Javor Novak: Ne, nije se dogodio presedan

Pin It

HDZ ništa ne prepušta slučaju: Turudić je izabran da se ne ponovi 'slučaj  Škoro' - tportal

Nema sada novinarskog društva, nema Maje Sever da nam glagoljaju kako su Milanovićevi ispadi gadan i svakodnevni govor mržnje. Šute samozvani nestori novinarstva i kalfe dušobrižništva nad javnim govorom, sada nemaju riječi. Nisu zabrinuti za urušavanje opće razine komunikacije?

Naravno da kipuća mržnja u Milanovića nekoj divljoj glavi može značiti poziv na pucnjeve u Turudićev parkirani automobil. Ali ne, to nije presedan.  

Nikada u izbornoj kampanji nismo imali takvo mafijaško upozorenje, takvu prijetnju ali nismo poslije vidjeli ni Milanovićev brz prst na facebooku. Nije se oglasio, a morao je odmah osuditi revolversko obračunavanje. Tacitus consensus? Jedino nije morao guknuti ako odobrava taj čin, zar ne?

Nikada kao sada nije bilo tako bjelodano da se duboka država boji predmeta koje bi državni tužitelj Turudić mogao otvoriti, zato mu i šalju kriminalna upozorenja. Sjetite se sada koliko se medijski svojedobno trubilo kad je Matvejević u poštanskom sandučiću pronašao neispaljen metak, a sad kada su dva metka ispaljena vlada medijska omerta. Kako šute svi veći mediji (osim HRT-a), kako šuti predsjednik RH očito je da sve uopće nije bezazleno. Rijeke pravde već dolaze?

A društvene mreže? Reagirale su malo bolje od prešućivanja, odlučile su se za umanjivanje kriminalnog događaja. Nije se pucalo u Turudića, nije u vozačko mjesto znači nije atentat, a nije ni upozorenje. Sigurnosni stručnjak Željko Cvrtila time nam želi poručiti kako je pucnjava iz vatrenog oružja u hrvatskog suca novo normalno. Vrhunac dodvoravanja je ovo: „U protivnom svatko koga se kritizira u javnom prostoru bio bi meta“. Znači Milanovićeve gadne uvrjede i primitivni napadački ispadi tek su uobičajene kritike, ni po čemu drugačije, pa bi na svaku kritiku svatko bio meta. Ne, nije to ni upozorenje ni presedan.

Odvažnije, drugi kažu da je ta „Rijeka pravde koja dolazi“ ustvari „Hrvatska u kojoj nitko ne će biti siguran.“ Na servisu su u autu pronađena dva ispaljena zrna, vozilo je izuzeto i policija provodi balističko istraživanje. „Povodom brojnih upita medija, odnosno velikog interesa javnosti“ policija je dala priopćenje (dnevno.hr). Međutim osude u medijima nema, a zločinstvo se prešućuje.

Uskrs je pred vratima i početak turističke sezone, pa se HDZ-ov potpredsjednik Vlade logično pita: „Glavnom državnom odvjetniku se propucava vozilo i mislite da to ne će odjeknuti u Njemačkoj?“ Jedini sigurnosni stručnjak koji se logično oglasio kazao je kako se ne sjeća „da smo imali takvu situaciju… To sigurno u obavještajnom smislu šalje poruku, ona nikad nije lijepa i nije neopasna“, rekao je Jurica Jurjević, stručnjak za sigurnost koji je svojedobno bio šef osiguranja državnih dužnosnika. „To je najekstremniji primjer, nije bilo slanja takvih poruka… osim napada na Banske dvore“. Sustav prvo treba zaštititi hrvatskog državljanina, hrvatskog suca i glavnog državnog odvjetnika“ - zaključio je.

dugoželjeni prevrat

Hrvatska je u izbornoj temperaturi, najsmješniji su HDZ, SDP i Most koji su za potrebe televizija, sigurni u svoju pobjedu. Jedini koji ne želi razgovarati ni o fotelji predsjednika Vlade ni o drugim postoljima, je Ivan Penava. Njega zanimaju rezultati izbora i prvenstveno rad na zaustavljanju demografskog kolapsa. Pitanju majke svih hrvatskih pitanja.

