Kočevski rog 3. dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Lipanj 2022 12:03
TITOVI IZRAZI ZADOVOLJSTVA
“Vjesnik“ je u nedjelju 27. svibnja donio vijest "da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba",bolje reći zapovijeda pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan-dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini
logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đur-mancu i na Maceljskoj gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo izme-đu 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njego-voj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i nare¬dio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja. Prema parti¬zanskom tisku, Tito je 28. svibnja iz Zagreba otišao u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. Prema svjedočenju borca iz pratećeg bata-ljuna Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je "nakon koljačkog raporta"izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Tito je tada u Ljub-ljani i oko¬lici proboravio cijeli tjedan, od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo Katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sewi¬som. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji,1. lipnja, Tito je, prema svjedoče-nju dragovoljca Jure,s viso¬kim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja.
RANKOVIĆ: 586.000 LIKVIDIRANIH NARODNIH NEPRIJATELJA
Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavlje-no 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte Tolbuhinom,te ga pritom odlikovao ordenom "narodnog heroja”.„Vjesnik“nije naveo mje-sto i vrijeme susreta,no izvjestio je da je„Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu". Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no ponajprije klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eks-terminacijski logori Bežigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika, te okol-na stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora
Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično."To su bili vrlo du-boki, kilometrima dugački protukol¬ski iskopi do vrha popunjeni leševima lju¬di, iz kojih se širio strašan smrad". Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.
SLOVENIJA – ZAGREB – BJELOVAR - OSIJEK
Idući se dan komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva da¬na. U ponedjeljak 4. lipnja primio je zagre¬bačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak 5. lipnja papina izaslanika Marconea. U uto¬rak ujutro Tito je posjetio partizanske ra¬njenike u vojnoj bolnici Rebro,gdje se zadržao preko dva sata. Pri-tom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od "hrvatske bande". Zapovjednik vojne bolnice Rebro,partizanski kapetan Julius, svom je marša¬lu podnio sljedeći prijavak:"Hrvatske ba¬nde više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje,a neki još i dublje",pri čemu je vjerovatno mislio na jamu Jazovku. Od¬mah nakon posjeta Rebru,Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar,gdje je prvo posjetio Komunistički konclogor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a onda je sa sku¬pinom ubojica održao polusatni sastanak u hotelu „Grand”.
Bjelovarski je logor bio važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapo-vjednik osobno izdao potrebne upute za što djelot¬vornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata.Tito je potom iz Bjelovara trasom današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku.Kolona vozila je uz rubo¬ve ceste stalno nailazila na ne-pokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza pro¬lazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje is-crpljenih,polugolih ljudi koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom.Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje,sa-¬mo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarob¬ljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tije¬kom dva mjeseca, ususret pomno razra¬đenom stroju za ubija-nje, prošlo 200.000 ljudi od kojih je rijetko tko preživio.
SVJEDOČENJE KOČE POPOVIĆA
U poslijepodnevnim satima 5. lipnja pre¬tekavši kolone iznemoglih Hrvata koje je poslao u smrt, Tito je nenajavljano ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolni¬ci Tvrđa.Istog je dana noćio na nepozna¬tom mjestu u Osijeku. U sri-jedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovi¬nu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva uBeogradu„Vjesnik”je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 6. lipnja 1945, tijekom kojeg je Tito "u najstrožoj komunističkoj kon¬spiraciji" izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inte-ligencije i mladosti, donio kratku vijest: "Tito je na putu iz Za¬greba u Beograd posjetio ranjenike u gla¬vnoj VB u osiječkoj tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvat¬sku".
Osvrt na Titovu ulogu u pokoljima ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika tije¬kom proljeća i ljeta 1945. neizostavno tre¬ba zaključiti svjedo-čanstvom koje je auto¬ru ovog podlistka osobno dao general Ko¬ča Popović nakon što je pao u Titovu ne¬milost i bio lišen svih partijskih i državnih du-žnosti. Popović vrlo autoritarno tvrdi da je Tito sve važne političke i vojne zadaće uvijek čvrsto držao u svojim rukama i ni¬kada ih nije prepuštao svo-jim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pot-hvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca,Mađara i Šiptara krajem II. svjet¬skog rata. Tito je tih dana s najpovjer-ljivijim surad¬nicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih "maršruta", naredbama za otvaranje sto-tina logora i planovi¬ma za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.
