Titova Jugoslavija sudski rehabilitirala ubojice i teroriste, članove Crne ruke
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 24 Srpanj 2022 18:04
Cijelo 20. stoljeće nastavila se ”crnorukaška” borba za Veliku Srbiju koja je imala utjelovljenje u obje Jugoslavije. Tu državu su Srbi objeručke prigrlili kao ”svoju državu”, a nacionalno svjesni Hrvati s gnušanjem odbacivali. Ideja Velike Srbije Crne ruke je kulminirala Domovinskim ratom, pokušajem okupacije Hrvatske i njenog pripajanja Srbiji, te pretvaranjem najvećih dijelova Hrvatske u državu Srbiju.
”Ujedinjenje ili smrt”, bio je poklič Crne ruke i značio je da svi Srbi moraju u jednu državu. Ta ideja kulminirala je u Domovinskom ratu kada je Srbija izvršila genocid nad Hrvatima na 30 posto teritorija Hrvatske 1991. godine koje su željeli etnički čiste pripojiti Srbiji. Član Crne ruke bio je i ubojica hrvatskog vođe i parlamnetarnih zastupnika u Beogradu, zločinac Puniša Račić, kao i brojni drugi nasilnici, bombaši i ubojice iz srpskog javnog života. Npr. oni koju su ubili srbijanskog kralja i kraljicu Obrenoviće 1903. na gotovo ritualan način ili pokušali ubiti crnogorskog kralja prije I. svjetskog rata.
Hrvati u Crnoj ruci još u Austro-Ugarskoj
Brojni pripadnici drugih naroda, zaneseni otrovnom laži o Srbiji kao ”Piemontu”, koji će okupiti sve Južne Slavene u jednu državu, postaju skloni ideji ideji jugoslavenstva. Neki od njih išli su toliko daleko da su postali članovi konspirativne i terorističke udruge Crna ruka
Vrlo slikovit primjer konspirativnosti Crne ruke zabilježio je Splićanin Oskar Tartaglia koji je 1912. godine postao njezin član.
Prema onome što je zapisao, u Beogradu su ga odveli u jednu tamnu prostoriju koja je bila osvijetljena samo voštanicom i u kojoj je stajao ”stol koji je bio zastrt crnim platnom, a na kojem je bio krst, nož i revolver.”
Pred čovjekom u dugom ogrtaču ”a kukuljicom na glavi i crnom maskom na licu” Tartaglia izrekao sljedeću zakletvu na srpskom jeziku: ”Ja, Oskar Tartaglia, zaklinjem se suncem koje me greje, zemljom što me hrani, ‘bogom’, krvlju svojih otaca, čašću i životom da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije…”., piše slobodnadalmacija.hr
Time je, držeći ruku na križu, nožu i revolveru, pristupio kontroverznoj tajnoj organizaciji “Crna ruka”.
Ta je organizacija, uz prešutno odobravanje beogradske vlade, nastojeći uništiti Austro-Ugarsku i osvojiti Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, “zakuhala” Prvi svjetski rat.
Ta je organizacija, uz prešutno odobravanje beogradske vlade, nastojeći uništiti Austro-Ugarsku i pripojiti Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku Srbiji, ”zakuhala” Prvi svjetski rat. Dogodilo se to atentatom na Franju Ferdinanda na današnji dan 1914. u Sarajevu.
Prema statutu Crne Ruke bilo je dopušteno ”ubijati, uništavati, odavati državne tajne (…) radi osvajanja vlasti.”
Terorizam u službi Velike Srbije
Crna ruka, čije je pravo ime bilo ”Ujedinjenje ili smrt”, okupljala je od 1911. znatan broj srbijanskih terorista i ektremista spremnih na sve što bi išlo u prilog stvaranja Velike Srbije, na račun ostalih naroda i ponajviše Hrvata. Ta tajna srpska organizacija zahvaljivala je svoje postojanje šačici časnika koji su se proslavili 1903. ubojstvom srpskoga kralja Aleksandra Obrenovića.
