Kočevski rog 1.dio
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 01 Lipanj 2022 12:55
Ovo su najjezivije epizode iz svjetske povijesti. Pročitajte i pogledajte što je čovjek spreman učiniti čovjeku, u našem slučaju Hrvat Hrvatu, sunarodnjaku. Ovo je vrhunac perverzije uništavanja. Hrvat, ako nije komunist i jugovojnik (do 20. listopada 1944 partizan) ima status štakora ili komarca.
Nema imena, nema groba, može ga se ubijati bez ikakvoga kajanja, njega je poželjno ubiti, za njega se ne zalaže ni jedna svjetska organizacija ni udruga, ubiti Hrvata je ponos i posebno zadovoljstvo. Tko ne vjeruje, neka ovo vidi i čuje. Upozoravam one koji budu gledali ili čitali da je jako odvratno i mučno. Ali istina se mora saznati zbog budućnosti.
Tekst je feljton kojeg je Zoran Božić objavio u “Hrvatskom slovu” 2007.
Linkovi se odnose na film koji je napravio američki Hrvat Michael Palaich. Posebno skrećem pažnju na drugi dio, osobito na svjedočanstvo koje je dao u vrijeme rata mladi britanski poručnik Collin Gunnel. Preporučujem pogledati skroz do zadnje sekunde.
Mario Filipi
https://www.youtube.com/watch?v=nbE0dFwrJ64&t=236s
https://www.youtube.com/watch?v=Icvb9Aufr4c&t=7s
KOČEVSKI ROG – NEKAŽNJENI GENOCID
STRAHOTA KOČEVSKOG ROGA VAPI ZA ISTINOM
Autor: Zoran Božić u „Hrvatskom slovu“ 2007.
Pokolj na Kočevskom Rogu izvršen je u razdoblju od 29. svibnja do 9. lipnja godine 1945.Zapovijed za izvršenje masovnog pokolja donesena je 28. svibnja u najužem vrhu Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Titom. Zapovjednici pokolja bili su major Simo Dubajić i njegova nadređena ko-mesarka – oboje časnici 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije. Dobili su i posebnu jedinicu za taj zločin, a pridružena im je i nepoznata slovenska partizanska jedinica.
Zauzimanjem tjednika „Hrvatsko slovo“ ponovno je otvorena rasprava o partizanskom pokolju zarobljenih hrvatskih vojnika i nezakonito uhićenih svje-tov¬njaka (srpski civila), izvršenom kra¬jem svibnja i početkom lipnja 1945. na širem području Kočevskog roga u Sloveniji.
DVA ZAPOVJEDNA SUSTAVA
Uz partizanskog majora Simu Dubajića, svojedobno glavnog zapovjedni-ka, a nakon sloma komunizma samozvanog i hvalisavog krunskog svjedoka po-kolja, izravnu zapovjednu odgo¬vornost za taj ratni zločin kanibalskih razmjera pouzdani izvori ¬pripisuju i partizanskoj časnici neutvrđene osobnosti iz Hrvat-ske. Naime, jugoslavenska partizanska horda, kao paravojska Komunističke par-tije, imala je dvojni sustav upravljanja. Tvorili su ga ustrojbeno neovisni vo¬jno-zapovjedni i političko-zapovjed¬ni lanac. Svaka jedinica i pojedini veći ratni pot-hvati partizanske paravojske, imali su vojnog zapovjed¬nika ograničene samostal-nosti pri vođenju borbenih djelovanja, te političkog zapovjednika zvanog kome-sar, koji je donosio sve bitne vojne odluke i bio svima u svakom pogledu nadre-đen. Komesar je ujedno bio jedini vojni dužnosnik ovlašten za izdavanje nareda-ba za ubijanje,silovanje,pljačku i druga nasilja nad uhićenicima i zarobljenicima.
PLANIRANJE GENOCIDA I IMENOVANJE IZVRŠITELJA
Sukladno navedenom pravilu, dvojni je zapovjedni sustav bio ugrađen i za pokolj na Kočevskom ro¬gu. Tom naredbom, donesenom 28. svibnja 1945. u Ljubljani na pijanci najužeg vrha Komunističke partije Jugoslavije ¬predvođenog Titom, Dubajiću je kao ¬vojnom zapovjedniku imenovan politički pretpostavljeni komesar ženskog spola. Važno je naglasiti da su se i Dubajić i njegova komesar- ka za svoj zločinački zadatak izborili dragovoljno,s velikim zadovoljstvom i u vrlo oštrom nadmetanju.Oboje su časnici 11.dalmatinske brigade 26.dalmatinske divizije, tada borbeno ras¬poređene u Sloveniji. Nakon postav-ljenja, prvo su s ge-neralštabom parti¬zanske tzv.Jugoslavenske armije(JA) potanko isplanirali svaku pojedi¬nost pokolja. Potom su među(duševno poremećenim?)divljacima iz redova 11. dalmatinske brigade odabrali dra¬govoljce oba spola željne prolijevanja ljud-ske krvi i poveli ih u nepristupač¬no prašumsko područje Slovenije na izvršenje jednog od najtežih zločina u cjelokupnoj ratnoj povijesti.