Prema Kočinu navodu, maršal prema svojim žrt¬vama, kako iz neprijatel¬jskih, tako i vlastitih, ko¬munističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanst¬vo i životi ljudi ništa nisu značili. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Bio je mnogo krvoločniji i bešćutniji od Alek¬sandra Rankovića, koji je na zao glas do¬šao upravo bezpogovorno provodeći kan-ibalske naredbe svoga gazde. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije. Pri izvršenju tog pokolja nitko nije evidenti¬rao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostav¬no rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te pu¬nile zatvore i logore. Ubijanja su bila sva¬kodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji "likvidacija" nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.
RANKOVIĆEVA DIVERZIJA I GUGIĆEVO OČITOVANJE
Popović je postao svjestan stvarnog razmjera pokolja nad Hrvatima tek kasnije. Kao načelnik Generalštaba JNA od Tita je dobio tajnu naredbu za uni-štenje svih pisanih tragova o pokoljima 1945. U tajnu operaciju bili su uključeni "XII. ode¬lenje JNA"(služba "bezbednosti"),perso¬nalna uprava JNA, Vojnoisto-rijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDBA i njezine specijalne ispostave zvane "Instituti za historiju radničkog pokreta". List po list, broj Hrvata smaknutih 1945. popeo se na preko pola milijuna, što znači da je tada ubijen svaki šesti živući Hrvat. Pokušavajući naštetiti svom vrhovnom komandantu i suzbiti njegovu svemoć i samovolju, tadašnji jugosla-venski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković izveo je u veljači 1952. "političku diver¬ziju" i mimo Titova znaja u dnevniku "Politika" objavio izvještaj u kojem je na¬vedeno: "Kroz naše je logore i zatvore iz¬medu 1945. i 1951. prošlo 3,777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih na¬rodnih neprijatelja iznosi 586.000“. Unu¬tar zadnjeg broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati.
Među pozornosti vrijednim svjedočanstvi¬ma o pokolju na Kočevskom Ro-gu,iako s daleko manje pojedinosti, ističe se javno očitovanje još jednog sudioni-ka tog događaja,partizanskog borca Ivana Gugi¬ća iz Vele Luke na Korčuli. I on se krajem rata zatekao u Sloveniji kao borac 11. Dal¬matinske brigade 26.Dalma-tinske divizije. Bio je star nepunih 20 godina. U svojoj je izjavi potanko opisao novačenje jedne od dalmatinskih koljačkih jedinica za likvida¬ciju "hrvatske ban-de". Na poziv maršala Tita, iz Gugićeva bataljona 11. brigade, za ubijanje ljudi dragovoljno se javilo 60-70 časnika i vojnika.Gugić navodi da je nje¬gova kazne-na jedinica osnovana u Kranju "po svoj prilici" 26.svibnja. Zapovjednik koljačke čete bio je kapetan Nikola Maršić, Hrvat iz okolice Makarske, a komesar Ivan Bokež,vjerojatnoHrvat iz Boke Kotorske.Dragovoljačka je četa odmah drugi dan u okoliciLjubljane pobi¬la 800-1000 Hrvata i Slovenaca dovede¬nih iz logora Šent Vid u Ljubljani. Potom je, također"po svoj prilici"u ponedjeljak 28. svibnja, vla-kom prevezena u Kočevje. Ovaj podatak podudara se s opisom "dru¬ga" Jure, što ukazuje da je ubijanje većeg opsega na Kočevskom rogu uistinu moglo početi u utorak 29.svibnja. Gugić navodi da mu je tijekom zadaće neposredno pretpostav-ljeni"starješina"bio stanoviti Ivo Franković s Pelješca,a zapovjednik cjelokupne kaznene jedinice major Simo Du¬bajević. Pogrešno navodenje Dubajićeva prezi-mena znak je da je Gugić slabo poz¬navao zapovjedni lanac kočevske opera¬cije.
