Javor Novak: Bleiburg
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 14 Svibanj 2024 12:06
U tmurnom svibnju koji je zavio u crno tolike hrvatske obitelji, prisjećamo se stravičnih Titovih pokolja i žrtava Bleiburga i Križnih putova. Poštenih istraživanja (još uvijek) nema. Mnogo je vremena prošlo otkada je MUP RH objavio popis od čak 940 lokaliteta samo u Hrvatskoj, na kojima su masovne grobnice mučki ubijenih ljudi poslije svršetka 2. sv. rata.
Toliko je poznatih, a koliko je još neotkrivenih? Samo rijetke žrtve imale su tu „privilegiju“ da im se sudi. Sudi prijepodne, a strijelja isti dan popodne. Bez prava na žalbu, neki put čak i s tim pravom ali nakon pogubljenja!
Ministar Medved hvali se (u svom mandatu) brojem pronalazaka žrtava: 2.100 ljudi. Od svih brojnih masovnih zagrebačkih stratišta istražio ih je samo tri. Poslije završetka rata partizani su u Zg ubijali na čak 70 (danas poznatih) stratišta, a u okolici bilo je njih još 60. Podatci govore da je u tom vremenu od strane „osloboditelja“ u glavnome gradu ubijeno na desetke tisuća žrtava. Čak su Titovi komunisti i tzv. antifašisti pobili i 4.800 ranjenika i bolesnika iz zagrebačkih bolnica. Iz toga je jasno da će Hrvatskoj tempom ponosnog ministra, trebati više od 100 godina da bi se istražilo i dostojno pokopalo (barem one poznate i pronađene) žrtve partizanskoga iživljavanja, klanja i terora. I još ima obraza reći kako Vlada RH, a to znači on: „nastavlja i nadalje intenzivno i sustavno istraživati“! A o stratištima i hrvatskim žrtvama po Sloveniji da i ne govorim.
Dok gradonačelnik Tomašević obnavlja Dotrščinu (i neka), dok podiže spomenik židovskim žrtvama (i neka), kad on to misli raspisati natječaj i podići spomenik žrtvama partizanskoga terora? Dokle se misli praviti blesav i obmanjivati kako on ne zna, nije čuo, kako partizanskog klanja nije ni bilo?!
Svibanj je mjesec u kojem je mnogo komemoracija, drže se brojni govori, piše se mnoštvo članaka ali stvari se ne mijenjaju. Partizanski zločini još uvijek su tabu. Vrlo malo od tih istupa dodiruje uzrok takvom stanju, češće se bave stvaranjem što potpunije povijesne istine što nam je i te kako nužno. No uzrok današnjemu stanju, punih 79 godina nakon Titovih pokolja treba tražiti drugdje. I nije ga uopće teško pronaći. Nisu tzv. antifašisti ni mutavi, ni gluhi niti zaslijepljeni, znaju oni točno što su njihovi djedovi i očevi počinili. Odatle i ovakve ogavne izjave: „posao iz 1945. nije završen“, ili: „oni iz Jasenovca sigurno nisu krivi za Bleiburg“, ili: „s.rem vam se na Bleiburg“, ili: „ako je Bleiburg zločin onda je zločin i Oluja“. Ima takvih grozomornih izjava nad tolikim uništenim intelektualcima, nad hrvatskom mladošću, svećenicima… još. Unatoč tome što je po dokumentima i svjedočenjima opće poznato kakva su sve najodurnija klanja i najgora zvjerstva u Zagrebu i okolici počinjena. Pravdati danas, slaviti taj megazločin znači bezumno mrziti svaki život koji nije bio na jednoj jedinoj partijskoj liniji ili onaj kojega su se partizansko četničke životinje uspjele dočepati i mučki ga strijeljati.
Raspravljao sam s jednim, svojevremeno, koji mi je za istim stolom pokušao burno objasniti kako su to bila „potrebna i logična čišćenja poslije rata“, a kad sam ga upitao zašto ste to onda desetljećima skrivali?, ukočio se. Posebno kad sam mu rekao da je onda isto tako i predsjednik Tuđman poslije rata trebao očistiti sve koji nisu HDZ-e, prvo je zašutio, a zatim je zamahnuo šakom prema meni. To je taj njihov pokušaj „argumentacije“.
