Javor Novak: Pakrac 1991.
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 02 Travanj 2024 12:58
Krvavi uvod u Hrvatski oslobodilački rat započeo je planom velikosrbskih ideologa kojim je Pakrac trebao postati središtem SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju. No citirajući Ustav, 28. veljače 1991. Ustavni sud RH nije pronašao osnove za postojanje takve SAO nakupine te je poništio pobunjeničku odluku.
Pod načelnikom pakračkog SUP-a Jovom Vezmarom zatim su pobunjenici i pričuvni milicajci srbske nacionalnosti 1. ožujka zauzeli policijsku postaju, na prevaru razoružavši svoje hrvatske kolege. Koordinatori akcije bili su čelnici mjesnog SDS-a vođeni Veljkom Džakulom. Skinuli su hrvatsku trobojnicu i postavili zastavu Republike Srbije, a na općini i četničku čime su dovršili svoje puno legitimiranje.
Odgovor RH uslijedio je sutradan 2. ožujka: postrojba Specijalne policije ušla je u Pakrac, a pobunjeni srbski milicajci i civili pobjegli su u šumu. Ubrzo su s okolnih brda zapucali po Hrvatskoj policiji što je značilo početak oružanog sukoba i kraj Balvan revolucije pobunjenih Srba. U kratkom okršaju pobijedile su Hrvatske redarstvene snage koje su imale tri ranjena. Zarobile su 32 pobunjena milicajca, oslobodile policijsku postaju te vratile hrvatsku jurisdikciju i hrvatske zastave u grad Pakrac.
Saznavši da srbski pobunjenici još iste noći spremaju protunapad, u Pakrac su poslana dva autobusa hrvatskih policajaca. Čim su predvečer izašli iz vozila započeo je snažan puščani napad s okolnih brda i mitraljeski s tornja pravoslavne crkve. Iako je paljba trajala cijelu noć srbski pobunjenici ponovno su bježali. Gutajući poraze u Pakracu četnici i velikosrbski pobunjenici okupirali su milicijsku postaju na Plitvicama, a Pakracu su se vratili tek nakon pola godine (19. kolovoza 1991.) kad je započela druga bitka za Pakrac. Tada su je predvodili pobunjeni Srbi i dobrovoljci iz BiH uz obilatu podršku tzv. JNA, vojske svih naroda i narodnosti u „bratstvu i jedinstvu“. Tako je 2. ožujak 1991. postao početak obrambenog rata RH i uvod u Krvavi Uskrs.
Uskrs, Plitvice 1991.
Trideset i treća je obljetnica oslobađanja Nacionalnog parka Plitvička jezera i glavne prometnice koja povezuje sjever i jug Hrvatske. Operacija koja je započeta na Uskrs, koji je daleke 1991. padao na 31. ožujka baš kao i ove godine, poznatija je kao Krvavi Uskrs. Nezakonitom smjenom vodstva NP Plitvice na Skupštini općine tadašnje Titove Korenice sve je započelo istim scenarijem: napadima na djelatnike nesrpske nacionalnosti. Naoružani tzv. SAO milicajci upali su u upravnu zgradu, a ubrzo i odbili zahtjev MUP-a RH da se mirno povuku i deblokiraju državnu cestu. Energičnom akcijom ATJ Lučko odmah iza ponoći uspostavljen je nadzor nad Koranskim mostom.
Bila je to operacija u teškim uvjetima hladnoće, magle, snijega i vrlo slabe vidljivosti protiv pobunjenih Srba na čelu s danas utamničenim na dugi rok, ratnim zločincem Milanom Martićem. Hrvatski su redarstvenici dočekani zasjedom šumskih razbojnika koji su otvorili vatru na vozila i autobus Hrvatske policije. Po sjećanju junaka Bože Krajine: krenuli smo s pet-šest civilnih vozila prema Plitvicama pomiješavši se s turistima. Nakon pregleda mosta i okoline zbog snijega smo obukli maskirnu bijelu odjeću. Kad se Jedinica za posebne zadaće spojila s nama, policijsko borbeno oklopno vozilo napreduje i zajedno djelujemo prema Hotelu Jezero i prema pošti. BOV uklanja barikade te odbacuje prvi napad pobunjenika. Ranjeno je devet hrvatskih policajaca, a tragedija je izbjegnuta kad su dvije tromblonske mine udarile u pun autobus, a treća također neaktivirana, uletjela je u kabinu. Među devet uhićenih srbskih pobunjenika bio je Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara i Goran Hadžić, član glavnog odbora SDS-a. Potonjeg odmah pušta na slobodu prvi ministar unutarnjih poslova RH Josip Boljkovac.
