Javor Novak: Očekivan fijasko

Pin It

Primorac je najbolje što smo imali, neuvjerljivo je Plenković pokušao obmanuti  članstvo HDZ-a i gledateljstvo odmah po izbornom debaklu. Primorac je bio njegov (kao i uvijek) očajan kadrovski izbor. Čovjeka prebacilo: sneno se vraćao na bivši uspjeh na parlamentarnim izborima i sudario s onim - „mogu što hoću“. Primorca je instalirao da izgubi, ali nije projektirao da bude ovako totalno potučen do nogu.

Nezabilježeno, dobio je gotovo tri puta manje glasova. I tako zapravo ostao osramoćen. Kvisko se toliko pogubio po objavi rezultata da nije učinio ni ono elementarno: nije čestitao suparniku. Nu, koga to sada uopće zanima? Jedino vodstvo tzv. HDZ-a na lokalnoj razini. A što će s njima biti? Vjerojatno će se Plenković sada na njima iskaliti. Ono kao spasit će ga te smjene. Neće, jer očito je upravo to vrlo brojno članstvo, „dolje u bazi“, dalo otkaz Plenkoviću. Očito nisu više voljeni vojnici njegove partije. Ne vjeruju mu, a protiv njih on ne može baš ništa. Nisu ovo bili izbori za Milanovića nego protiv Plenkovića.

Naravno da u HDZ-u ima barem pet članova koji su bolji od Primorca (vidi Anušić) ali faraon želi ostati faraon, a to ne može biti u sjeni jakog konkurenta. Kad nije najbolji mora se takvim (pokušati) proizvesti. Kaže on: „rezultati realno, nisu najbolji“. Pa čovjek je postao i stand up komičar: rezultati su dobri ali nisu najbolji?? Sam sebe pokušava uvjeriti kako to nije bio Ein groẞes Fiasko.

Plenkovićeva je bol sad pogolemata. Tolika da nas pokušava uvjeriti kako bi njegov dolazak na inauguraciju, kako kaže, bio apsurdan. Primorac nije čestitao, Plenković nije čestitao, potonji to opravdava načinom kojim pokazuje kako je isti kao i Milanović: „ni on nama nije čestitao“. Osvetnički: milo za drago. Tko ne zna gubiti bolje mu je da se niti ne natječe.

najpristraniji izbori

Završili su do sada najnedemokratskiji izbori u Hrvatskoj. Na kraju, za „analizu“ izbora, sve tri televizije pokupile su zajedno pola profesora Fakulteta političkih znanosti ne skrivajući tako pristranost: svoje otvoreno ljevičarenje. Televizijama i njihovim tv-voditeljima bilo je važnije odužiti se honorarima svojim bivšim i sadašnjim i budućim mentorima, ma kakva objektivnost. Kao smokvinog pupoljka drugačijeg mišljenja i kao predstavnika intelektualne desnice uslikalo je i Darka Milinovića, da pukneš od kreveljenja. Kao da svoje mišljenje o izborima nema nitko drugi, baš nitko suvislo slobodnomisleći, iz nijednog drugog područja života. Nego vječni i brzopleti Jokić. Televizije su sve pomno organizirale tako da im ne procuri objektivno mišljenje o izborima. To se zove uškopljena demokracija. Kako su započele neobjektivnu kampanju tako im i konac djelo krasi: pristrano i prozirno.

Po objavi je rezultata Plenković, što se ono kaže, bio blijed kano krpa. Bilo je to stravično poslijepodne i večer za njega. Primorčeva je agonija trajala, a nade u preokret rezultata nije bilo ni na vidiku. Stravično je to bilo za Plenkovića koji od politike živi ali prije svega i za Hrvatsku koja je pod svom trojicom, do sada najintenzivnije, punih pola godine stenjala. I još će stenjati u dugim godinama koje dolaze. Ako nije već dosad, Hrvatska je sada definitivno zagazila u močvaru: Plenković još tri i po godine, Milanović još pet. Pa tko preživi.  

Ipak, poslije izbora: jedan manje.

