U Poljskoj nerođeni imaju svoje zaštitnike među političarima. U Hrvatskoj sve manje
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 13 Travanj 2024 08:44
Dakle, stranka koja forsira katolički habitus, da ne kažem modus operandi, šalje na predizbornu raspravu ženu čije se stajalište o ubijanju nerođenih u onome temeljnom ne razlikuje od onoga političarki iz lijevih i progresivnih stranaka. Jako, jako mi je žao svih onih mladih katolika koji su zadnjih par godina postali članovima MOST-a
Sutra će se u poljskom Sejmu održati rasprava o četiri zakonska prijedloga u svezi reguliranja abortusa. Svi prijedlozi dolaze iz vladajuće koalicije, piše Goran Andrijanić.
Jedan je Ljevice, koji traži legalizaciju abortusa na zahtjev do 12 tjedna trudnoće.
Drugi je nastao u Građanskoj koaliciji, grupaciji premijera Donalda Tuska, i također predlaže legalizaciju abortusa na zahtjev do 12 tjedna.
Rasprava o abortusu
Pisao sam već o tome. Tusk čija stranka Građanska platforma pripada Europskoj pučkoj stranci, kao i Hrvatska demokratska zajednica, zahtijeva potpunu liberalizaciju ubijanja nerođenih. Tusk je to u predizbornoj kampanji naveo kao uvjet za uvrštavanje političara na njegove izborne liste. Ništa prigovor savjesti. Ako želiš biti dijelom Tuskove ekipe, moraš pristati na promoviranje abortusa do 12 tjedna. Jako „demokršćanski“.
Ostala dva prijedloga pripadaju koaliciji Treći put i traže povratak na, kako ga zovu, „abortivni kompromis“, odnosno ponovnu legalizaciju eugeničkog abortusa.
Predviđeno je kako će sutrašnja rasprava trajati pet do šest sati. Imat će samo simbolički naboj, jer je već sada potpuno jasno da niti jedan od zakona koji u parlamentu budu izglasani neće proći mimo predsjednika Andrzeja Dude. Ovaj će, jednostavno, staviti veto na legalizaciju abortusa i tako zaštititi nerođene.
Rasprava o abortusu, za sada, ima prije svega značenje u smislu raznih manevara i prepucavanja unutar vladajuće koalicije. Dogodi li se, međutim, da na predsjedničkim izborima iduće godine pobijedi netko s lijevoga centra (tu uvrštavam i Tuskov PO), prava borba za nerođene tek će započeti.
U ovome trenutku, dakle, Poljska i dalje ima jedan od najhumanijih zakona o pobačaju, koji abortus dopuštaju samo u slučaju ugroženosti života majke i silovanja.
A Hrvatska?
Pa u Hrvatskoj od tri konzervativne stranke koje se, u manjem ili većem stupnju, pozivaju na kršćansko intelektualno i duhovno naslijeđe, dvije deklariraju abortus kao „temeljno pravo žene“. Dakle, pravo koje je temeljno na takav način da niti u jednome trenutku ne može biti osporeno nečim što se zove pravo na život nerođenog djeteta. Jer upravo to, dakle apsolutizacija prava na abortus žene (kako to definira Amnesty International – abortirati najranije što se može i najkasnije koliko je potreba), jest ono što stoji iza termina „abortus kao temeljno pravo žene“.
I upravo na nešto takvo su Marija Selak Raspudić iz Mosta i Nina Obuljen Koržinek iz HDZ-a na raspravi koju je organizirao N1 rekle „da“.
Prije nekoliko godina za portal Bitno, koji sam tada uređivao, napisao sam tekst u kojemu sam kritizirao Miroslava Škoru zbog njegova mlakog pristupa abortusu tijekom predsjedničke kampanje (zbog toga teksta sam imao neugodnih situacija s ljudima bliskim njegovom stožeru). Moja glavna teza tada bila je da trebamo prestati očekivati bilo što od političara kada je u pitanju borba protiv abortusa.
„Pomirimo se s činjenicom da u ovom trenutku sve snažniji pro-life pokret u Hrvatskoj nema moćnih saveznika na političkoj sceni i pitanje je kada će ih imati”, napisao sam tada.
Prošlo je skoro pet godina, Škoro se u međuvremenu pokazao „lažnjakom“, a moja teza o nepostojanju jasne potpore na političkoj sceni za nerođene pokazala se, nažalost, još ispravnijom.
Istup Selak Raspudić
Imajući u vidu da je svoj mandat nedavno okončao saziv Sabora koji je možda i više nego bilo koji drugi u povijesti Hrvatske imao političare koji su povezani s katoličanstvom i Crkvom, ta je konstatacija upravo – poražavajuća.
Rijetko je tko očekivao od bivše ministrice kulture da kaže nešto drugo. Budimo realni – HDZ će, ako nastavi idejno u ovome smjeru, za pet do deset godina biti na istoj poziciji na kojoj je sada njihov veliki uzor Tusk. Neće tražiti legalizaciju abortusa, jer su to komunisti već učinili za njih, ali će zato blokirati svaki pokušaj njegova ograničavanja. Ako nastavi u ovome smjeru, ponavljam.