Ubojice kraljeva doveli su na prijestolje suparničku dinastiju Karadorđevića nadajući se da će voditi slobodniju protuaustrijsku politiku. Radilo se o tome da se suprotstave balkanskim ambicijama Habsburgovaca kako bi stvorili Veliku Srbiju ”koja bi okupljala južne Slavene, koji su njihovim planom svi trebali biti asimilirani i postati Srbi.”
Cijelo 20. stoljeće nastavila se ”crnorukaška” borba za Veliku Srbiju koja je imala utjelovljenje u obje Jugoslavije, koje su Srbi objeručke prigrlili kao „svoju državu“, a nacionalno svjesni Hrvati s gnušanjem odbacivali. Ideja Crne ruke je kulminirala Domovinskim ratom, pokušajem okupacije Hrvatske i njenog pripajanja Srbiji.
Crna ruka – morbidan i tajanstveni obred inicijacije srbijanskih terorista
U kontekstu tadašnjeg vremena organiziraju se nacionalistička društva: pokret Mlada Bosna koji okuplja uglavnom studente, Narodna odbrana sastavljena od civila i Crna ruka; paravojna tajna organizacija s terorističkim ciljevima.
Utemeljitelji organizacije Crna ruka ustanovili su obred inicijacije koji je bio morbidan i tajanstven, sličan okultnim radnjama. U prostorijama novina Piémont pristupnik mora prisegnuti pred stolom prekrivenim crnim mrtvačkim pokrovom na kojem su bili postavljeni križ, nož i revolver. Pred maskiranim muškarcem, potpuno odjevenim u crno, on ponavlja: ”Sunca mi koje me grije, zemlje mi koja me hrani, zaklinjem se pred Bogom krvlju svojih otaca, na svoju čast i svoj život da ću se od ovog časa i do časa svoje smrti vjerno držati pravila ove organizacije i biti spreman za žrtve koje mi treba nametnuti.”
Nakon što je potpisao taj tekst, novo iniciranom se dodjeljuje broj kojim će od sada biti označen u društvu. Osim upravnog odbora uglavnom sastavljena od vojnika članovi nemaju međusobno nikakav kontakt. Zapovijedi prenosi neposredni nadređeni koji zahtijeva slijepu poslušnost: nakon i najmanjeg pogrešnog koraka nužno slijedi smrt. Pukovnik Dragutin Dimitrijević, poznat pod imenom Apis, nepogrešivo upravlja tom organizacijom. Šef obavještajne službe glavnoga stožera srpske vojske, taj nekadašnji špijun i profesor taktike ima samo jedan cilj: borbu za ujedinjenje južnih Slavena pod vodstvom Srbije i to svim sredstvima.
Nevidljiva ‘crna ruka’ iza ubojstva Franje Ferdinanda i početka I. svjetskog rata
Austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova žena ubijeni su krajem lipnja 1914. u Sarajevu: započeo je zaplet koji je doveo do Prvoga svjetskog rata. Izvršitelji od kojih je Gavrilo Princip pucao, uhićeni su i osuđeni sljedećih mjeseci. To su mladi ljudi, antiaustrijski raspoloženi, članovi društva Mlada Bosna koji su već zabilježili nekoliko pokušaja ubojstava. Na pitanje tko su bili pravi poticatelji atentata potrošeno je već mnogo tinte. Optuživali su srpskog predsjednika vlade, Mađare, Nijemce, masone, čak i Habsburgovce, i dakako Crnu ruku.
Danas je utvrđeno da je Apisova organizacija opskrbljivala oružjem Principa i njegove prijatelje.
Naime, Princip je bio pripadnik organizacije ”Mlada Bosna”, koji su bili toliko zaneseni srpskom nacionalnom mitologijom da su vjerovali da ubojstvom austrougarskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda mogu ostvariti ”oslobođenje” Bosne i Hercegovine i dijelova Hrvatske, te ujedinjenje sa Srbijom (naravno, po njihovim mjerilima op.a).
