Javor Novak: Rukom majstorice
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 07 Siječanj 2025 13:05
Nevenka Nekić: „Ivan bez zemlje“
nakladnik Đakovački kulturni krug,
za nakladnika Marica Ćurić, Đakovo 2024.
Ako želite uživati u lijepoj književnosti, u hrvatskom jeziku i u glatkim rečenicama punim izvornih metafora vrsne pripovjedačice i iznimno plodne auktorice Nevenke Nekić, posegnite za najnovijom knjigom, njezinim već devetim romanom po redu: „Ivan bez zemlje“. Ući ćete vjerodostojno u svijet gradića Kotora u Boki Kotorskoj, u jedno staro vrijeme i u hektičnu promjenu: hudu najavu Prvog svjetskoga rata.
Kad sam davne 1975. kao mladi vozač avanturistički vozio sâm s Raba sve do Ulcinja i natrag, pa sam tako lutao i vrlo niskim obalama slavne Boke, bio sam zaprepašten visinama strmih gudura iznad glave. Panika vas doslovno može zahvatiti već kod Morinja, Risana, Perasta, Dobrote i Kotora. Strah je to od visokih planina i crnih klisurina tik iznad tamna mora.
Ušao sam tako i pješice u drevni Kotor u kojemu je patina vremena vidljivija nego u mnogim drugim hrvatskim obalnim gradićima. Penjao sam se iznimno strmim stepenicama po bedemima grada sve dok me strah od visine nije oduzeo. Nisam tada mogao znati da će uskoro u moju širu obitelj ući i porodica s vrlo dubokim korijenima upravo iz drevne Boke. Od tada pa sve do danas pod tim se obiteljskim krovom uvijek za Božić, a nakon prigodnih pjesama, obvezno pjeva i Kolo Bokeljske mornarice - prije uobičajene Lijepe naše. I ta mi je melodija kola, već odavno u uhu. Postala mi je gotovo kao vlastita.
Kasnije, čitajući o povijesti izgubljene, a toliko slavne Boke uvijek mi je uz nju bila vezana melankolija, neki žal. Nevenka Nekić u ovome romanu ne dopušta pristup toliko melankoliji i nostalgiji koliko osvjetljava nekadašnji život u Boki. A u njoj je hrvatsko gospodstvo i pomorstvo uvijek igralo veliku i povijesnu ulogu. Bilo je osovina života. Nažalost od njega do danas i do sutra ostaje sve manje i manje.
Boka je tiha, u njoj kao da more uvijek miruje bez obzira na strme, visoke i prijeteće litice iznad nje. Kad sam bio u njoj bilo je to poslije kiše i taj Zaljev svetaca bio je tad vrlo tāmān, kao žalostan. Žalosni su i životi likova Nevenke Nekić, ovo je roman pun sudbinā.
Manirom rasna pripovjedača auktorica polako odmata list po list češće ženskih sudbina i postupno nas i brižljivo uvodi, kao da nas sporo koracajući ruku pod ruku, tiho uvodi u priču. A ona je velika. U prvom dijelu to su teške sudbine žena, majki, da bi postupno sve više izranjao Ivan. Kao nesretnik. I tu su njegova mučna putovanja s majkom iz Boke u Zagreb, Varaždin, u Đakovo. Dojmljivo su opisana, s malo riječi stvorena je gusta atmosfera. Presjedanja kao da traju desetljećima, a zapravo toliko se toga nataložilo da roman i jest prvo sudbinski niz, a zatim i niska putovanja. On donosi spleen nad događajima, ljudi u njemu lebde zarobljeni kao da nisu na zemlji i snalaze se kako znaju u burnim nevremenima. Svaka obitelj ima svoju tragediju i s tim se živi, u siromaštvu, koje kao da sve miri. Nesreća je na svakom koraku, mijenjaju se režimi, Đakovo razbijaju i pljačkaju. Država SHS pokazuje se kao još jedna zloguka tvorevina po Hrvate. Ovaj roman zasijeca, daje presjek povijesnih nevremenā.
Ivanovim dolaskom u Zagreb i zasnivanjem obitelji u tegobi sustanarstva, otvara se nov, malo je reći drugačiji, poslijeratni svijet. Prohujao je još jedan rat i godinama nakon njega Zagrebom tutnje čizme došljaka, sagrađeno je bolje, najbolje, socijalističko društvo.
Mnogi pisci crpe uvjerljivost u tekstu iz vlastitoga života. I ti se autobiografski elementi otkrivaju onima koji bolje poznaju auktora. Možda svi i znamo kako je bilo, ali osobno u to ne vjerujem. Svjedočiti mogu samo oni ogrebeni novim društvom. Tako auktorica ovdje, kad slika bijedu socijalističkoga života, sve posipa kao brašnom. Da bude manje ljepljivo ali da se oblik istine nikako ne sakrije. Život je ono što pobjeđuje.
