Državnoodvjetnički, virovitički i respiratorni tjedan
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 15 Veljača 2024 16:58
Da se žene ne bune bez razloga dokaz je veljača, jedini mjesec u godini ženskoga roda, a ujedno i najkraći. Tako i inače izvlače kraći kraj, glede plaća, položaja i sličnih pogodnosti, a kada se malo zaigraju na (teško ili manje teško) dostignutim moćnim političkim funkcijama, više no muškarci budu izložene ruglu i porugama, iživljavanju na društvenim mrežama i udicama
interpretacijama njihovih načina komuniciranja. Žene su elokventnije od muških bića, osim od onih koji su godinama teškom mukom svladavali i svladali isprazne retoričke vještine u različitim diskutabilnim diskusijskim radionicama. Ta je ženska vrlina ujedno i mana, jer ostavljaju previše razgovornih tragova na mobitelima i sličnim spravama. Također, žene češće rabe izraze kao dragi, draga, ljubavi, mili, mila, radosti, što neki zatucanci posve krivo tumače i sladostrasno razvlače. No dobro. Nema previše veze s aferom Turudić, koja je završena kako je i planirano, proceduralno naizgled više-manje korektno, na užas oporbe i njezinih noćnih straža na Trgu sv. Marka (aktivist uvijek ostaje aktivist, nema pomoći, tako će na ulici ili trgu prosvjedovati uskoro ljevica) nakon čega su se neispavani možemovci, primjerice, vratili svojim uspješnim gradskim poslima, uz jake doze kave i moleći se nepoznatim bogovima da ne bude odrona. Kadli, umjesto gomile smeća pala skela i naglo ih razbudila. Pala skela, pa što, ima Zagreb većih problema, a nitko nije ni ozlijeđen. Ali je pad skele skrenuo pozornost s prometnoga kaosa sredinom prošloga tjedna, kada je nastao kolosalan čep na uzlazu Jadranskoga mosta, termopilski klanac koji je izludio ljude zarobljene u gužvi. A moglo se ondje uputiti nešto policajaca pješaka, koji bi regulirali promet i barem malo pomogli, ili je vojska mogla postaviti pontonski most, pa i u ratu je znala kako se to može brzo uraditi. Ili se sve moglo i jednostavnije riješiti – skelom. Ne onom koja je pala u Petrinjskoj, nego skelom preko Save, koja bi prevozila automobile. Pa imali smo skelu, nije to bilo tako davno, ja sam se kao gimnazijalac iz čiste radoznalosti znao voziti skelom malo niže nizvodno, baš je bilo zabavno. A postoji još valjda, barem je prije desetak godina postojala, skela za prijevoz preko Save kod Samobora, na mjestu gdje je trebao biti desetljećima najavljivan most prema Zaprešiću, nikada izgrađen. Postojala je skela ispod Podsuseda još u srednjem vijeku, promet se lijepo odvijao, prevožena roba, konji i kola, pa kako se onda moglo bez velikih gužva, a sada ne može. U nedjelju navečer gledam Dnevnik, utješne vijesti da će se na Jadranskom mostu još mjesecima ili godinama raditi, nakon što se već godinama radi (prčka), zagrebpoziva se Zagrepčane na strpljenje. Neka traže druge pravce, preko Broda na Savi, imaju sada na raspolaganju i Pelješki most, neka ne jamraju. Ipak, u zaključku: rješenje za novu zagrebačku tragediju je pontonski most, kao onaj ratni maslenički.
Možda sam vam dosadan s tim zagrebačkim dogodovštinama, ali što mogu kada i dalje imam zaostale osjećaje prema Zagrebu iz kojega ljudi bježe kao da je kužan, posebno oni iz centra, centristi, što dalje na zapad, istok ili jug, a u Zagrebačkoj županiji vlasnici zemljišta trljaju ruke, podižu cijene. Došlo je do preokreta, iz vremena kada su svi htjeli u Zagreb, sada svi iz Zagreba. Ma pokret je to, a ne samo preokret.
