Događaji koji su obilježili proteklo vrijeme
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Prosinac 2021 12:52
Kako su vojni komesari u JNA organizirano progonili sve Hrvate, a posebno bogoslove
DNEVNIK (8. – 14. STUDENOGA 2021.)
Ponedjeljak, 8. studenoga
Prošle godine preminuo je pater Roko Prkačin (1931.-2020.). Prije početka pandemije, bio sam jedan od predstavljača drugoga izdanja njegove znamenite knjige: Petar Perica, DI, Pjesnik i mučenik, (2019) .Knjigu njegovu uzoru predstavili smo, uz Svetu Misu u Palmotićevoj Župnoj crkvi Presvetoga Srca Isusova. Naredni dan dali smo izjave za katoličke medije i zadržali se u razgovoru. Bilo mi je drago ćuti kako je neumorni pater prikupio sve pjesme p. Petra Perice razasute diljem brojnih katoličkih novina i časopisa. Nagovarao sam ga da ih objavi u knjizi čime bi zaokružio pjesnički opus ovoga velikog hrvatskog svećenika, pjesnika i mučenika. Autora znamenitih pjesama: Do nebesa i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata. Unatoč lošijeg zdravlja prihvatio je prijedlog. Nažalost, naredne godine nas je napustio pridruživši se svom uzoru na dubrovačkom groblju Boninovo. Nije mi poznata sudbina Peričine zbirke.
Od tragične sudbine p. Petra Perice i dubrovačkih mučenika listopada 1944. prošlo je 67. godina. Nitko, kao i u brojnim sličnim slučajevima, nije od partizanskih zločinaca odgovarao za zločine na Orsuli i Daksi i drugim mjestima stradanja nevinih Dubrovčana. Za života p. Vladimira Horvata često smo razgovarali o potrebi kanonizacije Petra Perice i njegove mučeničke subraće. Nije mi poznato da se time netko bavi. Bilo bi hvale vrijedno da za sedamdesetu obljetnicu stradanja dubrovčana, Petar Perica i njegova subraća, budu uzdignuti na čast oltara. Na jednu od žrtava, dubrovačkoga biskupa Josipa Maria Carevića, stradalog na monstruozan način od partizanskih zločinaca u Hrvatskom Zagorju 1945. g., podsjetio me g. Ante Beljo. Upoznao me s vrijednim nastojanjima pojedinaca u Hrvatskom Zagorju na istraživanju zločina i otkrivanju mjesta njegove pogibije. Kao mučenik Katoličke crkve i vrstan intelektualac zavrijedio bi, poput Petra Perice i njegove subraće, čast uzdizanja na oltar. O biskupu Careviću objavljen je Zbornik radova, brojni tekstovi i prilozi, a zadnjih godina i dva izdanja izvrsnog romansiranog biografskog romana književnika Mirka Ivanjeka: Veliki petak 1945.- Biskup Josip Maria Carević – Život za narod – Smrt u ime naroda. Kao pretežito katolički narod, s dalekom vjerničkom prošlošću, zaslugama za vjeru u Krista i odanosti Svetoj Stolici, ne možemo se pohvaliti malim brojem blaženika i svetaca u korpusu Katoličke Crkve.
Utorak, 9. studenoga
Mons. Juraj Kolarić, nakon sjajne studije: Hrvatski katolički pokret, obradovao nas je novom knjigom: Progon bogoslova u JNA (Tkanica, Zagreb, 2021.). Kada sam ga uoči pandemije pitao, čime se trenutno bavi i što nam priprema?!, znao sam da u isto vrijeme radi na nekoliko tema. Reče mi kako je razgrnuo svoje fascikle isječaka iz novina jugoslavenskog vojnog i državno partijskog tiska iz vremena 1954. do 1958. g. Isječke! I knjiga nedavno ugleda svjetlo dana. Bogata faksimilima tekstova, fotografija, portretima istaknutih sudionika, opisima i objašnjenjima. Kolarić je prikupljao isječke napisa koje su pod prijetnjama i ucjenama, pisali bogoslovi i svećenici za služenja u JNA, u organizaciji svojih starješina te objavljivali u tisku pod patronatom vojnih ustanova, Partije i tajnih službi. Ti napisi bili su objavljivani u listovima: Narodna Armija, Za pobedu, tjedniku Narodne omladine Hrvatske, Narodnom vojniku i zagrebačkom Vjesniku. Intencija napisa bila je napad na Katoličku Crkvu u Hrvata, sustav školstva i obrazovanja vjerskih obrazovnih škola i teoloških učilišta, sveučilišne i profesore obrazovnih vjerskih učilišta, ukazivanje javnosti kako su sami bogoslovi prepoznali vjerska učilišta kao mračnjačke ustanove, klerikalne, klerofašističke i nacionalističke; kako je Katolička Crkva u Hrvata najveći neprijatelj jugoslavenske zajednice; kako su na čelu Crkve sile mraka i sluge Vatikana na čelu s već utamničenim zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom Alojzijem Stepincem. Uz uobičajene tzv. poveznice Katoličke Crkve s NDH, poglavnikom Pavelićem i tlapnje o stradanjima Srba u NDH, manipulacije na temu radnoga i sabirnog jasenovačkog logora i slične, koje ovaj nesretni narod i danas mora slušati. U svojim tzv. napisima bogoslovi su, u duhu komunističkih objeda religije kao opijuma za narod, Titove mržnje prema Vatikanu i svemu