U svibnju 2020. pisao sam: „Njima još nije došlo do mozga da upravo ovakav scenarij sa svađama, čak s uvlačenjem i Hrvatske vojske, fašističkoj vlasti u Srbiji najviše odgovara“. Možemo samo pretpostavljati što o nama misle u inozemstvu, nakon ovakvih gafova najviše vlasti u RH. Gdje je kraj ovoj sramoti? „Ne bi me začudilo da Milanoviću i Plenkoviću uruče opomenu iz NATO-a jer ovo je prevršilo svaku mjeru i ruši vjerodostojnost našeg partnerstva u NATO-u. Ovakav partner nikome ne treba.“ Što se, u gotovo pet proteklih godina, promijenilo? A slijedi još i „novih“ pet.

„Američki piloti u Hrvatskoj 1941.-1945.“

Vrijedi podsjetiti na zanimljivu dokumentarnu filmsku priču koja se temelji na dugo zaboravljenoj knjizi fra Teodora (Božidara) Benkovića, svjedoka vremena, i njegovu naslovu „Tragedija jednog naroda“. U Hrvatskoj je objavljena 2021., a prvo-objavljena je u Chicagu kao: „The Tragedy of a Nation“ (1946.). Naslov ne treba brkati sa: princ Hubertus Loewenstein: „The Tragedy of a Nation (Germany 1918.-1938.)“ iz 1934., kao ni s brojnim drugim jednakim naslovima.   

Fra Benkovićev puni naslov glasi: „Tragedija jedne nacije: Izvješće jednog američkog očevidca“. Po toj knjizi „Hrvatski filmski institut - Croatian film institute“ snimio je (u SAD 2020.) sjajan film „Američki piloti u Hrvatskoj 1941.-1945.“ (u trajanju od 43 minute.). Film je objavljen i u inačici istog Instituta kao „Barunica i zrakoplovci“ („The Airmen and Baroness“, 2021.) u trajanju od 61-e minute.

Na godišnjem međunarodnom filmskom festivalu „WorldFest“ (Houston, Texas) s tradicijom od 1968., film „Američki piloti u Hrvatskoj 1941.-1945.“ dva puta je nagrađen s Gold Remi Award. Redatelj je glasoviti hrvatski auktor Nikola Knez, scenarij potpisuje dr. Dorothy McClellan, a riječ je o istraživanju povjesničara Charlesa Michaela McAdamsa, američkog marinca i prijatelja hrvatskog naroda.

Oba filma mogu se pronaći na YouTube kanalu. Kraći tekst o tom filmu upravo je donio i narod.hr., koji je usput budi rečeno: napokon promijenio slab dizajn stranice za onaj mnogo bolji i mnogo pregledniji.

podrijetlo i imanje

Glavna heroina ove priče je slikarica i dobrotvorka barunica Vera Nikolić Podrinska (Zagreb, lipnja 1886. - Zagreb, ožujka 1972.). Otac joj je bio hrvatski podban Vladimir barun Nikolić, veliki župan Modruško-riječke županije. Na međumrežju se mogu pronaći netočni podatci o njezinu imanju na Prekrižju, pa Donjem Prekrižju, a zatim konačno i točno: na Pantovčaku. Nikolići su na tom imanju živjeli od prijelaza 19-og u 20-to stoljeće. Ono se širilo od kasnije Titove Vile Zagorje do polovine Pantovčaka. Navodno je za njega barunica poslije rata dobila odštetu s kojom nikako nije bila zadovoljna. Htjela se preseliti u Teslinu ulicu u stan ali je on već bio zauzet. Zatim odlazi u Ameriku, da bi se konačno vratila u svoj Zagreb. Na nekadašnjem njezinu imanju Tito je sebi dao izgraditi Vilu Zagorje. Crveni skorojević živio je buržujski. Od proletarijata. 

