu na Hrvatsku 1991., u tekstu koji pokušavamo razumjeti, napisano je desetak redaka, uz zaključak da su za svoje krivnje Srbi 'platili' i - točka. Što ako i Hrvati kažu da su za svoje grijehe 'platili'? Upisuju li im u 'grijehe' i to što su bili pripravni braniti nenaoružanu i za rat nepripremljenu Hrvatsku? Ustanici iz 1991. mogli su znati da su Hrvati, neovisno o okolnostima tada i uvijek, bili pripravni braniti se od osvajačkih nasrtaja. Č. V. kaže da su Srbi za svoje krivnje platili i da bi tu trebalo stati s optuživanjima. Jesu li Hrvati za 'ustaške krivnje' platili 1945. i 1946. i plaćali sve do novih nasrtaja 1991.? Ima, naravno, i drukčijih pogleda na navodni ustaški 'fašizam'.
Vrlo važno je novinarovo spominjanje 'srpskoga svijeta'. Vidljiva je nakana i novinara i Č. Višnjića dovesti u sumnju da su i Srbi iz hrvatske dijelom 'srpskoga svijeta'. Dakle, da nisu na strani 'projekta' koji se već više od jednoga stoljeća pokušava ostvariti, tj. otimati hrvatsku zemlju i pomaknuti srpske granice na zapad: poricati hrvatstvo Hrvata, otimati njihovu baštinu, otimati njihovu književnost i jezik, otimati sve ono što Srbi nemaju, jer im stoljetni život unutar Osmanskoga carstva nije omogućio participirati u drukčijem povijesno-civilizacijskom poretku. Pod Osmanskim je carstvom Srbija bila od sredine 15. stoljeća do pred kraj 19. stoljeća (do 1878.). Do sredine 19. st. nema srpskoga jezika, ali zato Srbi hrvatsku povijest nazivaju - srpskom. (S. Ham).
Što je povijesni revizionizam
Pitanje V. V.-a: „Je li točno, kako neki tvrde, da politika 'srpskog sveta' zapravo ne tangira Hrvatsku, i da je je Vučić digao ruke od ovdašnjih Srba?“ Odgovor Č. Višnjića: „Hrvatska je izvan toga - taj tzv. srpski svet, ovdje nema prođu, ni našom voljom, ni zbog političkih okolnosti, niti zbog pozicije koju Hrvatska danas ima.“ I u pitanju i u odgovoru su vrlo zanimljive informacije koje proturječe svim dosadašnjim znanjima i iskustvima. Dosta je razloga koji navode da je pred nama iskaz koji baš i ne možemo nazvati istinitim, ali je prilično razumljivo zašto se, u ovo vrijeme, takav pristup pripisuje ovdašnjim Srbima. Lako je doznati je li Vučić 'digao ruke' od Srba u Hrvatskoj, ali bi bilo vrlo korisno Upitnikvidjeti i jesu li Vučić i Putin 'digli ruke' od - Hrvatske i Hrvata i saznati što njima znači 'srpski svijet' u odnosu na Hrvatsku.
To što 'neki tvrde' samo je pokušaj zamagljivanja rusko-srpskih politika. Studentski prosvjedi u Beogradu u početku su prikazivani kao 'europski bunt', a onda su događaji pokazali da je to „politika zabrinjavajućeg 'srpskoga svijeta' „. (V. V.). Ubacivanje 'srpskoga svijeta' u razgovor o jednom koncertu i silnicama koje su utjecale na ton i sadržaj, posebno medijske agresije i upisivanje izmišljenih razloga za nova klevetanja Hrvata, pokazuje zapravo njegovu osnovnu intenciju. S jedne je strane 'srpski svijet', a s druge Hrvati koji opet šalju glasnu poruku da su pripravni braniti svoju zemlju i njezine ljude.