„A vi ste, gazda, ti i tvoja gazdarica Višnja na vrijeme osjetili što se sprema“, hvali nas pas, koji se grozi priča o psima u gradu i kako žive. „Nije čudo da su ti gradski cucki živčani“, mudruje Tor. „Na kraju će ondje ostati samo trendseteri.“ „Kakvi trendseteri?“ čudim se, „pa nije to pasmina, budalo. Jedno su seteri, a drugo trendseteri. Seteri su dobri i ljupki, za razliku od tebe razmaženog i neodgojenog seljačine, a trendseteri oni koji se furaju na neke egzaltirane fore i žive od modne i slične sumnjive slave, kao i influenceri ili utjecajnici, što bi narod rekao kruh bez motike. U stvari ništa u životu nisu napravili. Firme im plaćaju samo da se pojave na događaju iliti eventu, pa ne plaća se čak ni milanovićima i plenkovićima. I dosta priče, vidiš da sam sav nikakav.“
I jest, ne samo ja. Prošli bi se tjedan osim državnoodvjetničkoga i virovitičkoga mogao nazvati i respiratornim. Nacija kiše, kašlje, hriplje, drma ju koktel od virusa, bakterija, korone i tko zna kakvih još sastojaka, piju se lijekovi kao da su besplatni, a kada se popiju dolaze upozorenja tih istih skupih proizvođača da ih ne bi trebalo piti jer škode. Aspirin taj i taj ima u sebi to i to, može izazvati ovo i ono. Pa ti budi pametan. Nije čudo da se narod okreće rakiji, baštini.
Ja se u izmaglici, pod temperaturom, okrećem televizoru, a što ću. Vrtim snimku razgovora američkoga novinara s Putinom. Novinar gleda u Putina ukočena lica, opčinjen kao da pred njim iz košare izlazi kobra, ne postavlja prava pitanja sugovorniku nalik slabo osunčanoj lubenici, nego ga pušta da drži propagandne monologe o ratnoj sadanjosti netanjahui blistavoj sovjetskoj povijesti glede Ukrajine i inače. Vrtim dalje, drugi rat u nedalekoj regiji, govore nam izraelski propagandisti što se događa u Gazi, oni jedno, slika drugo. Gledam kroz rečenu izmaglicu u budućnost: Putin i Netanyahu sjede zajedno u sudnici Međunarodnoga suda pravde. „E, sada ti ispadaš budala“, kaže mačak Mak, „kakav sud pravde. I tko će ih privesti? Ja sam samo godinu dana na ovom svijetu, a ti osamdeset i ništa nisi naučio. Velike su to sile, iza Putina stoji Rusija, iza Netanyahooua Amerika. Doduše, sada je i Bidenu malo prekipjelo, vidi da je Bibi grdno pretjerao i ne misli se zaustaviti. Dobro mu ide u Gazi. Strategija odlična – prvo natjera Palestince u stampedo prema jugu, gdje će kao biti sigurni, a kada razvali sjever onda krene i na jug gdje milijun ljudi čeka kada će i njih izrešetati, ako prije ne umru od gladi. Ako to nije genocid, onda ne znam što je.“ Priznajem Maku da dobro razmišlja. Pričam mu o devedesetima, o nečemu što bi bilo da je bilo, ali na sreću nije bilo, odnosno kako bi bilo da su srpski teroristi i jugoarmija stigli do Zagreba i sravnili dobar dio grada sa zemljom, a preživjele Hrvate uputili prema Samoboru i Bregani gdje će biti sigurni, rekli bi Adžić i Kadijević, a kada bi Hrvati poslušali i okupili se pod šatorima na polju, krenuli bi neprijatelji na njih tenkovima, Hrvati počeli bježati prema granici sa Slovenijom, ali za njih zatvorenom. „Strašno“, kaže Mak, „ ali to se nije dogodilo, je li, a tko je stajao iza nas?“ „Eh, sada si ti naivan, Mak, nitko nije stajao osim nas samih, svi se izmaknuli. Nitko iza nas, a pred nama je stajao Vukovar te 1991.“
Tako te životinje sa mnom razgovaraju, prave se da znaju više od mene, a ja se pravim kao da ne znam, i cijeli se svijet pravi kao da ne vidi što vidi, slijepi u Gazi. Zato svrnem razgovor na domaće prilike, koje srećom nisu ratne premda je sve više u prvom planu vojni rok, i eto vraga skok na skok. Sudeći po izjavama, samo su desno od centra pa nadalje za ovakav ili onakav vojni rok, a ljevica nije spremna biti pripremnom za obranu domovine, nije ni prije, poziva se na priziv savjesti. Savjesna ljevica. Zaokupljena je predstojećim izborima, premda ne zna kada će biti, kolika će ljevica biti i od čega sastavljena, od šest kao nekad u osam, ili od osam, ili će svaka stranka pojedinačno, a koprodukcija poslije. Vođu taj klaster nema, ako se ne računa Milanović koji već dugo predvodi oporbu iz busije Pantovčaka.
