Javor Novak: Riječ bezočno
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 28 Siječanj 2025 13:05
Je li bilo bezočno koliko su nam govorili neistine i Plenković i guverner Vujčić kako uvođenje eura ne će pokrenuti lavinu poskupljenja? Je li bezočno kad Plenković sebi i političarima oko sebe mamutski povećava plaće? Je li bezočno za kakve minimalne iznose povećava plaće i mirovine? Je li bezočno kad nam Plenković svakodnevno baja o niskoj inflaciji?
Je li bezočno kad zakonodavac u predizbornoj kampanji dopušta svako neravnopravno reklamiranje pojedinih kandidata pa priznaje tek i samo službenu kampanju?
pregrizao krivo deblo
Je li bezočno da western ministar Dabro, šerif koji pištoljem puca poljem i zrakom te zbog toga biva osramoćen i izbačen s političke funkcije, a onda „najnormalnije“ i uobičajeno zasjeda u isto tako vrlo dobro plaćenu saborsku klupu? Saborsko Mandatno – imunitetno povjerenstvo, njegov predsjednik, sve vrlo lako opravdava, osim što se sudara s logikom i moralom. Vrhunac je pak apsurda da čak i kad političara stranka izbriše iz članstva, iako je pravo na saborski mandat stekao upravo kao član te stranke, on se proglasi nezavisnim i uredno nastavi brati drugo berivo: sada saborsko.
Epopeja Dabro i Dabrine snimke, dojadila je i nebu i zemlji. Nema sumnje da su te kompromitantne snimke bile već otprije planirane i da sada izlaze k'o na traci. To je sasvim slučajno miniranje Domovinskog pokreta. Pogodite čije. Ali i otvoreno sramoćenje Plenkovićeva koalicionista.
da jednoj okupaciji, ne drugoj
Je li bezočna ignorancija širokih prosvjeda po cijeloj Srbiji (koji se već protežu mjesecima) od strane predsjednika Aleksandra Vučića? Pa zato ispaljuje: „2027. počinjemo koristiti leteće automobile“. Tek treba razotkriti zaleđe nove američke podrške Vučiću, osude „okupacije institucija“ od strane prosvjednika. Osim što je riječ o jakom Trumpovu (demokratskom?) iskoraku, naivnom pokušaju, da odvoji Srbiju od Rusije. O onom neodvojivom. Krajnje nam je vrijeme da i mi zasjednemo na dvije stolice: na rusku i europsku, ali malo više na rusku.
Trump je sada protiv okupacije institucija, osim Bijele kuće koju su svojevremeno, ne samo okupirale nego i temeljito razbile, upravo njegove pristaše. No, kako će Trump osuditi Putinovo otimanje Ukrajine kad sam priželjkuje otimanje Grenlanda? A Vučića nam ne napušta paranoja pa je srbijanskih, a protuhrvatskih „dokaza“ svaki dan sve više. No od hrvatskih protumjera iz MVP-va već se tresu.
Jesu li bile bezočne fraze američkog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa: „Učinit ćemo Ameriku ponovno bogatom; učinit ćemo Ameriku ponovno zdravom; učinit ćemo Ameriku ponovno snažnom; učinit ćemo Ameriku ponovno ponosnom; učinit ćemo Ameriku ponovno sigurnom“. To je kao iz dječje domaće zadaće o Americi. A izgovoreno je u dahu. I znamo da je to jako davno bilo kad je Amerika bila zdrava. Još je manje ikada bila sigurnom.
Je li bezočno ali i infantilno kad američki predsjednik Trump, doduše ne kao ministar Dabro pucajući iz automobila, maše dugačkom blještavom sabljom na svojoj inauguraciji? Jesu li bezočne fraze novog američkog predsjednika kad deklamira: „Zlatna era Amerike započinje upravo sada. Od danas pa nadalje naša zemlja će procvjetati i biti poštovana diljem svijeta. Od ovog trenutka nadalje pad Amerike je gotov". Jer zlatnu eru bilo kojeg društva moguće je otpočeti „upravo sada“. Bilo koja država može procvjetati „od danas“. Amerika može biti „poštovana diljem svijeta“, naročito u muslimanskom svijetu, arapskom svijetu, kineskom društvu ili među brojnim zemljama Azije i Latinske Amerike. Upravo sada naročito i u Danskoj zbog Grenlanda. Jer pad Amerike moguće je zaustaviti „od ovog trenutka“. Malo je reći – bezočno.
