Prebacivanje odgovornosti
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 26 Listopad 2024 07:09
Priča o jednom dječaku zbog kojeg tisuću djece izostaje s nastave, zbog kojeg je jedna učiteljica dobila otkaz, jer joj je „nestao“ razred, zbog kojeg je jedan ravnatelj dao neopozivu ostavku, zbog kojeg se ne snalazi ministar obrazovanja,… puni novinske stupce i ostale medije, već danima.
Slučaj bi bio gotovo banalan da nije sve ovo nabrojeno iza njega. U svakoj školi ima djece s neprimjerenim i neprihvatljivim ponašanjem. Škola to rješava unutar sebe u suradnji s roditeljima takvog učenika. Kad te suradnje nema problem se ne rješava, već eskalira. Navedeni slučaj je eklatantan primjer toga.
Spomenuti dječak polazi četvrti razred osnovne škole. To mu je već treća škola. Navodno je i u vrtićima, koje je često mijenjao s njim bilo problema zbog njegova ponašanja.
Dječak navodno nema obrazovnih problema. Aktivno sudjeluje u nastavi i s uspjehom završava razrede. U pitanju je odgoj. Dječak se neprimjereno ponaša, psuje, govori nepristojne riječi, simulira seksualne kretnje, …, psihički i fizički zlostavlja ostalu djecu u razredu.
U novoj školi roditelji su se pobunili i ne puštaju svoju djecu u školu, sve dok se spomenuti dječak ne izmjesti iz njihovog razreda. Taj bojkot nastave traje već danima. U sve su uključene odgovarajuće gradske službe, ministarstvo obrazovanja i braniteljica za djecu. Dogovora još uvijek nema. Rješenje se ne nazire. Djeca do daljnjega ne dolaze u školu.
Odgovornost se prebacuje s institucije na instituciju, s ministarstva na grad, s grada na školu i tako u krug, već nekoliko puta zaredom.
Po meni svi su krivi za ovaj slučaj, a najviše roditelji spomenutog učenika. Oni navodno nisu prihvaćali nikakvu stručnu pomoć. Dječakovi roditelji su mišljenja kako je s njihovim djetetom sve u redu. Njega ostali ne prihvaćaju. Kriva su druga djeca i učitelji.
Ne znam kakvu dijagnozu ima to dijete. Očito je ima. Njemu je potreban inkluzivni odgoj, što mu škola dužna pružiti. Ne znam niti što se je u tom slučaju poduzelo. Očito je da od toga nije bilo nikakve koristi.
To dijete je drugačije od ostale djece. Biti drugačiji u pozitivnom i negativnom smislu je određeni teret. Mi smo društvo naviklo na prosječnost i tako se ponašamo.
Taj dječak ne shvaća da njegovo ponašanje nije u redu. To nažalost ne shvaćaju niti njegovi roditelji. To se dijete nije takvim rodilo. On je rastao i razvijao se u sredini koja je podržavala njegovo ponašanje. To je obitelj i roditeljski dom.
Za ponašanje svojeg djeteta odgovorni su roditelji. Kad ta odgovornost izostane nadležne službe moraju preuzeti slučaj i postupiti za dobrobit djeteta. U krajnjem slučaju, kad su roditelji nesuradljivi, dijete se smjesti tamo gdje je za njega bolje.
Svako dijete ima pravo na odgoj i obrazovanje. Svaka škola je to dužna napraviti, posebice škola kojoj dijete pripada po mjestu stanovanja. Kad slučaj eskalira i postane državni problem, mora se u sve uključiti država. Uvijek se ide po principu postupnosti. Zapravo uvijek se vraća na početak. To je začarani krug neuspjeha. Što može učiniti sada ova novozagrebačka škola u kojoj je problem eskalirao i kulminirao ? Staviti to dijete u poseban razred ? To nije rješenje. To je određena diskriminacija.
Bilo bi najbolje da se duhovi smire, da se ravnatelj vrati na svoje radno mjesto, da djeca dolaze na nastavu i da spomenuti učenik uz asistenta bude s njima u istom razredu. Međutim, to je utopija. Previše je daleko sve to otišlo.
Postoji li u Zagrebu škola, ravnatelj škole i učiteljica koji bi se s ovim problemom uhvatili u koštac i pokazali ostalima kako se može kad se hoće i kad se zna?
Sigurno postoji i to više nego jedna. Problem su dječakovi roditelji. Za dobrobit ovog djeteta, barem na neko vrijeme, te roditelje bi trebalo izuzeti od učenikova odgoja i obrazovanja.
Na kraju ima se osjećaj kako je čitavo vrijeme ovaj slučaj netko zataškavao i podržavao roditelje u njihovoj iluziji kako je s njihovim djetetom sve u redu. Naime, to nije slučaj od jučer. To se vuče od vrtićke dobi tog djeteta, raste i razvija se. Došlo je do kulminacije. Sada to treba sve smiriti i krenuti od onog pozitivnog što se ima. To su djetetove obrazovne sposobnosti.
Ankica Benček
