Javor Novak: Zašto šute?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 07 Veljača 2023 13:08
Upravo uparenost afere Žalac s aferom Rimac mogla bi Izbavitelja stajati onih zaostalih krpica ugleda koje su mu još preostale. Ako su mu uopće preostale. Očito, tu će se morati mnogo toga zataškati. Baš kao što se godinama zataškavalo i kod Sanadera, „gdje Ivo tu i ja“, a zatim je to postalo sasvim nemogući posao. Ivo je u konačnici, ipak završio iza rešetaka. Daleko je još od toga Izbavitelj. Ali obećava.
Kao glavni grad Hrvatske Zagreb godinama ima veliki, nerješiv problem sa smećem, pucanjem vodovoda i vrelovoda. Da bi se riješili ti nagomilani, a ogromni problemi potrebna su iznimna sredstva, a i tada – potrebno je znatno vrijeme da se ti zapušteni sustavi napokon jednom postave na noge. Kako politika uvijek pred izbore od postavljenih svojih HDZ-ovaca direktora po raznoraznim tvrtkama ubire „donacije“, tako su se oduvijek praznile sve značajne pričuve po gradskim poduzećima.
Znamo da ni kod SDP-a nije bilo nimalo drugačije. To je i razlog zašto postoji „omerta“: o propustima rukovodstava tih tvrtki ne smije se govoriti. Bilo pa prošlo, koliko su sve one „donirale“ stranci svih stranaka, godinama se pomno skriva. Pod prešutnom prijetnjom pada u stranačku nemilost i nepodobnost. Nikada ne ćemo saznati tko je sve zadnjih desetljeća profućkao sredstva iz Gradskog vodovoda, Toplane ili Čistoće. Nije nama pok. Bandić za sve kriv. Jer da se sredstvima tih tvrtki razvojno poslovalo svih prošlih desetljeća, današnji zgomilani i upravo nerješivi problemi sa smećem, cjevovodima i toplovodima bili bi kud i kamo manji. Zanimljivo kako se vodeće stranke na izborima redovito napajaju iz gradskih tvrtki, a kad treba participirati u obnovi grada tada ih nigdje nema. To je jedan poprilično lopovski vladin sustav. Sustav koji se ne mijenja ovisno o stranci.
ne trebamo sposobne
Mi trebamo stranačke vojnike odane partiji, trebamo uhljebe, ulizice i vječne slavitelje najsjajnije nam vlasti, ne smeta ako su to i neradnici i oni potpuno nesposobni. Koliko me pamćenje služi bivša gradonačelnica Zagreba Marina Matulović-Dropulić u svom jednom jedinom i kratkom mandatu od 1997.- 2000. učinila je više za Zagreb od svih kasnijih višegodišnjih gradonačelnikovanja zajedno. Ali ona je bila mrski hadezeovac, znači persona za odstrjel od 2000-te.
Bandić je imao mamutski niz mandata: od 2000-2002 i od 2005-2021 - gotovo punih dvadeset godina! I opet: što je učinio za grad? Je li uopće pokušao riješiti goruće pitanje smeća? Nije. Čak se govorilo kako u središtu grada ima najmanje svojih glasača pa se zato okrenuo Kozari putevima (gdje mu je i mjesto). A M. M-Dropulić primjerice, prva je započela cjelovito konstrukcijsko rješavanje svih infrastrukturnih problema ulica. Tako su obnovljene sve instalacije u Frankopanskoj, Vlaškoj i na Ribnjaku. Te impozantne zahvate u gradsku, davno dotrajalu infrastrukturu, realizirala je u samo nekoliko godina. Da se nastavilo njezinim tempom rada, danas bi se obnavljalo Ilicu oko Černomerca, Maksimir ili Trnje i Trešnjevku…
No trebalo se graditi nemaštovite i isprazne fontane, krasti na sljemenskoj žičari itd., itd. A 2000-te, odmah po dolasku Trećejanuara trebalo je posjeći sve kadrove koji nisu SDP. I one koji su odlično radili i one koji su bili tek stranačke maskote, neradnici. Istim zamahom krvavoga srpa. To je najveća tuga hrvatske tzv. demokracije: sačuvaj Bože da SDP prihvati kvalitetne kadrove iz HDZ-a ili obratno. Ne, protivnik je uvijek i trajno vječni mrski neprijatelj kojeg treba žurno eliminirati. Prvo treba uhljebiti sve svoje partijske vojnike, sve stranačke kruhoborce, a jesu li kvalitetni ili ne, uopće nije bitno. Pa nećemo valjda zadržati kvalitetne ljude iz neprijateljskog tabora…
Hrvatska demokracija može zaživjeti i prodisati tek onda kad se na sposobne ljude na čelnim funkcijama poduzeća ne bude prvenstveno gledalo kao na pripadnike ove ili one stranke već isključivo prema soposobnostima. Tek kad takvi, kvalitetni kadrovi, budu preživljavali izbore i pobjedu ove ili one stranke, moći ćemo govoriti o političkoj zrelosti u Hrvata. Dok se ne dogodi nastavljanje započetih projekata od suparničke stranke, a ne njihovo trentno prekidanje odmah po ustoličenju, mi ćemo ostajati zarobljenici trulog jednoumlja koje tek deklarativno osuđujemo, a zapravo činimo sve da ono cvate čak i u navodno modernom 21-om stoljeću.
