Javor Novak: Kampanja – medijska kopanja
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 14 Siječanj 2025 13:09
utorak 7. siječnja:
Ni kad bi to po hrvatskome Ustavu eventualno bilo moguće, to danas ne bi donijelo baš nikakav boljitak Hrvatskoj. Ni kad bi oba sadašnja nazovi kandidata mogla postati predsjednici u ponedjeljak trinaestoga (koji nadnevak!) hrvatski glasači ne bi od njih dvojice dno-jajčanih mogli sklepati jednog jedinog suvislog predsjednika. Žao mi je što sam izgubio više od sto minuta gledajući ih.
Karlo Štajner: „7.000 dana u Sibiru“ i „“Povratak iz Gulaga“
Nitko u Jugoslaviji niti u samostalnoj Hrvatskoj nije tako dokumentaristički razobličio Staljinov sovjetski i svjetski komunizam kao Karlo Štajner s ove dvije knjige (1971. i 1981.) i to na velikih 750 stranica. Ove hit knjige prevedene su i u inozemstvu jer one su po iznesenim činjenicama o komunističkim zločinima, doslovno zapanjujuće (Solženjicin je ipak literatura). Još i dan danas te je knjige teško kupiti u Hrvatskoj. Na svakoj drugoj stranici netko je ubijen u Staljinovim čistkama. U čistkama su nestajali najviši politički rukovoditelji, dojučerašnji Staljinovi prijatelji i podobnici, najviši vojni činovi, odani partijci komunisti, ali i članovi njihovih obitelji. Staljin je čak i izvozio svoje komunističke zločine (Španjolski građanski rat 1936. - 1939.) ili u pakt s Hitlerom u nacističku Njemačku (pakt Ribbentrop – Molotov 1939.) Bio je to značajan sporazum o prijateljstvu i nenapadanju te o svekolikoj vojnoj i gospodarskoj suradnji… pravo pobratimstvo komunizma i nacizma. Dvaju fašizama.
Međutim nameće se pitanje: kako je auktor Štajner, tako detaljno i dobro poznavajući svu mega-zločinačku strukturu Staljinova režima, sva ta desetljeća vjerno ostajao uz njega? Ostajao revolucionarom, komunistom? I ne samo to nego je u tom režimu obnašao mnoge funkcije. Kako je mogao zapravo potpisivati sve te komunističke lance zločina nad stotinama tisuća ljudi? Poznato mi je iz povijesti Gologa otoka i Svetoga Grgura u Hrvatskoj da su tamo zatočeni komunisti često zatim ostajali komunisti do kraja svoga života. Ali oni su, upoznajući na svojim leđima višegodišnju batinu komunizma, vjerojatno živjeli u strahu za vlastiti život i „na slobodi“ jer i dalje su živjeli u Jugoslaviji. No Štajner je zahvaljujući partijskim zadacima često putovao na relacijama Beč - Pariz - Moskva, a povremeno i po nekim drugim europskim gradovima. Nije dakle bio vezan ni za rodnu Austriju, još manje za komunističku Jugoslaviju. Znači mogao se vrlo lako odvojiti od revolucionarnog i krvavog komunizma. Ali nije.
Od čega je auktor cijeli život zapravo živio, od komunističke partije? Štajner piše: „Dok je naime jedan dio članstva partije sjedio u Moskvi dobivao relativno pristojne prihode i vodio ugodan život, drugi je bio u Beču ili Parizu. I oni su gotovo redovito dobivali iz Moskve svoju plaću i također normalno živjeli.“ Već na drugom mjestu i sam kliče: „Za mene je mjerodavno što kaže Moskva“! Kako to da se nije udaljio? Ali ne Štajner je do kraja života ostao revolucionar, odani komunist. Pa se onda opravdano možemo pitati je li ovo štivo ispiranje nečiste savjesti? Je li to pokajanje? Je li to i priznanje: služio sam vragu? Ili su ove knjige plod ambivalencije: Staljinov komunizam je zločinački, ali zato Tita Štajner nekritički uzdiže?
