Licemjerje ljevice otkrilo dvostruke kriterije: Opet bi se obračunali s neistomišljenicima da mogu
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 14 Rujan 2025 10:35
S druge strane, na domaćem terenu gledamo otprilike isto. Ljevica predvođena SDP-om i Možemo šuti o komunističkim ratnim i poslijeratnim zločinima. Još zvone izjave Nenada Stazića, nekadašnjeg SDP-ovog saborskog zastupnika, kako '(partizani) pobjednici nisu 1945. temeljito obavili posao'. I drugi su davali slične izjave, poput HSS-ovca Kreše Beljka itd.
Ubojstvo američkog konzervativnog političkog aktiviste Charlieja Kirka podijelilo je Ameriku. Atentat na njega, na žalost, nije ni prvi ni posljednji koji je zabilježen u američkoj povijesti.
I prije se događalo da su ubijani predsjednici i politički aktivisti, a pokušaja atentata bilo je još više. Dovoljno je sjetiti se pokušaja ubojstva Donalda Trumpa ili atentata na braću Kennedy.
Što je sada drugačije? Ubijena je medijska ikona američke desnice. Milijunaš, čovjek kojem su predviđali veliku političku karijeru, ali koji je istovremeno, što potvrđuje i zaštitni prsluk kojeg je nosio i na dan ubojstva, bio duboko svjestan rizika kojem se izlaže.
Kirkova glavna vrijednost koju bi trebali cijeniti ne samo Amerikanci, nego i svi ljudi širom svijeta, je univerzalna. Zalagao se za slobodu, slobodu govora, slobodu iznošenja ideja, slobodu nošenja oružja, ali i odgovornost kako pojedinca, tako i skupine, nacije za svoja djela. Kirk je bio aktivan vjernik, koji je konzervativne ideje branio među mladima, polemizirao s protivnicima, upozoravao na urušavanje američkog načina života i protivio se varijantama komunističke ideologije, woke ideologije, islamskog terorizma i LGBT-a.
Šutnja o crnom rasizmu
Kirk nije bio politički korektan, kako to mnogi ljevičari zamišljaju, ali bio je dovoljno hrabar izložiti se za svoje ideje i polemizirati sa svojim protivnicima.
Kirkovom ubojstvu prethodilo je drugo brutalno ubojstvo. Osvjedočeni kriminalac, Afroamerikanac iz čista mira ubio je u gradskom vlaku mladu Ukrajinku Irynu Zarutsku koja je s obitelji pobjegla od ruske agresije na Ukrajinu. U trenutku ubojstva nekoliko osoba mirno je to promatralo, neki su čak i snimali, a ubojica je mirno odšetao iz vlaka riječima "sredio sam bijelu djevojku". Rasističko ubojstvo. Potvrđuje to i činjenica kako je i njegov brat u zatvoru zbog ubojstva bijelca.
Smrtonosna woke ideologija
Mnogi u Europi ne shvaćaju o čemu se radi. Ljevica, demokratska vlast Joea Bidena i ranije Baracka Obame, američkom društvu je nametala osjećaj krivice prema nebijelcima za sva zla iz prošlosti. Nove generacije s tim nemaju previše veze, no prevladavajuća tzv. woke ideologija uzela je maha i to je postalo izgovor za mnogo toga. Stoga iz europske perspektive treba pokušati percipirati i uspon Donalda Trumpa, frustriranost američke radničke klase tzv. woke ideologijom i temama koje su prosječnom Amerikancu koji samo želi živjeti bolje, jednostavno nametnute.
Zbog bijelog rasizma Amerika se ispričava godinama, a o onome prema bijelcima šuti. Iz europske perspektive brojni salonski ljevičari, među kojima se svakako ističu prije svega Možemovci, prigrlili su takvu paradigmu. I kao što sam ranije pisao, dobro se sjećam i Sandre Benčić i Tomislava Tomaševića kako su u Zagrebu klečali zbog kršenja prava Afroamerikanaca. Kojih u Hrvatskoj? Kojih kršenja?.
S druge strane, na domaćem terenu gledamo otprilike isto. Ljevica predvođena SDP-om i Možemo šuti o komunističkim ratnim i poslijeratnim zločinima. Još zvone izjave Nenada Stazića, nekadašnjeg SDP-ovog saborskog zastupnika, kako '(partizani) pobjednici nisu 1945. temeljito obavili posao'. I drugi su davali slične izjave, poput HSS-ovca Kreše Beljka itd.
