Šarić: Ne možeš živjeti od svoje umjetnosti? Pronađi posao i slikaj u slobodno vrijeme
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 09 Listopad 2026 13:00
Pišući o udrugarima, kulturnjacima, umjetnicima, slobodnim umjetnicima, „neovisnim“ umjetnicima, performerima i sličnima, primijetio sam da gotovo svi imaju isti osjećaj važnosti te se smatraju nacionalnim ili gradskim interesom, što znači – “mora” ih se plaćati iz javnog izvora.
Kada bi novac izostao ili se smanjio iznos, nastupili bi ljutnja, samoviktimizacija i naricanje o nepravdi. „Ja sam umjetnik, akademski slikar, gdje je moj gradski prostor“? Tako nekako je zavapio Tomislav Šilipetar kada je gradska vlast Možemo odlučila da će prostor u kojem je 10 godina slikao sada dati nekom drugom.
Očito, kada si dovoljno dugo privilegiran, s vremenom se gubi osjećaj zahvalnosti prema onome što si dobio od ostalih svojih sunarodnjaka kroz poreze, onih koji nemaju besplatan javni prostor na korištenje i koji sami privređuju za svoje zdravstveno i mirovinsko. Vidim, nema niti te svijesti o privilegiranosti. Upravo suprotno, kada si dugo prikopčan na proračun, porezni novac kao da postaje hrana oholosti. U konačnici, gdje je razumijevanje za sve one koji nemaju tu privilegiju da se mogu baviti onime što vole i od toga zarađivati? Za one koje država i lokalna vlast ne privilegira i ne priprema im novac svaki mjesec?
Radi nešto drugo, a umjetnošću se bavi u slobodno vrijeme
Budimo potpuno iskreni i razumni. Šilipetar nema Bogom dano pravo na besplatan javni prostor za slikanje. Imao je privilegiju u njemu biti deset godina. Privilegiju! To što je akademski slikar ne daje mu za pravo zahtijevati javni novac i javni prostor. To jest, može zahtijevati, slobodna smo država, ali to ne znači da bi trebao dobiti to što traži. Mnogo je stanovnika ove zemlje koji su završili akademije i fakultete pa se ne bave strukom jer za njih nema mjesta na tržištu rada ili jednostavno nije isplativo baviti se time nečime.
Nemam ni ja besplatan gradski prostor na korištenje pa nekako živim s time. Ne bavim se niti ja svojom strukom. No ne mislim da mi to porezni obveznik mora osigurati. Ne možeš živjeti od umjetnosti? Radi nešto drugo, pronađi posao, a umjetnošću se bavi u slobodno vrijeme. Jednoga dana se možda i isplati. A ako ne, Bože moj… To ti je život…
Šilipetar se žali i što će sa svim tim slikama? Baciti ih na ulicu? Neka ih proda ako nema gdje s njima. A ako ih nitko ne želi kupiti, to je isključivo njegov problem. Kolike su tvrtke i obrti propali jer nisu opstali na tržištu, jer nisu mogli prodavati dovoljno svojih proizvoda i usluga? I što mi tu možemo? Što bi sada država ili Grad trebali napraviti? Kupiti slike i objesiti ih u Saboru ili Gradskoj skupštini samo zato što je Šilipetar akademski umjetnik? Uostalom, to što slika niti ne priliči tim prostorima.
Nisi iznad ostalih i ‘neakademskog’ posla
Fakultet ili akademija nije jamstvo da ćeš se baviti strukom niti ti je država dužna to omogućiti, odnosno porezni obveznici. To se mora jasno reći. Posao je države održavati red, mir, sigurnost, pravnu i fizičku, graditi infrastrukturu i uvjete za slobodno tržišno natjecanje. I pritom ubirati porez, što manji moguć, u interesu naroda.
Nije posao države ili lokalne vlasti financirati i podupirati nečije samoizražavanje, hobije i osobne želje i snove. Pogledamo li Šilipetrov rad, ne vidimo nikakav nacionalni interes. On slika za sebe, o svojim osjećajima i svojim temama. Pritom to i nije umjetnost koju bismo stavili u Louvre ili koji drugi muzej gdje su izložena bezvremenska djela, ako ćemo biti realni. Znam da je danas nepopularno kazati da nečije umjetničko djelo nije naročito posebno niti vrijedno otvaranja usta, no ja nemam problem to izgovoriti.