Novinar pita Č. V.-a kako to da su Srbi u Hrvatskoj 'i dalje' 'neprijatelj broj jedan'. A „opasno ih na toj poziciji 'ugrožava' hrvatska ljevica“. Tako smo dobili prikaz jednoga viđenja hrvatske suvremene političke zbilje: Srbi i ljevica su u njezinu središtu, a oko njih antisrpstvo i ustaštvo. Je li to, doista, današnja Hrvatska, ili samo pokušaj vraćanja u 1990-u. Povod tim razmatranjima je, navodni, 'uzlet povijesnoga revizionizma' (!?) i popustljivost 'prema ustaškom režimu'. Uz to 'lijevi' komentatori današnje hrvatsko vrijeme razumiju kao „obračun hrvatske desnice s hrvatskim građanskim i lijevim opcijama“. Znači li to da ni desnica ni ljevica nisu 'građanske opcije ili je to samo 'uvid' komunističkoga totalitarizma?
Hrvatska kontrarevolucija
U komunističkom tumačenju svijeta, revolucionarna je ideologija izvan sfere kritičkoga motrenja. Njezin ideološki sadržaj i praksa ne smiju biti predmetom nikakve 'revizije (ni 'preispitivanja' ni 'izmjena'). A danas u Hrvatskoj uočavaju upravo 'uzlet povijesnoga revizionizma'. Netko bi dodao: pa o tomu se i radi. Proces rasvjetljavanja zla koje se zove komunističko jugoslavenstvo ni u kom slučaju ne znači napuštanje jednakoga protivljenja svijetu fašizma i nacional-socijalizma. I medijsko pokoravanje Hrvatske dovelo je do toga da uvidi u istraživanja toga dadovremena i dokazi objavljivani u mnogim knjigama, vrlo često, ne dopru do hrvatskih ljudi. Rashrvaćivanje je bilo u moćnim rukama.
Hrvatska kontra-revolucija ne ispituju samo partijske dogme, nego i praksu koja je posljedicom te 'škole mišljenja'. Došlo je vrijeme u kome ni prikazi povijesti pod kontrolom Partije, nisu zaštićeni onako kako je bilo propisano. Preispitivanje i mijenjanje onoga što nije utemeljeno na istraživanjima i poduprto provjerljivim dokazima u samoj je srži antitotalitarnoga života. U Hrvatskoj je, nažalost, taj proces nakon godine 2000. bio vrlo usporen, a ponekad i onemogućavan. Propaganda komunističkoga poretka ni u slobodnoj Hrvatskoj ne prihvaća da fašizam, komunizam i nacizam spadaju u totalitarne poretke prema kojima su usmjereni 'uzleti povijesnoga revizionizma'. Prosrpski komunisti u Hrvatskoj protive se uvrštavanju komunizma u totalitarne sustave.
'Revolucionari' odani Titovoj državi i danas, u svakodnevnom govoru, pokušavaju velikosrpstvo zakloniti iza nedodirljivih štitova komunizma i jugoslavenstva, ali ne kao ideologije i pripadnosti državi, nego kao 'nadvremenoga znaka' da se Velika Srbija može uspostaviti, neovisno o imenu koje će privremeno dobiti. Tko bi se dosjetio zašto Č. Višnjić govori kako Srbi iz Hrvatske više nemaju interesa za 'srpski svijet'. Tumači da je jedna „od najsnažnijih emocija koju su Srbi iz Hrvatske ponijeli iz 90-ih bilo /je/ razočarenje u povijesnu hrvatsku ljevicu“. Ako uzmemo da se 'desnica', (koju su Srbi nazivali ustašama), suprotstavila srpskoj agresiji 1991., a 'ljevica' je nije poduprla onda ne znamo što bi moglo biti izvorom razočarenja, osim očekivanja da će 'ljevica' u ime revolucionarnoga, jugoslavenskog 'internacionalizma' poduprijeti pokušaje razaranja Hrvatske, i stati na stranu agresora, Ne znamo kako se sad hrvatska ljevica odnosi prema 'srpskom svijetu'.( 'Srpski svijet' tumače i kao promicanje povezivanja Srba u Srbiji sa Srbima u susjednim državama, radi stvaranja jedne državne zajednice).
