O prikazu Mesićevih memoara
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 03 Ožujak 2024 15:03
Komentator jednih dnevnih novina koje izlaze u Zagrebu nedavno je u svom tekstu o Mesićevim memoarima napisao da je Tuđman "htio o svemu odlučivati", a drugi bi predsjednik "pustio institucije da rade svoj posao". Ne spominje koja je institucija, za njegova mandata, odlučila da se 2000. protupravno otvore hrvatski arhivi sa zaštićenim, državnim dokumentima.
U istom je tekstu pitanje: zašto "medijske legije pored drugog hrvatskog predsjednika i njegovih memoara uglavnom prolaze kao pored turskog groblja."Bekavac Piše da je, kad "se sve zbroji i oduzme, s Mesićem /je/ Hrvatska bila normalna zemlja..." Komentatora zanima je li "nekadašnji predsjednik (Mesić, op.a) zaboravljen ili je odbačen?" Ili je samo 'postao nevažan'?
Sva su ta pitanja stavljena u naslov jednoga teksta u Večernjem listu (3.2.2024.). Na njih nije teško odgovoriti, samo što su odgovori posve suprotni od onih koje u svom tekstu iznosi komentator (M. Galić), pokušavajući dopisati još koju, mesićevsku, stranicu njegovim memoarima. (U našem ćemo se tekstu zadržati samo na tim komentarima). A slab interes za memoare možda je, doista, posljedicom činjenice da je taj bivši političar danas i zaboravljen i odbačen i nevažan. Postoje važni razlozi za to. Mesić je, formalno, bio među prvim 'vođama' detuđmanizacije. Kreatori su bili na nekom drugom mjestu. Međutim, pitanja o 'zaboravu' ne idu samo prema čitateljstvu, nego i prema nekim državnim institucijama.
Oslobođena ili 'izolirana' Hrvatska?
Kad je F. Tuđman, nakon sloma komunističkoga totalitarizma i prvih višestranačkih izbora pobijedio, još nije bilo slobodne, suverene i međunarodno priznate hrvatske države. Tuđman je sa svojim narodom uspostavio, branio i oslobodio Hrvatsku. Učinio je sve što je trebalo da suverena hrvatska država postoji. S njim je Hrvatska postala samostalna država. Komentator Večernjega lista tu stvarnost vidi drukčijom: "Mesić je preuzeo Hrvatsku kad je bila izolirana od dobroga dijela zapadnih zemalja, a Hrvati opčinjeni Tuđmanovom veličinom, demoralizirani i zabrinuti što će biti poslije Tuđmana." Mesić je 'preuzeo' Hrvatsku dok su 'izolatori' još vjerovali da je moguć povratak u stanje koje bi njima odgovaralo, a to je bilo predtuđmanovsko vrijeme.
Hrvatska je od 1918. do 1991. bila pokorena i 'izolirana'. Najprije pod srpskom kraljevinom, a nakon toga pod komunističkim totalitarizmom. Onda je došla velikosrpska agresija i okupacija dijelova zemlje. M. Galić piše da je Hrvatska pod Tuđmanom bila 'izolirana', iako je oslobodilačka Oluja Hrvatskoj donijela oslobođenje tek nekoliko godina prije nastupa Mesićeve vlasti, a mirna je reintegracija Podunavlja završila 1998.? F. Tuđman je umro 1999. Je li, možda, oslobođenje Hrvatske bilo razlogom 'izolacije', je li slobodna Hrvatska, u projugoslavenskoj svijesti, značila 'izoliranu Hrvatsku'? Kako bi velikosrpstvo moglo biti garancijom hrvatske 'neizoliranosti'?
Sloboda, pravo i 'vlasništvo nad Hrvatskom'
Tuđmanu je, navodno, moćni 'netko' bio spreman priznati "osnivačka prava na državu, ali ne i vlasništvo nad Hrvatskom". Učini se da je baš 'moćni netko' prosvijetlio komentatorov um i otkrio mu tajne kategorije političkoga mišljenja, koje bi gospodarilo hrvatskom budućnošću. progon i nacionalno budenjeTaj je jezik trgovačkoga prava posve 'zaboravio' kategoriju slobode. A sloboda hrvatskoga naroda, koji se konačno odupro agresorskom oružju i novim svjetlom obasjao svoju budućnost, posve je nevažna u planovima 'gospodara svijeta'.