život piše romane

Američki pilot nakon Drugog sv. rata svjedoči kako je bio pogođen nad Austrijom i namjeravao se dovući do Budimpešte ali je pao u Hrvatsku. Kao i drugi američki piloti, ratni „zarobljenici“, bili su smješteni u kampu na spomenutom imanju. Piloti su o barunici govorili kao o svojoj „hrvatskoj majci“ jer tako se ona i ne samo ona, odnosila prema njima. Kamp je čuvao samo jedan „stražar“. Američke pilote posjetio je američko/hrvatski franjevac otac Benković pred sam Uskrs i kasnije o svim događajima objavio knjigu svjedočanstava. Zarobljeni američki piloti živjeli su u tom kampu koji nije imao nikakve ograde i hranili su se iz iste kuhinje na imanju. Dobili su i radio prijamnik pa su po cijele dane neprekidno slušali američke i britanske vijesti s tih postaja. Vladimir (Dubac) Dubai, zrakoplovni poručnik NDH-a bio je onaj koji im je poklonio taj radio aparat.

gosti, a ne zarobljenici

Posjetitelji su u kamp mogli dolaziti kad god su htjeli, bez najave. Tako su stvorena brojna prijateljstva s hrvatskim građanima, a bome i s (mladim) građankama. Za Božić 1943. žene iz Hrvatskog Crvenog križa donijele su poklone pilotima. „Bilo je lijepo“, svjedoče oni. „U usporedbi s Njemačkom, ovo je bio hotel. Dječački izviđački kamp“, govorili su. Piloti svjedoče: „Često smo radili u vinogradu barunice Nikolić i bili plaćeni dobrim vinom i potvrdama o radu. Hrvatska država uredno je vodila dokumentaciju o njihovom radu kako bi bili plaćeni nakon rata sukladno sa Ženevskom konvencijom. Američki ratni zarobljenici bili su tretirani i u najboljim zagrebačkim bolnicama.

Američki pilot John La Rue naglašava kako se barunica „trudila da se osjećamo sigurno, normalno. Malo pažnje, kolači, čaj, ljubazan osmijeh, briga o našem zdravlju i blagostanju…“ I sve se to zbivalo u vremenu kad su američki bombarderi razarali Zagreb!

četa američkih pilota

Otac Božidar Benković barunicu je nazivao „veličanstvenom damom“ kao i američki piloti koji su ju obožavali. Tijekom rata barunica Vera Nikolić Podrinska postala je domaćin i zaštitnik za gotovo stotinu američkih pilota koji su prisilno slijetali u Hrvatskoj. Tretirala ih je kao svoje goste i omogućila im najbolji mogući smještaj koji je u ratno vrijeme bio moguć. Za Božić i Uskrs organizirala je proslave na koje je pozivala američke, britanske, australijske i južnoafričke pilote. 

Američke pilote u zagrebačkim bolnicama često je posjećivao i poglavnik Pavelić, kako bi bio siguran da su tretirani na najbolji mogući način. Zatim je NDH-a htjela premjestiti američke pilote na sigurno jer je Crvena armija napredovala iz Mađarske u Hrvatsku. Računali su: Hrvatska bi tada mogla postati ratnom zonom.

Spomenuti zrakoplovni poručnik Vladimir Dubai, u delegaciji s Amerikancem Edwardom J. Benkosky-em iz vjerske organizacije WESTRWORDMASS (koja u svom imenu ima sastavnice: zapadnjačka, riječ i misa), letio je na jug Hrvatske razgovarati o oslobođenju američkih pilota i njihovu premještaju u sigurne zone. Titovi su ga partizani ubili, strijeljan je na licu mjesta.

Jalta (Krim)

Još 1943. hrvatski pukovnik Ivan Babić odletio je u pod Amerikancima okupiranu Italiju s prijedlogom i informacijom da iskrcavanje Amerikanaca na hrvatske obale ne bi naišlo na otpor od strane hrvatskih snaga te da bi Hrvatska vojska za njih čak uspostavila pogodna mjesta za iskrcavanje. Sjetimo se pri toj godini i oba ta događaja da je to bilo mnogo prije puča Lorković – Vokić iz kolovoza 1944. A on je također imao isti cilj: prelazak NDH-a na stranu Saveznika. NDH-a se zalagala za američko iskrcavanje na hrvatsku obalu, čime bi njemačka vojska bila presječena, a rat bi trajao bitno kraće.