U knjizi „Povratak iz gulaga“ auktor objavljuje i sramežljive pasose u kojima on pomaže malim ljudima i političkim osuđenicima i njihovim obiteljima. To također pobuđuje sumnju: želi li se on time prikazati u najljepšem svjetlu? A kako je Štajner mogao djelovati humanitarno i ljudski u neljudskom režimu, u Staljinovoj diktaturi? Kako je on to mogao raditi, a svi su bili pod prismotrom NKVD-ea?
Usput za one mlade: NKVD-e je bio Komesarijat za unutarnje poslove i tajna policija Sovjetskog Saveza. Bio je poznat po provođenju okrutne političke represije pod Staljinom kao i po protuobavještajnim i drugim operacijama na istočnoj fronti svjetskoga rata. Provodio je mnoštvena uhićenja, zatvaranja, mučenja kao i ubojstava stotina tisuća sovjetskih građana. NKVD-e je poslao milijune ljudi u Gulag, u sustav prisilnih radnih logora, a tijekom Drugog svjetskog rata proveo je masovne deportacije stotine tisuća Poljaka, Balta i Rumunja te milijuna etničkih manjina s Kavkaza u udaljena područja Sovjetskog Saveza, a što je onda rezultiralo milijunima smrti. Agencija je bila odgovorna i za inozemna ubojstva, primjerice ono Lava Trockog na drugom kraju svijeta: u dalekom Meksiku.
I dok se auktoru naslova „7.000 dana u Sibiru“ treba odati poštovanje zbog izdržavanja devetnaestogodišnje robije u najtežim uvjetima prisilnog rada u ledenim uvjetima, zbog preživljavanja komunističke satrapije i svih Staljinovih perfidnih mučenja te detaljne objave preživljenog zločinstva, nisam uvjerenja da ova druga knjiga “Povratak iz Gulaga“ opravdava svoj naslov, a niti dostiže težinu i vrijednost prve. Dapače ona baca značajnu i tešku sjenu i na samu prvu knjigu jer nam auktor u „Povratku…“ detaljno opisuje sve svoje funkcije, svoje komunističke kontakte, svoja poznanstva, komunističke konferencije i sjednice kojima je pribivao, a ipak je ostao revolucionar zadojeni komunist. I to što komunisti pompozno i afektirano zovu ilegālā, u stvari je bila kriminalna djelatnost ne samo uperena protiv legitimne vlasti u drugim državama nego i u svojoj vlastitoj domovini. Štajner nam to nije rekao, ali svi oko njega bili su naoružani, da li su i ubijali? Ali on nije. Neki će se nasmijati na ovo naivno pitanje.
Jedan Joža Horvat, kasniji romantični jedriličar koji je oplovio svijet kao neplivač, svojevremeno se pred smrt u jednoj tv emisiji javno da ne može javnije pohvalio sa svojim „suđenjem“ u NOB-eu, na licu mjesta. Ovom izrijekom: A ja sam njega onda caka-caka (pokazujući palcem i kažiprstom pištolj). Treba li nas to nekadašnje priznanje zločina čuditi kad smo u Saboru od Stazića i Beljaka nedavnih godina čuli mnogo toga o „poslu koji 1945. nije bio završen“?! A od Milanovića kako bira Tita, a ne Tuđmana.
Zašto o ovome govoriti baš sada? Zato što iz Sibira ponovno pušu isti razorni vjetrovi na Europu i Ukrajinu i zato što nasljednici komunističkih satrapa u Hrvatskoj mijenjaju kožu ali jašu najjače još od 2000-te.
klišej Trump
Nasuprot mnogim stajalištima bio sam oprezno pozitivan pri pobjedi Trumpa. Bilo bi očekivano s obzirom na njegove prethodne nastupe da će se osvećivati sucima, medijima i svima koji su ga (hajkom) napadali već godinama otkako je završio svoj prvi mandat. No to osvećivanje bilo bi i nedemokratsko i pubertetsko. Ali neočekivano. I prije svoje inauguracije, on već prijeti čak i suverenim državama. Prijeti jednoj velikoj Kanadi i Grenlandu i Danskoj koliko i maloj Panami. Obrazloženje je opet i nedemokratsko i opet i infantilno, zapravo nevjerojatno: To nama treba (!) I k tome još traži i da se Meksički zaljev preimenuje u Američki. Možda i da neku galaksiju nazovemo Trump?
