Je li iskustvo Boga danas moguće?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 06 Srpanj 2024 10:03
Mnogi ljudi danas su vjeri nutarnje posve otuđeni jer su zatvoreni prilazi k iskustvima Boga, na kojima je utemeljena biblijsko-kršćanska vjera. Jedan od glavnih izvora ove zatvorenosti je pojam "iskustva" koji dolazi od tzv. iskustvenih znanosti i koji se uvriježio u svijesti današnjeg čovjeka.
Iskustvo je ovdje isključivo usmjereno na objektivnu stvarnost kojoj čovjek prilazi svojim sjetilnim sposobnostima. Drugu stvarnost osim ove današnja znanost ne obrađuje niti ne pokazuje interesa za nju. Ona, doduše, ne niječe mogućnost postojanja neke druge nadsjetilne stvarnosti kao što je to činila u prijašnja vremena. Ali se drži po strani prema načelu, o čemu se ne može govoriti pojmovima i metodama prirodnih znanosti, o tome treba šutjeti. To je taj generalni stav mnogih ljudi danas koji se pomodno naziva „agnostičkim“.
Ovaj fenomen došao je na snagu baš u naše moderno vrijeme u kojemu se ostvario vrhunac razvoja svijesti čovjeka u usporedbi sa srednjim vijekom. Govoreći s filozofijom prosvjetiteljstva moramo priznati da se današnji čovjek smatra i osjeća punoljetnim, samosvjesnim, oslobođenim od religijsko-mitoloških pojmova i od slike svijeta koja je sagrađena na biblijskoj tradiciji, na skolastičkoj teologiji i filozofiji.
Moderni čovjek smatra se autonomnim u određivanju moralno-etičkih normi i načela jer priznaje samo jednog „gospodara“ kojemu je dužan poslušnost i pokornost: sebe sa svojim razumom i svojim čežnjama, nikome i ničemu drugom, uključivši tu Božji i crkveni autoritet. Ovakvom racionalnom, samosvjesnom i samodostatnom tipu čovjeka odgovara i društveno-politički sustav demokracije i pluralističkog društva. Taj sustav je rezultat spomenutog modernog tipa čovjeka. Izgleda da je tom tipu čovjeka konaturalno da bude a-religiozan, ako prihvatimo tezu da se razum i religija odnosno razum i vjera moraju isključivati.
Po toj tezi nemoguće je biti racionalan i biti religiozan, po toj tezi nemoguće je služiti se razumom i biti istovremeno vjernik. Vjera i razum, vjera i znanost su prema tome suprotnosti. Ovo je tema za sebe. Neka bude ovdje dovoljna naša primjedba da je taj način mišljenja iz 19. i početka 20.stoljeća u tolikoj mjeri zastario da ga danas prominentni učenjaci odbacuju kao nešto skroz na skroz iracionalnog, kao proturazumskog i protuznanstvenog.
Ovdje nemamo namjeru navoditi razloge zašto je upravo zahtjev "razuma" da se čovjek danas najozbiljnije pozabavi pitanjem vjere i vjerovanja. Ovdje želimo iznijeti neke misli i spoznaje o tome iz kojih razloga je osobno iskustvo od odlučujuće važnosti na putu prema upoznavanju i prihvaćanju vjere ili barem određenog religioznog gledanja na svijet, i drugo, iz kojih razloga današnji katoličko-kršćanski vjernik sve više traži da svoju vjeru na iskustveni način upozna i određenim doživljavanjem i aktivnošću na vidljivo-opipljivi način osjeti.