Koliko je i taj državni plan NDH-e bio ozbiljan i pomno pripreman govori podatak da je početkom 1945. hrvatski general zrakoplovstva Rupčić odobrio plan treninga 12 američkih pilota na hrvatskim zrakoplovima. Inače, ti su zrakoplovi tada bili zadnja nada za obranu glavnoga grada, Zagreba. No, odlučeno je da dvanaest zrakoplova uzleti s američkim pilotima i jednim hrvatskim časnikom te da preko Zadra lete prema Italiji. Namjera je (iako zakašnjela) bila uvjeriti američke snage da se iskrcaju na hrvatskoj obali i spoje s Rusima na rijeci Drini. To je bio još jedan od više pokušaja Hrvata s ciljem američkog iskrcavanja te prelaska NDH-a na savezničku stranu. Ali Jalta je već bila tu (početkom veljače 1945.). Tada još ni američki časnici u Italiji nisu znali za nju. Nisu imali informaciju da su Roosevelt, Churchill i Staljin već podijelili Europu i to tako da balkansko područje pripadne Sovjetskom Savezu.

vrijeme masovnih ubojstava (poslije rata)

Svi zarobljeni američki piloti ostali su sigurni i zaštićeni do kraja rata i tada vraćeni u svoje jedinice. Titovo zločinačko ubijanje svih onih koje je smatrao svojim protivnicima, masovno je započelo drugi dan nakon kraja rata. Hrvati koji su zaštitili američke pilote bili su izloženi „šokantno teškim odmazdama“, a barunica Nikolić Podrinska (kao veleposjednica) bačena je u zatvor. Mnogo je vremena prošlo prije nego joj je isplaćena nekakva odšteta za imanje na velikom dijelu Pantovčaka, a njezina vila dignuta je u zrak: srušena dinamitom. Na tom mjestu komunistički maršal Tito dao je sagraditi svoju luksuznu predsjedničku rezidenciju (jednu od kasnijih 27) nazvanu sasvim buržujski: Vila. Vila Zagorje. Za njegovu „običnu“ kuću s velikim komadom zemlje u Samoboru i dan danas se još vode sudski sporovi s njegovim sinom Mišom Brozom koji ju koristi. Jer sigurno ju je Tito bio kupio, ne.

Amerika je 18. travnja 1975. pismeno potvrdila da su Hrvati američke pilote bolje tretirali nego vlastite vojnike. Nažalost, slikarica i dobrotvorka, barunica Vera Nikolić Podrinska to nije doživjela. Umrla je u svom Zagrebu koju godinu prije. Ali još 1966., u svojoj osamdesetoj godini, barunica je održala dvije umjetničke izložbe u Sjedinjenim Američkim Državama. Američki pilot Jim Keck (pilot u bombarderu B24) i barunica Nikolić Podrinska ponovno su se susreli. U državi Ohio. On svjedoči da je susret bio iznimno dirljiv. Tada je od nje dobio na poklon njezinu sliku s posvetom: „Mom starom prijatelju, Jim Kecku. U znak sjećanja na davne dane.“

i malo humora za kraj:

Na moj dopis (s pitanjem je li bilo neravnopravnosti kandidata) od 26. prosinca 2024., neposredno pred završnu kampanju te izlazak na birališta u prvom krugu, „promptno“ je odgovorila Agencija za elektroničke medije. Već 16. siječnja 2025.! Ne samo nakon prvog kruga izbora, već punih 21 dan kasnije. I nakon drugog kruga i nakon završenih izbora. No, moj dopis od 26-og bio je požurnica, prvi dopis poslao sam im još 17. prosinca, na koji su nakon požurnice eto odgovorili 16. siječnja 2025. Nakon mjesec dana. Koja ažurnost. Sva sreća da imamo Agenciju za elektroničke medije, odmah mi je lakše.

„Ne postoje uvjeti za pokretanje postupka po službenoj dužnosti“ – očekivano, napisali su. Nisu našli baš nikakva kršenja, nikakve neravnopravnosti kandidata. Tako primjerice unatoč stominutnoj emisiji RTL-a na dan izborne šutnje. Možda neravnopravnost pronađu do kraja godine?

Javor Novak