Nadalje Trumpove prijetnje svih vrsta tek se imaju sudariti s odgovorima koje će dobiti. To će mu možda pomoći shvatiti da postoji realan otpor i tuzemnoj i njegovoj inozemnoj politici. A možda ga sve to i razbjesni jer Mjesec mu baš ne će i ne će sam oko Sunca.
Ipak i od Dabre i od Vučića i od Trumpa, najinfantilniji je bezočan Elon Musk, koji se u svojoj 53-oj, kao adolescent, isprazno majmunira po pozornici. Kad to rade Stonsi ili je to činio Elvis, oni su barem znali pjevati. I pogrješno se piše kako je Muska zahvatila euforija zbog inauguracije. Potpuno nekontrolirano i nesuvislo njega to manično raspoloženje, ne povremeno već počesto, cijeloga zahvaća. Cirkus je prema njemu visoko sofisticirana umjetnost.
ima duhovitosti i među crvenima…
SDP (Socijaldemokratska partija Hrvatske) koja još nije izašla iz genitiva, organizirala je u Novinarskom domu u Zagrebu obilježavanje 35. obljetnice napuštanja poznatog „14. Vanrednog Kongresa Saveza Komunista Jugoslavije“. Godine 1990-te u Beogradu. Tim povodom oglasio se jedan od sudionika pa nam je u tom domu (ako je dom uopće dopuštena riječ) iznio neke „činjenice“ za koje još nismo znali. Pa kaaže da su tada bili jedinstveni sa Slovencima; da je njihova solidarnost bila uvjetovana ne samo pitanjem Slovenije i Hrvatske nego životom u Jugoslaviji: slobodom naroda, pravom na nacionalno samoodređenje, činjenicom da je komunistički projekt postao potrošen, da političke stranke trebaju biti nacionalne, a ne da bude jedna jedinstvena politička stranka. I to 2025. izjavljuje prof. dr. Branko Caratan, bivši član predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, čovjek koji je objavljivao o Lenjinu i Marksu.
Danas nam govori o pravu na nacionalno određenje, da je komunistički projekt još tada postao potrošen (loš vic!), a političke stranke da trebaju biti nacionalne. Ma da se ne će još i zalagati za ideje dr. Tuđmana? Krnja je to mimikrija. Stvarno, ovaj odani hrvatski nacionalist u potpunoj je suprotnosti s Račanovom milom SDP-e strankom koja je nacionalizam vidjela kao najveće zlo, a HDZ-e kao demokratski izabranu pobjednicu prvih višestranačkih izbora vidjela je kao „stranku opasnih namjera“. Malo konfrontirano? Da ali nije bitno.
…dok ih se ne suoči s istinama:
Sve me to s SDP-om i njihovim obilježavanjima podsjetilo na propovijed zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića još iz svibnja 2007. na
Bleiburškom polju, a povodom 62. godišnjice bleiburške tragedije (ulomci): „Toga svibnja, godine 1945., ova se dolina silno proširila. Zbog ljudi koji nisu poštivali Boga ni čovjeka, Bleiburško se polje izlilo i pretočilo u 'križne putove', u udarce, logore, tamnice, mučilišta i smrt koja je svoj zadah i strah širila stotinama kilometara, ali jednako tako, poput otrova, godinama bila stavljana u hranu odgoja novih naraštaja.“
Ističući kako je „Jugoslavija bila tamnica hrvatskog naroda“ nadbiskup je Bozanić dodao: (…)(1. svibnja 1995.), „…u Pismu Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, napisali smo sljedeće:… taj je svibanj – za razliku od drugih naroda kojima je vraćena sloboda i demokracija – dolaskom marksističkog totalitarnog sustava za nas značio nov početak zatvora, ubijanja nevinih ljudi.
(…) …danas (je) teško razumjeti zašto se još uvijek ne može dovoljno jasno čuti glas koji govori o tome da se ovdje nije poštovao život, da su, bez ikakva suda i dokaza krivnje, poubijani hrvatski vojnici i civili nakon rata. Ponavljam: nakon rata!
(…) Jedan od najbližih Titovih suradnika u to vrijeme Milovan Đilas ovako je posvjedočio godine 1979.: 'Da budem iskren, mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali' (vidi: Vlatko Pavletić, „Tuđmanova doktrina i drugi članci“, Zagreb 2007., str. 151). Pitam se: je li to komunistički antifašizam?