Vrhunska je mudrost kad njega neki naši novinari pokušavaju opravdati time što pišu kako Grenland otapanjem leda otkriva svoja potencijalna rudna bogatstva. Pa je onda normalno da ih Trump želi oteti?? Oni pametniji jasno oslikavaju sadašnjicu: riječ je o raspadu međunarodnoga poretka. I još: „Trumpove prijetnje Panami, Grenlandu i Kanadi su i opravdanje Putinove agresije“. No, to nije samo to već on time slijedi i Putinovu agresiju i njegove barbarske politike - kao poučak. A to je još gore, to vodi u opći raspad svrhe i vrijednosti suvereniteta.
A onda se oglasila Giorgia Meloni, talijanska premijerka pa ispalila kontra logike i istine da „isključuje da bi SAD u nadolazećim godinama silom pripojio teritorije koju su mu od interesa“. Gospođa očito točnije od samog Trumpa tumači Trumpove izjave. Ona nas smiruje, zar ne?
Jasno je kako je Putin invazijom na Ukrajinu otvorio vrata dokidanju suvereniteta državama i vrijednosnom međunarodnom poretku. Ali nije niti prvi niti jedini. Stvar je samo u tome da njegova invazija gotovo nesmetano traje i evo ulazi već u treću godinu, a to posebno frustrira i Ameriku i Englesku. To već budi Orbana da crta nove granice Mađarske - Hungarija do Rijeke i komplotira s Vučićem: Srbija do Virovitice i Karlobaga. Ako to postane stvarni Trumpov potez prekrajanja granica, tada je svima sve dopušteno, a bit će i malih koji će podići nogu na potkivanje.
Trump prije svega želi stalno biti u medijima, to je ego viši od najvišeg nebodera na Manhattanu. No njegovo izbacivanje predizbornih parola kako će za tjedan dana okončati rat u Ukrajini te jednako brzo i u Izraelu, sada trebaju prekriti nova lansiranja bombastičnih obećanja. Sasvim nepopularan Srbin Branko Radićević (Slavonski Brod 1824. – Beč 1853.) pjevao je: „Mlogo hteo, mlogo započeo.“ Trump će naime, ako već nije, potpuno devalvirati svoje buduće izjave i postati najglasnije svjetsko lupetalo. No mnogo važnije od njegovih agresivnih verbalizama je to što on njima sada ne da ne zaustavlja ratove, nego otvara nove prema Europi (namirisao je krv euro-njemačkog posrtanja), pa prema Kanadi, Danskoj i Panami.
Time i Trump upada u klišej svjetskih diktatora koji su vječno gladni tuđih teritorija i zemalja, koji sanjaju svoju veliku ovu, veliku onu državu. Kojemu ljudske žrtve ne znače ništa. Unutar svoje države glumi demokraciju, cijelom svijetu drži lekcije iz ljudskih prava, a na van bi rušio međunarodno suvereno pravo cijelih država. Kad je vikao „Make America great again“, naivno smo mislili da je to medicina za unutarnju upotrebu, za rast američkog gospodarstva, ali sad se pokazuje da je Trump gladan novih ratova. Amerika evidentno gubi živce, nastupio je multipolarni svijet i ide dalje, izgubila je svoju vodeću poziciju i ovo su njezini posljednji grčevi. Ti su najopasniji.