Pravo razočaranje ovdje jest istup Selak Raspudić, političarke koja je, možda griješim, u raspravi prezentirala stranku, a ne sebe.
Govorimo o stranci koja dobar dio svoje političke dinamike zahvaljuje izravnoj suradnji s katoličkim molitvenim zajednicama, čiju je energiju pokušala pretočiti u politički izraz. Dakle, stranka koja forsira katolički habitus, da ne kažem modus operandi, šalje na predizbornu raspravu ženu čije se stajalište o ubijanju nerođenih u onome temeljnom ne razlikuje od onoga političarki iz lijevih i progresivnih stranaka. Jako, jako mi je žao svih onih mladih katolika koji su zadnjih par godina postali članovima MOST-a i koji ovih dana moraju objašnjavati drugima, a zapravo sebi na koji način to što Raspudićka govori može biti nešto iza čega mogu stati.
Teza „ona je uvijek tako govorila“ u ovome kontekstu ništa ne znači.
Abortus u Saboru zadnje četiri godine?
Da, ona je uvijek tako govorila, i to je bila retorika na razini one koju smo o pitanju abortusa slušali od Kolinde Grabar Kitarović, naravno nešto intelektualnije intonirana, ali u biti jednako promašena u svojoj nedosljednosti. Znači li to da smo dobili još jednu katoličku političku heroinu koja će nam za par godina pokazati srednji prst u nekoj proabortivnoj kampanji?
Pravo pitanje jest – ako ona tako govori, zašto je šaljete da prezentira stranku u takvim pitanjima kao što je abortus? Čemu je to tako, to znaju najbolje Božo Petrov i Nikola Grmoja.
Naravno, tu je moguće objašnjenje o „strategiji”. Treba igrati mudro, reći će netko. Ali, ta interpretacija pada u vodu kada se osvijesti kontekst izjave Selak Raspudić. Kontekst obilježen jalovim četverogodišnjim mandatom MOST-ovih zastupnika katoličkog backgrounda koji cijelo to vrijeme nisu u Saboru iznijeli niti jedan prijedlog koji bi smjerao barem prema ograničavanju abortusa. Sve što smo dobili bili su patetični antiabortivni istupi Marina Miletića na društvenim mrežama, forma koja je, nažalost postala jedinim sadržajem njegova političkog angažmana. I on i Zvonimir Troskot, međutim, kukavički su šutjeli dok je trajala rasprava o životu i smrti malog Grge koju je pokrenula njegova majka.
Jedino što se u Saboru dogodilo po pitanju abortusa u zadnje četiri godine jest onaj pokušaj stvaranja zakonskog prijedloga koji je iznio Hrvoje Zekanović. Tada mi je on izgledao kaotičan, a iz ove perspektive pokazao se kao nešto što zaslužuje poštovanje jer je jednostavno – jedini.
Što nam sve ovo govori?
Pa, prije svega, da pitanje abortusa postaje nevažno čak i onim strankama koje se pozivaju na katoličanstvo i antiestablishmentski naboj. To je iznimno zabrinjavajuće i pokazuje apsolutnu dominaciju proabortivnog narativa. Taj narativ i samu nazočnost u javnosti onih koji misle drugačije od njega i njihovu savjest prikazuje kao „klerikalizam“ i „katolibanstvo“. Neće se smiriti dok te „katolibane” potpuno iz toga javnog prostora ne izbaci. Toga moramo biti svjesni.
Sve te priče o „strategiji” i „traženju pravoga trenutka” potpuno su besmislene. Onaj koji doista želi rješavati problem ubijanja nerođenih u Hrvatskoj mora to početi – sada.
Da, manevarski prostor po tom pitanju je prilično ograničen nakon odluke Ustavnog suda iz 2017. Ali, nije potpuno nestao, niti blizu. To je pitanje političke hrabrosti. I krajnje je vrijeme da je netko u ovoj državi konačno stekne.
Ovdje u Poljskoj cijelo vrijeme traje rasprava o abortusu. Unutar konzervativnog tabora postoje određena preslagivanja odnosa snaga, pa pojedini političari, neki i prilično utjecajni poput bivšeg premijera Mateusza Morawieckog, izjavljuju da je zabrana eugeničkog abortusa bila „greška”. Međutim, glavna struja konzervativnih snaga i dalje je na poziciji zaštite života nerođenih.
Najslabiji i najmanji među nama, ti nerođeni, i dalje imaju svoje jake zaštitnike među konzervativnim političarima u Poljskoj.
U Hrvatskoj, kao što vidimo, skoro pa da ih nemaju niti tamo.
Na kraju, treba napomenuti.
Upitana smatra li abortus temeljnim pravom, Branka Lozo iz Domovinskog pokreta rekla je ono što bi svaka zdravorazumska osoba, bila katolik ili ne, trebala reći:
„Ne”.