Tako smo potpuno zaostali u razvoju grada i sada imamo situacije kao u pjesmici: da svaki tjedan pukne vodovod jedan. I krivaca za svu tu sramotu metropole naravno nikada „nema“. Maca pojela sva pričuvna sredstva gradskih i hrvatskih poduzeća. Ali zato imamo Izbavitelja na vlasti pa neka cijele četvrti bez vode ili grijanja slave njega. Ne treba nam ni voda niti grijanje kad imamo njega velebnog i savršenog. Neka mu se, neizlaskom na izbore, još jednom pomogne. Izbavitelja vječnog da nam je.
gdje je Vlada, gdje su EU fondovi?
Nije jasno zašto kod velikih, nužnih i skupih zahvata u presudne komunalije grada, Vlada RH sve ostavlja Gradu i ne želi se snažno uključiti. Nije jasno zašto se desetljećima dopušta da Grad sa smećem, vodovodnim instalacijama i onim toplovodnim grca u dugovima, a Vlada RH ne želi pomoći. Nije jasno zašto Grad i Vlada ne rade zajedno ili odvojeno ali na projektima privlačenja velikih bespovratnih sredstava iz EU fondova? Zašto se ti mamutski problemi napokon tim putem ne započinju rješavati?
Drago mi je i zaista je to već jednom bilo potrebno u mnogim priobalnim hrvatskim općinama: graditi obale, lukobrane, molove što će zasigurno unaprijediti nautički turizam i brodski promet ali zar sve te općine nemaju svoga gradonačelnika, nemaju svoj općinski proračun? Kako to da njima ministar Butković, kao Vlada RH, može pomagati i pomaže im, a metropoli Zagrebu se ne može pomagati nego on sam mora riješavati sve svoje tako iznimno velike i nagomilane komunalne probleme? Zar ministar Oleg Butković osim mora i prometa nije i ministar infrastrukture? Zašto se već jednom ne aplicira na značajne i bespovratne EU fondove, zašto se ne raspisuju (i) međunarodni natječaji za izvođače u gradu Zagrebu?
Muenchausen, a ne gradonačelnik
Ovim tempom, kako to sada radi puki performer otpada i nesposobni gradonačelnik Tomašević, Zagreb će tek možda godine 2103. dobiti nove cjevovode i imati riješen problem smeća. E da je nama sada još uvijek Marine Matulović-Dropulić gdje bi nam bio kraj. No, dok je to tako, sve naopako, moj moto u svakoj kolumni bit će i ostati: Nikada mi nije bilo draže bacati smeće otkako ga Tomašević skuplja. Nek javi kad je u kojem kvartu, odlaganje će se udeseterostručiti, siguran sam.
Naivci su vjerovali da se taj puki aktivist uličar, koji se valjao po asfaltu, može pretvoriti u gradonačelnika. Da se performer, bez ikakva upravljačkog iskustva, preko noći može pretvoriti u odličnog operativca, a zaboravili su da se netko tko se valjao po asfaltu može samo nastaviti aljati. Danas u smeću, sutra...
Isto tako, kakav je to gradonačelnik ili bilo koji rukovoditelj koji probleme rješava tako što poskupljuje cijene građanima. Pa to bi mogla i moja baba.