Zato su Princip i njegovi prijatelji otišli ”na školovanje” u Beograd i tamo pokušali doći do Apisa koji je rukovodio razgranatom mrežom agenata i raspolagao milijunskim donacijama iz Rusije i stotinama tisuća dinara pronevjerenih iz srbijanskog časničkog mirovinskog fonda.
U proljeće 1914. dok je Apis bio zaokupljen strahom da Austro-Ugarska priprema napad na Srbiju, glavnina srpske vojske je po Makedoniji i Kosovu ratovala s bugarskim i albanskim gerilcima koje je Srbija okupirala u Balkanskim ratovima. Srpska vojska je tamo činila takve zločine, koji su bili temeljito dokumentirani od britanske diplomacije, te su zgrozili sav civilizirani svijet. Ali koje je vlada u Londonu, zbog kasnijih savezničkih odnosa sa Srbijom, prikrila.
Glavnom opasnošću Apis je smatrao pragmatičnog i miroljubivog, ali vrlo otresitog, Franju Ferdinanda.
Franjo Ferdinand planirao „Veliku Hrvatsku“ kao dio Austro-Ugarske?
Iz hrvatske perspektive posebno zanimljivo zvuči mišljenje, koje je u najnovije vrijeme iznio američki povjesničar Geoffrey Wawaro, kako se u Beogradu tada mislilo da Franjo Ferdinand planira stvaranje ”Velike Hrvatske, rimokatoličke superdržave” koja bi, ne samo zaustavila realizaciju Velike Srbije nego bi, na duge staze, djelovala kao sredstvo apsorpcije Srba u preuređenu monarhiju Habsburgovaca.
Zato su manevri austrougarske vojske zakazani za kraj lipnja 1914. u okolici Sarajeva, Apisu izgledali kao realna opasnost, pa je odlučio pod svaku cijenu ukloniti Franju Ferdinanda. Sasvim neočekivani uspjeh sarajevskog atentata, za što je u velikoj mjeri zaslužan loša organiziranost austrougarskog osiguranja, stvorio je situaciju u kojoj je postojala realna opasnost od razotkrivanja beogradske obavještajne mreže i diplomatske izolacije Kraljevina Srbija.
Ipak, iako je austrougarska vlada imala pouzdane informacije o Crnoj ruci i tajnoj politici beogradske vlade, istraga nakon sarajevskog atentata bila je prilično aljkava i dijelom politički motivirana, jer se Beču žurilo stvoriti politički alibi za oružani obračun sa Srbijom.
Zbog činjenice da je Srbija u Velikom ratu, ali i kasnije, postala omiljena balkanska saveznica Zapada, trebalo proći čitavo stoljeće od sarajevskog atentata da bismo mogli zaviriti iza kulisa uspješne Pašićeve politike sakrivanja i prikrivanja. Primjer toga je suvremeni kanadski povjesničar Gordon Martel koji smatra da je pozadina izbijanja Velikog rata još uvijek skrivena u Beogradu gdje su ”Crna ruka”, Apis i Pašić, nastojeći ”sve južne Slavene ujediniti pod svojom zastavom”, prije više od jednog stoljeća ”zakuhali” prvi globalni sukob 20. stoljeća.
Svesrpska ideologija koja pokreće Crnu ruku zavela je dobar dio Srba. U kratko vrijeme organizacija broji tisuće pripadnika u Srbiji i Bosni. Crna ruka infiltrira se u druga nacionalistička društva kako bi preuzela kontrolu: Narodna odbrana i studentske udruge kao rasadnik korisnih revolucionara. Mreža je ubrzo dovoljno ustrojena kako bi se mogle početi razmatrati akcije velikih razmjera.
Subverzivno i tajno djelovanje Crne ruke
Crna ruka organizira atentate na crnogorskog kralja, sarajevski atentat, te izvodi brojne zakulisne radnje na zacrtanim teritorijima Velike Srbije: Crnoj Gori, BiH, Makedoniji, dijelu Bugarske, Kosovu i dijelu Albanije, te velikom dijelu Hrvatske.
