Nova knjiga i stare poruke s istoka
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Veljača 2024 19:05
Na koricama knjige 'Krajina 1991.-1995.' piše da obilje citata, koji su u njoj objavljeni, otkriva motive glavnih aktera "bolje nego bilo kakva politološka, sociološka ili historiografska analiza...
Hrvatska javnost, navikla na jednostranu, mitološku percepciju događaja s početka devedesetih godina, ima priliku, u skladu s drevnim načelom rimskoga prava, čuti i drugu stranu, ali ne i jednostranu mitologiju drugog predznaka." Ta uvrjedljiva tvrdnja o hrvatskoj javnosti i pomanjkanju pluralizma mišljenja i izvora znanja za 'punu istinu' o nedavnoj prošlosti u Hrvatskoj, pokazuje da bi ipak trebalo malo bolje promotriti razloge 'uvoza' takva štiva.
Knjiga 'Krajina 1991.-1995.' Koste Nikolića u nakladi Frakture i Srpskoga narodnog vijeća (SNV), objavljena pred kraj 2023., započinje prikazima zbivanja u Hrvatskoj nakon siječnja 1992. iako u naslovu piše da prati vrijeme od 1991. Takvim pristupom kronologiji ostajemo bez uvida u bitne uzročno-posljedične relacije narativne građe prema vremenu i okolnostima okupacije dijelova Hrvatske u agresiji koja je počela 1991., a završila oslobađanjem okupiranih hrvatskih područja u ljeto 1995. Naslov najavljuje jedno, a knjiga pokazuje otklon od te najave. Sastavljena je uglavnom od prijepisa različitih dokumenata. Autor prikazuje dokumente iz različitih, često suprotstavljenih strana, kako bi stvorio privid vlastite objektivnosti i distanciranosti.
Uzroci, početci, rasplet
U knjizi su ostali neosvijetljeni uzroci i početci, pa je dvojben i konačni prikaz raspleta pred međunarodnim tribunalom u Haagu. (Ne zbog činjenica, nego zbog njihove interpretacije). Ostala je potpuno neosvijetljena 'godina iz naslova', krajinakojom su dominirale dvije suprotne povijesne silnice: osvajačka i obrambena. Autor već u prvoj rečenici, nakon 'Uvodne napomene', bilježi vrijeme početka - siječanj 1992. Tada započinje njegova 'priča'. Zadnje je rečenice u svojoj knjizi uzeo iz prigovora na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima iz 2012., koje je napisao jedan od sudaca Žalbenoga vijeća. Možda bi bilo istinoljubivije knjigu završiti citiranjem pravomoćne presude međunarodnoga suda. Prigovori oslobađajućoj presudi, kao završni dio knjige, u potpunom su dosluhu s izostavljanjem okolnosti i događaja iz 1991.
Autor, zapravo, pokušava prikriti bitne povijesne činjenice: tko je, kad, kako i zašto započeo rat na europskom jugoistoku; kad je i kako uspostavljena suverena hrvatska država? Nema odgovora na pitanje: kako se u toj suverenoj državi jedan okupirani dio može tretirati kao njoj ravnopravan državo-pravni subjekt? Pokušava prikriti razloge Oluje, kao vojno-redarstvene operacije u kojoj je oslobođen veći dio hrvatskih okupiranih područja. Što znači kratica SRK? Prvi je hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman 19. ožujka 1993. pisao Boutros-Ghaliju da se u Hrvatskoj ne vodi građanski rat, nego je to oružani sukob izazvan srpskom agresijom na Hrvatsku. Htio je da se sporazum o budućem mandatu mirovnih snaga sklopi s vlastima u Zagrebu. Taj zahtjev nije prihvaćen, ali je Vijeće sigurnosti 30. ožujka 1993. u Rezoluciji 815 potvrdilo "svoju odlučnost osigurati poštovanje suvereniteta i teritorijalnoga integriteta Hrvatske." ('Krajina 1991.-1995.'str. 102).
Tko ih je primorao napasti Hrvatsku?
