Europska unija temeljena na suverenim državama došla je do kraja svoga puta!
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 20 Ožujak 2022 17:13
Početak dvadesetih godina ovog stoljeća bit će u povijesti zabilježen kao točka infleksije. Ono što je vrijedilo, ono u što se vjerovalo, ono čemu se težilo, ono što se poštovalo postaje nebitno. Drama kojoj svjedočimo u Ukrajini nije drama samo Ukrajine. Nije to samo ni drama Europe. To je svjetska drama koja mijenja smisao i sadržaj postojanja od pojedinca do države.
Datum početka drame, ljudske vrste, započeo je 22022022 – plus dva dana. Namjerno ponavljam taj čarobni datum koji je trebao razveseliti ljudsku vrstu nakon dvije duge i teške i olovne godine izazvane pandemijom. Hrvatsku su u tom razdoblju pogodila dva razorna potresa koja su pokazala svu nespremnost i jalovost hrvatskih vlasti.
Razuman porez
Vladajuća koalicija, okrenuta samo i jedino Bruxellesu, nije primjereno reagirala na brojne domaće izazove. Po običaju, Hrvatska je i ovaj put propustila prilike koje su se pojavile, jednostavno, ignorirajući ih. Tako je optimalna i sveobuhvatna politika, kako je naziva naš premijer Andrej Plenković, samo smokvin list kojemu je cilj prikriti sve zamislive i nezamislive promašaje, bez obzira na to je li riječ o demokratskim institutima kao što je referendum ili grubom kršenju zakona koje su sami političari donijeli kao standard ponašanja. Zakoni vrijede za obične ljude, ali ne vrijede za političke moćnike koji tako postaju nedodirljivi. Prisutan problem izvršne vlasti kako naplatiti poreze na dohodak našim građanima koji su emigrirali pokazuje kako se država udaljila od svojih građana.
Teško je naći argumente koji će državu abolirati u navedenom slučaju od grijeha propusta i grijeha struktura. Oporba će tek prosvjedovati, uvijek kasni, protiv postojećih odredbi poreza na dohodak kojima je cilj nametnuti poreznu obvezu mladim pojedincima i obiteljima koje su napustile Lijepu Našu. Kako nazvati tu i takvu politiku dodatnog oporezivanja dohotka građana koji su otišli trbuhom za kruhom, kako bi rekao naš narod, kada se u vrijeme krize iz 2008. godine povećanje porezne presije nazvalo haračem. Osim toga, usporedba poreza na dohodak koji je u primjeni u Hrvatskoj i drugih razvijenih zemalja članica EU-a pokazuje kako je porezna presija u Lijepoj Našoj mnogo veća nego što je to u razvijenijim zemljama. Usput rečeno – morala bi biti mnogo manja kako bi se povećala konkurentnost domaćeg gospodarstva. Obrazloženje kako većina hrvatskih građana nije porezni obveznik nije zasluga razumnog poreza na dohodak, nego brutalne činjenice da su plaće nedopustivo niske – ispod razine reprodukcije radne snage. Država bi se pokazala kao partner gospodarstvu, što je temeljna relacija u razvijenim zemljama, kada bi porezom na dohodak oporezivala onaj dio dohotka koji je u suglasju s poreznim kapacitetom poreznog obveznika.
Totalno razaranje
Navedeni primjer ću tek komentirati. Navodim ga samo da bih ukazao koliko smo uvijek i opet nespremni i kako se ne raspravlja o problemima. Raspravlja se o tome kako smo dobri i najbolji. Tako ostale zemlje članice raspravljaju o pogubnim učincima prisutnog rata u Ukrajini, dok mi šutimo – kao zaliveni. To je tema moje današnje diskusije. Ratovanje i njegova materijalna pretpostavka gospodarstvo su u stalnoj interakciji. Za rata se brine i mora se brinuti o svom gospodarstvu kako bi se pobijedilo “neposlušnog” i/ili “nerazumnog” neprijatelja.