Totalitarizmi i Europa
Mislite li da će se NDH rehabilitirati, pita V. Vurušić, a Č. Višnjić odgovara: „Evidentno je da je to moguće.“ „Dojam je“ kaže V. V. da su Srbi u Hrvatskoj našli svoju 'nišu' u „NOB-u ili antifašizmu, odnosno da postaju baštinici partizanskoga pokreta otpora“. Ta 'niša' je do 1990. bila cijela Hrvatska. U njoj je svaka riječ protiv četničkoga terora nad Hrvatima od 1941. do 1946. značila 'napad na tekovine NOB-a, revolucije i na Srbe u Hrvatskoj'. Č. V. tomu dodaje: reći da si antifašist u Hrvatskoj danas izgleda kao da si rekao 'nešto važno' iako je to za cijeli svijet 'samorazumljivo'. Tako je bilo do sloma komunizma. Danas, godine 2025., 'europstvu' odgovara reći da si antifašist, antinacist i antikomunist. To bi i u Hrvatskoj bio govor suglasja s odlukom o obilježava 23. kolovoza, kao Europskoga dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Današnja Europa odbacuje sva tri totalitarizma. Vučićev čovjek, V. Putin je već rehabilitirao 'Velikoga Vođu', J.V. Staljina. Znači na našoj istočnoj strani i dalje ostaju samo dva totalitarizma (bez komunizma).
V. V. i Č. V. na stranicama Jutarnjega lista, bez ikakve suzdržanosti uzimaju postavku o identičnosti fašizma i ustaštva. Francuski povjesničar C. Dolbeau, koji je proučavao NDH, ovako govori: „Ustaški pokret nije bio fašistički pokret. Bio je to domoljubni ili nacionalistički pokret koji se borio za oslobođenje od okupacije stranih vlasti….Ustaše su nastale u velikosrpskoj državi u kojoj je 1929. suspendiran ustav i zabranjene sve političke stranke. Hrvatski simboli, zastava i himna, tradicionalne domoljubne pjesme, sve je to bilo zabranjeno. Vladala je diktatura „mača i revolvera“ kako ju je 1929. opisao The Manchester Guardian. U 17 načela Ustaškoga pokreta nema ni jedne fašističke ideje. Sam Ante Pavelić nikad se nije pozivao na fašističke vođe ili ideologe…“ .
'Krivnje' slušatelja Thompsonove glazbe
Dobili smo tako u tekstu, na dvije stranice Jutarnjega lista, nekoliko redaka o ratu 1991. – 1995. i pripravnosti Hrvata braniti svoju zemlju. Doznali smo ponešto o odnosu Srba prema Hrvatskoj, a ostali bez odgovora o 'krivnjama' sudionika Velikoga koncerta, od pjevača, do sudionika i organizatora. (Na tom velikom okupljanju ljudi, nije zabilježen nikakav ozbiljniji incident.) Središte navodne krivnje pripisuju uzviku 'Za dom' i odgovor 'Spremni'. Nećemo istraživati povijest toga uzvika, nego tek spomenuti značenje tih triju riječi: iskazivanje volje za obranu doma i domovine, u vrijeme kad je Hrvatska bila obespravljena pod srpskom Kraljevinom, a nakon početka rata MPT1941., četničkom agresijom i nacističkom i fašističkom silom koja je držala vojsku u NDH. Agresija na Hrvatsku ponovila se i 1991.
Okrenuti leđa komunističkom totalitarizmu, nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj je značilo računati na stigmu 'ustaše' i kontrarevolucionara, a reći riječ koja bi se mogla razumjeti kao neprihvaćanje novoga poretka, već je bio siguran put prema kazni. Istodobno mnogi Hrvati i mnoge hrvatske obitelji bile su zavijene u crno zbog raspleta nakon proglašenja rata završenim. Gubitnici se nisu suočavali samo s porazom i svim onim što uza nj ide, nego i sa strašnim osvetama pobjednika. Za tisuće i tisuće ubijenih Hrvata nakon svršetka rata, civila i vojnika, bez ikakva suđenja, nitko nije odgovarao. (Njemački feldmaršal Albert Kesselring, čelnik glavnog stožera Luftwaffea, zapovjednik u Wehrmachtu te glavni zapovjednik tijekom nekih od najvažnijih operacija nacističke vojne sile u Drugom svjetskom ratu, poslije rata je bio izveden pred sud. Najprije je osuđen na smrtnu kaznu. Na kraju procesa određena mu je doživotna kazna zatvora. Ipak, iz zatvora je pušten već 1952. Sedam godina nakon svršetka rata.) Hrvatskim vojnicima i civilima, nakon predaje 1945., nije utvrđivana odgovornost. Ubijeni su bez ikakva suđenja.