Oduvijek su imperijalizmi prekrajali svijet sebi na korist, ali. Nikada u modernom svijetu tako velika svjetska područja nisu bila zahvaćena presizanjem: Rusije, Kine i sada Trumpove Amerike. U Europi: Mađarske i Srbije. Ali svi ti bolesni apetiti koji mogu desetke milijuna ljudi odvesti u smrt ne će dokinuti slabljenje Amerike već će nasuprot tome voditi u jačanje multipolarnog svijeta. A svijet im je, za njihov grabež, postao premali. Trumpovi najnoviji apetiti jako se „lepo vide“ na zemljopisnoj karti. Baš kao i Hitleru, kao i Putinu. Pogledajmo Kinu: i ona je gladna Tajvana i Istočnokineskoga mora. Svime time Pandorina kutija već sablasno škripi pri otvaranju.
ekonomsko - politički zalogaj: Panama, opet?
Krajem 80-tih godina i početkom 90-ih ne samo u zapadnom Los Angelesu mogli ste čitati grafite: „Panama isn't our back yard“. Grafite su ispisivali državljani protivnici američke vojne intervencije u toj karipskoj državi od 1989. do 1990. Za to vrijeme američka državna mašina svakodnevno je objavljivala podatke o zločinačkom djelovanju narko dilera, vlasnika Paname, generala Manuela Noriege. Hoćemo li u Trampovoj režiji gledati krvavu reprizu? Jer druga su vremena, mogla bi se sada uključiti i još poneka zemlja.
Što su za intervencije i prije nje američki mediji „zaboravili“ navesti? Panamski diktator Manuel Noriega prvo je bio američki mnogostruko koristan suradnik (CIA) i sve to kao u Panami eklatantno korumpiran, auktoritaran i brutalan general, vlasnik Paname. Generalisimus je služio kao agent doušnik agencije i to gotovo 20 godina. Uključujući i razdoblje kada je Bush stariji bio ravnatelj iste te agencije. Bio je plaćen s više od 100.000 dolara godišnje, a od 80-ih godina, plaća mu je još i duplo uvećana. Kako je poznato ta je ljubav pukla 1987. i uslijedilo je nekoliko slučajnih državnih udara u Panami. Kako to nije prošlo jer se Noriega odupro, skovani su planovi za američku vojnu intervenciju. Tim prije što se diktator okrenuo prema Istočnome bloku, primajući vojnu pomoć od Kube, Libije i Nikaragve. Intervencija je postala neminovna, zapečaćena, SAD-e nije mogao otrpjeti još jednu Kubu u svojem dvorištu.
Tada novo ustoličen predsjednik SAD-ea - Bush stariji, a nakon početka Operacije „Pravedna stvar“ koja je trajala nekoliko tjedana, službeno je opravdavao invaziju: prema sporazumu Carter-Torrijos Amerikanci su imali pravo vojno intervenirati ako bi se narušila neutralnost kanala. No, namjerno je izostavljen geopolitički aspekt invazije: sprječavanje da se Panama priključi istočnom bloku. I invazija je mogla početi. Ameri tako po svojoj poznatoj uzrečici: Učinit ćeš kako mi hoćemo. Na jedan način ili na onaj drugi!
Epilog je prema neovisnim pravnicima bio: invazijom je prekršena Rezolucija o ratnim ovlastima (savezni zakon iz 1973. ograničava moć predsjednika da uvede SAD u rat bez odobrenja Kongresa), a Bush stariji nije tražio to odobrenje. Ali, ali… prije njega to je učinio još Reagan (mandat od siječnja 1981. do siječnja 1989.) u slučaju intervencije u Grenadi (otočna državica sjeverno od Venezuele).
Kako je poznato, Noriegi je 1992. suđeno na Floridi i presuđeno na 40 pa 30 godina zatvora. Na kraju je izručen i suđen u Francuskoj koja ga je tražila još i zbog pranja novca u tamošnjim bankama. Umro je 2017. godine u bolnici u Panama Cityju, gdje se oporavljao nakon operacije tumora na mozgu.