Uzrok takvom današnjem stanju i stalnim „polemikama“ o žrtvama vrlo je jednostavan: udba je uvijek bila i bit će tamo gdje je značajna suma novca. Sadašnji tzv. antifašisti nisu puki negatori istine, nego su prije svega borci do vlastite kosti za svoju imovinu, položaje, mirovine i radna mjesta svojih kćeri, sinova, danas već i unuka. Židovski stanovi i vile u koje su provalili, tvornice i obrte koje su oteli i popljačkali, a vlasnike pobacali u jame, društvo zločinaca-životinja koje su stvorili, to je ono što oni brane. Brane sebe, braneći nasljeđene zločine. Skrivaju i zabranjuju svako istraživanje masovnih grobnica. Boje se istine. Činjenica da im to tako dugo uspijeva najbolje govori o hrvatskoj stvarnosti: koliko ih je još među nama. O kakvom je stanju riječ vrlo je precizno u svom govoru povodom komemoriranja Blajburških žrtava u svojoj propovjedi kazao tadašnji hrvatski kardinal i nadbiskup zagrebački Josip Bozanić: „Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevnice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu" (Bleiburg 13. svibnja 2007.). Od ovih je riječi, kako vidimo, prošlo već više od desetljeća i pol.
breaking news:
Predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava izjavio je u srijedu: „Srbske Novosti? Oni napadaju Hrvatsku! Dobili smo jamstva da ih država više ne će financirati“. Također, Milorad Pupovac i njegov obilato te privilegirano financiran SDSS ne će više biti u Vladi RH! Time je Hrvatska ostvarila velik i pošten zaokret, koji su birači odavno već zahtijevali. Po brojnim anketama Pupovac, koji još uvijek godinama šuti o umorstvu dr. Šretera, jest i najnepopularniji političar u RH. Koliko nas je samo puta s jedne strane vrijeđao, a s druge istovremeno grabio toliko mnogo tih njemu tako mrskih „ustaških“ hrvatskih kuna.
No, bili bismo naivni vjerovati da je time ova tema završena. Manjina Srba od svih Srba u Hrvatskoj koja je uz Pupovca, sad će harangirati na sve strane ne bi li se postojanje ove Vlade svaki tjedan iznova dovodilo u pitanje. Slijede nizanke medijskih hajki na Domovinski pokret kojeg se predizborno minoriziralo, a izborno proglašavalo nekakvim iznenađenjem. Sad kad nije ni jedno ni drugo, kad se pokazao od svih laži jači, treba ga svim udbaškim metodama rušiti.
Još kad bi netko gospodina Maria Radića uspio uvjeriti da sporije govori, kako bi ga se moglo razumjeti, gdje bi nama bio kraj? No njegov prijedlog o povećanju ministarskih plaća nepopravljivo je loš. Pa zar političari u Hrvatskoj nemaju dovoljno privilegija? Zar u saborskom restoranu ne jedu badava, zar im nisu dostupni najpovoljniji bankovni krediti i obrtnici svih vrsta po povlaštenim cijenama? Zar se ne voze u najskupljim službenim automobilima?
A što tek sve valja napokon otvorena ljevičarka i pro SDSS-ovka bivša Jadranka Kosor, ili ferari-biciklist propali poduzetnik Goranko Fižulić? Pa to ne bi ni pas s maslom…
htjeli smo više
Trebamo žaliti što je DP izgubio i jedno tako važno ministarstvo kao što je Ministarstvo kulture s kojim bi i ubuduće moglo biti ekscesa baš kao i sve ove godine. Tim prije ako Izbavitelj bude nastavio sa svojim „suhim zlatom“ - favoriziranjem svoje „kućne prijateljice“ kako je sve on sam apostrofira. Ključno je naravno i Ministarstvo obrazovanja…
A što reći o onima koji se pozivaju na antikorupcijski koaliciju, koji glagoljaju kako je DP ušavši u koaliciju s HDZ-om izdao Hrvatsku, koji frule u istu frulu s SDP-om, Mostom i (Ne)Možemo? Prirodno ogorčeni, logično opravdani izborni gubitnik čelnik Hrvatskih suverenista M. Pavliček nakon što je još izgubio i Vesnu Vučemilović, vrlo je uzrujan. I pritom potpuno nerealan te medijski zloporabljen. Kvisko je on onih uzaludnih, koji napadaju koaliciju i novu Vladu. A njegov suverenitet je šaka jada: kad ste ga čuli da je spomenuo Savudrijsku valu, globe našim ribarima? A tek Svetu Geru s vojskom strane države na hrvatskom ozemlju?! Jak je on suverenist. Pozdrav sa Šarengradske ade!