„Ne ću nikad zaboraviti scenu kad naši kolege izlaze iz oklopnih vozila i pale motorne pile te u najkraćem roku raščišćavaju cestu.“ - kaže Božo Krajina - „Većina njih prvi je put u rukama držala motorne pile te su prije akcije jednostavno probali kako rukovati s njima.”
U nastavku djelovanja prema pošti i restoranu Poljana hrvatske snage su ponovno napadnute i tada je ranjen hrvatski vitez Josip Jović. Unatoč brzoj intervenciji preminuo je u helikopteru na letu do bolnice. U Jedinici za posebne zadaće MUP-a RH Rakitje sudjelovao je u akcijama u Pakracu i Petrinji. Dvadesetdvogodišnji Josip Jović kako se zna, prva je hrvatska žrtva u Hrvatskom oslobodilačkom ratu. Rođen je 1969. u Aržanu kod Imotskog. Pamtimo ga!
Akcijom hrvatskih redarstvenih snaga na sam Uskrs 31. ožujka, za samo četiri sata, srbske su pobunjeničke snage razbijene. Na osiguranju bokova glavnih snaga (ATJ Lučko i snage iz Rakitja) bile su uključene i Posebne jedinice policije iz Kumrovca. Pod nadležnošću PU Gospić uspostavljena je policijska postaja Plitvice. No zatim je uslijedila punih pet mjeseci duga, opsada te postaje. Srbske dobrovoljačke postrojbe, naoružani srbski pobunjenici uz potporu agresorske JNA držali su je u okruženju onemogućavajući prvo redovitu dostavu hrane i streljiva, a zatim su prekinuli i dovod vode. Kad je ponestalo streljiva postalo je nemoguće braniti se te je neprijatelj područje Plitvičkih jezera okupirao 1. rujna 1991. i držao ga sve dok ih nije pomela VRO Oluja.
* * *
Uskrs, vazam, vuzem 2024.
Sretan Uskrs želim svim hrvatskim dragovoljcima, svim braniteljima, svim združenima oko našeg portala i svim čitateljima, posebno uredništvu kao i svim okupljenim obiteljima!
* * *
Zanimljivo je podsjetiti da se najstariji i najveći kršćanski blagdan u spomen Kristova uskrsnuća u ranokršćansko doba slavio svake nedjelje. Tek od sredine II. stoljeća Kristovo se uskrsnuće započelo slaviti jednom godišnje ali su vrlo dugo trajali prijepori na koji će se dan ono slaviti. Jedno su htjeli Židovi, maloazijske crkve, drugo rimska tradicija. Tek 325. u Niceji na ekumenskom koncilu odlučeno je da se Uskrs slavi u prvu nedjelju nakon prvog uštapa, a aleksandrijskim je astronomima povjereno da izračunaju točan dan (između 21. ožujka i 25. travnja). Kako navode izvori, taj Prvi nicejski sabor sazvao je rimski car Konstantin I. Veliki. Održan je u Niceji, u Bitiniji u današnjoj Turskoj. To je ujedno bio i prvi ekumenski crkveni sabor. Prihvatile su ga: Katolička crkva, Pravoslavne crkve, Istočne pravoslavne crkve, Asirska Crkva Istoka, Engleska i Luteranska crkva.
Za izračunavanje uskrsnog nadnevka u srednjem su se vijeku koristile mnogobrojne tablice u kojima se upotrebljavao tzv. zlatni broj, epakte i nedjeljno slovo. Epakta je promjenjiva oznaka, najčešće za jedanaest dana jer je to razlika između solarne (duže) i lunarne (kraće) godine. Ona iznosi onoliko vremena koliko protekne između posljednjeg mladog mjeseca do prvog siječnja i služi za izračun nadnevka Uskrsa.
Zanimljivo je da su se ikonografije razlikovale pa je tu veliku temu Kristova ustajanja od mrtvih ona bizantska obično prikazivala Silaskom u Limb, a zapadna prikazom Svete žene na praznom grobu. Kristovo ustajanje iz groba javlja se tek od XII. do XIV. stoljeća, a naročito često u najvećih slikara renesanse.