Istom je naredbom u izvršenje pokolja bila uključena i nepoznata sloven-ska partizanska jedinica, koja je brojem boraca višestruko nadilazila dragovolja-čki odred dalmatinskih krvoloka, te također bila zapovjedno podređena Dubajiću i njegovoj komesarki. Slove¬nski su partizani, kao dobri poznava¬telji kočevskih gudura punih jama i ponora, pomno odabrali skrivena mje¬sta pogodna za masov-no ubijanje i skrivanje leševa, te odredili vodiče do tih mjesta.
„JUGOSLOVENSKO KRVAVO PROLEĆE“ NA BBC-u
O strahotama kočevskog zločina, izvršenog pod zapovjedništvom spome-nutog koljačkog muško-ženskog dvojca, javno se govori i piše preko tri desetlje-ća, čemu je poseban doprinos dao program britanske radio stanice BBC na srp-skom jeziku. Prvi krugovalno posredovan opis Kočevskog pokolja BBC je po-slao u svijet 1976. prigodom raz¬govora s Borivojem Karapandži¬ćem, piscem knjige „Jugoslovensko krvavo proleće“. Autor je u emisiji neuvijeno iznio imena naredbodava¬ca i počinitelja tog krvavog zločina.
Sljedeći, mnogo podrobniji osvrt na Kočevski pokolj BBC je dao 1977. ti-jekom razgovora s Milovanom Đilasom o njegovoj knjizi„Vreme ratno“,izdanoj izvan tadašnje Jugoslavije. Doveden u nepriliku, Đilas je nevoljko priznao da je kao član najvišeg partij¬skog tijela politbiro KPJ bio jedan od naredbodavaca ko-čevskog zločina,no kasnije ga je,kajući se, nazvao"besmislenom akcijom odma-zde nad običnim, nevinim seljacima, koji su bježali od komunističkog nasi¬lja".U razgovoru se nije libio imenovati"izvršitelje pokolja i njiho¬ve tadašnje dužnosti".
DUBAJIĆEV KOMUNISTIČKI FANATIZAM
BBC je nadalje, u opsežnoj četvrtsat¬noj recenziji članka britanskog po-vjes-ničara grofa Nikolaja Tolstoja objav¬ljenog u časopisu „Encounter“ 1983, potanko opisao pokolj na Kočevskom rogu i iznio imena njegovih glavnih izvr-šitelja. Tom je prigodom kao jedna od zapovjedno najodgovornijih osoba javno prozvana „stanovita visoka jugoslavenska partijska i državna dužnosnica“. Do-datno i još iscrpnije svjedočanstvo o kočevskom zločinu pružio je 1990. na valo-vima radio Zagreba osobno grof Tolstoj. U jednosatnom razgovoru,koji je zgro-zio hrvatsku i svjetsku javnost,iznio je potresne podatke dobivene dva dana rani-je u Beogradu od pukovnika JNA u miru Sime Dubajića, nekadašnjeg zapovjed-nika pokolja na Kočevskom rogu
Dubajić je Tolstoju opisao mnoge pojedinosti tog događaja, te javno izre-kao imena naredbodavaca i svojih suradnika u masovnom ubijanju ljudi. Pritom se pravdao da je u mladosti bio komunistički fanatik, što mu je dalo nadnaravnu snagu za iscrpljujuće višednevno ubijanje ljudi, koje je, prema vlastitom prizna-nju,obavljao s velikim užitkom. Od tada pa do svoje smrti,Dubajić je u usmenim i pismenim istupima, unatoč određenim nedosljednostima i izljevima primitiviz-ma, bitno rasvijetlio okolnosti pokolja kojim je zapovijedao i uklonio sve dvojbe oko ustroja zapovjednog lanca u tom ratnom zločinu. Velik nedostatak njegovog „priznanja“suzdržanost je u opisu metodologije izvršenja zločina.Tu su prazninu vrsno popunila svjedočanstva onih izvršitelja pokolja koji su, potaknuti voljom Svevišnjeg, smogli snage da istinu o strahotama s Kočevskog Roga istrgnu iz ra-lja tiskovne i pravosudne cenzure predaju na ocjenu sudu povijesti.