katoličkom, nazadnjaštva i antinarodnog ponašanja Crkve prema novoj komunističkoj stvarnosti, morali pisati pamflete kojima su se – oni pokleknuli – oštro suprotstavili kršćanskom nauku – odlučivši napustiti vjerske škole koje su pohađali s porukom Nikad više na Kaptol. Iz njih je vidljiva prava nakana. Spomenuo bih dva takva naglaska vojnika: v. Pavao Dukić: Dolaskom u Armiju, sada mogu sasvim slobodno reći, moj život počeo je novim tokom. Saznao sam ovde, među svojim drugovima o reakcionarnom držanju pojedinih verskih službenika kroz NOB i poslijeratnu izgradnju. Zbog svega ovoga, duboko uvjeren, da je tako i jedino ispravno, odlučio sam napustiti svećenički poziv; v. Lovro Hadrović: Molim vas primite ovo ne kao teoretsku raspravu već kao izraz mojih stalnih želja, koje su mi godinama ležale na srcu. Sve moralno ljudsko što osjeća suvremeni, socijalistički čovjek, bilo je potiskivano od lažnih, idealističkih shvaćanja ljudi u zatvorenim zidinama Zagrebačke sjemeništarije. Uz naglaske iz pisama bogoslova Kolarić je u dodatku prikazao stradanja krašićkog župnika Josipa Vranekovića u Nišu i na robiji u Kragujevcu i Leskovcu, 1949./1959. i don Ante Bakovića čija su desetogodišnja tamnovanja počela u JNA 1952. godine u Prizrenu/Vladičinom Hanu kada je uzeo u zaštitu Stepinca pred hajkom tamošnjeg komesara. Bilo bi vrijedno imati takvu studiju za cijelo vrijeme Jugoslavije!?
Srijeda, 10. studenoga
Ima dva mjeseca kako sam uputio otvoreno pismo predsjedniku SDP-a Peđi Grbinu: Zašto niste sudjelovali u obilježavanju 50 obljetnice Hrvatskoga Proljeća?, budući je reformsko krilo Partije, uz Maticu hrvatsku i hrvatsko sveučilište, bilo njegovim sudionikom. U pismu sam istaknuo sudbine članova reformskog krila ondašnjeg SKH na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, napose masakr nad domoljubnim članstvom (oko 50.000), brojnim političkim i preko pet tisuća smijenjenih i progonjenih privrednih direktora! Odgovor nisam dobio. Možda će stići do 1. prosinca! Karađorđeva! Ako se s time složi Račan – junior i ako novi Grbinov SDP ne će obilježiti obljetnicu Titova masakra nad Hrvatskim Proljećem?! Ne znam što o tome misli Bernardićev SDP? Navodno – hrvatski?!
Četvrtak, 11. studenoga
Za nekoliko dana obilježit ćemo 30 obljetnicu vukovarske tragedije. Mimohod od bolnice koju je nakon okupacije grada okupirao Vojislav Stanimirović (sjetite se: Pala je zadnja ustaška utvrda) i danas vedeta Pupovčeve stranke i partner u vlasti; govori, jedna ili više kolona, Sveta Misa na vukovarskom groblju, polaganje cvijeća i svijeća, bol za ubijenima i nestalima. Poznate face! Poznate izjave i ponavljane ispraznice! Malo tko osim najbližih ozbiljno pita za nestale, napose na vrhu vlasti. Osim najbližih! A oni koji znaju ćute. A ćute i naše vlasti. Temeljna riječ koju bih spomenuo uz žrtvu Vukovara je ZABRINUTOST. Dakle, zabrinut sam za demografski nestanak naše domovine; zbog skrivene istine o našim nestalima; zbog brojnih suicida branitelja; zbog nijekanja hrvatskog jezika, protuhrvatskih agitacija protiv svega hrvatskog u susjednoj državi Srbiji; zabrinut sam što ovdašnje vlasti, ali i susjednih država, nemaju odgovor na imperijalističko genocidne nakane Srbije preko politike tzv. srpskoga sveta; zbog sudbine Hrvata u BiH; zabrinut sam što je većina medija u Hrvatskoj protuhrvatska, orjunaška i masonsko-liberalna; zbog dopuštenog sve bezobraznijeg i bahatijeg velikosrpskog djelovanja u RH; zbog sve većeg nijekanja Domovinskog rata – u zemlji i tzv. regionu; zbog brojnih manipulacija, objeda i laži na temu radnoga logora Jasenovac i hrvatske povijesti; zbog sporosti i neznanja u obnovi potresom stradalih dijelova Domovine; zbog sve većega siromaštva u zemlji; zbog toga što je naša zemlja po zaostalosti čvrsto zacementirana na samom začelju EU; zbog lošega odnosa države prema našem iseljeništvu; zbog snishodljivosti naše Crkve prema aktualnim vladarima doma i vjerskim u Vatikanu; zabrinut sam što hrvatska kultura ima sve manje domoljubnu notu; zbog sve većega broja državno financiranih tzv. kulturno-umjetničkih uradaka koji odišu antinacionalnim i neoliberalnim duhom; zbog otpora vlasti prema donošenju zakona o hrvatskom jeziku; zabrinut sam što naša filmska umjetnost nije polučila ni jedan zapaženi film o stradanju Vukovara i oslobodilačkoj akciji Oluja; zabrinut sam što se većina Hrvata u svojoj deklarativno suverenoj i slobodnoj državi osjeća marginaliziranim i zapostavljenim; zabrinut sam što na ta i druga slična pitanja nemam odgovore a niti znam kome bi ih uputio?!