Nema razlike između hrvatskoga tumačenja ratnih prilika u razdoblju koje prikazuje knjiga Koste Nikolića, od onih koje je o okupaciji dijela Republike Hrvatske iznosio, primjerice, glavni tajnik UN-a Boutros-Ghali, 15. svibnja 1993. pred Vijećem sigurnosti: prvotni je mirovni plan imao privremeni karakter, nije prejudicirao političko rješenje, ali je srpskom rukovodstvu rečeno da se u praksi rješenje može zasnivati samo na prihvaćanju suvereniteta Hrvatske, a da oni zauzvrat dobiju garancije u pogledu njihovih manjinskih prava. Glavni tajnik UN-a tom prilikom tvrdi da Srbi "nikad nisu prihvatili tu ponudu, niti su pokušali prikriti svoju odlučnost u inzistiranju na neovisnosti od Hrvatske" (Isto, str.112). U mnogim se dokumentima međunarodne zajednice ponavlja da su zaštićena područja u Hrvatskoj, u kojima su bile mirovne snage UN-a, 'sastavni dio teritorija Republike Hrvatske'.
Na koricama knjige 'Krajina 1991.-1995.' napisana je tvrdnja da su u Hrvatskoj, na početku devedesetih godina prošlog stoljeća, postojala dva državna subjekta: srpska 'zasebna politička tvorevina' na okupiranom dijelu Hrvatske i 'novi poredak u samostalnoj Hrvatskoj'. Zasebna se tvorevina nazvala republikom (SRK), a 'novi poredak' u samostalnoj Hrvatskoj demokratskom Republikom Hrvatskom. U istom se tekstu tvrdi da su te 'suprotstavljene strane primorane na isključivost'. Tko je Srbe 'primorao' 1991. napasti Hrvatsku, razoriti mnoge njezine gradove i sela, ubijati i protjerivati ljude samo zbog toga što nisu Srbi? (Mnogi su akteri agresije, zbog tih djela, pred međunarodnim sudom osuđeni na visoke zatvorske kazne.)
Izjednačavanje okupacije, obrane i oslobođenja
Nikolić je birao građu za svoju knjigu tako da bi, kako mu se činilo, mogla 'svjedočiti' da Hrvati nisu oslobodili svoja okupirana područja, nego su Srbima nešto oteli. Tko bi i kako mogao osporiti da je 'suprotstavljena strana' oružanom silom okupirala dio Hrvatske? Knjiga o kojoj pišemo izjednačava hrvatsku državu s tom okupatorskom vlašću vukovarnazivajući ih 'režimima' sa sličnim težnjama! ... "Ideologija obaju režima bila je slična i težila je etnički homogenom prostoru." Hrvati su trebali 'izabrati': 'dva režima' u jednoj državi ili jedan režim u jugoslavenskoj državi? Oluja je dala konačni odgovor na te 'dvojbe'. 'Krajina 1991.-1995.' pokušava prikrivati širi povijesni obzor i okolnosti. Ne spominje 'antibirokratske revolucije' Miloševićeva režima u Srbiji, ne spominje prosvjedne mitinge i balvan revoluciju Srba u Hrvatskoj (1990.), a nema ni Memoranduma SANU iz 1986. koji je usmjerio sve te događaje.
Sve što međunarodno pravo i politika drže nespornim, sve što hrvatska znanost i politika drži nespornim, ova uvezena knjiga na srpskom jeziku, objavljena u Zagrebu 2023., prikazuje neutemeljenim i krivo postavljenim 'znanjem' i mitologiziranjem stvarnoga života. 'Istinito' je ono što iznose tekstovi koje je K. Nikolić izabrao za potkrjepu postavke o hrvatskoj 'krivnji'. Izabrao je građu koja bi 'morala' dokazati njegovo polazno stajalište. Ispuštanjem mnogih važnih dokumenata ne omogućuje čitatelju stvoriti cjelovitu sliku, oslonjenu na povijesne činjenice.
'Ugroženost' Srba pod vlašću komunista
Važno usmjerenje političkim događajima u SFRJ postavljeno je još za vrijeme komunističke vladavine: "Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas. Rješenje njihova Memorandum SANUnacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ako se rješenja ne pronađu, posljedice mogu biti višestruko štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj već i po čitavu Jugoslaviju." (Memorandum SANU, 1986.). To je objavljeno četiri godine prije usvajanja Ustava RH, koji navode kao uzrok srpskoj pobuni.
A 'balvan revolucija' (kolovoz) je prethodila usvajanju hrvatskoga Ustava 1990. (prosinac). Ponavlja se srpska postavka da su neke odredbe Ustava demokratske Hrvatske razlogom pobuni. A srpska je pobuna započela prije njegova usvajanja. Pokušaj prikazivanja samostalne hrvatske države ravnopravnim partnerom pobunjenicima sa sjedištem u Kninu, izvire iz duha Memoranduma SANU iz 1986.