Ne shvaća on srž hrvatske politike, a niti put do boljitka. U politici je kompromis sve, ne može se Hrvatska preko noći pretvoriti u nešto sasvim drugo i bolje. Već pune trideset i četiri godine (!) duboka država sa svim svojim udbašima rovari koliko hoće i to se ne može promijeniti preko noći. Tko to ne razumije ne razumije ni politiku dr. Tuđmana, a upravo je on kompromisima uspio stvoriti hrvatsku državu. Da je išao čelom, da je išao drugačije, imao bi građanski rat unutar Hrvatske za trajanja vanjskog rata protiv Hrvatske. I to bi bio kraj priče o bilo kakvoj hrvatskoj državi. Tako danas mora i Domovinski pokret: postupnim mjerama, korak po korak ostvarivati hrvatske interese koji su bili gaženi tolika desetljeća. Ništa preko noći i ništa bez dogovora. Sve drugo već smo vidjeli: otpao je (montiranim lažima) Karamarko, otpao je (medijskom histerijom) Hasanbegović i T. Orešković jer su otkrili kamo cure milijarde kuna iz proračuna. Svi su oni (javnim linčem) brzo morali pasti.
palež istine
Četvrtog umjesto osmoga svibnja okupili su se na nasipu kao i lani novokomponovani „mladi socijalisti“ i svi oni koji ne priznaju partizanske pokolje koji su desetkovali Zagrebčane upravo za trajanja „oslobođenja“. I ove godine došli su zapaliti tu istinu. Neš ti slavlja nad pokoljima. Trnjanski krijesovi, kako to nevino zvuči posebno kad znamo da su partizanski komesari i ostali na obali Save strijeljali sve nepodobne od 5 do 85 godina, bez razlike. Iz savskih sprudova još uvijek izranjaju ljudske kosti, toliko su mladosti pobili uz rijeku i okolne šoderice.
Na mjestu krijesova stari Trnjani govore da je u stvari masovna partizanska grobnica, zbog čega je svojevremeno nastala velika dreka. Naime, nekadašnjim uređenjem vodotoka Save kroz grad, uređenjem i ojačavanjem nasipa, trebalo je srušiti nekoliko velikih stabala kraj mosta nekakve slobode kao uostalom i posvuda gdje se željelo da prošireno korito rijeke primi što veću količinu vode te da ona pri visokim vodostajima nesmetano i što brže oteče. I tada je nastala velika graja, iznenada su se tzv. antifašisti i rukama i nogama pobunili da se stabla ne posijeku. A zašto? Zbog njihovih zelenih opredjeljenja? Zbog nekog njihovog posebno važnog područja za šetnju? Ne, pa imali su cijeli nasip.
Jasno je da kad bi se stabla na tom nepripadnom mjestu posjekla, bageri bi iskopali i panjeve i korijenje. No, tada bi mogle izviriti kosti pa se digla velika larma da se partizanski zločini ne otkriju. I ne samo da se slavi pokolj nego njega razdragano uveličavaju i čelnici grada Zagreba! Tomašević i oni koje svi građani plaćaju, a ne samo oni petokrakih glava. Oni plešu na groblju, nad ljudskim kostima! Uz suze radosnice daju bišave izjave ali baš nitko od novinara ih ne pita zašto baš u Trnju? Zašto ne krijesovi primjerice poslije mosta, ili na Savici ili kod Jaruna? Zašto ne na strani Novog Zagreba? Očito nasljednici partizanskih zločinaca vrlo dobro znaju što je na tom mjestu bilo i što još jest, po čemu ga oni moraju za vijeke vjekova čuvati i sačuvati, e da bi mjesto zločinstva prikrili. I to je ono što nehumano inauguriraju: nekakve krijesove i šuplje happeninge uz prigodničarska lupetanja po mikrofonima i dobošima.
U novom ruhu, to je stari atavizam. Nedostaju im tek perjanice, bubnjevima već bezlično larmaju ponosni kao da izvode nekakvu kompoziciju. Uz perje, dobro bi im došle i sjekire dok kao Indijanci oko vatre plešu svoj ratni ples. Mogli bi veselo možda i skuhati ponekog u loncu.
dr. Maković
Sredinom travnja u Vijencu Matice hrvatske broj 785 In memoriam akademkinji, gospođi profesor Veri Horvat Pintarić, napisao je njezin nasljednik na katedri FF Zg prof. dr. Zvonko Maković, nagrađivani pjesnik te suradnik HAZU. Na cijeloj jednoj stranici. I sve je to lijepo i glatko, stručno i taksativno, nedužno i mirotvorno navedeno o velikoj profesorici Veri Horvat Pintarić i o njezinom značajnom životnome djelu. Kao da se baš ništa nije desetljećima događalo na crti V. H. Pintarić - Z. Maković.
Ali ima jedan ali, veliki ali. Nažalost. Kao danas se iz 90-ih sjećam očeva telefonskog razgovora s kolegicom u Akademiji i starom znanicom. Ne znam povod profesoričinom pozivu jer mi to nije bila tema, ali dobro se sjećam slijedećeg: pitao sam oca tko je zvao?
- „Profesorica Vera Horvat Pintarić“.
- A Maković? - odmah sam ga upitao.
Otac je tada podigao dlanove u visinu ramena i kazao:
- „Ma pusti!“
- „Pa reci što je rekla“ - kazala je mama.
- Tata!? - kazao sam.
