don Andrija Majić mlađi podnio je golgotu, mučen i strovaljen u ponore jame Jazovke
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 24 Prosinac 2022 16:54
Njegov brevijar nađen je pokraj Jazovke, don Andrija Majić mlađi bio je 35 godina župnik u Vinici Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanjska biskupija.
Rođen je 15. travnja 1910. godine u Drinovcima, od oca Ivana i majke Anđe, rod. Grizelj. Stric mu je bio don Andrija Majić stariji, a mlađi je Andrija kod njega u Stocu završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u sjemeništu u Travniku, a bogosloviju u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 6. travnja 1935. u Sarajevu. Bio je kapelan u Viru i Stocu, a zatim župnik u Trebinju i Vinici. Titovi partizani su ga mučki ubili 15. srpnja 1945. i bacili u jamu Jazovku.
Tjednik Glas Koncila (1990.) donosi članak Brevijar pored Jazovke, autora Dragana Majića nećaka pokojnoga Andrije:
Mons. Andrija Majić, svećenik Mostarske biskupije, rođen I892.g. u Drinovcima, djedov brat, pričao mi je u više navrata da je njegov nećak Andrija Majić mi., također svećenik Mostarske biskupije, rođen 1910.g. u Drinovcima, moj stric, mučki ubijen na Žumberku u selu Sošicama 1945.g., i to nakon završetka rata.
Pričao mi je daje njegov brevijar bio nađen i donesen tadašnjem župniku župe Sošice. Taj je župnik (izgleda pok. Stanko Višošević) pisao stricu ubijenog mons. Andrije što da radim s brevijarom, a on mu je odgovorio: “Brevijar zadrži, a dušu pokojnika preporuči Bogu!” Kao da mi te riječi još odzvanjaju u duši. Pokojni mons. Andrija izgovarao ih je s dušom i srcem punim boli i tuge za pok. nećakom.
To mi je svjedočanstvo potvrdio 1984. g. i gospodin Branko Vlabović s Oštrca inače otac dvanaestero djece. Bio sam te godine čekao da mi isporuče u Jastrebarskom robu, i tako, riječ po riječ s okupljenim ljudima, taj je gospodin saznao kako se zovem. Odmah je upitao: ” što vam je pok. Andrija?” Kad sam mu odgovorio da mije on stric, nastavio je da je on kao desetogodišnjak čuo za njega, njegovo pogubljenje u selu Sošicama i da mu je brevijar nađen. Ovih je dana taj gospodin rekao da je brevijar nađen uz samu jamu Jazovku. Najvjerojatnije ga je pokojnik bacio u neposrednu blizinu jame da nam po njemu kad-tad poruči gdje je skončao svoj mladi, nevini život.
lako je don Andrija predano služio Bogu i svome napaćenom hrvatskom narodu, podnio je golgotu, mučen i strovaljen u ponore jame Jazovke. gdje su zaglavile i tisuće nevinih hrvatskih vojnika, bolesnika iz bolnica, djece, časnih sestara i ostalih, nakon rata, protiv svih prava, i to od onih koji su nam 45 godina trubili o svojoj pravednosti i ljudskosti.
Biskup Ratko Perić u svojoj knjizi Da im spomen očuvamo (2000.) piše:
U jesen 1944. premješten je u Vinku. Tu su mu za vrijeme rata dolazili brojni dalmatinski partizani. Nije bio ni u kakvoj životnoj pogibelji. Međutim, u siječnju 1945. neki mu je odbornik mještanin prenio vijest da ga partizani kane uhititi.
“Bratić moj don Andrija mlađi, koji je bio u Vinici – zatraže od njega neke grupe partizana, da mora ostaviti župu i s njima poći u šumu. On, međutim, ukloni se sa župe, preko brda pobježe i dođe k meni u Bijelo Polje. Kao i mnogi drugi naši svećenici odluči se i on te krene preko Sarajeva za Zagreb” – bilježi don Andrija stariji o svom sinovcu.
Našavši se u Zagrebu s don Jozom Zovkom govorio je: “Ako dođe do povlačenja vojske iz Zagreba, ja ću istupiti kao dušobrižnik gdje imam mnogo poznatih!” Tako je i bilo. Kao vojni dušobrižnik nosio je čin satnika. Dne 6. svibnja pošao je iz Zagreba prema Sloveniji. Prešao je u Austriju, došao do Kiagenfurta odakle je s ostalima vraćen prema granici. Tu su Englezi razdvojili hrvatske vojnike od časnika i jednu skupinu u kojoj je bio i don Andrija, predali su Titovim jugoslavenskim komunističkim partizanima.
Don Andrija stariji pisao je don Jozi Zovku 16. rujna 1972: “Koncem lipnja 1945. njegova braća kod kuće u dva navrata dobila su od nekog Vojnog suda iz Zagreba obavijest, da je kao “neprijatelj naroda” osuđen na smrt. Kod Žumberka nađen je njegov brevijar, kojeg je po svojoj molbi, i mom ovlaštenju zadržao jedan svećenik koji je mislim, bio iz Senjske biskupije.”
Ima i ova: “Don Andrija Majić ml, svećenik, ubijen 15. srpnja 1945 između 5 i 6 sati ujutro i bačen u Jazovku na putu između Sošica i sela Sopoti u Žumberku. Ljudi kažu da su s ovim svećenikom likvidirana na isti način još dva svećenika, navodno svi iz Istre.”
Od istog vojnog suda braća su mu u rujnu 1945. godine, obaviještena o njegovoj smrti.
Za kraj donosimo svjedočanstvo Jele Smičiklas iz Sopota objavljeno u posebnom izdanju Vjesnika pod nazivom “Jazovka”.
Kada sam išla na njivu, na cesti su biti molitvenici, slike, krunice… Imala sam tada oko trideset godina. Oni su se spuštali iz Gornjega Sela, a naša je njiva tamo blizu. Bio je svibanj okopali smo kukuruz a oni su prolazili i danju i noću. To su bile kolone kamiona! Redali su se jedan za drugim. I tako dva tjedna. Samo smo vidjeli bosonoge kako vire ispod cerade. Bojali smo se bilo što pokupiti s ceste, jer smo mislili da će nas ubiti, kasnije su sve to partizani pokupili i spalili.
Naša njiva je bila sto pedeset metara od jame. Čulo se strahovito jaukanje. Kada su kamioni otišli do skretnice, kamo se ide gore prema toj jami, ljude su tjerali s polja. Rekli su nam da moramo otići daleko. Tada smo prešli u Gornje Selo. Ni sama ne znam kako smo došli do sela. To je bio veliki strah. Svi su se bojali.
Dva tjedna nakon što su otišli, širio se vrlo neugodan miris pa se u Sopotima ujutro nije smio prozor otvoriti. Neki su otišli pogledati. Pričali su da je oko jame krvi do koljena. Prema pričanjima, vezali su ih kao živinu, lako da jedan drugoga povuče unutra. I djecu su klali. Znali smo po krikovima ništa od toga nismo vidjeli. Ali glas se čuo. Žene kako zazivaju “Bože, smiluj se gdje ću svoju smrt primiti!” To je nemoguće ispričati, odmah me zaguši. To je nemoguće! Nitko ni blizu nije smio. Ljudi su krijući se ipak išli pogledali jamu.
Izvor: Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