(…) Kako to da šezdeset godina nakon stravičnoga zločina, bez obzira na to što još uvijek postoji dovoljan broj svjedoka i prikupljenih svjedočanstava, te bez obzira na to što je iz mnoštva činjenica vidljivo o čemu se radilo, nitko nije odgovarao? (…) Zar mislimo da je moguće graditi zdravo hrvatsko i bilo koje društvo sa sviješću da se naraštaje naše djece i mladih hranilo i danas hrani neistinama?
(…) Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu.
(…) U Hrvatskoj se olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između opravdane težnje i borbe za slobodu i bezbožne ideologije boljševičkih i velikosrpskih planova.
Cijeli tekst ove velike propovjedi je na: https://www.hkv.hr/vijesti/jugo-ostavtina/830-propovijed-kardinala-josipa-bozanica-u-bleiburgu.html
nisam mogao šutjeti
Što se tiče filmova iz samostalnih zemalja propale Jugoslavije zapadni svijet jako voli, nakon krvavih ratova 90-ih, gledati bratstvo i jedinstvo pa tako i ljubav Muslimana i Srpkinje. Ili obratno, u dugometražnom filmu „U zemlji krvi i meda“ (redateljice Angeline Jolie). Ili u filmovima sa sličnom podporukom. Time splahnjuju svoju savjest zbog nedjelovanja. Ono kao: pa vidite da je moguć i drugačiji život, niste morali ratovati. Ono kao: svi smo mi tu in situ željeli rat, nije bilo jednog pojedinačnog agresora. Time nema ni njegove krivice. Prekrajanje povijesti glavni je obrt međunarodnih krivaca na putu u žuđenu im Balkansku federaciju i trajna (slabo prikrivena) velikosrbska i Britanska politika.
Tako je dobrodošla i nemoguća situacija unutar iste vojske u kratkom filmu „Čovjek koji nije mogao šutjeti“. Na prvi pogled prodaje se humanizam preko svih granica čak i vlastite vojske, prodaje se ljudskost, čovjek, život prije svega, ma krasno. No, stvarna je poruka rehabilitacija JNA po ključu: i među njima je bilo ljudi. To nije sporno, no kažem: stvarna je poruka abolicija JNA. Ona „nije imala baš ništa“ s Belim orlovima, eto njihov se „starešina“ čak zgražao i suprotstavio. I platio to glavom. Priča utemeljena na stvarnom događaju ima nas u sve to, u paketu, uvjeriti.
Maleni je problem samo to što se ovdje jedan teški raritet želi umjetno izdignuti na razinu općeg. I tako aberirati, mijenjati veliku većinu negativnih stajališta o JNA. Upravo se to (manje ili više skriveno) želi postići. Pogotovo kad se pogleda iz kojeg je to spisateljskog odvoda priča iscurila i koliko su njemu mili oficiri propale JNA. I ne samo oni već i četništvo.
A kako redatelj (Nebojša Slijepčević) želi dosegnuti humanost? Umirovljeni oficir JNA suprotstavlja se fino rečeno paravojsci, Belim orlovima. Točno rečeno najtvrđim koljačima, četnicima. Time se pokušava izgraditi zaborav: nije bilo (iako evidentne) ratne suradnje JNA s četnicima (viđeno toliko puta, posebno u Vukovaru). Redatelj dobro pazi da nema ni petokrake na njihovome šljemu, ni ikakve druge oznake po kapama. To bi bilo banalno? Anonimni „paravojnik“ dolazi na vrata kupea gologlav!? Jedina mu je oznaka što govori srbski.