Priča o dvadesetom stoljeću u Zagrebu, u Hrvatskoj, u Boki ili u Đakovu nije ispričana do kraja. I ne vjerujem u onu od puno riječi. Profesorica Nevenka Nekić ovdje je slikar oskudnoga poteza na platnu, a tako bogate slike doba. To su freske sudbina koje otvara pred čitateljem bez patetičnih boja, bez krika u zadavljenom grlu. I kad opisuje sudar svjetova: partizanska šuma – uljuđeni Zagreb, nema tu gole muke, koja je građanima realno ogromna, uvijek je tu nazočan i humor. Humor kao katarza i nada. I kao izlaz.
Kada neka „deca“ komesara pišu: „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“ oni lažu sebi. Svoj privilegiran život nameću kao nedužno pravilo, a za druge živote niti ne mare. S obzirom da su im dobro poznati zločini komunizma onda pišu o preživljavanju u komunizmu, a tu pak lažu nama, jer oni nisu bili ti koji su preživljavali. Oni su bili ti koji su se vaganili na tuđem. U središnjem dijelu ovog romana auktorica piše upravo o tome: o vilama s bazenima za komesare i sustanarstvu bez zahoda za narod. Piše bez laži, bez patetike, bez samosažaljenja.
Posebno pasaži o Slavoniji, o Đakovu odišu širinom, mirnoćom, slavonskom dobroćudnošću i bogatim imanjem. A onda mrak, sve su to pobjednici porušili i temeljito opljačkali. I još su sretni bili oni Slavonci koje su opljačkali, a nisu im i kuću zapalili. Nisu i njih posmicali. Auktoričina sjećanja na ravnicu i konje, na nekadašnje narodne običaje, na vrime kad se živilo mirno i pošteno, na lipu varošicu Đakovo, pršte od zadovoljstva u sjećanju na to kako su naši stari nekad lipo divanili.
Povremeni flash backovi (rečeno hrvatski) ovu prozu pretvaraju kao u valovito more: u dolinama teče ovovremena radnja, a onda na strmim valovima zbiva se povratak u prošlost i na taj način ukupna se radnja potencira. Kao na slikarskom platnu svjetla boja ističe se na podlozi tamne. Tako auktorica slikajući život nakon Boke, Zagreba, Varaždina, Đakova i Splita oslikava svu bijedu poslijeratnog života i u Karlovcu. Ivan je čovjek koji misli svojom glavom i koji je sada u jetkoj konfrontaciji s lažima socijalističkog društva koje nije samo izvitopereno već je i duboko neljudsko, nepravedno, svakodnevno pljačkaško. Živjeti u tom vremenu s obitelji značilo je ne samo iz dana u dan mučno gladovati, već je životariti u tom sustavu značilo sporo i naživo umirati.
Koliko je to tobože novo društvo, koje je sa svojim nositeljima podobnicima partije i komunizma čvrsto vjerovalo da povijest započinje baš s njima, bilo neljudsko, svjedoči i rasprava o stvarnosti u kojoj je vjera bila tobože dopuštena, a zapravo je bila opako proskribirana. Rasprava je to koju vjernica Nevenka Nekić donosi po važnim odrednicama: što su skeptici, što materijalisti, što evolucionisti, što bezvjerci, što teisti, a što agnostici. Na ta vječna pitanja daje i odgovor, no daje i utjehu.
A koliko je upravo utjeha bila nasušno potrebna u tom satrapskom vremenu govori nam slijedeća slika: grob Ivanove majke na Mirogoju. Grobne su vlasti unatoč urednom plaćanju grobne naknade odlučile grobove oteti vlasnicima, baš kao što su preorale grobove hrvatskih vojnika iz 2. sv. rata ili onih koji su bili tek mobilizirani. Trebalo je preorati sve one, pa čak i njihove kosti, sve koji nisu bili partizani.
Tako se pokvarenost režima očituje i u tome što su tražili da vlasnici još jednom otkupe svoje grobove koje su desetljećima već posjedovali. I to ne da ih tek tako otkupe, nego po cijenama za koje su se na hrvatskoj obali mogle kupiti vikendice. Svi oni koji nisu imali novca za otkup svojih grobova morali su se suočiti s time da će kosti njihovih najmilijih biti bačene u skupnu i anonimnu kosturnicu. A njihov grob pripast će novim vlasnicima iz novog i boljeg društva. Partijci su zaslužniji, oni su imali pravo otimati.