Prioritet iskustva pred objektivnim naukom
Iz sociološko-psihološke perspektive razvoja svijesti čovjeka kroz povijest izgleda plauzibilno zaključiti da takozvani punoljetni čovjek ništa ne prihvaća kao gotovu stvar, nego hoće najprije kritički preispitati koliko je neka stvar ili neka ponuda za njega vrijedna i važna. Dok je još bio u stanju „malodobne svijesti“, u stanju svijesti djeteta, prihvaćao je sve bez kritičkog pitanja. To vrijedi za područje politike, ekonomije, ali, naravno, i za područje vjere i religioznosti. Teoretski biblijase može govoriti o djetinjoj religioznosti i odrasloj religioznosti. U vezi s odgojem teoretičari misle da kod religioznog odgoja nije bilo razlike između poučavanja djece i odraslih. Što se mora vjerovati i kako se mora ponašati, određivalo se autoritativno. Vjera i moral se nisu smjeli stavljati u pitanje.
Do bitne promjene u načinu prihvaćanja sadržaja vjere došlo je s već spomenutim stupnjem zrelosti svijesti čovjeka, dakle, sa slobodom mišljenja i demokratskim sustavom. Čovjek je htio sadržaj vjere najprije podvrći kritičkom ispitivanju i onda se odlučiti za ili protiv. Došlo je također do promjene načina kako vjerovati i kako živjeti vjeru. Današnji vjernik ne prihvaća jednostavno odgovore na njegova pitanja koje mu drugi pružaju, pa niti one iz Svetog pisma i Crkve. Taj stav zauzima i prema postojećim pobožnostima, ritualima. On sebi stvara svoje metode vjerovanja, svoje rituale i vježbe pobožnosti, gdje može sam svojim iskustvom doživjeti vjeru, blizinu Božju.
Koliko je ovaj teoretski nacrt razvoja svijesti realan i istinit iz ove sociološko-psihološke perspektive, teško je reći. Sigurno je to da se ovako shematski nije događao niti se događa danas. Ima vjernika koji potpuno svjesno i slobodno prihvaćaju objektivni nauk Crkve prihvaćajući načelo katoličke vjere da je poslušnost Riječi Božjoj bitna pretpostavka vjerovanja. Ima i onih koji traže više subjektivne slobode u tome. Odatle nije pozitivnoj znanosti, sociologiji i psihologiji, moguće sa sigurnošću ustvrditi, koji vjernik je zreliji: je li onaj, nazovimo ga tako, konzervativni ili pak onaj, nazovimo ga tako, progresivni ili liberalni.
Ovdje je važno, tko određuje kriterije prosuđivanja i vrednovanja. Uostalom, ovdje se radi u prvom redu o vjeri kao takvoj i o istini vjere. Tu nema progresivnog ili konzervativnog elementa. To su pojmovi sociologije. Za vjeru i vjerovanje odgovorna je teologija utemeljena na Svetom pismu, na Riječi Božjoj. Pavao Apostol, stoga, argumentira: „Po Svetom pismu“; kako kaže Sveto pismo kada se obraća vjernicima svojim poslanicama.
Vjera je izvorno stvar poslušnosti u povjerenju
Iskustvo dolazi nakon prihvaćene vjere u tom smislu da sada živjeći vjeru, prakticirajući vjeru, usmjeravajući se po vjeri doživljavamo stvarno i iskustveno što vjera za nas znači, što nam donosi, kako se osjećamo s njome. Iskusiti mogu nešto što imam, što posjedujem, s čim se služim. Stoga je jako upitno stvoriti paradigmu prioriteta iskustva u protivnosti s prioritetom tradicije vjere, dogmatske vjere, objektivne vjere. Ovdje ne smije važiti princip ili – ili. Držimo se onog kredoživotnog, dakle, iskustva koje mi priča o tome da sam bio pogođen ovom ili onom riječju, glasom, znakom. Kod čitanja me pogodi baš ova ili ona riječ. To je isto u odnosu k Božjoj riječi. Božju riječ moram najprije saslušati, čuti, osjetiti i pustiti u tišini da na mene djeluje. Doživljavam li nešto novog?... Ako se to više puta ponavlja..., osvajam iskustvo, tj. trajno stanje u meni, u mojoj duši, u centru mog bića. To postaje dio mene, to postaje stvarnost i to osobna, moja stvarnost. Odsada mogu reći za sebe da ne vjerujem slovu ili znanju nego životu kojega sam preko saznanja vjere i spoznaja iz vjere oblikovao. Znanje je postalo moje trajno iskustvo, postalo je doživljavanje onoga o čemu imamo znanje.