U tradicionalnoj hrvatskoj kulturi uskršnji običaji počinju korizmom pa Cvjetnicom (Cvitnica, Uličnica) koja se poklapa s buđenjem prirode sve do Čiste srijede, Velikoga petka i samoga Uskrsa. Iako se najčešće navode grane palmi ili maslina, u crkvama se mogu vidjeti i grančice vrbe, drijenka i rakite (crvene vrbe). A dok je udaranje prutovima po crkvenim klupama nedužno (tjeranje korizme) ponegdje nije bilo baš tako: mladići su šibali djevojke i obratno, a sve se objašnjavalo prijenosom na ljude one vitalne snage mladoga granja. U nekim zemljama poznati su i ekstremni obredi mnogo težeg šibanja pa čak i pribijanja ljudi na križ!
U kontinentalnim krajevima uobičajeno je paljenje uskrsnih krjesova - vazmenki, vuzemnica, tu su i obvezne pucnjave iz kubura, te eksplozije karabita u bačvama radi dubine zvuka. Česta je danas i pucnjava iz raznog vatrenog oružja. Također u kajkavskoj Hrvatskoj nekada su bili poznati ophodi raspetnika (križičara) mladih muškaraca s raspelom i bubnjem. Nakon odricanja od zabave i plesa, na Uskrsni ponedjeljak započinje društveni život: u jadranskim i sjevernim krajevima Hrvatske poznata su bila uskrsna kola - kolanje.
Metci smutnje
Nakon ovog podsjećanja i malo povijesti, vratiti nam se u izborima tamburajuću stvarnost: kao što smo mogli i očekivati aktualni, a slučajni predsjednik na odlasku, Zoran Milanović, ne prestaje s dvije stvari. Prva je da se svakodnevno po medijima uključuje u predizbornu kampanju lijeve koalicije čime sam sebe od predsjednika RH degradira na tek pukog stranačkoga trbuhozborca. On stalno pokušava bombastično najaviti što će činiti poslije izbora te svime jasno krši odluku Ustavnoga suda o zabrani uključivanja u kampanju sve dok ne da ostavku. Čak sanja i pobjedu na izborima za Sabor, koja je po njemu - njemu neupitna. Možda da onda ni ne izlazimo na glasanje?
Druga je činjenica da propucavanje Turudićeva automobila pokušava potcijeniti tako što ne osuđuje meritum već raspravlja kada je to bilo (stara vijest), gdje je to bilo (njemu posprdna Virovitica, „a ne Houston!“) i ako je to bilo. Tvrdi da krivac nikada ne će biti pronađen jer ga ni nema. Znači on tvrdi da laže vlasnik automobila, da laže i policija. No, za tako teške optužbe trebaju postojati argumenti. Ako ih ima, zašto šuti?
U naelektrizirano izborno vrijeme (ove godine kao nikada do sad), nakon višemjesečne hajke na suca Turudića, meritum nije gdje se što zbilo niti hoće li krivac biti uhićen, nego je glavna tema sama pojava mogućeg događaja. U javnosti se o tome ne piše hipotetski već izvjesno. No bilo jedno ili drugo bio je dužan odmah se oglasiti i osuditi pojavu o kojoj se govori, distancirati se i osuditi moguć, a nedozvoljen mafijaški čin. Bez obzira je li to bio pokušaj prijetnje i poruke vatrenim oružjem sucu ili tek (politički?) pokušaj proizvodnje ugroženosti. On se na to mogao osvrnuti jedino i samo osudom. Podla smicalica svojevremeno primjerice s kukastim križem na Poljudu, bila je u medijima žestoko osuđivana mjesecima, mada krivac nikada nije pronađen. Može li se dakle Milanović, svojim neosuđivanjem mafijaškog akta, opravdavati čak i ako i ovdje krivac nikada ne će biti pronađen?
Činjenicom da svaki dan mijenja rakurs: prvo šutnjom, zatim dogodilo se davno, pa onda zašto baš u Virovitici? (to ruganje samo je njemu razumljivo), pa ne će krivac nikad biti pronađen jer ga nema, Milanović se skriva iza svojih mogućih agresivnih i kriminalnih simpatizera koji su (prema sadašnjim podatcima) otišli tako daleko u Hrvatskoj kao nikada do sada. A ako je sve igrokaz onda je vrlo sumnjivo što se on ne odlučuje osvojiti mnogo bodova protiv HDZ-a izlazeći s podatkom: sve je to bila njihova politička namještaljka. Bilo da je riječ o događaju „a“ ili događaju „b“ oba su presedanska, a o presedanima se ne šuti. Još manje ih se zamata, odgađa ili ismijava.
Javor Novak
