Javor Novak: Pristrana, nova predizborna kampanja

  • Ispis
Detalji
Objavljeno: Utorak, 07 Svibanj 2024 13:03
fShare
Pin It

Upravo je nevjerojatno koliko reklamiraju SDP, uvijek je prvi blok političkih vijesti u TV Dnevnicima namijenjen potpuno pristrano i dugo, njima. S druge strane kad pogledate količinu otvorenog linča i otrova iz brojnih medija upućenog Domovinskom pokretu, jasno vam je da se montira jedna drugačija politička slika i klima, proizvodi se nova stvarnost.

Ona koja prošli put 17. travnja, blago rečeno, nije uspjela. A ta nova klima nije više ona postizborna.   

Prozirno je kako se favoriziranjem SDP-a i ocrnjivanjem DP-a do besmisla želi proizvesti stanje nezaobilaznog izlaska na nove izbore. Jer ako se ocrnjuje Domovinski pokret tada pada i HDZ i njegova vrlo vjerojatna treća Vlada. Jednim udarcem dva crvena boda za rashrvaćivanje. Paz' da ne bi.

Svima je bistro zašto odnaroditeljska ljevica želi nove izbore i zašto toliko zavijaju. Oni žude da novi izbori napokon dovedu do pobjede SDP-a, do smjene HDZ-a, a posebno bi im bilo milo potopiti taj „crni, crni, tvrdo desničarski“ Domovinski pokret. Ukratko, u odnosu na nedavne izbore kao i trećejanuari 2000-te oni hoće prevrat. Ti izborno nesposobni i amorfni jednako su koruptivni koliko i ideološki još uvijek komunistički natražni. Odavno je trebalo donijeti zakon koji vrijedi za novinare kao i za vojnike: ne smiju biti stranački opredijeljeni, ne smiju politički navijati. Umjesto toga imamo čopor svjesnih drugova: „društveno-političkih radnika“.

Ti lijevi globalisti sada žele reći: ne to nisu bili izbori, mi trebamo nove izbore. Nije poznato kad izgube i na njima, koliko bi daljnih izbora još htjeli. Vjerojatno bi ih (i)zazivali tako dugo dok se birači ne bi umorili, a SDP-e napokon odnio iznuđenu pobjedu. Tada bi brzo priznali rezultate i tražili da im svi čestitaju.

Duboka država i vanjski financijeri globalisti koji su na istome poslu porobljavanja Hrvatske, sada su pod uzbunom. Hoće li se dirati nevladine strane udruge ino-država, hoće li se zaustaviti pošast srbskom narodu potpuno nepotrebnih srbskih centara diljem Hrvatske? Hoće li se propitivati srbsko vlasništvo medija u Hrvatskoj ali i druga poslovna carstva srbskih poduzetnika koji masovno okrupnjuju poljoprivredna zemljišta u Slavoniji te ulaze i u tzv. hrvatske kulturne institucije? Odatle strah od Domovinskog pokreta, od logičnog i poštenog hrvatstva u zarobljenoj RH. Za sada ih (još) ne etiketiraju ustašama.

hajka postaje utuživa

Linč Domovinskog pokreta kroz medije, sasvim se uzaludno i bezuspješno nastavlja. Sad već Morgen Blatt donosi naslov: „Od revizionista povijesti do podržavatelja terorizma“. Ali da bi se spasili od tužbe za klevetu riječ podržavatelja stavili su u navodnike. Tako ta opasna, revizionistička i umalo već i teroristička stranka trpi gadne uvrjede i klevete, a sve samo zato što je 2024. izborno uspjela, a ne zato što postoji od veljače 2020.

Hraneći vlastite gadne konstrukcije isti list donosi i nekakvo otvoreno pismo, nekakvog Bojana Glavaševića propalog na izborima, propalog saborskog zastupnika, poznatog pijunčića SDP-a. U tuzi u boli što ispade iz svih kombinacija isti piše pismo Izbavitelju: „pišem pismo tinta mi se proli, daleko je onaj ko' me voli.“ Od oca blistavog duhovnog hrvatskog branitelja na posljednjoj crti obrane okupiranog Vukovara, postao je drveni, upotrijebljen SDP-ov kvisko. Neznatnik koji se bombastičnim sluganstvom ali i ideološkom aberacijom želi utrpati među značajnike. Njegovo pismo prenosi Morgen Blatt, ali besplatno. Ni za njih Bojan Glavašević nije premium sadržaj.  