OČEVIDAC JURE – TAKO JE TO BILO
Tijekom jedne 24 satne smjene Jurina je skupina uspijevala pobiti i baciti u jamu oko 1.500 ljudi. Njihovu odjeću i obuću tovarili su potom na kamione i vraćali u Kočevje. Žrtve su na stratišta bile dovođene i ubijane bez provjere osobnih podataka
OBRAĆENJE DRUGA JURE
Do sada najpotpuniji i stoga najvrijedniji opis događaja na Kočevskom Rogu, svjedočanstvo je sudionika samog pokolja "druga" Jure, dano autoru ovog teksta 1992. godine. Ovaj ozbiljno poremećeni duševni bolesnik dao je izjavu nakon naglog obraćenja u vjeri uoči svoje smrti i to na preporuku ispovjednika. Jure godinama nije mirno spavao. Stalno su mu se vraćale „slike iz rata", a uz to patio je i od patološkog straha da će ga UDBA kao svjedoka pokolja kad-tad ušutkati metkom". Prema njegovoj tvrdnji takvu je sudbinu doživjela većina izvršitelja kočevskog zločina hrvatskog podrijetla. Stoga je Jure punih 47 godina „šutio kao zaliven". Iako se pokajao za grijehe i okrijepljen svetim otajstvima pomirio s Bogom, u razgovoru sa mnom nije pokazao znakove iskrenog žaljenja zbog zvjerstava koje je počinio nad pripadnicima vlastitog naroda.
Jure se u Sloveniji zatekao kao borac 11.dalmatinske brigade 26.dalmatin-ske divizije JA. Za vla¬storučno ubijanje zarobljenih i uhiće¬nih Hrvata dragovolj-no se javio na poziv "jedne drugarice komesarke". "Drugarica komesarka" borci-ma je prenijela naredbu druga Tita da "bez ikakve milosti jednom za svagda li-kvidiraju hrvatsku bandu"i u njegovo im ime obećala"promaknuća u više činove, odlikovanja i potpunu slobo¬du u pljački i spolnom nasilju nad žrt¬vama". Onima koji se u "likvidaciji"posebno istaknu,najavila je bogate nagrade u zlatu i drugim dragocjeno¬stima. Nakon odziva boraca i popune dragovoljačke kaznene jedinice, nje¬zini su pripadnici predvođeni Dubaji¬ćem i komesarkom, u nekoj kovačkoj ra-dionici blizu Ljubljane dobro nab¬rusili noževe i žlice za vađenje očiju. Iz vlastite su "komore"preuzeli vreće soli za soljenje ljudskih rana,a iz usput provaljene že-ljeznarije otuđili veći broj sjekira i batova, te kliješta pogodnih za vađenje ljud-skih zuba. Tako opremljeni,prvo su se u okolici Ljubljane dva dana „zagrijavali" ubij¬anjem manjih skupina "bandita", na¬kon čega su kamionima prevezeni na stratišta Kočevskog roga.
SIMO I MILJA
Tu su ih dočekale slovenske partizan¬ske jedinice, koje su dragovoljne ko-ljače razvodile do teško dostupnih st¬ratišta, osiguravale šire područje zlo¬čina, brinule za opskrbu koljača hra¬nom i pićem, te ravnopravno sudjelo¬vale u ubija-nju i zlostavljanju žrtava. "Komandira operacije", koji se pred¬stavljao kao Simo, svjedok nije pob¬liže poznavao, a na stratištima ga je viđao povremeno. Naprotiv, ubija¬njem na poprištu zločina cijelo je vrijeme zapovijedala komesarka,koju isto nije pobliže poznavao. Simo ju je u vokativu zvao Miljo. Prema partizanskom običaju iz tog "herojs¬kog" doba, borci su se međusobno oslovljavali osobnim imenima, nadimcima ili konspirativnim, tj. lažnim imenima, pa je poznavanje nečijeg punog imena i prezimena, čak i u istoj četi bila rijetkost. Stoga očevidac Jure nikad nije doznao pravu osobnost, ni "komandira", ni "komesarke", a niti većine ostalih dragovoljaca koljača.