Milanoviću odgovara buka, formirale su ga tučnjave u mladosti, ulica. Mreže mu se grohotom smiju, fotkom i tekstom: sjedi on tako oborene glave zabrinut i pospan pa škrguće: „Skoro će podne, a još ništa nisam izvalio.“ Nakon kaosa (što jačeg to bolje) kojeg je izazvao, možda priželjkuje i izvanredno stanje.

Dok brojni ustavni stručnjaci, profesori pravnih fakulteta, osobe iz javnog života, politički analitičari, kolumnisti, novinari pa čak i ljevičari svi jednoglasno traže ostavku predsjednika, Milanović trlja ruke. Sva ta pozornost, osim odluke Ustavnoga suda ide mu niz dlaku, a možda mu (za što većina sudaca ne snosi odgovornost) ide i ona. Milanović je tako minirao branu i pustio bujicu, koju zove rijekom ali točno neki kažu: on poziva na nepoštivanje demokratskih institucija. Ako će on tako onda mogu i svi, ako su iskompleksirani i frustrirani kao on.

Upozorenje Ustavnoga suda donijela je dvotrećinska većina, a važna je i izjava bivše predsjednice US RH Jasne Omejec, koja je kazala kako se nikada nije dogodilo da bi jedan ili više sudaca „pobjeglo prije glasovanja, ma kako nepopularne ili nasuprotne javnosti naše odluke bile. Uvijek smo svi nosili odgovornost“. Ne treba sumnjati da će od četvero sudaca koji su pismeno obrazložili svoje odbijanje glasanja ili su glasali protiv, poteći obrazloženja koja će Milanović htjeti instrumentalizirati. To je prkos i inat oksimoronskog, stranačkog predsjednika republike, gradnja žuđenog prvo kaosa, a zatim i prevrata. Uzeli su slogan o bujicama, poplavama rijeka koje će se izliti na proljeće. Ma kako lijepo: sve same asocijacije na nepogode i nesreće! Podsvjesno?

zblenuti drugovi

Otpisali Domovinski pokret, prešućivali i stigmatizirali ga, a kad tamo vidi ti njih. Veličanstven je i vatren bio skup u prepunoj dvorani Vatroslava Lisinskog, nije bilo mjesta za sve pa se prijenos iz dvorane pratio i po hodnicima. Mogu li ovu veliku dvoranu sami napuniti Benčić ili Mrak-Taritaš ili Dalija Orešković ili obitelj Puljak ili Radimir Čačić ili Krešo Beljak? Mogu li je prepuniti jedna boljševička Katarina Peović ili radnički lovac Međeral? Usuđuje li se to pokušati učiniti SDP-e s koalicijom i umjesto uličarenja sjesti u koncertnu dvoranu? Oni ne mogu napuniti ni pola te dvorane, zato i lunjaju ulicama kao štrasen potpuri. Stalno su u medijima, a nije DP i predsjednik Ivan Penava. Tim bolje, neka samo tako nastave, ovo je početak, drugovi će se tek zabrinuti. Tiha voda brege dere.

trećerazredna publika, a ne Republika

Sve što smo donekle dostigli polu-demokracijom ovim pokušajem prevrata obnoć pada u vodu. I to Milanović već najavljuje: „Ganjat ću ga ko' đavo grešnu dušu“, a đavo je kako znamo, biće utjelovljenog zla, demona. I to su njegovi uzori.