Sva ta današnja jednoumna paljba izravno me podsjeća kako se medijski napadalo i predsjednika Tuđmana, izmišljalo se svakotjedne optužbe i nizalo „argumente“ o novoj Tuđmanovoj NDH-oj. Sva ta rabota tutnjala je čak i za vrijeme rata. I to ne čak, nego naravno, jer ti su ugrizi imali za cilj dokinuti hrvatsku obranu i vratiti nas u ralje velikosrba, četnika i SPC-e pod krinkom treće Jugoslavije. Kaže dalje lucidno potrošeni Glavašević: „Pobogu, pa ti si sam (Plenković – op. J. N.) za Domovinski pokret rekao da obučavaju ljude da pucaju na Banske dvore, a sad s njima želiš sklopiti većinu!“ No, kakav je to Bog u zadrta SDP-ovca?! Osim u bijednika, ljudi koji iznose tako teške optužbe o crnokošuljašima i teroristima, navode onda i njihova imena. Ako imaju petlje. Ta priča o predsjednikovu odricanju od onih koji su branili domovinu pod oznakama HOS-a, a na to aludira B. G., odavno je demantirana, a vitezovi HOS-a inkorporirani su u Hrvatsku vojsku.  

Zatim je priča o teroristima i onima koji su obučavali Danijela Bezuka atentatora na Banske dvore krajem 2020., koliko znam, pala u vodu. Čin je naravno proglašen terorističkim, postupak protiv Bezuka je obustavljen zbog njegove smrti ali famozne „teroriste i obučavatelje terorista“ nismo ni pronašli ni vidjeli osim što su se iz Banskih dvora zdušno širile takve zapjenjene klevete. Sudske presude jesu izrečene u obitelji Bezuk ali ne za nedjelo na Markovu trgu nego za nedozvoljeno posjedovanje oružja iz Domovinskog rata i naknadno izrečene prijetnje. Time Bojan Glavašević ništa nije naučio, čak ne poznaje ni obično logičko razmišljanje. Zato se možemo samo gorko nasmijati kad on sanjajući, ovako završava svoju uzaludnu tiradu: „Andrej Plenković je gotov. Čekam trenutak kad će parafrazirati Ivu Sanadera i njegovu poruku: 'Ja sam svoju dionicu odradio, hvala svima na suradnji i doviđenja'. To je pitanje trenutka.“ E bome to nije pitanje trenutka kad će Bojan doći pameti. Izlišno se zato duže baviti jednim tako promašenim pismom jednog tako promašenog i evidentno bivšeg zastupnika, pa čak i onda kad kao mnogi, opravdano priželjkuje Plenkovićev konačni odlazak.

muzej Marie Groszholtz

Kao iz muzeja voštanih figura oglasila se i Vesna Pusić. I ona je ugrožena postojećom demokracijom. Mogu se složiti s njezinom tvrdnjom kako (i) u Ministarstvu kulture i te kako postoji zapovjedna odgovornost, a dodao bih nužan je i moralni čin, upravo onaj koji desetljećima već funkcionira po trenutnim ostavkama u zapadnim demokracijama. Konačno: uhićeni su partneri ministrice Nine Obuljen Koržinek s Geodetskog fakulteta i bivši djelatnik Ministarstva kulture. I to ne bilo koji već bivši pomoćnik iste ministrice. Čini se sasvim mogućim da je dobio sjajne preporuke iz tog istog Ministarstva kako bi kao osoba od posebnog ministričina povjerenja, a u hladu sinekure, postao glavni konzervator u Upravi za zaštitu kulturne baštine pod MK RH. I kako bi šutio? Zlobnici će reći: na vrijeme je sklonjen s mjesta potpredsjednika kako bi se afera zataškala, a protagonist udobrovoljio da ne postane ključni pokajnik s listom podataka koja bi mogla potopiti mnoga fina i nadasve kulturna lica iz vrha ministarstva. Je li dakle kupljen da šuti? To bi bilo nešto slično sudbini Borg grupe kad se Izbavitelj riješio Martine Dalić udomivši ju, ništa manje nego u bogatu Podravku.