Plenkovićev kraj?
Oporba u hrvatskoj kao da to i nije: njihovi su urličući zahtjevi vrlo slabog dometa. To je tek puko deranje, Benčićka je glavni kokot. Tako sada s aferom tko je taj misteriozni A. P. misle da će nešto postići. A ne će postići baš ništa, to je tek uzaludni kvrcaj kljunom po betonu. Izbavitelj će se, kao i uvijek do sada, izvući neokrznut. A tko je A. P.? Pa mreže već gore i govore: to je vječni Ante Pavelić, a ne Andrej i još k tome Plenković. Ostalo je tek bijedno Izbaviteljevo potpuno nesuvislo objašnjenje o ne-temama.
No, daleko veću provodivost i utuživost ima afera Žalac, gdje se hrvatsko pravosuđe savršeno pravilo blesavo pa onako nesposobno „nije našlo elemenata…“ A onda, vidi vraga, Ured europskog tužitelja diže optužnicu protiv Žalac. Kako to? Upravo uparenost afere Žalac s aferom Rimac mogla bi Izbavitelja stajati onih zaostalih krpica ugleda koje su mu još preostale. Ako su mu uopće preostale. Očito, tu će se morati mnogo toga zataškati. Baš kao što se godinama zataškavalo i kod Sanadera, „gdje Ivo tu i ja“, a zatim je to postalo sasvim nemogući posao. Ivo je u konačnici, ipak završio iza rešetaka. Daleko je još od toga Izbavitelj. Ali obećava.
A što se tiče onog famoznog rejtinga stranaka i političara, hrvatski rečeno vjerodostojnosti u javnosti, to me već odavno nasmijava: političari kupuju svoj „rejting“, a on sa stvarnim stanjem veze nema. Ne jednom već se dogodilo da rejting kaže jedno (s onih obveznih nasmijavajućih + - 4 %) a izborni rezultati plus minus nula - pokažu nešto sasvim drugo. Ali političari misle da tim „anketama“ uspješno obavljaju pretpranje biračkog mozga i tako kuhaju bolji izborni rezultat. A on se zamislite, pomodno mora zvati skor, hrvatski rečeno. Koliko te ankete vrijede, najbolje pokazuje Crodemoskop gdje me je žena prvo pitala za godinu rođenja, a zatim je vrlo brzo prekinula anketu. Valjda starija populacija glasa za HDZ pa bih joj mogao narušiti unaprijed iskonstruirani i željeni rezultat, tj. skor. Plus minus. Ali preračunala se.
Uostalom, vjerodostojnost koju Izbavitelj danas misli da ima, nije njegova zasluga već je to posljedica Grbinova SDP-a, koji je savršeno isprazan i neuvjerljiv. Točno piše Večernjak: Hrvatska je kano Afrika sa strujom.
Usput nam kažu: „Velika operacija zamjene nacionalne valute, po prvoj je procjeni, imala neutralan učinak na opću razinu cijena u siječnju.“ Javio se i provincijski gubernator bivše Hrvatske banke Vujčić, pa se hvali kako transakcija zamjene nije dovela do inflacije. Kano ga ne pamtimo kada je trubio o poskupljenjima, a ne o inflaciji. Zaista neduhovita ali prije svega mučna laž. Usput: Hrvatska je svjetski rekorder apsurda: nema inflacije ali ima velikih poskupljenja. Čista alkemija.
divota odnosa
Predsjednik Milanović razdragano je primio slovensku predsjednicu Natašu Pirc Musar. Uvijek me pri takvim objavama zanima jer to nikada ne kažu: primio primio, a za što ju je primio? Naravno konstatirali su prekrasne međusobne odnose. Bavili su se i stanjem u „regionu“, kako već nalaže Brisel, a što za Hrvatsku, naravno, nema baš nikakva značenja. Ni riječi o gorućim hrvatskim pitanjima: povlačenju slovenske vojske sa sv. Gere. Treba naglasiti da je slovenska vojska upala na hrvatski dio sv. Gere upravo u jeku Hrvatskog obrambenog rata, dakle za srbske agresije, podlo i s leđa, iskorištavajući agresiju na Hrvatsku. Ni riječi o prestanku slanja globa hrvatskim ribarima u Savudrijskoj vali. I Savudrijsku valu politički Zlovenci htjeli su prigrabiti baš tijekom srbske agresije na Hrvatsku, znači opet za leđima i podlo. Ali nećemo sad o tim sitnicama, jel' da?