Kako bi promijenio značenje pojma 'detuđmanizacija', koji je korišten od 2000. umjesto pojma 'dekroatizacija', komentator piše: "Proces detuđmanizacije Mesić je počeo prvo na svoju štetu, odričući se vlasti ...", koju je ustavotvorac dodijelio predsjedniku Republike. Iako pokušava razlikovati vrijeme rata, okupacije i oslobađanja Hrvatske od vremena nakon 1995. komentator iznosi da ne treba uspoređivati okolnosti u ratu, kad su predsjedničke ovlasti morale biti veće, s onima u miru. Pokušava skloniti činjenicu da je Podunavlje reintegrirano u oslobođenu Hrvatsku godine 1998., a Tuđman je umro 1999. Koje je to mirnodopsko vrijeme Tuđmanovih 'većih ovlasti', 1991., 1995., 1998.? Je li, dakle, Tuđman uzurpirao kakve ovlasti, ili je predsjedničke ovlasti odredio zakonodavac?
Ratno i neratno vrijeme
Nisu ciljevi detuđmanizacije bili oni koje komentator navodi. A oni koje navodi pokušavaju prikrivati njezin smisao. Mesić nije, kako iznosi, pružao otpor promjenama i prenošenju mnogih ovlasti s Pantovčaka na Markov trg: "nije pružao otpor u uvjerenju da mala Hrvatska ne može i drugi put zaredom imati velikoga predsjednika koji u svojim rukama koncentrira previše vlasti." Tuđman nije bio velik zbog ovlasti, nego zbog onoga što je učinio za svoj narod i sa svojim narodom. haagPrvi je predsjednik 'naslijedio' komunističku Hrvatsku, a nakon promjena, nastupile su pobune, rat, ubojstva, okupacija, progoni. Hrvatska se s drugim predsjednikom nije morala suočavati s takvim prilikama i nisu mu trebale ovlasti kakve su potrebne u ratnom vremenu.
Mesić je svoj mandat počeo u skladu s politikom koju je nudio 1993/94. pokušavajući svrgnuti F. Tuđmana, a nastavio tajnim svjedočenjima u Haagu (već od 1997.). Po dolasku na Pantovčak, neovlaštenim ljudima je otvorio prostore u kojima se čuvalo zaštićeno arhivsko gradivo hrvatske države. Mesić je Tuđmanove transkripte iz ureda na Pantovčaka slao ne samo haškim istražiteljima nego i 'podobnim' novinarima. Desetak godina kasnije njegova su svjedočenja "službena politika i državni mediji ocijenili kao političku optužbu vlastite države bez presedana… Udaranjem ponajprije po predsjedniku Tuđmanu, a onda i drugim negdašnjim suradnicima, Mesić iznosi prljavo rublje, ali i mnoge netočne podatke". (D. Ivanković, Večernji list, 25.1. 2006.).
Distribuiranje zaštićene građe, kako bi bila dostupna i neovlaštenim osobama, do danas nije sankcionirano. S Pantovčaka je prema Haagu, na početku mandata drugoga predsjednika, upućeno više od 600 dokumenata. Opravdano je pitanje: jesmo li mi, možda, država u kojoj se 'zaštita tajne dokumentacije', drukčije definira, nego u ostalom svijetu? Nisu to bili Tuđmanovi 'tajni dokumenti', kako iznosi memoarist i njegovoj politici skloni ljudi, nego zaštićeno arhivsko gradivo hrvatske države, koje se mora čuvati i učiniti 'javnosti nedostupnim', u određenom vremenskom razdoblju, kao i u svim drugim civiliziranim državama.
Prisega o čuvanju i zaštiti interesa RH
V. Šeks je javno tvrdio da je dr. M. Tuđman u svojoj knjizi "Vrijeme krivokletnika", objavljenoj 2006., nepobitno dokazao kako je Mesić lagao na Haškom sudu. Zašto Državno odvjetništvo nije reagiralo? Nisu to bila tajna svjedočenja o Tuđmanovim šetnjama, nego dokumenti o djelovanju hrvatskih državnih institucija. Informacije o njima 'svjedok' nije doznao kao privatna osoba, nego kao državni dužnosnik, koji je prisegao da će čuvati i braniti interese RH. Vrijeme krivokletnikaUz to, do danas nemamo ni odgovora na pitanje o sudbini vrijednosnih papira koje su Hrvati iz Australije 1992. slali kao pomoć napadnutoj Hrvatskoj. Nisu ih slali po slučajnom putniku, nego po državnom dužnosniku.