Današnje ratovanje razlikuje se od ratovanja kakvo bilježi povijest. Nekada se ratovalo u vrijeme kada vojska (kmetovi vođeni svojim feudalcima) nije bila zaposlena na poljima. Danas ratna razaranja pustoše cjelokupno ratno područje. Ratovanje nije sukobljavanje dviju ili više vojski, današnje ratovanje sve više uključuje cjelokupno područje i stanovništvo. Otud sve veći broj civilnih žrtava u ratu. Tako su u ratu svi ugroženi, što znači da zemlja na kojoj se odvijaju ratne operacije ima malu i nedovoljnu gospodarsku aktivnost. Osim bijega ugroženih građana čiji broj neprestano raste, preostalo stanovništvo plaća “punu cijenu” ratnog užasa. Ukrajinu će, prema procjeni UN-a, napustiti pet milijuna njezinih građana (više od 10 posto stanovništva). To sigurno nije, ako se rat produlji, konačna brojka. Ratni užasi mijenjaju sudbine ljudi brišući njihov mirnodopski život na najbrutalniji način. Ono što je bitno identificirati velike su, tektonske, seobe ratom ugroženih građana koji se bijegom iz ratnih područja bore da bi spasili goli život. Sve je to viđeno u Lijepoj Našoj. Međunarodna solidarnost pokušava, obično marginalno, smanjiti užase rata. U kojem će se smjeru ratna zbivanja u Ukrajini odvijati, teško je predvidjeti. Štete će biti, malo je reći, ogromne, ukrajinski ih građani neće desetljećima moći nadoknaditi.
Rat konkurencija
U kojem će se smjeru razvijati ratne operacije, ne možemo reći. Međutim, ono što mi se čini jasnim jest da je ratom u Ukrajini započeo proces promjena koje nitko nije mogao ni želio predvidjeti. Jednostavno, globalizacija nije sustav koji može učinkovito odgovoriti ratnim zahtjevima. Globalizacija predstavlja umrežavanje pojedinih dijelova i cijelih država u jedinstven sustav.
Umrežavanje znači sudbinsko povezivanje – gubitak dijela slobode, dakle, drugačiji način življenja umreženih građana. Najbolji primjer umreženja imamo u EU-u. Upravo EU pokazuje kako je krhka struktura povezanih, na pola puta integracije, nacionalnih zemalja. S jedne strane, imamo “udruženje” nacionalno suverenih država koje, s druge strane, djeluju na jedinstvenom tržištu. Jedinstveno tržište je samo pravo svih zemalja članica da putem konkurencije “ratuju” kako bi pridobili kupce za svoje robe i usluge. Oni koji ne uspiju gubitnici su koji ne dobiju ništa. Zato sam u raspravi, koja je objavljena na ovim stranicama prije dva tjedna, govoreći o inflaciji, predložio dodatno povezivanje, sukladno jedinstvenom tržištu, gospodarstva, s jedne strane, i, s druge strane, uspostavu jedinstvenog socijalnog sustava kako bi se dodatno umrežila gospodarstva zemalja članica. Prijedlog kojemu je cilj pokazati kako je moguće umreženjem gospodarstva, u uvjetima inflacije, postići veću razinu blagostanja za sve zemlje članice. U ratnim uvjetima navedeni prijedlog postaje temeljno pitanje o kojem ovisi sam opstanak EU-a. Općenito, drugo je pitanje jesu li i u kojoj su mjeri razvijene zemlje spremne dijeliti sudbinu manje razvijenih zemalja. Dosadašnja iskustva daju male nade da je uopće moguće postaviti to presudno pitanje na dnevni red čelnika zemalja članica. Brexit, ma koliko govorili kako je loše rješenje za Veliku Britaniju i Europsku uniju, dobiva sasvim druge konotacije u postojećim ratnim uvjetima.
Nema odgovora
Vodeći čelnici EU-a morali bi razmisliti o mogućnostima i ograničenjima što nam ih donosi rat u Ukrajini. Ratne izbjeglice smatraju se kratkoročnim problemom. Ovaj bi rat mogao pokazati da je to pogrešna procjena. Vjerojatnije je da će današnje ratne izbjeglice postati dio emigracijskog vala koji će se od izbjegličkog transformirati u emigracijski val i tako trajno ostati u zemljama koje su im dale “krov nad glavom”. Demografski pad u većini europskih zemalja bit će nadoknađen današnjim izbjeglicama. Valja reći da su Ukrajinu i prije ovog užasnog rata napuštali mladi, radno sposobni građani. Tako će se u Ukrajini pojaviti velike rupe u demografskoj strukturi, što će, uz velike troškove sanacije zbog ratnih razaranja, dodatno smanjiti demokratske i razvojne šanse ukrajinskih građanima koji prežive užase ratnih razaranja. Prema tome, Europska unija temeljena na suverenim državama došla je do kraja svoga puta.