Dokumenti koje je autor stavio u svoju knjigu ne prešućuju da su Hrvati i ostali Nesrbi protjerivani s okupiranih hrvatskih područja 1991., ali prešućuju da je protjeranih tada bilo više stotina tisuća. Hrvatski je sabor na zajedničkoj sjednici svih vijeća, održanoj 5. prosinca 1991. usvojio i ovaj zaključak: "3. Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da najveću pažnju posveti izbjeglicama kojih je broj dosegao više od 560 tisuća i razradi program i sve popratne mjere za njihov što brži povratak u područja iz kojih su prognani."
Hrvatski prognanici i izbjeglice
Je li autor, u knjigu koju potpisuje, stavio ijedan dokument koji pokazuje da je, na početku agresije i okupacije, hrvatska strana bila bez oružja, a srpska vrlo naoružana? Nije. Pobunjenici su raspolagali i s oružjem iz skladišta u vkkoje je stavljeno naoružanje hrvatske 'Teritorijalne obrane', oteto Hrvatima malo prije tih događaja. Pobunjenike je svojim oružjem, koje je znatnijim dijelom plaćeno hrvatskim novcem, naoružavala i JNA.
"Prvi progoni započeli su već u proljeće 1991. iz kninskoga područja. Izbijanjem otvorene agresije u ljetu 1991. uslijedili su masovni progoni iz hrvatskog Podunavlja, s Banovine, Korduna, iz Like i sjeverne Dalmacije. Vrhunac prognaničke krize bio je u studenome 1991. nakon pada Vukovara. Stanovništvo (uglavnom žene i djeca) napuštalo je sva područja u neposrednoj blizini bojišnice pa je na kraju 1991. u Hrvatskoj bilo 550.000 prognanika te još 150.000 izbjeglica u inozemstvu." (Hrv.encikl.).
U knjizi 'Krajina 1991.-1995.' pred čitateljem su dokumenti i svjedočenja koja bi trebala pokazati da je s jedne strane bila hrvatska vojska koja je u Oluji razarala, ubijala, palila i pljačka, a s druge strane vojska i 'druge strukture' s okupiranih hrvatskih područja ('RSK') koji su već prije Oluje bili pripremljeni za odlazak iz Hrvatske. Niti su pucali, niti su ubijali, niti imaju kakve veze s tisućama ubijenih i više od pola milijuna izbjeglih i protjeranih Hrvata s hrvatskih okupiranih područja.
Radije rat nego Hrvatska
Autorova je intencija prikazati rat u Hrvatskoj 1991.-1995. ratom nedužnih Srba i zločinačkih Hrvata. "Boutros-Ghali, glavni tajnik UN-a, koncem kolovoza 1995. je u izvješću Vijeću sigurnosti, govoreći o 'masovnom bijegu Srba', isticao jao krajinada je bilo teško procijeniti u kojoj je mjeri masovni egzodus Srba bio posljedica straha od hrvatskih snaga i želje da ne žive pod hrvatskom vlašću, a koliko je to bio poticaj srpskih vođa." (Krajina,1991.-1995., str. 471).
Jedna je radna grupa 25. rujna 1992. Beogradu razgovarala s G. Hadžićem (prvim čovjekom srpskih pobunjenika u to vrijeme) koji je rekao "da je spreman na razgovore o ljudskim pravima, ekonomskim pitanjima i komunikacijama, ali da nije spreman razgovarati ni o kakvom obliku autonomije za Srbe u Hrvatskoj. Rekao je da će Krajina radije ući u novi rat nego opet biti dio Hrvatske." (Krajina 1991.-1995., str. 38)
I rasporedom građe K. Nikolić je pokušavao složiti posve krivu sliku zbivanja. On ne intervenira komentarom ili analizom zbivanja, nego 'dokaznom' građom, neovisno o tomu kakva je to građa. Naoko, stvari tako stoje. Zapravo, izbor i obujam građe za argumentaciju ovisi tomu što treba 'dokazati': nešto će, primjerice, zlodjela u Varivodama i Gruborima, ponavljati dvadesetak puta, na različitim mjestima u knjizi. (Grubori. U kolovozu 1995. ubijeno šest Srba zrelije dobi i zapaljene neke kuće. Za to se zlodjelo u dva navrata sudilo, bez konačne presude. Varivode. U rujnu 1995. ubijeno devet osoba zrelije dobi. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 2012. odlučio "da se obiteljima žrtava dade pravo na naknadu štete, neovisno o tome što počinitelj zločina nije utvrđen, kazneno progonjen ili proglašen krivim". Opaske u zagradi ib).