U vremenima u kojima se povijest ponavlja mnogo je voštanih figura. Poput brojnih mudroslovnih kalkulanata i Vesna je Pusić ovih dana ustala i pala - jako je ugrožena postojećom demokracijom pa ju zato pokušava derogirati, točnije poništiti. Njezin je plan i prijedlog humoristički apsurd, evo što nanosi Morgen Blatt kakvim se kondicionalima ona mutno služi: „Ovo bi bio trenutak za potez predsjednika Republike da kaže da je Hrvatskoj potrebna vlada nacionalnog spasa u kojoj će se dogovoriti četiri ili pet stvari koje će se napraviti i nakon toga treba ponovo ići na izbore". A koje su to „četiri ili pet stvari koje će se napraviti“? Jel' bi to možda bilo poništenja izbornih rezultata? Protupravan potez predsjednika gubitnika? To je ono što nam sad treba? Povratak u diktaturu lumpenproletarijata?

Zatim se ista zalaže za drveno željezo: za suvezluk SDP-a i HDZ-a. Svjesna kako gradi u oblacima brzo dodaje: "Ove dvije grupacije su dobile preko 2/3 zastupnika, oni nisu partneri i ne mogu biti dugoročni partneri, ali mogu biti privremeno rješenje do novih izbora.“ A to novo rješenje do novih izbora je valjda po njoj rješenje svih problema jer ona unaprijed zna da bi novi izbori sigurno donijeli pobjedu njezinima. Prema njoj treba samo premostiti „ovo stanje“, opasno stanje u kojem su SDP, a pogotovo njezin HNS potučeni do nogu. Naravno ona bi izmiješala karte, po mogućnosti tako da dečko postane as.

Zgrožena opasnošću da bi stranke koje ona prezire, a temeljem legitimnih izbornih rezultata, mogle igrati uloge koje su njoj neprihvatljive Pusićeva kaže: „situacija je puno opasnija nego što se čini.“ Čini vam se poznatim? Nije li i drug zločinac Tito slično dramatizirao o opasnostima i što se sve iza njih krije? „A to je da se jedna mala stranka koja je dobila preko devet posto glasova sada stavlja u poziciju da hrvatskim građanima kroji pravdu i diktira politiku." Jasno nigdje ne kaže jesu li to rezultati izbora, je li to legitimno, je li to već barem deset puta viđeno i u zapadnim demokracijama? Ne, to ne govori, „situacija je puno opasnija“. Zatim tvrdi kako je DP na izborima „dobio jednoznamenkasti rezultat“ ili „9 %“ i naravno preskače da je to 14 mandata ili treće mjesto. Jače i od politički mnogo starijeg Mosta i od NeMožemovaca koji su koristili i političke i financijske funduse zagrebačkog gradonačelnika. „Postavlja se u poziciju određivanja što će se događati“ konfabulira dalje Pusićeva hrabro preskačući činjenicu da se DP ne postavlja, ne određuje, već ga postizborno i HDZ i SDP i Most pa čak i NeMožemo prepoznaju kao snagu i zovu u svoje redove. Kakvo dakle samozvano postavljanje?

Pusićeva nadalje pokušava svoje stajalište prikazati općim pa nas želi preplašiti: dolazi vuk, to je vuk, vuk. Jer dolazi „stranka koja je sigurnosno i politički opasna i za državu i za građane.“ Pa čak i šire dodao bih. "Nalazimo se u velikoj opasnosti da stranka s malim rezultatom povuče Hrvatsku prema ekstremnoj desnici…“ Mali rezultat? A svi DP smatraju ključem sastavljanja nove Vlade. Ali što ćemo kad je globalistima (demokratska) opasnost povelika.

Upravo je nevjerojatno koliko u njezinim riječima ima stigmatiziranja neistomišljenika, netrpeljivosti ali i nepoznavanja političkih prilika na starom kontinentu. Kakvo bulažnjenje o krajnjoj desnici? Zaklinjala se u EU, a ne priznaje demokratske stečevine. Pusićeva tako ni ne zna što bi: bi li Domovinski pokret smatrala neznatnom strankom jednoznamenkastoga rezultata ili opasnom strankom opasnih namjera? Pa je li onda uopće svjesna topivosti svojih stajališta?