I sam je EU bio projekt za dobra vremena, što je vidljivo po neuspjesima prilikom bilo kojeg i bilo kakvog od birokrata nepredviđenog izazova. Danas, osim načelnih odrednica, nema odgovora kako na spomenuta socijalna, tako ni na pitanja jedinstvene vanjske i jedinstvene obrambene politike. U vrijeme prethodne krize, kao i današnje, EU je pokazao svu svoju nespremnost. U pravoj krizi najveću cijenu je platila Grčka. Pritom, manje razvijene zemlje članice također su platile visoku cijenu. U tu priču valja uključiti i cijenu koju je platila Hrvatska iako formalno nije bila članica EU-a. U ovoj krizi, bez obzira na to je li riječ o pandemiji ili ratnim učincima u Ukrajini, cijenu će opet platiti manje razvijene zemlje članice. Navedena pitanja glede zajedničke socijalne, vanjskopolitičke i obrambene politike u svojoj osnovi dovode u pitanje sam suverenitet svake zemlje članice. Prilično je razvidno da postojeći odnosi pojedinih zemalja članica ne sugeriraju bilo kakav optimizam da bi moglo doći do zadovoljavajućeg rješenja.
Velike žrtve
Dosadašnje politike EU-a sugeriraju kako bi upravo EU mogao biti kolateralna žrtva u ovom ratu. Da se kojim slučajem plan konvergencije zemalja članica usmjerio u pravcu ujedinjenih zemalja, tada bi možda današnja priča izgledala bitno drugačije. Možda se ne bi ni dogodila. Međutim, posebnosti, posebno manje razvijenih, pojedinih zemalja koje njeguju politiku balkanske krčme predstavljaju ozbiljno ograničenje u daljnjem procesu integracije EU-a, što je poseban problem o kojem se, zasad, šuti. Nije se slučajno svojevremeno govorilo o dvije ili više brzina konvergencije. Podjela se odnosila na manje razvijene zemlje članice. Izostanak rasprave i traženja zadovoljavajućih odgovora mogao bi ubrzati raspad EU-a, posebno ako nacionalna država nadvlada tržišnu državu, što je sasvim precizno svojedobno identificirao Donald Trump.
Naime, ne treba zaboraviti da je najveći broj velikih, bilo razvijenih ili brzorastućih, zemalja, zahvaljujući veličini nacionalnog tržišta, zadržao temeljne odrednice nacionalne države koje danas određuju svijet. Prilično je ironično da je Milton Friedman pokrenuo projekt globalizacije kako bi dinamizirao gospodarski rast razvijenih zemalja. Brišući granice nacionalnih država putem slobodnog kretanja rada, kapitala, roba i usluga, manje razvijene zemlje postale su potpuno ovisne o razvijenim zemljama, zapravo investitorima iz razvijenih zemalja, što je, sa svoje strane, eliminirao bilo koji i bilo kakav suverenitet osim onog – na papiru koji zapravo i nije niti može biti bilo kakav istinski suverenitet.
Razvijene zemlje iz svoje inertnosti, kako je to lijepo rekao nobelovac Paul Krugman, nisu vodile brigu o vlastitom gospodarskom razvoju koji se jedino ostvaruje porastom produktivnosti ili, što je isto, konkurentnosti na globalnom tržištu (vidljivo na računu razmjene roba i usluga s inozemstvom).
Nova politika
Naprosto se, pogrešno, vjerovalo kako manje razvijene zemlje nemaju šansi da, u uvjetima globalizacije, sustignu razvijene zemlje. To je bila pogreška koje je bio svjestan Donald Trump. Posebno je Kina iskoristila nove mogućnosti. Kina koja planira u generacijskim vremenskim horizontima pokrenula je razvoj svoga gospodarstva i danas postala vodeći kreditor najmoćnije zemlje na svijetu – SAD-a. To je razlog zbog kojeg je Donald Trump tražio preispitivanje globalne politike svojom parolom – America First.
Globalizacija je objektivno pozitivan iskorak u odnosu na kapitalizam koji je obilježila nacionalna država. Osim toga, pošteno rečeno, nije pravi začetnik globalizacije Milton Friedman. Multinacionalne korporacije su od uspostave kapitalizma dominirale u gospodarstvu svih zemlja čija je izvršna vlast, kako je to lijepo rekao Karl Marx, bila izvršni organ kapitala.
Poznata je povijest brojnih istočnoindijskih kompanija koje su bile odlučujući čimbenik, uz nacionalne akademije, razvoja kapitalizma pojedinih zemalja. Sve je to lako uočljivo ako se povijest svede na temeljne vektore koji su odlučujuće uvjetovali transformaciju feudalne u nacionalnu državu. Sada smo suočeni s dilemom hoće li se svijet vratiti u vrijeme nacionalnih država ili je prisutni rat u Ukrajini jedan od posljednjih pokušaja još prisutne nacionalne države? Na to pitanje nemam odgovora, ali bojim se da bi se upravo to moglo dogoditi. Ako se vrati vrijeme nacionalne države, tada postojeći nuklearni arsenal može biti korišten u ostvarivanju ciljeva nacionalne države. Upravo ono što je do jučer svijet smatrao svojom sigurnošću postaje najveća ugroza.
7dnevno