Oružani udari na Dubrovnik
Ako mu je stalo do ravnoteže zlodjela u neratnim prilikama, mogao je bar spomenuti, recimo, Dubrovnik, koji je bio izvan ratne zone i nikad nije bio naseljen Srbima koje je 'trebalo oslobađati". (Tijekom agresije na Dubrovnik ubijena su 92 civila i 184 branitelja i, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća i višestoljetni Arboretum u Trstenom. JNA i četnici bombardirali su čak i užu gradsku jezgru, što je izazvalo reakciju svijeta, pa je napad na Dubrovnik znatno pomogao pravoj percepciji rata u Hrvatskoj. Opaske u zagradi, ib).
Ovčara i narod 'koji ne zna mrziti', a 'voli istinu'
U odgovoru Regionalnoga srpskoga vijeća za istočnu Slavoniju, predstavnicima zapovjedništva za operativne poslove Sektora Istok UN-ovih mirovnih snaga, koji su tražili odobrenje okupacijskih vlasti u vezi sa sumnjama o masovnoj grobnici na Ovčari, napisana je i ova rečenica: "Srpski narod, kao malo koji narod na svijetu, voli istinu." Srbi su ovčarazahtjev odbili 28. 2. 1993.:"Kao što pišete, informaciju o spomenutom ste primili iz Zagreba, gdje je opisana ta lokacija, možda upravo od onoga dijela hrvatskih oružanih snaga, ustaša, koje su ubijale civilno stanovništvo do pada Vukovara i pokopavali ga na toj lokaciji, u želji da svoj monstruozni zločin sad pripišu nama, bolje rečeno Srbima." (Krajina 1991.- 1995.', str. 176.).
Još su po nečemu Srbi iznimni: "Mi smo narod koji ne zna mrziti." To su riječi M. Martića pred predstavnikom Mirovnih snaga UN-a (C. Thornberryem, 14. 6. 1993.) (Isto, str. 125.).
'Ovčara' se dogodila 1991., ali osim te 'interpretacije' u knjizi 'Krajina 1991.-1995.' nema ni riječi o tomu što se doista u Vukovaru dogodilo u jesen 1991. Zbog toga što 'ne znaju mrziti' Srbi su, primjerice, rehabilitirali svoje četnike. Zbog 'ljubavi prema istini' službena je Srbija 2015. rehabilitirala D. Mihailovića i njegove sljedbenike. Europa na to nije reagirala. Prava četnika Srbi su izjednačili s pravima partizana. Sad u Srbiji postoje dva 'antifašistička pokreta': Titov i Dražin.
Uvoz s istoka
Uz to što ne znaju mrziti, a vole istinu, (što 'pokazuje' i knjiga K. Nikolića), Srbi vole i glazbu. Nešto prije knjige 'Krajina 1991.-1995.' u Zagreb su došle srpske pjevačice folk-glazbe. Mediji su danima ponavljali vijesti o rasprodanim dvoranama. Ima ljudi koji vjeruju da je iznenadni uvoz balkanske glazbe u Hrvatsku posljedicom naravnih procesa. To Prijovićbaš i nije lako razumjeti. Nije lako razumjeti što bi to, nakon desetljeća života podalje od balkanskih izvora, moglo razbuditi interes, primjerice, za onu glazbu koja se, izvan pojedinih manjinskih zajednica, u Hrvatskoj nikad nije ukorijenila? Ali velikosrpstvo, u potrazi za modusima širenja na zapad (bar do granice Virovitica - Karlovac - Karlobag), nije štedjelo napora.