Očito je i kako se Šilipetar nije dovoljno umilio sekti Možemo. Trebao je crtati stražnjice, Gazu ili se koji put ulicom prošetati gol. Može sada pokušati pokucati na vrata Pogona, Medike, Novih prostora kulture…
Vidim da podupire LGBT kulturu smrti, farbao je i nokte, podržao Istanbulsku konvenciju te glasao protiv braka kao zajednice žene i muškarca. Aduta ima! Snađi se, druže, ogrni zastavom duginih boja i možda sve ovo možeš preokrenuti te već iduće godine imati čast zapaliti jedan kres. Možda bi homoseksualac te alfa i omega “queer” smeće-umjetnosti Zvonimir Dobrović mogao pomoći ako vidi tvoje fotografije s križem? Naime, i on voli blasfemiju.
Ako to ne uspiješ, Šilipetre, i ipak ne možeš živjeti od kista, primi se nekog drugog alata: miješalice, tacne, čekića, administracije, volana… nauči nešto novo, nemaš 65 godina, još si relativno mlad. Nisi iznad ostalih i „neakademskog“ posla.
Postoji li umjetnik bez države i javnog novca?
Zanimljivo je i kako u svom naricanju za 24 sata daje kontradiktornu izjavu. Istovremeno kaže da živi od umjetnosti, ali si ne može priuštiti prostor. Kako sad to? A izlagao je u inozemstvu, dobivao nagrade… Može li živjeti od svoje umjetnosti ili ne? Također, nije kazao da mu plaćamo doprinose kroz Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika. Besplatan prostor, doprinosi, što još mi kao društvo njemu „moramo“ osigurati samo zato što je završio Akademiju likovnih umjetnosti?
Postoji li umjetnik bez države i javnog novca? Argentinski predsjednik Javier Milei kaže da je kulturnjak na državnom proračunu zapravo javni službenik, a ne umjetnik. To otvara šire pitanje uloge države u kulturi i što je to nacionalni interes u kulturi. Za Možemo to je „queer“ umjetnost, lizanje peta, čitanje svinjama, valjanje po podu… Isto vrijedi za Ninu Obuljen Koržinek. Njoj je pak sve umjetnost, ona ništa ne bi „zabranjivala“. Ako se lizač peta javi na natječaj, ona će mu dati novac preko svojih „neovisnih“ vijeća. Državni je interes financirati hrvatsko-srpsku “Svadbu”, ali ne i film “260 dana”. U našoj državnoj kulturnoj politici znaš tko pije i plaća, ali ne i zašto.
Sve je danas umjetnost i sve vrijedi podjednako, a kada umjetnik ima neku školu, više mu nitko ništa ne smije prigovoriti jer je on – umjetnik. Pardon, akademski umjetnik!
Umjetnost je moguća i bez države i Grada Zagreba
Međutim, glavno je pitanje na koje Šilipetar treba dati odgovor jest zašto baš on zaslužuje naš novac? Zašto baš on, za razliku od nekog obrtnika ili njegovog kolege iz studentskih dana, mora imati besplatan javni prostor za svoj rad? Zašto je njegova umjetnost društveni interes? Kako on svojim autoportretima i slikama svojih osjećaja doprinosi našoj kulturi? Uostalom, vlast definira kulturni interes kada daje javni novac. On to očito sada nije kada je “izgubio” prostor.
Ovakav nastup žrtve i osjećaj više vrijednosti i važnosti kod „običnog“ čovjeka samo izaziva odbojnost i prkos. Možda je vrijeme, Šilipetre, za pronaći posao i umjetnošću se baviti u slobodno vrijeme? Ne bi bio niti prvi niti zadnji. Malo tko se u svijetu bavi upravo onime što najviše voli i od toga zarađuje, pogotovo slikanjem i umjetnošću.
Vrijeme je i da napustimo taj socijalistički mentalitet i u svemu tražimo intervenciju vlasti, „društvenu pravdu“… Umjetnost je moguća i bez države i Grada Zagreba. Šilipetre, budi muško, zasukaj rukave, pronađi posao od kojeg možeš živjeti pa slikaj kad stigneš. Nisi nacionalni interes, nemaš Bogom dano pravo na besplatan prostor.
A i kako to da u deset godina nisi izgradio održiv poslovni model?
I ja sam umjetnik, performer. Identificiram se tako, jedna mi je umjetnica rekla da svi možemo biti umjetnici ako želimo. Po struci sam povjesničar. Nemam gradski prostor za pisati povijest i atelje za smišljati performanse. Grad mi je jednom odbio financirati performans i nekako sam preživio. Država mi ne plaća doprinose kroz Hrvatsku zajednicu samostalnih povjesničara i opet sam živ. Nije kraj svijeta, Šilipetre.