Pošutio je. Sjeo je za svoj radni stol, bilo mu je mučno. Duboko je udahnuo i napokon kazao:
- „Punih deset minuta slušao sam o tom Makoviću!“ - pa nakratko stane - „Kazala je kako ju je izdao? Kako je on doduše bio najbolji student i kako nije imala opcija za svojeg nasljednika, ali ovo što Maković politički sada u 90-ima radi, pa to je strašno! Potpuno suprotno od svega onoga kakvim joj se godinama prikazivao! Ne nije mi bilo teško slušati“ - kazao je - „bilo mi je mučno saznati kako je jedna ugledna profesorica i akademkinja izigrana“.
Kućni odgoj ne dozvoljava mi ovdje iznijeti sve pejorative i epitete koje je otac tada (privatno) čuo od svoje kolegice o Makoviću, reći ću samo deminutivno da je gospođa cijenjena akademkinja upotrjebila ime jedne životinjice s dugim repom. Bila je ne samo potpuno ogorčena i ljudski razočarana već upravo bijesna, jer se osjećala i nemoćnom i izmanipuliranom. Stavljena pred fait accompli.
Ako pokojna akademkinja gospođa Vera Horvat Pintarić nije suvremenicima za života stigla kazati što je za nju bio i kakvo razočaranje predstavljao dr. Zvonko Maković, onda ovaj tekst može poslužiti rasvjetljavanju istine. Ako pak jest svima kazala koliko ga politički i ljudski ne cijeni, tada ovaj tekst može poslužiti da se iznese potvrda koju dr. Maković jako želi izbrisati i u sviju nas krivotvoriti. Tu se zatim možemo mnoštveno pitati čemu je zapravo poslužio taj njegov In memoriam? Društvenoj kurtoaziji, hipokriziji, post mortem iskrenosti i poštenju, naknadnoj zahvalnosti, želji da se rekupera, potrebi da se ispriča, da se istakne velikim, da profitira na odlasku V. H. Pintarić, na poštenom odavanju posmrtne počasti, na dužnosti progovaranja kao nasljednik, na reagiranju koje su svi očekivali? Ili mu je taj osvrt osobno zatrebao? Zaključak ostavljam čitateljima.
Rukovodim se mišlju svetog Jeronima: „Ako uvrjeda proizlazi iz istine, bolje je da dođe do uvrjede nego da se sakrije istina.“ S time da ovdje nisam baš ničim išao za uvrjedom, rukovodila me istina, nakon njegovog izazivajućeg pisanja. Ukratko: relata refero. Nema tu ničeg izrečenog što vrlo dobro i sam dr. Maković ne zna, ali bi možda volio da se istina ne širi. Nema tu baš ničeg čega on i sam nije savršeno svjestan. Bio bih ništarija da svoja saznanja koja imam ne podijelim u situaciji kad gospođa akademkinja dobiva neželjene pohvale od neželjenog Makovića, a poslije svoje smrti, kad njezina usta šute, a suvremenici izgleda gledaju samo svaki svoj zgoljni interes. Ne doktore Makoviću, niste nas zavarali. Jako ste se potrudili ali niste uspjeli spaliti istinu.
Eurosong
Od 28 hrvatskih nastupa na Eurosongu: jedan put bili smo četvrti, a pet puta među prvih deset. Svi drugi nastupi bili su iznad desetog, dvadesetog pa čak u pet slučajeva i tridesetog mjesta. Maja Blagdan osvojila je četvrto, a Danijela Martinović i Doris Dragović po peto mjesto. U prosjeku smo do 2024. držali 17 mjesto. No od rezultata uvijek je u Hrvatskoj bila važnija euforija koje nikad nije nedostajalo, a ove godine to više nije bila euforija već totalno ludilo. Marko Purišić ujedinio je Hrvatsku, osvojio je drugo mjesto, najbolje ikad u povijesti našeg sudjelovanja. Čestitam mu! To je velik uspjeh, pogotovo kad pogledamo tko je sve ostao iza nas. Ali ipak ću reći: tolike dvanaestice Švicarskoj potpun su promašaj. Da su ih barem pola dobivale i druge zemlje sve bi izgledalo mnogo uvjerljivije. Ovako…
Žiriji po državama nisu nam bili skloni i oni su nažalost odredili konačni poredak. Važnije je međutim da je publika grupi Baby Lasagna dodijelila prvo mjesto. Sada dolazi ona prava kvalifikacija po europskim radio postajama, kafićima i klubovima te televizijama. Nadam se da je mladi Purišić već zaštitio svoja auktorska prava jer ga je ovo natjecanje lansiralo u orbitu emitiranja. Svaki je uspjeh lijep ali je poseban onaj kojeg postigne mlad čovjek.
Inače, sudeći po Eurosongu, čini se da sutra trebam pustiti bradu i obući najlonke i suknju. Da budem in.
Javor Novak