Ipak među svima, najviše pozornosti svako malo traži skandal-majstor: predsjednik političke organizacije novinarsko društvance. Njegovih su sporova krcati mediji. Izgleda on ima album tuđih izjava, posebno onih koje mu se nikako ne sviđaju i zatim ih svako malo filatelistički prevrće tako dugo dok mu se ne učini da su postale dovoljno skandalozne. Nakon neodoljivog mu HRT-a sad pa vidi i vrijeđa nove neprijatelje (JT: "Crveni Kmeri iz Domovinskog pokreta žele da nas zastraše“). Možda je predsjednik pismenoga ceha mislio reći: žele nas zastrašiti? Sudeći po otkazima koje je dobio na HRT-u taj trajno überspannt čovjek uporno želi natrag na HRT. Baš tamo gdje mu lijepe otkaze. Ma da već ne želi i u Domovinski pokret?

partizanija

Povodom nedavno preminulog redatelja partizanski filmski „spektakli“ htjeli su biti uzdignuti participacijom svjetski poznatih glumaca, skupoćom samih (prorežimskih) filmova, nekakvom velikom gledanošću pa čak i imenom Picassa koji je nacrtao jedan plakat. Ta „slavna“ partizanija u stvari je bila bežanija, a da nije bilo Saveznika i Crvene armije nikada se zločinac Tito ne bi mogao hvaliti nekakvom pobjedom i desetljećima skrivati svoje pokolje koje je osvetnički provodio nakon rata, od Bleiburga do golootočkih mučenja i onih na otoku Sv. Grgur u maršalovim koncentracijskim logorima… u socijalizmu s „ljudskim likom“. Treba navesti i podatak: Bugarska nije imala oslobodilačku vojsku niti je ratovala njome. U 2. sv. ratu izgubila je 20.000 života svojih građana. Titova Jugoslavija da bi bila stvorena, imala je oslobodilačku vojsku, ratovala je i u ratu izgubila više od milijun svojih građana. Ta divota i ta slava u koju je narode i narodnosti uvukao zločinac i egomanijak Tito, pokazala se i u svim njegovim masovnim ubojstvima poslije rata.

Vratimo se celuloidnoj partizaniji, onoj u filmovima: ta pričica o gledanosti tih filmova može proći samo u onih koji ne gledaju i ne razmišljaju. Mi smo se kao osnovnoškolci i gimnazijalci našli pred strogo zadanom obvezom: mora se ići gledati Kozaru (1962.), Neretvu (1969.) i Sutjesku (1973.). Pa onda poslije u razredu: a sada diskusija! Znači onako kako su ti filmovi bili zamišljeni i snimani (kao socijalistička propaganda) tako su zaživjeli i u kino dvoranama: kao oruđe te iste neljudske i pokvarene ideologije. Bili su naravno traženi i kupovani u istočnome bloku i po kontinentima na kojima je cvala totalitarnost domicilnih zločinaca. Ondje gdje su im ideali bili satrapi i masovne ubojice: Castro i Che Guevara. Može i Staljin.  

Ni najbolji svjetski glumci, ni pirotehničke egzibicije, scenografija, bučna glazba, šarenilo kolora, ni nekakva epopeja, i (sumnjiva) pobjeda… sve što su ti filmovi htjeli privesti uvjerljivosti te impresionirati gledatelje, brzo je padalo u vodu. Partizan baci ručnu bombu, a tenk se raspolovi, partizan baci ručnu granatu, a deset „švaba“ leti u zrak, od jednog partizanskog metka padaju svi mrtvi načisto, sve „švabe“ u kadru. U stvari to nisu bili igrani, već loši crtani filmovi.

Navedeni neuvjerljiv i navijački „narativ“ tih filmova zbog takva je pristupa u nas školaraca izazivao glasan podsmijeh. Mi smo se uz očaj podobnih profesora grohotom rugali i iz dubine trbuha smijali. Gledanost? Pa naravno da su ti filmovi imali (prisilinu) gledanost kad su sve osnovne i srednje škole u šugoslaviji morale voditi sve svoje razrede na te ideološke projekcije.

Što su bili ti filmovi (sprdačina) pokazivale su i glasovite matineje u kinu Studentski centar u Zagrebu. One nisu bile toliko poznate po filmovima koji su se ondje prikazivali, nego po vrlo glasnim komentarima uvijek nekoliko gledatelja koji su od projekcije činili (opravdanu) burlesku, nikada dva puta jednaku. Kad bi se prikazivala ovakva partizanija iz publike bi se primjerice začulo: evo ga sad će Boško Buha bacit bombu, i onda tako i bude. Evo ga sad će osam „švaba“ letjeti u zrak, pa ih leti mnoštvo. Pa: ej ti ćelavi, ej Yul Brynneru pa skini ručni sat kad ideš u ofenzivu! I tako, bilo je tu neponovljivih salvi smijeha cijele dvorane nad nečim što se i dan danas (50 i 60 godina poslije!) još uvijek uporno pokušava prikazati kao umjetnost.

Javor Novak