KAKO UTVRDITI BROJ ŽRTAVA
Gugić potvrđuje Jurina zapažanja o dobnoj i spolnoj strukturi smak-nutih žrtava,te govori o "masi zarobljenih vojnika i uhićenih svjetovnjaka, dapače i žena, cijelih obitelji i malodobne djece". Gugić, nadalje, potvrđuje da su partizani prije"likvidacije“ žrtve temeljito pljačkali. Pritom ističe pri-mjer stanovitog komesara Ljube Barbarića s Hvara, koji je uspio opljačkati 5 – 6 kg zlatnog nakita
Gugić poput Jure svjedoči o masovnom silovanju djevojčica i žena, te kao posebno okrutnog spolnog nasil¬nika navodi komesara Božu Ka¬čića s Hvara. Isti se pred borci¬ma javno hvalio brutalnim spo¬lnim nasiljem nad "hrvatskim kurva-ma". Ivan Gugić u svom iskazu tvrdi da nije ubijao na stratištima, već obavljao druge poslove u pripremi žrtava za "li¬kvidaciju". Navodno je prihva¬ćao vlakove sa zarobljenicima,skidao im odjeću i pljačkao dra¬gocjenosti, vezivao ih bodljika--vom žicom, te u skupinama to¬vario na kamione i slao u smrt. Nakon izvršenog smaknuća odjeću žrtava slagao je u bale,prevozio na kolodvor i vlakom slao u Ljubljanu. Gugić navodi da je iz Kočevja poslao najmanje 20 vagona otuđene odje¬će. Gugiću se kao i Juri,u sjećanje poseb¬no usjekla skupina od više stotina malo¬dobnih dječaka odjevenih u odore nekak¬vog zavoda srednje vojne škole. Ta je skupina nakon silovanja,spolnog sakaće¬nja i dugotrajnog mučenja,odrezanih spolnih organa i posoljenih amputacij¬skih rana, ostavljena da polako iskrvari.
40.000 U OSAM DANA
Gugićeva ocjena podjele žrtava pokolja prema narodnosti vrlo je slična Jurinoj. "Od onih, koji su prošli kroz moje ruke bilo je više Hrvata nego Slove-naca i sve¬ga nešto srpskih četnika". Prema tome i Gugić u svojem zapažanju udio četnika među žrtvama kočevskog pokolja svodi na zanemariv broj. Gugić navodi da je u smrt poslao i nekolicinu vojnika u nje¬mačkim odorama, no nije poznato jesu li to uistinu bili Nijemci ili Hrvati unovače¬ni u njemačke jedinice. Ukoliko je Gugić iz logora Kočevje u smrt ispratio gotovo sve skupine smaknute na Kočevskom ro¬gu, mogao je s priličnom pouzdanošću procijeniti ukupan broj žrtava. Prema njegovu svjedočenju, na širem području Kočevskog roga pobijeno je do 40.000 ljudi u svega 8 dana. "Toj procjeni odgo¬vara i broj oduzetih odijela, koja su pro¬šla kroz njegove ruke". Protuslovan dio Gugićeva iskaza procjena je broja vlako¬va sa zarobljenicima i uhićenicima, koji su danonoćno u Kočevje stizali iz pravca Ljubljane. Željezničke kompozicije bile su sastavljene od većeg broja isključivo teretnih vagona. Prema Gugićevu zapa¬žanju u Kočevje je dnev-no dolazilo izme¬du 10 i 20 vlakova, što odgovara ukup¬nom broju od sto i više pojedinačnih že¬ljezničkih preselica tijekom cjelokupnog razdoblja pokolja. Ova-ko velik broj vlakova dupkom punih ljudi, ukoliko je točan, bolje od bilo čije subjektivne pro¬cjene ukazuje na stvaran broj ljudi smak¬nutih na Kočevskom Rogu. Medutim, broj žrtava izračunat prema navedenom broju prispjelih vlako-va daleko nadilazi Gugićevu odoka izvršenu procjenu čija gornja granica seže do 40.000 žrtava, što njegovo svjedočenje čini faktografski nekonzistentnim.