Teološki rečeno: znanje smo dobili od Riječi koja je tijelom postala u Isusu Kristu. O tome nam govore Pisma: daju nam riječ, daju nam znanje, a Riječ je Bog, druga božanska Osoba. Riječ, smisao je u svijetu jer je Riječju stvoren svijet. Stoga, moram saznati nešto o svijetu; moram znati otkrivati tragove Boga u svijetu. I sada tek započinje ono što zovemo utjelovljenje Riječi: znanje prelazi u iskustvo, postaje iskustvo, tj. život. Iskustvo dobivamo od Duha Božjeg - treće božanske Osobe jer je iskustvo ljubav, život.
Tišinom do spoznaje sebe i transcendentnog Boga
Tišina sa šutnjom ima upravo neku magičnu moć da nas prenese u jednu drugu stvarnost, različitu od svakidašnjice, u jednu stvarnost koja nam daje naslutiti ono, što sadržava riječ „transcendencija“ i na što trebamo misliti kada kažemo da je Bog transcendentan, svet, svemogući. Tko je doživio apsolutnu tišinu u Alpama - alpinisti pitaju jedan drugoga: usamljenostčuješ li tu tišinu? - taj zna zašto je tišina bitna da čovjek dođe k sebi, da nađe sebe, da se doživi kao stvorenje, da osjeti radost i uzdignuće, koji su nepoznati u nizinama svakidašnjice. Gore, u visinama zamukneš potpuno, gotovo prestaneš disati da bi mogao slušati „Tišinu“ i njezine božanske tajne. Tišina je puna sadržaja i poruka. Tko zna šutjeti, tko ljubi tišinu, taj će biti nagrađen najdragocjenijim u životu: Božjom riječju bez govora. Knjiga Mudrosti nam to potvrđuje kada kaže: „Kad su sve stvari stajale usred šutnje, i kada je noć dosegla sredinu svog hoda, tada se spustila od božanskog prijestolja, o Gospodine, Tvoja svemoguća Riječ na Zemlju“.
Danas čovjek živi, na žalost, mora živjeti, gotovo u neprekinutoj buci i galami. Iskustvo pokazuje da to stanje današnjeg čovjeka nužno vodi u fizičko, duševno i duhovno osiromašenje, osobito mladih koji još nisu potpuno oblikovali svoju osobnost. Za razvitak skladne i zadovoljne osobnosti potrebna je sposobnost da čovjek bude sam sa sobom, da bude u samoći bez doživljavanja osamljenosti.
Biti svoj na svome temelj dostojanstva čovjeka
Čovjek može u samoći doživljavati da je kod sebe, da je kod kuće, da je svoj gospodar. Kada si može čovjek danas priuštiti da bude svoj na svome? Izgleda da on to niti ne želi. Uvijek je negdje vani, kod nekog ili nečeg drugog kao da se boji biti sam sa sobom. To se događa zato što nismo još učvrstili svoj odnos prema Bogu; jer nismo svjesni da smo na putu k Bogu. Biti na putu k Bogu našem Stvoritelju i Ocu isto je kao i biti na putu k sebi. Misliti o Bogu je isto kao i misliti o sebi. Naći Boga je isto kao i naći sebe. To su misli iz tradicije katoličke duhovnosti. Zar je onda čudo da današnji čovjek izbjegava tišinu i samoću? Zar je onda čudo da moderni čovjek još uvijek ne pozna odgovor na pitanje tko je on; odakle je on i kamo ide? Tu trebamo tražiti uzrok činjenici da ljudi neprestano upotrebljavaju u komunikaciji pojmove s promašenim sadržajem. Uzmimo kao primjer pojam slobode i pojam ljubavi. Ima se dojam da o "slobodi" i "ljubavi" najviše govore oni koji nisu doživjeli niti jedno niti drugo.