Slovenska predsjednica zatim je glagoljala i s terminom za Savudrijsku valu tipa: pacta sunt servanda (ugovori se trebaju poštivati), a naš inače uličarski glasan Milanče na to je hrabro šutio. Odšutio je činjenicu da je Slovenija sramno kompromitirala arbitražu te da arbitraža može stupiti na snagu tek i samo onda kada ju potvrde parlamenti obaju država, a to se u hrvatskoj (srećom) nije dogodilo. Koja dakle drskost slovenskih mutikaša, još nam i dijele savjete! I sve to usred bijelog grada Zagreba.
Odnosi dviju država najbolše su idilični kad se preskoče sva goruća otvorena pitanja. Tragično, ali zgoljna stvarnost desetljećima se kotura na veliku štetu Hrvatske. Nadam se da su dobro papali pri ovome susretu na Pantovčaku jer osim veselja za nepce i crijeva, druge koristi od ovog susreta uopće nije bilo. No zato je bilo značajne financijske štete, naravno opet na naš račun. Hrvatske medije to ne zanima kako predsjednik troši novac za reprezentaciju i kakva je korist od ovakvih ispraznih susreta u kojima pozivamo u goste političara susjedne zemlje da nam drži pervertirane pravne lekcije.
Ne znam zato što se čeka? Zašto već nismo i sa Srbijom zaboravili njihovu agresiju, zašto nismo zaboravili masovne grobnice koje skrivaju, zašto nismo zaboravili popljačkano kulturno blago kojim se hvale danas u Srbiji, zašto već nismo zaboravili i na koncentracijske logore i na ratnu odštetu? Pa bilo bi vrijeme. Sve smo to već odavno trebali jer bismo tada isto tako kao i sada sa Slovenijom mogli imati idilične odnose. Jasno, na našu štetu, a kako drugačije?
prvo lupetalo Hrvatske
Odano gradeći svoj status prvog lupetala Hrvatske, Milanović i dalje blebeće o Rusiji u Ukrajini (čak ga hvale i iz Putinova tabora!) pa zatim o Kosovu koje je po njemu Srbsko. Čak štoviše tvrdi on nama kako je Kosovo oteto Srbiji. Treba li nas onda čuditi - omiljen je na srbskim naslovnicama. Jedan predsjednik hrvatske države! A onda kad vidi zgražanje javnosti (što nije mudar kakav je, niti očekivao niti predvidio) brzo ispaljuje sve ono dijametralno suprotno: priznali smo Kosovo - Kosovo je samostalna država, Srbija će kad-tad morati priznati Kosovo. Njegova lupetanja lijevo pa desno, ponekad me podsjećaju da se takvo budalasto lobiranje ziher masno honorira. Pa se pitam koliko je rubalja već pospremio Milanović, a koliko dinara? A ako nije to (pospremanje love na tajne račune) onda bi na sceni mogla biti pogolemata Milanovićeva osobnost: želi čovjek biti što češće u medijima, na naslovnicama, želi biti vijest. On je velik. Kako otužno. I kako uzaludno. Najkasnije dvije godine po okončanju (i) njegova mandata bit će što i Kolinda: nitko je više ne zarezuje. Zato i je (kao tinejđerica) stalno na Facebooku.
divljaci vode
Hrvatsko je (podzemno) društvo, poslije korone, podivljalo. Mlati se liječnike opće prakse, mlati se po bolnicama, napada se i prijeti po Centrima socijalne skrbi, mlati se već i HGSS-esovce. Dotle smo došli. Sustav zakazuje jer ne štiti te osobe, a sve bi one odavno već trebale biti službene. K tome još i divljanje autom po skijalištu. A to ne zanima policiju?? Pa onda jesu li ili nisu optužili i žrtvu HGSS-ovca? Žrtvu MMA divljaka jer te borbe i nisu ništa drugo do li krvoločno divljanje. I još: divljanja primitivaca tretiraju se tek prekršajno što je odavno već trebalo biti kaznenopravno. Ali još nije. Dokle? Probudio se DORH. Buon giorno!
Javor Novak