Došle su pjevačice s istoka, imamo 'Krajinu 1991.-1995.', imamo Novosti SNV-a... Audiatur et altera pars? K. Nikolić iznosi da je hrvatska "javnost navikla na jednostranu, mitološku percepciju događaja s početka devedesetih..." ('Krajina 1991.-1995., korice). I tom se knjigom nudi prilika, kako piše, "čuti i drugu stranu"? Donose, dakle, lijek hrvatskoj 'mitološkoj percepciji događaja', donose 'nove' ugode hrvatskom uhu. Ipak, počelo se raspravljati više o autoru spominjane knjige nego o sadržaju knjige. Bivši novinar B. Tuđen, nedavno na 'Teleskopu', objavljuje da nije siguran je li K. Nikolić pročetnički pisac. Tomu dodaje da je i sȃm s "nedavnog sajma knjiga u Beogradu donio /sam/ nekoliko Nikolićevih knjiga... Nikolić je više istraživač, skupljač dokumenata nego pisac povijesnih sažetaka."
Usvojena presuda i neusvojeni prigovori
Knjiga, koja bi htjela prikazati vrijeme okupacije dijelova Hrvatske, kao povijest nekakve 'republike' od 1991. (1992.) završava, kako smo već spominjali, prikazom razloga zbog kojih dva sudca nisu prihvatila oslobađajuću presudu za A. Gotovinu i M. Markača (koja je usvojena većinom glasova ostalih sudaca). Sudac Žalbenoga vijeća haškoga tribunala hhagF. Pocara: "S obzirom na gore navedeno, izražavam svoje duboko neslaganje s cijelom Drugostupnom presudom, koja je u suprotnosti sa svakim osjećajem za pravdu.". (Isto, str. 612). Tom rečenicom završava 'Krajina 1991.-1995.' To je zadnji 'dokument' (svjedočenje) u knjizi.
Autor je opširno citirao dijelove obrazloženja koji ne idu u prilog oslobođenim hrvatskim generalima. Time se otvara pitanje: jesu li važniji razlozi zbog kojih su konačnom odlukom oslobođeni, ili su važnija mišljenja onih koji tvrde da nisu trebali biti oslobođeni? Lako je razumjeti razloge za iznošenje prigovora na presudu, samo što nakon toga treba razmisliti o tomu je li cijela knjiga i napisana da bi postala 'obrazloženjem' krivnje hrvatskih generala, iako ih je Sud oslobodio krivnje? Podsjetimo na srpske ciljeve zapisane još za vlasti komunista."Zbog toga je kao prvo i osnovno potrebno da se skine hipoteka povijesne krivnje sa srpskog naroda..." (Memorandum SANU, 1986.).
Detuđmanizacija i balkanizacija u Hrvatskoj
Nove pokušaje 'balkanizacije' Hrvatske na estradi ili u nakladništvu, ne treba odvajati od onoga što se događa u mnogim hrvatskim institucijama, kojima su ovladali ljudi iz Sorosovih i njima sličnih bogatih uporišta. Slika 'moderne' balkanštine mogla se čuti i vidjeti i u novogodišnjoj noći, nedavno u Zagrebu, iza leđa Zagrebačke filharmonije. Netko je, naravno, izabrao, a netko i odobrio takav program na javnome mjestu usred Zagreba. U hrvatski javni i nejavni život već se od početka 'detuđmanizacije' ubacuju sadržaji i politike koje bi pridonosile punom ostvarenju ciljeva konačne 'dekroatizacije', započete godine 2000. Bez potpore 'gospodara povijesti' od toga opet ne bi bilo ništa, a ni njihova potpora, od Versaillesa 1918. do 'otvorenih društava' danas, nije donosila priželjkivane rezultate. Bilo je samo više ratova i krvi.
'To trebamo imati na umu kada promatramo pomalo histerične i uzastopne parole političkih elita protiv nacionalizma kao negativne sile našega doba. Ustvari, žele reći kako su pozivi za više autonomije nacionalnih država prijetnja njihovoj stvari i izgradnji velikih nadnacionalnih carstava. Iz njihove reakcije vidljivo je kako oni ne vide mogućnost pomirenja ovih dviju sila. Za njih manje nije bolje, već nešto što treba uništiti. I to je sva buka i bijes vremena u kojem živimo.' (B. Ristić). I to je dio stvarnosti u kojoj se pojavljuje i 'Krajina 1991.-1995.'.