Ljudi se zgražaju, nazivaju to pokušajem državnog udara, čude se zašto mu se u SDP-u sada svi bacaju oko vrata, no to je jednostavno, svi njegovi priželjkuju nikada prežaljenu revoluciju. Komunističku diktaturu i rušenje postojećeg poretka ulicom, time što će priznati samo one ispravne zakone koje partija odobri, ostale će pervertirati. Prvi korak je rušenje Ustava, pa Ustavnoga suda, a zatim i Državnog odvjetništva, tada će već srpom moći lakše odrubljivati dalje. I to jest pokušaj ulične revolucije, a hoće li ona biti boljševička ili šezdesetosmaška pokazat će nam (ne)vrijeme.

letim, vrijeđam, mljackam

Milanović je sletio u Velu Luku, dočekalo ga je mnoštvo razdraganih zagrebačkih građana, komada šest uz brojku jedan: gradonačelnicu SDP-a. Luka mu je bila pričuvni položaj, a cilj je bio besplatan (iz)let helikopterom na jug. Ne će valjda slučajno svratiti i do Stona na kamenice? Pa nije on kriv, vrijeme im je.

Nakon svih bijesnih Milanovićevih uvrjeda Grbin vjerodostojno i logično pokušava popraviti stvar pogoršavajući, pa nas nasmijava: „Mi smo stranka Ustava i zakona.“ Nisu rekli uličnog jer uličāri im drug predsjednik, a uličāre i njegovi drugovi, stalno. Onda Milanovića poklopilo i DIP, znači i tamo banda? Banda do bande sve same bande oko njega, a rijeke logike nigdje. Grbin i Milanović već su više puta alanfordovski ponavljali slogan kako s njima „rijeke pravde dolaze“? Kad ti političari iz crtanog romana sebe vide kao pravdu to je i budalasto i opasno, zar se pravdom ne kite sudovi? Rudnici i tenkovski rovovi nažalost prepuni su leševa, to je ta politička „pravda“ ljevičara. Strašnija od ikoje poplave. To je „rijeka pravde“ koja je bila na snazi od 1941. do kraja 80-ih i znamo koliku su deltu strahota i zločina njihovi prethodnici počinili. Je li to ta nadolazeća rijeka pravde ili je to od samoga početka mrtvo more?  

Na sceni gledamo vječni hendikep kućnog odgoja spram ulice, ali političari od kalibra moraju u svojim redovima pronaći serum i za to. Jer mediji su jedan i najjači kandidat na ovim izborima, a tako jednouman i subjektivan.

upregnuti u obmanjivanje

Primjer: četvrtak, Dnevnik Nove TV: cijelih prvih 13 min SDP, zatim 5 min HDZ, onda još Možemo pa u salati Milanović i HDZ, Milanović u krupnim kadrovima, Plenković s leđa, a Domovinski pokret slovom i brojem 7 sekundi! Da nema analiza Ivane Petrović Nova bi bila sasvim politički negledljiva.

Vesna Škare Ožbolt nešto treba, percem gladi i kiti Milanovića, sve ne zna čime bi još pa se sramoti izjavama da njegov stil komunikacije (neš' ti stila) odražava veliko obrazovanje, elokventnost, duhovitost ali i drskost. Još mu samo treba udijeliti epitet renesansnog tipa. Tko meni gospodar ja njemu sluga. Još dodaje i kako to nekad zna biti zabavnije od bilo čega (direktno.hr). Zabavnije? No nazdravlje, koja lunapark razina.

Večernji je list proveo anketu i kaže da je to ekskluziva. Uzorak je bio samo u prvoj izbornoj jedinici i to vrlo mali, na 400 ispitanika k tome još u samo tri dana. Znači to je bila i jedna sasvim ekspresna anketa. Riječ je o „istraživanju“: SDP-u s partnerima daju 29,5 %, HDZ-u i partnerima 27 %, Možemo! 10 %, a manje imaju Most i Suverenisti te Fokus. Opet slučajno, nigdje Domovinskog pokreta iako on već dugo stoji bitno bolje od Fokusa. Neodlučnih je 12 %. Gdje je kvaka? Pa svi navedeni postotci zbirno iznose 78,5 %, a gdje je nestalo velikih 21,5 %?