Petak, 12. studenoga
Velikosrpskim imperijalistima ništa ne znači što je hrvatski jezik 2015. g. postao 24-im službenim jezikom EU i što je priznat na najvišoj međunarodnoj razini. Od vremena na vrijeme, od Vuka S. Karadžića i njegova gesla; Srbi svi i svuda (1836.), traje svojatanje i nijekanje hrvatskoga jezika, hrvatske književnosti i kulture. Najnoviji primjer dolazi iz udžbenika gramatike skupine autora S reči na dela za učenike osmih razreda, s odobrenjem SANU (Beograd 2021.). Nastavljači Vuka i drugih zlikovaca tvrde da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupini južnoslavenskih jezika, a da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski. Na taj srpski fašizam reagirao je Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU uputivši pismo-izjavu predsjedniku Vlade s prijedlogom da Hrvatska kao uvjet za srpsko pristupanje EU zatraži da Vlada Republike Srbije jasno i nedvosmisleno prizna postojanje posebnoga hrvatskoga jezika kao službenoga jezika EU. Premijer se do sada nije očitovao, a ni čuveni lingvist Pupovac o toj bezobraštini svoje braće nema što za reći?! Osim Odbora i uglednih jezikoslovaca, akademika Ranka Matasovića, Ive Pranjkovića, Stjepana Damjanovića i ostalih, ni traga ni glasa od HAZU i njenog predsjednika! Ne znam bi li glas HAZU pomrsio nečiju regionalnu nirvanu, inkluzivnost (kome i čiju?!) karijeru/e i bruxelleski patronat?! Premijer je doduše rekao vojvodi Vučiću da to reši! Rekli bi Srbi – bole me!
Subota, 13. studenoga
Kako puno vremena provodim uz knjige neka mi čitatelji Hrvatskoga slova ne zamjere preporuku nekoliko knjiga. Sohrab Ahmari: Preko vode u vatru, Verbum, Split, 2021. autobiografsko djelo o obraćenju ovoga Iranca s islama na kršćanstvo. Sjajna knjiga i nakladnički pothvat splitskoga Verbuma. Ljubica Štefan: Srbija i Albanci, Detecta, 2021. Pregled politike Srbije prema Albancima od 1878. do 1989. g. i Hrvatsko proljeće u sjećanjima suvremenika, Matica hrvatska, 2021.
Nedjelja, 14. studenoga
Dugo vremena nisam čuo ništa o postupku kanonizacije Alojzija Stepinca. Niti od Svete Stolice i poglavara pape Franje, nuncija u RH, ali ni Crkve u Hrvata. Čini se da je naš Alojzije zaboravljen od svih onih koji su odgovorni za nastavak postupka. Svuda mir i spokoj! Vlada geslo: Ima vremena – Nikada nije kasno – Čemu žurba – Papa ima dalekosežne planove(?!) s likom i djelom ovog zaslužnog hrvatskog prelata! Mora se savjetovati sa SPC-om! Bojim se da će po nalogu Vatikana Josip Bozanić morati razgovarati s poznatim pjevačem četničkih pjesama popu Đujiću, patrijarhom Porfirijem i njegovim zagrebačkim kružokom, na čelu sa Karlom Dragecom Pilselom i njegovom družinom. Naposljetku, rekli bi moji Hrvati – Stepinac je za nas svetac! Na nama je da se molimo i živimo u nadi. Čekajući Godoa u Vatikanu i na Kaptolu. A svuda magla!
Mijo Ivurek, hrvatski novinar i publicist, Hrvatsko slovo/hrvatski-fokus.hr