PITANJE BROJA ŽRTAVA
Zanimljivo je da je iz mojeg podlistka Četnički zbor na Petrovoj gori 4. ožujka 1990, objavljenog 2004. u Hrvatskom slovu, ostao neobjavljen dio teksta, koji sadrži obraćanje S.Dubajića Srbima i predstavlja izvorno priznanje zločina, a glasi: „Nakon "službenog"završetka zbo¬ra,s priručnog se megafona pijan svje-tini obratio umirovljeni pukovnik JNA S.Dubajić,poznat kao"mesar sKočevskog roga". Javno priznajući da je 1945. na Kočevskom rogu "komandovao poko¬ljem 30.000 ratnih zarobljenika i civila,uglavnom Hrvata",hvalio se kako je "zadatak" izvršio u rekordnom roku za sve¬ga 5 dana. Međutim,tvrdio je "kako se još uvijek nije napio dovoljno hrvatske krvi". Pritom je veličao lik novog srps¬kog "vožda" i spasitelja srpstva Sloboda¬na Miloševića.
Navedenu Dubajićevu procjenu broja žr¬tava treba uzeti s velikom zadr-škom, jer je riječ o slobodno odabranoj okrugloj znamenci koja se temelji na njegovim dojmovima i odudara od procjena neovi¬snih istraživača i drugih svje-doka poko¬lja. I očevidac Gugić je svoju procjenu ograničio slobodno odabranim okruglim brojem "do 40.000 žrtava", koji je mno¬go veći od Dubajićeva i u sva-kom slučaju bliži stvarnom broju ubijenih. Gugićeva je procjena, međutim, u neskladu s drugim podatcima iznesenim u njegovu vla¬stitu svjedočanstvu i to ponajprije veza¬nim za broj prispjelih viakova sa zarob¬ljenicima, što otvara pita-nje izvornosti i ozbiljnosti njegova svjedočanstva. Iako se točan broj žrtava ko-čevskog pokolja nikada ne će utvrditi, odlučan značaj u njegovoj rekonstrukciji imaju podatci iz vrlo vjerodostojnih slovenskih izvora povezanih s počiniteljima zločina, objav¬ljeni 2000-te u knjizi „Tudi mi smo umrli za domovino“. Prema tim podatcima, na Kočevskom je rogu smaknuta 41.000 Hr¬vata, što je broj do sada najbliži činjenič¬nom (vidi tablicu). Ukupan broj koče¬vskih žrtava mnogo je veći, jer Hrvatima treba pribrojiti ubijene Slovence, Srbe, Crnogorce i Nijemce. Da tablično prika¬zan broj hrvatskih zarobljenika i uhiće¬nika ubijenih na Kočev-skom rogu nije pretjeran, već moguće i nepotpun, izrije¬kom je potvrdio i glavni naredbodavac tog pokolja, maršal Tito. Hvaleći se veli¬kim brojem smaknutih Hrvata u završe¬nim operacijama II. svjetskog rata u Slo¬veniji, komunistički je krvolok prigodom govora održanog 28: svibnja u Ljubljani neuvijeno i pobjedo-nosno izjavio: "Lik¬vidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pra¬vde"
POGAČNIKOVA ANALIZA GUGIĆA
U rasvjetljavanje okolnosti kočevskog pokolja uključio se u doba sloma komu¬nističke diktature slovenski svjedok Po¬gačnik. Premda nije iznio pojedino-sti o svojim dužnostima pri izvršenju zločina, očigledno je bio dobro upućen iz-vor. Po¬gačnik je odmah,kao nemoguć i potpuno izmišljen, odbacio dio Gugićeva svje¬dočanstva "kako je s kočevskog kolodvo¬ra iz vagona pustio ustaškog satnika iz Slavonskog Broda i četvoricu ustaša koje je isti izabrao da zajedno s njim po-bjegnu u šumu, a satnik mu je prije bije¬ga poklonio zlatni lančić i srdačno mu se zahvalio". Potpunom besmislicom Pogačnik drži i na¬stavak Gugićeve priče kako mu je ustaški satnik po povratku u Slavonski Brod poslao u Vela Luku petnaes-tak paketa sa šunkama, brašnom, masti i kobasicama". Pogačnik tvrdi da ustaški satnik, zatekao se u Kočevju ili Slavonskom Brodu, nije živio dulje od pola sata, a bez zlatnog lančića redovito bi ostao odmah po izručenju iz Austrije ili zarob-ljavanju na tlu Jugoslavije. Nastavak iste priče o paketima s hranom, koje je us-taški satnik tobože iz Broda slao u Velu Luku u jeku najoštrije poslijeratne raci-onalizacije prehrane praćene svakodnevnim nasilnim oduzimanjem hrane seo-skim kućanstvima, Pogačnik smatra mitoman¬skom lakrdijom. Pogačnik tvrdi da je osiguranje vlakova prigodom prihvata novih skupina zarobljenika na kočev-skom kolodvoru bilo takvo, da se mimo straže nije mogao "provući ni štakor". Osim unutrašnjeg kruga stražara postavljenih oko prispjelog vlaka na samom peronu, oko zgrade kolodvora i bliže okolice bila su u krug postavljena još dva dobro naoružana partizanska kordona.