UBIJANJE OD 4 DO 22 SATA
Jure tvrdi da je u pokolju sudjelovao punih 12 dana i to od utorka 29. svib-nja do subote 9. lipnja 1945. "Likvidacije" je vršio u smjenama od 24 sata ubija-nja i potom 24 sata od¬mora. Na dane odmora spavao je u brvnarama nekakve pa-rtizanske bol¬nice, uz najstrožu zabranu bilo kak¬vog dodira s mjesnim stanovniš-tvom. Ubijanje je trajalo od svitanja do punog mraka, tj. od 4 do 22 sata.Tijekom jedne24-satne smjeneJu¬rina je skupina uspjevala pobiti i baci¬ti u jame oko 1.500 ljudi. Njihovu odjeću i obuću tovarili su potom na kamione i vraćali u Kočevje. Žrtve su na stratišta bile dovođene i ubijane bez provjere osobnih podataka, bez prozivke i bilo kakvog pisanog traga. Naredbodavac i izvršitelji zločina nisu vi-djeli potrebu za potankim utvrđivanjem ukupnog broja ubijenih,te njihove dobne i spolne strukture.Važno je uočiti da nijedna osoba smaknuta na Kočevskom Ro- gu nije bila saslušana, optužena, niti osuđena na smrt od bilo kakvog, pa čak ni partizanskog prijekog suda.
Njihovo zajedničko ubojstvo prema Đilasovu je svjedočenju oso¬bno naredio Josip Broz Tito 28. svibnja 1945. mrtav pijan tijekom cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske u Ljubljani. Tito pritom nije raz-bijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhi-ćenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim „revolucionarnim saradnicima”. Odabir i broj žrtava kočev-skog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvi¬zirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja pijani je maršal iza¬brao na savjet Franca Leskošeka Lu-ke i Borisa Kidriča, svojedobno zapo¬vjednika i politkomesara tzv.Glav¬nog Štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveni¬ju. Sva trojica su odlično poznavali bespuća i pećine Kočevskog roga, jer su se upravo u njima skrivajući ne¬otkriveni održali cijelo vrijeme rata
VRHUNCI PSIHIJATRIJSKE NASTRANOSTI
Opisane okolnosti otežavaju utvrđi¬vanje točnog broja hrvatskih i ostalih žrtava smaknutih na Kočevskom Ro¬gu. Očevidac Jure nije imao pregled nad ra-dom svih, međusobno udaljenih stratišta, pa nije mogao osobno procijeniti uku-pan broj ubijenih ljudi. Približan broj s kojim je baratao, pret¬postavka je uteme-ljena na razgovoru s pripadnicima dalmatinske i sloven¬ske koljačke jedinice.Na-kon izvrše¬nog zadatka, Jure i ostali koljači iz dragovoljačkog kaznenog odreda, odoka su zaključili da je na Rogu po¬bijeno "više desetaka tisuća ljudi". Jure, na-protiv, s daleko većim stup¬njem pouzdanosti tvrdi da je njegova skupina krvolo-ka pobila oko 11.000 ljudi. Izuzev osam stotina Slovenaca, svi su bili Hrvati.
Među žrtvama bilo je dosta svjetovnih osoba, žena svih dobi, djece, pa i čitavih obitelji. Nad brojnim su žrtvama prije smaknuća izvršena spolna sakaće-nja i druga nepojmljiva zvjerstva. Velik broj zarobljenika i uhićenika na stratišta je stizao već ranije teško pretučen i unakažen. Partizanski su živoderi marljivo
nastavljali s krvn¬ičkim premlaćivanjem žrtava sve do njihove "likvidacije". Go-tovo sve djevojčice i žene zrele dobi bile su prije ubojstva silovane. Silovanja su bila javna, serijska i vrlo brutalna. Borci su žene redovno prisiljavali na felaciju i mokrili im u usta. Neki su partizanski krvoloci čin silovanja završavali klanjem žrtve i pijenjem mlazeva tople krvi iz prerezanih vrat¬nih žila.Jure navodi da je na Kočevskom rogu nazočio silovanjima dječ¬aka i odraslih muškaraca. No,vrhu¬nac psihijatrijske nastranosti partizanskih egzekutora,nedvojbeno je bilo učestalo prakticiranje prisilnog pasivnog i ritualnog aktivnog kanibalizma. Aktivni se ka-nibalizam javio u obliku lizanja i pijenja ljudske krvi, te kušanja posoljenog svježeg ljudskog mozga na vrhu noža.