Bio je to naknadni obračun s Hrvatima koji srpom zatvora i izbacivanja s posla godine 1971. još nisu bili zahvaćeni pa ih je 1973. svakako trebalo opljačkati i izbaciti iz vlasništva obiteljskih grobova. Partija i socijalizam i na taj su se hrvatožderski način obračunavali sa svim katolicima i s nacionalno osviještenim Hrvatima. Staljinističke čistke trajale su godinama. Nevenka Nekić ovim romanom donosi nam time i te opore činjenice kao vrijedan i važan dokument vremena. Ona ih i otkriva za mlađe naraštaje jer o ovome se nije smjelo ni govoriti nekmoli pisati pa je istina isplivavala u djelićima i to tek od 90-ih godina.
Jeste li tako znali da je iz mirogojskih arkada izbačen čak i grob nestora hrvatskoga prirodoslovlja, zoologa Spiridiona Brusine? Vrijedi se ovdje prisjetiti sveučilišnog profesora Brusine, rođenog u Zadru 1845. koji je umro u Zagrebu 1908. Studirao je u Beču, dopisivao se s najpoznatijim zoolozima svoga vremena pa tako i s Darwinom. Zajedno s Đurom Pilarom osnovao je Hrvatsko naravoslovno društvo. Zalagao se za osnivanje znanstvenih zavoda za istraživanje života u moru na jadranskoj obali. Sam je vodio i prvo hrvatsko pomorsko putovanje od Kraljevice do Kotora godine 1894.
Komunističkim izbacivanjem njegova groba iz arkada, gdje mu je oduvijek bilo i mjesto, socijalistički divljaci obračunavali su se tako čak i s hrvatskom poviješću. Jer što je njima smetao profesor Spiridion Brusina koji je umro još početkom stoljeća? Što je smetao njima koji su iz sredine stoljeća i još i mnogo kasnije? Ali drugovi su trebali mjesto za svoje satrape i lažne velikane, a mjesta nije bilo. Nije im smetalo što su zaposjeli tuđi grob i time nanijeli veliku nepravdu ne samo obitelji legendarnog akademika, profesora Spiridiona Brusine već i cijelom jednom narodu. Hrvatskom. To je bila poruka bešćutnosti partizana ali i njihova poruka zastrašivanja.
Teško je reći: bilo je to zvjerstvo Ljubičice bijele, zato što je do tog vremena sedamdesetih, već bio poznat mega zločin – mučka masovna ubojstva razoružanih stotina tisuća Hrvata, žena, staraca i djece, domobrana i NDH vojnika na Bleiburgu te po Križnim putovima. No taj zločin nezabilježen u hrvatskoj povijesti bio je neposredno poslijeratni i odnosio se tobože na vojnike poražene vojske, a civile zločinci ionako nikada nisu ni priznavali. Ovaj pak zločin na Mirogoju bio je duboko poslijeratni, mirnodobski, gradski. Odvijao se čak 28 godina nakon završetka Velikoga rata i tako je još jednom po stoti put otkrivao svu zločinačku prirodu komunizma. Tita i partije.
Auktorica zauvijek, i ovim romanom, ostaje duboko vjerna svojem pismu, pismu-istine. Kao krunski svjedok vremena Nevenka Nekić donosi osim značajne literarne vrijednosti i utemeljenost svojeg izravnog i povijesnog svjedočenja.
Ovu vrijednu knjigu završava povratkom glavnoga lika Ivana, koji se sa svojom obitelji, sav ushićen, napokon vraća u zavičajnu Boku. Za njega to je povratak kao u Itaku, tu su mirisi i boje zavičaja kakve nigdje drugdje nije pronašao. To je svjetlo na kraju romana. Napokon nakon toliko lutanja po cijeloj Hrvatskoj prepuna barka njegovih sjećanja i ljubavi uplovljava, ona pristaje u Kotoru. Ivan bez zemlje mnogo je toga izgubio pa i ona dva kvadrata zemlje gore na Mirogoju, ali čini se povratkom u Kotor sve je i vratio.
Iako auktorica vrijeme ne ističe nego ga tek usput dotiče, jasno je da roman obuhvaća početak 20. stoljeća, možda i dio prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, a zatim kroz oba velika rata duboko ulazi u poslijeratno vrijeme u 60-tih i 70-tih godina. Ovo je roman o sudbini, roman o propadanju jedne obitelji, roman o sumornim putovanjima kroz život i povijest.
Za sam kraj auktorica radnju smješta u Ozalj divni, Ozalj ponad čiste i zelene Kupe, Ozalj slavnih Zrinskih i Frankopana. Putovati se može posvuda ali na kraju: kružnica mora biti opletena.
Javor Novak