Prije toga u istom članku, redoslijed je bio drugačiji: SDP-ova koalicija - 5 saborskih mandata, HDZ-ova koalicija - 5 mandata, Možemo! - 2 mandata, Most i Hrvatski suverenisti - 1 mandat, Domovinski pokret - 1 mandat. Kako sad može DP, a gore ga nema? Gdje pak nestade Fokus? Ali se takva „anketa“ ipak donosi, još se i mudro analizira i sve to kao ekskluziva. Dvije profesionalne analitičarke naširoko iznose svoje elaboracije, zaključke i pretpostavke slažući se da je „mogućnost statističke grješke velika“.

Vrhunac je ipak kad (ponovno zadrto lijeva) dr. Marijana Grbeša analitički tvrdi kako anketa „ne predviđa rezultate“. To bi imalo zadržati vodu koja je već iscurila i stvoriti barem sličnost s ozbiljnom analizom. Zapravo točno, anketa ne predviđa rezultate, ona sugerira one željene. Jasno je: na velikoj mogućnosti statističke grješke ne može se sagraditi ništa. Ova objava V. lista nema drugu svrhu nego ispirati mozak biračima ishitrenim hipotezama o tome kako netko tko je značajno zaostajao već ostvaruje prednost.

u niskome startu

U današnjoj globalističkoj i domaćoj situaciji viđeno poigravanje s državnim institucijama može voditi gubitku samostalnosti. Dok pomahnitali ulični drugovi pucaju iz svih oružja na trenutnu vlast, niti ne sanjaju, njima to nije ni u vidokrugu, da se za hrvatske otvorene bokove uvijek nađe dovoljno zubatih susjeda.

Sutradan nakon što sam ovo napisao stigla je potvrda koju nikako nisam želio: prema projektu „srpskog sveta“ „Vučić, Dodik i Porfirije objavili srpski osvajački program“. Vučić još nema osnovanu Vladu i zato možemo odmahivati rukom na to što lupeta ali on samo ponavlja ono o čemu sve ove godine mimikrijom plače vladajuća Srbija: o „težini političke situacije u kojoj se nalazi celokupan srpski narod“. To je naravno prebacivanje krivnje zbog lošeg standarda Srba u Srbiji s Vučića na susjedne države i nacije ali je to prvenstveno zbilja vječnih srbijanskih pretenzija (uz povremene mirotvorne podvale i maske).  sjetite se Pilara i Ljubice Štefan

Riječ je opet o starom huškanju: nekad „svi Srbi u istoj državi“, nekad „gde je jedan srpski grob tu je Srbija“, godine 2020. osnivanjem „srpskog sveta“, lani osnivanjem „Narodnog pokreta za državu“, a danas „svi Srbi u regiji“. Tko uopće sumnja da Vučić želi biti predsjednik svih Srba u Srbiji ali naglašeno i u državama koje Srbi ne poštuju. Tko razuman u tom kontekstu može ignorirati stalno naoružavanje Srbije, uvođenje vojnog roka, povezivanje ne samo s Rusijom već jačom vojnom trgovinom i s Kinom?

Srbija je zakašnjelo, čak tri i po godine nakon Hrvatske, krajem 1995. ipak priznala BiH. Ona već godinama ali sada posebno Vučić, Dodik i Porfirije ne priznaju BiH što je logično, ona ju je priznala da bi joj to uskratila, prvo je u Daytonu potpisala, a drugo sada u Beogradu proglasila odricanje. Srbija je 2006. priznala i Crnu Goru pa joj to nije smetalo da ju zaposjedne. I tako će širiti svoja priznanja. Okupacijom.

Godinama imamo srbsko-hrvatsku koaliciju ali ne samo u HDZ-u već i u SDP-u. Obje se stranke ne znaju oduprijeti stalnim velikosrbskim pritiscima, čak im je takvo stanje i normalno. Jedini koji se s time uspješno nosi i koji zna kako, što i gdje je Ivan Penava. Ne trebaju nam apokrifna tri slova stranaka, dovoljna su dva.

Javor Novak