POVLAŠTENI POLOŽAJ SRBA
Žrtve su prije ubojstva redovito temel¬jito pretraživali i skidali do gola, te pritom pljačkali njihov nakit i satove. Zlatne zubne krune čupali su kliještima, a u slučaju da je žrtva pružala otpor, čeljust bi joj izbili udarcima kundaka, sjekire ili čekića. Prste s kojih se nije dalo skinuti prstenje ods¬ijecali su noževima i sje-kirama. Pljačka nakita i satova pokazala se vrlo unosnom,pa su se neki"drugovi" nakon razvojačenja vratili kući s više kila zlatnih predmeta. U partizanskoj pljač-ki vrijedilo je pravo prvenstva i pravo jačega, što znači da se plijen među borci-ma nije dijelio ravnomjerno.
Podjela plijena medu koljačima kat¬ada je izazivala "nedrugarske" trza¬vice, koje su znale prerasti i u oružan¬i obračun. Tako je nekoliko nezasitn¬ih "drugova" iz Dalmatinske zagore pronađeno zaklano i bez podebljeg zavežljaja s opljačka-nim zlatnim zubima i nakitom, a da počinitelji tog nedjela u sveopćoj orgiji smrti nisu otkriveni. Jurina skupina ubojica tijekom cijelog pokolja nije smaknu¬la, niti vidjela, ni jednog zarobljenog Srbina. To nedvojbeno ukazuje na povlašten polo-žaj Srba u partizanskom zarobljeništvu i opovrgava Đujićeve tvrdnje o tobož-njem masovnom pokolju četnika na Kočevskom Rogu. Udio četnika među žrtva-ma kočevskog pokolja očigledno je bio beznačajan i zanemariv.
NEVJEROJATNE TEHNIKE MUČENJA I UBIJANJA
Osobe ubijene na Kočevskom Rogu prvo su pješice i vlakovima dovo-đene u Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju ljudi Kočevje, odakle su u manjim skupinama kamionima prevožene na stratišta.Partizani su zarobljenike i uhićenike tijekom prijevoza u Kočevje, boravka u logoru i sprovođenja na ubijanje, danima mučili glađu i žeđu. Stoga su mnogi od njih, koristeći svaku priliku, jeli travu i lišće, te pili vodu iz lokava.
Prije odvodenja na "likvidaciju", zarobljenicima su u logoru Ko¬čevje bod-ljikavom žicom stezali ruke iza leđa, povezujući ih istodobno po dvoje troje za-jedno. Žicom sveza¬ne ljudske "dvojke" i "trojke", teturaju¬ći poput sijamskih bli-zanaca, tjerane su potom na mjesto smaknuća. Zbog stalnog požurivanja kome-sarke Milje na"što bržu likvidaciju hrvat¬skih bandita,kurvi i njihove kopiladi", većina je žrtava ubijena automatskim vatrenim oružjem. No unatoč svakodnev-nom natjecanju partizan¬skih ubojica u brzini ubijanja, Jurini su krvoloci ipak us-pjeli polako i s velikom nasladom "dvije i po do tri tisuće Hrvata iskasapiti i do-tući hladnim oružjem".
I DANAS SU KOSTI NEPOKOPANE
Prema načinu izvršenja, najveći broj žrtava ubijen je rafalima iz strojnica, a potom pojedinačnim hitcima u glavu, nakon čega su sami padali ili gurnuti u jame. Dio ih je smaknut u stojećem stavu na samom rubu ponora pojedi¬načnim pucnjima iz blizine u glavu, što je izazivalo prskanje mozgovine, krvi i komada lubanjskih kosti po ubojicama. Velik broj žrtava je nakon zadobivanja strojnič-kih prostrijela i bacanja u jame, još uvijek pokazivao znakove života, pa su ubo-jice za nji¬ma bacali ručne bombe. Prema procje¬ni sudionika pokolja, od jedana-est tisuća njegovih žrtava, barem tri su bačene u jame još uvijek žive. Danima su iz mraka zapomagali i molili da ih dokrajče. Lakše ranjeni pokušavali su ispuzati van, pa su ih morali, kako tvrdi Jure, "po nekoliko puta ubijati". U kočevskom je pokolju stanovit broj ljudi pobijen na šumskim proplancima i nepokopan ostav-ljen za hranu zvijeri¬ma.Njihove su kosti u velikom broju još uvijek virile iz zem-lje 1981, u što sam se osobno uvjerio kao sudionik ve¬like vojne vježbe JNA,odr-žane u tom dijelu Slovenije. Pukovnik JNA Aksen¬tijević je tada nađene kosture pripisao ostatcima nepokopanih njemačkih voj¬nika iz 2.svjetskog rata.Nažalost, te iste ljudske kosti, na zemlji kočevskih stratišta nepokopa¬ne leže i dan danas.
Nastavlja se....