Pogačnik upozorava da su tijekom pokolja na Kočevskom rogu na relaciji Ljub¬ljana – Kočevje prometovala i međusobno se mimoilazila samo dva teretna vlaka sastavljena od većeg broja teretnih ili G–vagona. Taj podatak isključuje mogućnost dnevnog dolaska u Kočevje 10 do 20 vlakova, kako to tvrdi Gugić. Pogačnik navodi da je kapacitet jedne željezničke preselice za Kočevje u prosje-ku iznosio oko 3.000 ljudi, s napomenom da se prikapčanjem dodatnih vagona i taj broj mogao povećati. Prema njegovoj procjeni u Kočevje ni jednog dana nije stiglo više od 8.000 zarobljenika, što odgovara dnevnom dolasku 3 do 4 vlaka. Očigledno dobro poznavajući tijek kočevskog pokolja, Pogačnik je doveo u pita-nje i Gugićev navod kako on nije ubijao, nego samo pripremao žrtve za "likvida-ciju", te zaključio da je Gugić zatajio punu istinu. Pogačnik drži prijepornom i Gugićevu tvrdnju da je njegova jedinica dragovoljnih ubojica brojila svega 60 do 70 boraca. Suprotstavlja joj vlastito zapažanje o mnogo većem broju dalma-tinskih krvoloka na Kočevskom rogu, te logičan zaključak da 70 koljača, uz najbolju volju i radeći bez predaha, ne može u tjedan dana pobiti 40.000 1judi.
HRVAŠKI DOMOBRANCI IN CIVILISTI
POMORJENI V SLOVENIJI OD 23. MAJA 1945.
Žrtve križevega pota od Dravograda do hrvaške meje....................145.000
Žrtve v Kočevskem Rogu......................................................................41.000
Žrtve v Zasavskem hribovju.................................................................24.000
Žrtve v Brežiškem polju – Mostec..........................................................6.000
Žrtve Krakovski gozd – 11 grobišč – glej slike........................................5.000
Žrtve del hrvaške vlade in otroci ter nune Lancovo................................1.300
Žrtve Crni Grob – ostanek vlade pobite v Lancovu...................................200
V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati....................................................190.000
Perme Franc., Tudi mi smo umrli za domovino, Ljubljana, 2000.
POSLIJE ZLOČINA – SVI NA PLES
Dvojbenost Gugićeva svjedočanstva potvrdili su i drugi izvori. Prema saču-vanoj pismohrani Gugić u doba kočevskog pokolja nije bio, kako on tvrdi, obični borac, nego četni mitraljezac, časnik partizanske paravojske, član KPJ,omladinski rukovodilac,kongresni delegat USAOH-a, te prisan "drug" partizana Veljka Kadijevića i Budimira Lončara
Kadijević se, napominjući znatnu vremensku udaljenost tih događ¬aja, bli-jedo sjeća da je Gugić bio dragovoljni kočevski koljač, koji je zbog nekog kaz-nenog djela, čini se grabežnog umorstva, služio zatvorsku kaznu i pritom bio li-šen čina, te isklju¬čen iz partije. Za vrijeme nakon od¬služenja kazne, ilegalno je prebjegao u Italiju i stanovito se vrijeme skrivao u Vatikanu. Potom je znameni-tim Dra¬ganovićevim "štakorskim kanalom", trgovačkim brodom otplovio u ne-poz¬natom pravcu, nakon čega mu se izgu¬bio svaki trag. Kadijević drži da bi po-tanje podatke o Gugiću mogao dati svojedobni predsjednik splitskog US¬AOH-a i njegov intimus Budimir Lon¬čar, koji je imao bolji uvid u Gugićeve zadaće u završnim operacijama II. svjetskog rata u Sloveniji.
nasstavlja se....