Pobuna i subverzija potiču se svim sredstvima, sjena građanskoga rata nadvija se nad zemlju. Atentati su usmjereni na vladu i osobe bliske kralju.
Govori se i o tome da se ukine upravitelja Bosne i Hercegovine i grčkoga kralja. Knez Aleksandar, nasljednik srpskoga prijestolja, 11. rujna 1916. zamalo nije izbjegao atentat koji se pripisuje Crnoj ruci optuženoj da želi svrgnuti dinastiju u korist vojne diktature. Ubrzo je razotkrivena, a njezini šefovi osuđeni.
”Mogao sam počiniti pogreške u izvršenju svoje zadaće”, piše Apis u svojoj oporuci, ”ali to je uvijek bilo s uvjerenjem da sam radio za dobro svoje zemlje. Neka mi Srbi oproste zbog mojih pogrešaka.”
Želja mu je uslišana 1953. kada komunistički jugoslavenski boljševici iz partizanskog pokreta odlučuju rehabilitirati Crnu ruku.
Svesrpska ideologija koja pokreće Crnu ruku zavela je dobar dio Srba. U kratko vrijeme organizacija broji tisuće pripadnika u Srbiji i Bosni. Crna ruka infiltrira se u druga nacionalistička društva kako bi preuzela kontrolu: Narodna odbrana i studentske udruge kao rasadnik korisnih revolucionara. Mreža je ubrzo dovoljno ustrojena kako bi se mogle početi razmatrati akcije velikih razmjera.
Crna ruka organizira atentate na crnogorskog kralja, sarajevski atentat, te izvodi brojne zakulisne radnje na zacrtanim teritorijima Velike Srbije: Crnoj Gori, BiH, Makedoniji, dijelu Bugarske, Kosovu i dijelu Albanije, te velikom dijelu Hrvatske.
Član Crne ruke bio je i ubojica hrvatskog vođe i parlamentarnih zastupnika u Beogradu Puniša Račić.
Komunistička Jugoslavija sudski rehabilitirala Crnu ruku
Pobuna i subverzija potiču se svim sredstvima, sjena građanskoga rata nadvija se nad zemlju. Atentati su usmjereni na vladu i osobe bliske kralju.
Govori se i o tome da se ukine upravitelja Bosne i Hercegovine i grčkoga kralja. Knez Aleksandar, nasljednik srpskoga prijestolja, 11. rujna 1916. zamalo nije izbjegao atentat koji se pripisuje Crnoj ruci optuženoj da želi svrgnuti dinastiju u korist vojne diktature. Ubrzo je razotkrivena, a njezini šefovi osuđeni u procesu 1917. godine.
”Mogao sam počiniti pogreške u izvršenju svoje zadaće”, piše Apis u svojoj oporuci, ”ali to je uvijek bilo s uvjerenjem da sam radio za dobro svoje zemlje. Neka mi Srbi oproste zbog mojih pogrešaka.”
U lipnju 1953. godine Vrhovni sud Narodne Republike Srbije, kao dio totalitarnog sustava boljševičke Jugoslavije, poslije višednevnog javnog procesa, a na zahtjev Državnog tužitelja poništio je presudu iz 1917. godine izrekao pukovniku Dragutinu Dimitrijeviću i suoptuženima iz terorisitičke organizacije Crna ruka. Komunistička rehabilitacija Crne Ruke poslužila je režimu da prikaže “mračnu stranu monarhističke politike”, ali i javno pokaže da velikosrpske ideje Crne Ruke ostaju živjeti u Srbiji, kao dijelu komunističke Jugoslavije.
Tako je i bilo do rata 1991. godine, koji je bio kulminacija ideje o Velikoj Srbiji, zasnovanoj na genocidu. Nažalost, zakulisne, agresivne i šovinističke velikosrpske ideje Crne ruke imaju i danas veliki broj pristalica u javnom i medijskom prostoru Srbije.