Ljevica u Hrvatskoj ostala srcem u Beogradu
Ne treba imati iluzije kako se radi o marginalcima ili strankama s minornom političkom podrškom. Ono što govori Radnička fronta Katarine Peović, to misle i u Možemo i u SDP-u. Oni se u odnosu prema konzervativnoj Hrvatskoj ili kako to oni 80 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata kažu 'ustaškoj Hrvatskoj' ne razlikuju. Razlikuju se samo u pogodnostima koje su stekli i koje bi željeli steći, neki kroz sustav, a neki bi, kako su partizani 1945. oslobađali građane od imovine, to ponovili i sada.
Privlače ih novac i privilegije
Hrvatska ljevica gotovo da ne postoji. Pokazali su to koncerti Marka Perkovića Thompsona. Ljevica u Hrvatskoj nije se distancirala dovoljno od zločina jugoslavenskog režima, oni i dalje na pijedestal dižu Josipa Broza Tita i maštaju o novoj Jugoslaviji. Tko prizna, poput nedavno Dragana Markovine, da je to nerealno, naši ljevičari ga ismijavaju ili ignoriraju. Festivali u Benkovcu i Šibeniku potvrdili su kako je jugonostalgija neoposivo žilava u dijelu kulturnih i političkih krugova. O tome je uostalom nedavno govorio i hrvatski ratni premijer Franjo Gregurić. To na žalost niste uspjeli pročitati u većini hrvatskih medija.
I neki od saborskih zastupnika ne skrivaju jugonostalgičarske ideje
Vraća nas to na početak. Najčitaniji hrvatski mediji vlasnički i urednički u stvari i nisu hrvatski, nego mediji u Hrvatskoj. I novinarsko udruženje - Hrvatsko novinarsko društvo na tom je tragu. U medijima prevladavaju isti ti kulturni krugovi koji ne gledaju podozrivo, ispod oka, prema Beogradu, već upravo suprotno. Neki to čine iz navike, neki iz obiteljskih razloga jer su ih tako odgajali, a neki stvarno u to vjeruju ili imaju materijalne interese vjerovati.
Uostalom i prvi čovjek Hrvoje Zovko, takvog novinarskog udruženja, istodobno je i član nevladine udruge u Srbiji, a hrvatskoj javnosti nikad nije ponudio jasno obrazloženje kako je to uspio učiniti spojivim.
Licemjerje
I stoga ne treba čuditi da se većina hrvatskih medija više zgraža nad jednim grafitom, nerealiziranom prijetnjom Miljenku Jergoviću, skupo plaćenom piscu (državnim novcem) i komentatoru medija o kojima sam gore pisao, nego nad ubojstvima koja su potresla Ameriku. Neki mediji čak ta ubojstva i opravdavaju.
To nas vraća ponovno na početak. U Hrvatskoj desnica (u stvari svi oni koji su zagovarali hrvatsku državu) je prošla pravu katarzu. Nakon Drugog svjetskog rata, masovna ubijanja, zatvore, progone, emigraciju itd. i nove konzervativne generacije spremne su na dijalog s hrvatskom ljevicom. Na žalost, nje ima iskreno samo u tragovima. Ono što se zove ljevica, u stvari je ljevica koja nostalgično gleda na bivšu državu i Broza, i koja nije prošla ni približnu katarzu kao konzervativna Hrvatska, gdje su progoni i krvavi obračuni ostavili transgeneracijske tragove. Takva ljevica istodobno osuđuje pozdrav Za dom spremni, a pozdravlja Smrt fašizmu...
Ljevica u Hrvatskoj pokazuje dvostruke kriterije i neviđeno licemjerje, na tragu izjava Zorana Milanovića "mi ili oni", pokazuje odium prema većinskim vrijednostima hrvatskog društva - obitelji, vjeri, domoljublju... Opravdavaju kriminal i korupciju u svojim redovima. Tko misli da pretjerujem, dovoljno mu je pogledati izjave nakon Thompsonovih koncerata. I ta i takva ljevica, duboko u to vjerujem, u nekim okolnostima pokazala bi jednako milosrđe kao i partizani prema hrvatskim civilima na Križnom putu. Dok se to ne promijeni i dok se ne pojave nove generacije koje neće na stratištu paliti Trnjanske krijesove u čast pokolja 1945. nakon ulaska partizana u Zagreb, a istodobno se zgražavati obilježavanju pobjeda u Domovinskom ratu 1995., nema sretne budućnosti za Hrvatsku. Ostat ćemo duboko podijeljeno društvo.