„Nakon što se hrvatska vojska formalno predala 15. svibnja 1945. (tjedan dana nakon kapitulacije Njemačke), gotovo 600.000 pojedinaca - ratnih zarobljenika, izbjeglica, muškaraca, žena, djece i starijih osoba - britanske su snage predale jugoslavenskim komunističkim partizanima. Ti bespomoćni zarobljenici bili su masakrirani u tisućama bez suđenja. Čitave su kolone pokošene mitraljezima ili bačene u ponore.“ (C. Dolbeau). Oni koji nisu odmah ubijeni natjerani su u 'marševe smrti'. Nestalo je nekoliko stotina tisuća Hrvata. Krivci za te žrtve nisu izvedeni pred sud. Citirani autor preporučuje detaljnu studiju o svemu tomu koju je napisao Florijan Rulitz - Tragedija Bleiburga i Viktringa 1945., Nothern Illinois University Press, DeKalb, 2016.
Priprema novih stigmatizacija
Hrvatska je u vremenu 'detuđmanizacije' bila izložena različitim pritiscima uključujući i haaška suđenja hrvatskim generalima. Malo je nedostajalo da se na hrvatsko biće nalijepi nova stigma. L. Mišetić, odvjetnik koji je branio A. Gotovinu pred sudom u Haagu, nedavno je javno iznio da je tek 2012., oslobađajućom presudom generalima HV-a, Gotovini i Markaču, 'nestala sjena s akcije Oluja i oslobođenja Hrvatske'. Podsjetio je kako su visoki dužnosnici Europske unije i Ujedinjenih naroda sudjelovali u oblikovanju teških optužbi na račun Hrvatske. Podsjetio je i na to kako je Stipe Mesić u studenom 2000. optužio prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana za etničko čišćenje. A da će pokušati zaustaviti Hrvatsku najavljivano je i u New York Times već 1999. (L. Mišetić, Jutarnji, 22.7.2025.). Nakon oslobađanja hrvatskih generala u Haagu prilike su se i na međunarodnoj sceni počele mijenjati. Hrvatska je postala i članicom Europske unije. Međutim komunističko projugoslavenstvo u Hrvatskoj povećavalo je svoj utjecaj na medije. O tomu kako oni danas gledaju na hrvatsku stvarnost najbolje svjedoče prikazi velikoga srpanjskog koncerta u Zagrebu, godine 2025.
Ima istraživača koji se i danas pitaju: što bi s Hrvatskom bilo da, primjerice neke opake laži nisu razotkrivene i pred sudom u Haagu? Ni to nije pridonijelo promjenama na lijevoj strani političkoga korpusa sklonoga jugoslavenstvu, koje je imalo dominantnu medijsku potporu. Ali to, naravno, ne znači da je nestalo ono što se skrivalo i prešućivalo. Odanost svojoj zemlji i svom narodu, koji tuđe ne želi otimati, a svoje ne da, urasla je i u duh mladih, koji su se rodili nakon uspostave i obrane Hrvatske. Što to znači i kako izgleda ta stvarnost kad se skinu maske, iza kojih su se skrivali, primjerice, gospodari medija, pokazao je glazbeni događaj u Zagrebu, o kome pišemo. Nikad kao proteklih tjedana, veći dio medija u Hrvatskoj, nije bio tako usuglašen u ponavljanju nekoliko rečenica bijesa i mržnje zbog okupljanja iznimno velikoga broja, uglavnom mlađih ljudi na spomenutom koncertu popularne glazbe, koji nisu skrivali ni svoje domoljublje, niti su se osvrtali na to kako će njihovu radost tumačiti protivnici hrvatstva i Hrvatske.