Inače, taj me je momak ugodno iznenadio baš u prošlom tjednu, i natjerao na misli o našim medijima. Što se dogodilo, a promaknulo medijskoj branši, namjerno ili ne? Gledam ja, virusima obuzet, četvrti program negdje usred dana, a što milanovićću, ne mogu čitati, ne mogu pisati, ugledam na ekranu predsjednika države, a što ću, ne isključujem ga, slušam o barabama, seljačinama i ostalim biranim izrazima u svezi s aktualijama i ponašanjem izvršne vlasti, uobičajeno. Nešto o izboru poglavice dorhovaca, ali najednom živnem: prelazi Milanović, bez pravoga prijelaza, na Pupovca. Pupovca! Ma je li moguće, na ljubimca naroda i narodnosti. Ma kao da citira Hrvatske kronike, Bože moj, a gdje su moja autorska prava? Te kaže da se lik ubacuje u Sabor s neznatnim brojem glasova, da Srbi ne glasuju za njega nego za ljevicu, da u stvari nikoga ne predstavlja, pa citira i Josipovića i onu o etnobiznismenu, sve kako Bog zapovijeda. Samo što nije spomenuo dr. Šretera, na žalost. Kako je došlo do te provale, mogu samo slutiti, valjda kada su „koalicijski partneri“ stali uz partnera u dorhovskoj aferi, a možda je i drugi razlog, za sada nepoznat. Nije ni važno. Ono što je važno jest kako su taj izljev srdžbe protiv popularnoga Pupovca popratili mediji. Prešutjeti se nije moglo, ali ništa nije nemoguće u zemlji Hrvatskoj. Gledam iste večeri središnje vijesti, kadli o rečenomu ni riječi, čekam, možda će biti u športskom dijelu, ali ne, samo o vaterpolistima u Velikoj Gorici. „Proradili telefoni, naivčino“, veli mi Mak. Točno. Sutradan, premda i nadalje bolestan, odem po novine i listam uz kavu, o Milanovićevim filipikama ni jednoga jedinog slova. Eto lijepe ilustracije kako se može zaustaviti Reuters u našoj slobodnoj domovini, u plemenitoj namjeri da se zaštiti ugroženi Pupovac, pa makar se cenzurira i predsjednika hrvatske države, kakav jest da jest. No, još postoje novinski kolumnisti koji drže do istine, pa očekujem da se jave idućih dana.
Malo radosti (ah, radost je sada proskribirana riječ) donijela je ipak dodjela Studijevih vijenaca, bolje koncipirana Dnevnik Pauline Pvečer od onih koje priređuju kazalištarci, nazvane Nagrada hrvatskoga glumišta, zaboga. No i tu je bilo praznoga hoda, posebno u zahvalama nagrađenih, jer su poneki laureati uhvatili priliku da progovore o svojim privatnim sudbinama, jedna dobitnica donekle i s razlogom – mislim na Severinu, na čijoj sam strani iz najmanje dva razloga. No, u zahvalama, ali i općenito, prava zvijezda večeri bila je malena Katja Matković, otkriće redatelja Nevena Hitreca u filmu Dnevnik Pauline P. Film je nagrađen vijencem, ali Katja nije dobila nagradu za novu glumačku pojavu, što je neoprostivo, ali tako je to. Da ne bude žalosna, redatelj i producent dali su joj kipić dodijeljen filmu, da ga odnese kući. Nastavak slijedi, drugi film o Paulini P., treba raditi brzo jer djeca rastu kao iz vode, mijenjaju se, kao što priroda nalaže. Imam iskustva s jednom serijom vama možda poznatom, kada su djeca Vrageci naglo izrastala, a ja ih u scenarijima morao pratiti, nego što ću. Kad o tome pišem, postavljam još jednom već klasično pitanje: zašto nema repriza rečene serije i tko to ondje posve iracionalno ne pušta nizanku iz podruma? Pitajte i vi.
Još nešto o Paulini. Ako malo prevrtite unatrag Hrvatske kronike, naći ćete moje prigovore žiriju filmskoga festivala u Puli prošloga ljeta, koji je taj film – preskočio kao nevažan. Pa ako ste u tom ljetnom trenutku pomislili da govorim iz nepotističkoga kuta, sada znate da nije tako.
