Djeca, Domovina i politički refleksi pravobraniteljice i istina o Domovinskom ratu
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Kolovoz 2025 17:05
Snimka dječaka koji postrojava vršnjake uz poklič “Za dom spremni” proširila se društvenim mrežama brže od zdrave pameti u hrvatskom javnom diskursu. U roku kraćem nego što treba za paljenje svijeće na obljetnicu Vukovara, oglasio se i Ured pravobranitelja za djecu, jer kako drugačije valja dežurati nad svakim tragom “ustašizacije” koji se može iscijediti iz svakog djetinjeg daha.
Ured poručuje da „razvoj osobnog i kulturnog identiteta, uključujući i osjećaj pripadnosti domovini, ima važno mjesto u odgoju djece“, ali, naravno uz napomenu da taj osjećaj pripadnosti treba biti „temeljen na vrijednostima koje ujedinjuju dostojanstvu, odgovornosti, solidarnosti i međusobnom poštovanju, ne na porukama koje mogu izazvati sukob ili isključivanje“.
Hvale vrijedan savjet – kao iz udžbenika političkog morala za treći razred europske birokracije.
Što stvarno znači “Za dom spremni”?
Da, taj pozdrav ima težak i kontroverzan povijesni teret iz vremena NDH , neosporno. Ali u kontekstu Domovinskog rata, taj isti pozdrav koristile su neke postrojbe HOS-a, hrvatskih dragovoljaca koji su život dali za slobodu, u ratu koji nije bio ni simboličan ni virtualan, već vrlo stvaran – s granatama, minama, logorima i tenkovima. Na njihovim grobovima ne piše “ustaša”, nego “hrvatski branitelj”.
Zar je previše za očekivati da se, barem s dozom kompleksnosti, prizna činjenica da dio tog simbola nije nužno izraz fašizma, već i dio ratne stvarnosti devedesetih? Ili ćemo i dalje liječiti kolektivne traume ideološkim čekićem po svakom čavlu koji malo strši?
I tu dolazimo do ključnog pitanja: trebaju li djeca ideale tražiti u Domovinskom ratu – ili u seminarima civilnog društva koje proizvode papirnate građane bez identiteta? Zar nije vrijedno da mladi znaju tko su bili hrvatski branitelji, zašto su se borili, pa čak i da razumiju kako je kompleksan povijesni simbol mogao imati različita značenja u različitim kontekstima?
Naravno, lakše je sve to proglasiti “govorom mržnje”, nego pokušati objasniti stvarnost jedne generacije koja nije rat igrala na školskom igralištu nego ga preživljavala u rovovima.
Pravobraniteljica i detektor ustaša
No, naš Ured pravobranitelja, čini se, ima fino podešen radar za svaku devijaciju prema “radikalizaciji djece”, sve dok ta djeca ne marširaju pod nekom progresivnom zastavom – onda je to, valjda, „osnaživanje mladih“. Kad netko pokuša razviti osjećaj domoljublja izvan sterilnih vrijednosti “europske kohezije” i “inkluzije”, odmah se pali alarm i šalje dopis.
U istom tonu, Ured „podsjeća na obvezu medija na zaštitu osobnosti i integriteta djece“, što je apsolutno točno – ali licemjerno, ako se uzme u obzir da je upravo politička dimenzija njihovih reakcija ta koja dodatno gura djecu u medijski vrtlog. Jer što vrijedi zamagljeno lice na ekranu, ako se već unaprijed sugerira da je dijete – simbolički – ideološki “zatrovano”?
Politički aktivizam u ime djece?
U konačnici, postavlja se pitanje: štiti li Ured pravobranitelja djecu – ili štiti određenu političku matricu i ideološki okvir? Jer kad god netko kaže „Za dom spremni“, dobijemo ne samo analizu, već i moralnu presudu. No kad se u istom društvu pojave stvarni problemi – nasilje među djecom, ovisnosti, zanemarivanje, obiteljsko zlostavljanje – reakcije su tihe, nerijetko birokratske.
Možda je jednostavno lakše boriti se protiv duhova prošlosti nego protiv konkretnih problema sadašnjosti. Ali djeca nisu tu da budu ideološki eksperiment. Ako već tražimo ideale, ne bi bilo loše da ih učimo razlikovati kontekst, razumjeti povijest i graditi identitet – a ne da ih se odgaja kao prazne posude za tuđe političke projekcije.