Invaziju je osudila većina zemalja svijeta. Povelja Ujedinjenih naroda, najvažniji akt međunarodnog prava, zabranjuje upotrebu sile državama članicama za rješavanje sporova osim u samoobrani ili kada to odobri Vijeće sigurnosti UN-a. Članci Povelje Organizacije američkih država (OAS), dijelom napisani kao reakcija na američke vojne intervencije u Srednjoj Americi tijekom povijesti, izričito zabranjuju upotrebu sile državama članicama… I Opća skupština UN-a donijela je rezoluciju o osudi invazije na Panamu. Rezoluciju o osudi donijelo bi i Vijeće sigurnosti UN-a jer je većina država glasovala za rezoluciju, ali veto su stavili SAD, Francuska i Britanija. Tako Amerikanci nisu trpjeli nikakve posljedice zbog očite vojne agresije na suverenu državu. I to onda, prije ili kasnije, daje krila drugim svjetskim zločincima da započinju nove agresije. Vidi Putin.
Usputna sličica: kako se pokušavao spasiti Noriega? Nije uhvaćen u rupi nalik kanalizacijskoj te prepun buha, kao Sadam Husein. Nije bježao kao Gadafi i završio u krvi. Sklonio se u Apostolsku nuncijaturu diplomatske misije Svete Stolice u Panama Cityju. Međutim, pritisak američke vojske psihološkim ratovanjem na Noriegu bio je nemilosrdan. Puštali su glasnu rock glazbu dan i noć oko misije Svete Stolice! Američki izvori su otkrili da je nakon 10 dana psihičkog maltretiranja papinski nuncij zaprijetio da će Noriegi oduzeti utočište ako se ne preda SAD-u. Iako je operacija bila uspješna, savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a kasnije će isticati psihičko maltretiranje papinskog nuncija kao „nizak trenutak u povijesti američke vojske“.
Poginulo je 3.000 ljudi, 20.000 Panamaca postali su beskućnici, oko 2.700 obitelji je raseljeno... to su posljedice intervencije. No, SAD-e je ipak priznao zločin i obiteljima isplatio 6.500 dolara za izgradnju novog doma. Međutim, samo dvije godine nakon invazije zabilježeni su brojni problemi s obnovom… Panama je zatim postala druga latinoamerička država koja je i formalno 1994. ukinula vojsku nakon Kostarike koja je to učinila još 1949. (prema: „Vojna povijest“).
I sad se vratimo početku: jezivi su Staljinovi komunistički zločini prema vlastitom narodu, unutar SSSR-a. No nisu li zločini imperijalista prema suverenim državama samo promijenili masku? Nakon što nije odgovarao Staljin, Tito i toliki njegovi dragi prijatelji diktatori u Africi, hoće li odgovarati Netanyahu i Putin? Jedan se britanski auktor pozabavio sudbinama diktatora i zaključio kako je većina živjela dugo i sretno, ali kraj života nije im bio sretan. Nemojte me pitati je li se taj auktor pozabavio i britanskim zločinima po kolonijama?
Radio Stojadin II.
Jučer u Zagrebu, danas u Beogradu. Zagrebačke demonstracije Radija 101 na Jelačić placu studenog 1996. trebale su organizirano i izvana srušiti (teško oboljelog) predsjednika Tuđmana. Pokušaj državnog udara nije uspio, baš kao ni mnogi organizirani udari diljem svijeta. Srbijanski pak vlastodržac četničkog određenja, Vučić, danas je još fizički zdrav i mlad ali su zapadne sile očito odlučile načeti ga i pustiti niz rijeku baš kao svojedobno i Slobodānā Miloševića. Prvo „spontane“ demonstracije, a onda i najnovije američke naftne i plinske sankcije Srbiji. Udar "iznutra". Početak je to kraja. Odatle tužno Vučićevo lice kao svojevremeno i Sanaderovo.
nedjelja 12. siječnja, 07 h
Započeo drugi krug predsjedničkih izbora 2025.: plači voljena zemljo.
Javor Novak