Živjeti u Hrvatskoj
"Pri oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske, oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodnopravnim subjektivitetom. Oslobađajući područja Republike Hrvatske - na Ustav RHkojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta i međunarodnopravnog subjektiviteta - oružane snage Republike Hrvatske suzbijale su oružanu pobunu i otklanjale posljedice izvanjske oružane agresije. One su na ta područja istodobno uvodile nacionalni (ustavnopravni), a time i međunarodnopravni poredak kao njegov dio, sa svim pravima, obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazili iz Ustava i zakona Republike Hrvatske i iz međunarodnopravnih akata koje je Republika Hrvatska prihvatila i ratificirala." (Ustavni sud RH, 12. 11. 2002.).
Konačni pogled najvažnijih međunarodnih institucija na hrvatske oslobodilačke operacije u bitnome se ne razlikuje od konstatacija Ustavnoga suda RH. Vrlo je zbunjujuće što povjesničar K. Nikolić, svoju argumentaciju završava glasom protivljenja presudi međunarodnoga suda u Haagu. Službeni stav Vlade Hrvatske usvojen je 26. lipnja 1998. na sjednici Zastupničkoga doma Sabora: "U pet godina rata i agresije pobunjeni Srbi nisu prihvatili niti jedan mirovni prijedlog koji je dolazio bilo s hrvatske, bilo s međunarodne strane. Nisu prihvatili čak niti plan Z-4. Napuštanjem oslobođenoga hrvatskog teritorija s poraženom okupacijskom vojskom, ponovno su potvrdili da ne prihvaćaju živjeti u slobodnoj, demokratskoj i neovisnoj državi." (Isto, str. 566).
Poraz i bježanje
Ako je piscu knjige do objektivnoga prikaza prilika o kojima piše, onda je bitna povijesna činjenica da je 2012. Sud presudio o nedužnosti hrvatskih ratnika, optuženih zbog Oluje. I ta presuda stoji iznad pojedinačnih stavova ljudi koji je ne prihvaćaju. A oslobađajuća presuda u tom sporu predstavlja sudski pravorijek međunarodne zajednice o 'oružanim sukobima u Hrvatskoj', koji autoru nije nepoznat. Nije mu nepoznato da se oslobodilačka Oluja protiv pobunjenika i okupatora dijela Hrvatske, odvijala pod posebnom pozornošću međunarodne zajednice.
"Hrvati su optuživali Srbiju za agresiju, a Srbi iz Krajine Slobodana Miloševića da ih je pokrenuo na borbu, a onda iznevjerio i prepustio na milost i nemilost Hrvatima." (Isto, str. 572). Milošević je odgovarao da su nastupile posljedice 'neodgovorne politike' odmetnutih Srba u Hrvatskoj i BiH (Isto, str. 573) ... "Više su izginuli u bježanju sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije." "Sad to treba biti razlogom da Jugoslavija jurne tamo braniti ta područja s kojih su oni pobjegli kao zečevi ..." Imali su "uvjete braniti se, a odlučili su svi pobjeći!" (Isto, str. 577).
Zajedništvo u financiranju 'Krajine 1991.-1995.'
K. Nikolić je, dakle, prikupio obilnu građu, ali je propustio staviti u ravnotežu izvore različitih pogleda na isti događaj ili okolnosti. Suzdržava se od vlastitih komentara i analiza, koji se očekuju od povjesničara, ali umjesto njega govori snvnjegov izbor građe. Knjiga pokazuje da to obilje ne koristi da bi rasvijetlio istraživane događaje u ratnom vremenu, na hrvatskom okupiranom prostoru, nego da bi ponudio prikaz suprotan "hrvatskoj mitološkoj percepciji događaja". Prema onomu što po nekoliko puta u knjizi ponavlja i prema onomu što ispušta uopće spomenuti, a po posljedicama je svakako važno, lako je dokazati da je zapravo pokušao konstruirati stvarnost za posve neznanstvene svrhe. Autor knjige, kad mu zatreba, navodi svjedočenja mnogih 'neimenovanih' i 'anonimnih' svjedoka o zlodjelima 'ustaša'.
Prerano je govoriti o recepciji knjige u Hrvatskoj. Znatnu je pozornost javnosti privuklo to što je 'Krajina 1991.-1995.', tiskana u Kragujevcu na srpskom jeziku, sufinancirana iz hrvatske državne blagajne, jer se sunakladnici (Fraktura i SNV) u znatnoj mjeri podupiru tim novcem. Novac je za tu knjigu dala i Srbija.To svakako, s obzirom na iznesene primjedbe, u javnosti izaziva nova pitanja. Srbija zna zašto je, dijelom, platila objavu toga štiva.