K tome glavni glumac brza, ima problema s artikulacijom. K tome film sasvim nemaštovito započinje klamparanjem željezničkih vagona niz prugu što je viđeno mali milijun puta. K tome više je nego duhovito kad glavni glumac kaže: „Ne može to tako, nije ovo divlji zapad“. Pozdrav scenaristu, nije divlji zapad već je to ona daleko gora: balkanska rupetina. To je neželjeni humor, omaklo se redatelju, neželjeni humor u krvavome ratu. Pri počinjenim najtežim zločinima upravo od strane suboraca JNA: Belih orlova. Crnih jedinica zaduženih za najveća krvoprolića. Oficiri u generalštabu u Beogradu koristili su ih za proboj i dopuštali im da se poslije bitke „namire“ zvjerskim klanjima i pljačkom. Vidi: „Slobo šalji nam salate…“
Metodologija snimanja ovog kratkog filma zapravo je (i) krivotvorenje. Ponavljam: redatelj dobro pazi da nema ni petokrake na njihovome šljemu, ni ikakve druge oznake na kapama. Temeljem čega onda svi pišu kako je riječ o Belim orlovima? To što zapovijedaju na srpskom, što su u Štrpcima, može pokazati i neku rulju iz Crne Gore, iz Srbije, iz BiH, a vidjeli smo kopito njihovih zločinstava i u Hrvatskoj. Neiskazivanje pripadnosti petokraki, četničkom ili beloorlovskom grbu, zastavi s mrtvačkom glavom ili takvom šubarom, jeftin je pokušaj „izdizanja“ nad činjenicama. Ono kao riječ je o općeljudskom zločinstvu. Ali stvarni ubijeni čovjek koji se pobunio te njegova sudbina i kobni kraj nisu punč temeljac u koji svatko može dodavati što hoće. On je strijeljan pod sasvim konkretnim znakovljem, ali bi to onda redatelju bilo previše doslovno (?), pokazati kokarde. Morao bi se staviti na jednu stranu, jasno opredijeliti. Ovako na tuđoj, sasvim konkretnoj smrti, dohodovno glumata općeljudskost. Nešto čega nema u pojedinačnom, jednostavnom i hrabrom aktu vojnog penzionera. U potrazi za umjetnošću ovaj film je zato glatka celuloidna mistifikacija, suprotnost i nešto u što se nije trebao pretvoriti.
Duhovito je i to (još jedan pozdrav scenaristi i redatelju) što Beli orao kaže: „Moramo da te proverimo na kompjuter.“ Beli orlovi su tada uopće imali kompjuter? Otmica i zločin u Štrpcima (mjesto na samoj granici BiH i Srbije) zbio se naime 1993. Beli orlovi ili šešeljevci, kako su se zvali, počinili su brojna etnička čišćenja, najstrašnije zločine ukljućujući spaljivanje ljudi po selima kroz koja su krčmili. Samo na Ovčari četnici su pobili 250 civila, a tada u Vukovaru s njima je jašio i ogavni zločinac JNA: Šljivančanin. Film te stravične poveznice pokušava razvodniti nekakvim humanizmom. Lako je graditi mostove kad se zaborave činjenice, ali nije humano. U vrlo „humanom“ filmu.
Zapravo mučna duhovitost (u ratu) nastavlja se i kroz daljnji dijalog: „Valjda u ovoj zemlji ima nekog zakona!“ Viče četniku u lice stvarni glavni lik. Zakon u ratu u BiH? U krvavome ratu devedesetih?? Zatim u ratu 1993. u BiH, u sredini rata, redatelj u kupeu vagona među putnicima stvara opuštenu građansku atmosferu: puši se cigareta, djevojka u ušima ima slušalice, sluša glazbu, putnik do nje drži naočale na novinama, njegova šalica „kafe“ je tu, uživancija, „čitao je čovek, da prekrati vreme“. A kamera kroz prozor vlaka snima paradoks: vani četnici, rulja, blato. I putnici to gledaju. Koji neuvjerljiv grč kadra, naivni apsurd, banalnost kontrastiranja. Iz istog razloga zašto nema kokardi, kamera i snima kroz namjerno mutni prozor vlaka. Da gledatelji zločince što slabije vide, da ih ne prepoznaju i ne svrstaju.
Film blijedo završava: vlak kreće, doslovnosti rafala nema, nema strijeljanja, ostaje samo prazno mjesto onog putnika koji se suprotstavio ubojicama, mjesto umirovljenog oficira JNA. Slijedi trivijalan muk i kalkulacija s osjećajima gledatelja. I opet slijedi isto – dugo banalno klamparanje vagona niz prugu. Jedan život, slobodarski duh, pobunjeni čovjek… tako je iskorišten za „više“ ciljeve.
Što se medija u Hrvatskoj tiče, film je već dobio tri Oscara pa prava dodjela nije više uopće ni potrebna. Baš bi me zanimalo da li bi ovakav humanizam cvao, bi li ga Zapad jednako slavio i kada bi bio smješten među Hitlerove vojnike? Među vojnike bilo koje zločinačke i agresorske vojske? Jer i tamo je bilo ljudi. Nije li? Filmu i ekipi želim ostvarenje njihovih snova jer na njih imaju svoje pravo.
Javor Novak