'Razmatranja' o svjedočenjima i spomenutim aktivnostima ne će prikriti ni stotine, ni tisuće stranica Mesićevih memoara, koje bi, kao magla ili hrpe lišća trebale pasti na ondašnje staze jednoga čovjeka dvojbena morala, prevrtljivca u politici i političara koji je 2000. promovirao 'detuđmanizaciju' Hrvatske. A 'detuđmanizacija' je trebala u Hrvatsku vratiti Oznin i Udbin duh i praksu prokomunistički i projugoslavenski usmjerenih političkih aktivista. Znatnu su im potporu davali i daju moćne sile 'nadnacionalnih' politika.
'Pobuna' (Mesić / Manolić), protiv prvoga hrvatskog predsjednika F. Tuđmana, započela je 1993/94. kad je postalo očito da Predsjednik ne će odustati od oslobađanja hrvatskih okupiranih krajeva. Pripremao je Oluju. Danas, 'duboka država' i 'duboki novčanici' mogu platiti tiskanje ne samo tisuće stranica memoara, koje nitko ne će čitati, nego i podizanje 'spomenika' ljudima koji su pokušavali stati na put hrvatskoj državnoj emancipaciji. Osnovni im je cilj prikrivanje izvornih motiva i nakana Tuđmanovih protivnika. Mesić je odmah po izboru na dužnost predsjednika RH, iz Hrvatske vojske otpustio najviđenije ratne zapovjednike. Spomenute činjenice uopće ne postoje u obzoru komentatora Mesićevih memoara. Vratimo se, opet, korak natrag.
'Konstruiranje države" i detuđmanizacija
Koji je cilj 'detuđmanizacije' u odnosu na Tuđmanova postignuća? Vratiti Hrvatsku natrag, u 1990., jer tada počinje 'tuđmanizacija'? Nakon sloma komunističkoga totalitarizma narod je 1990. izabrao F. Tuđmana u vrh vlasti u Hrvatskoj. Hrvatska je tada bila federalnom jedinicom jugoslavenske komunističke države. Već te je godine u ljeto počela 'balvan revolucija' kako se tada nazivala pobuna Srba u Hrvatskoj. Tuđman je započeo svoje političko djelovanje prije ustroja hrvatske demokratske države. Tudjman2Nije imao ni vojske, ni naoružanja za rat koji su najavljivale srpske pobune u Hrvatskoj. Hrvatski je narod na referendumu 1991. odlučio graditi samostalnu hrvatsku državu izvan SFRJ-a.
Svi oni koji su bili i protiv F. Tuđmana i protiv uspostave, obrane i oslobađanja Hrvatske, slavili su 2000. godine početak novoga razdoblja, nove vlasti i novih usmjerenja. Drugi je hrvatski predsjednik nekoliko godina bio Tuđmanovim suradnikom iz kruga Manolićevih pouzdanika (koji su trebali 'okružiti' Tuđmana). Tuđman nije skrivao svoje partizanstvo u Drugom svjetskom ratu, a Manolić je prešućivao da se kao Oznin čovjek nakon rata (1946.) školovao na NKVD-ovu učilištu u Moskvi. (NKVD, kratica za Staljinovu tajnu policiju, Titov uzor prema kome je stvorena OZN-a, odjeljenje za zaštitu naroda, koja je kasnije jednim dijelom postala UDB-a, Upravu državne sigurnosti a drugim KOS, Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije.) Tuđman se znao nositi s enkavedeovcima u svojoj blizini. Znao je što s njima dobiva, a što gubi.
Komentator Galić piše da je Tuđman "po ozbiljnim demokratskim mjerilima bio apsolutist, nije bio diktator". Tuđmanu su po 'ozbiljnim demokratskim mjerilima' javno presuđivali ljudi vrlo upućeni u demokratske standarde, prakse i regulativu, Manolić, Mesić i njihovi sljedbenici, uglavnom Oznin i Udbin kadar. Čovjek, koga je narod izabirao svojim predsjednikom na svim izborima od 1990. do 1999., bio je, kako komentator piše, 'smrtno ozbiljan, strog i krut'. Njegov 'oponent' Mesić "ne vjeruje previše u velike ideje kod malih naroda".
Tko je kome došao, tko je kome otišao
Uspoređuje i Tuđmanov pogreb s Mesićevom prisegom: na pogrebu je bio čovjek nisko rangiran na 'ljestvici demokratičnosti', Mesiću je došao čovjek koji je "vjerovao da samo neke varijante antikomunizma mogu biti gore od komunizma." Mesić je, navodno, iznosio kritičke opservacije na račun američke politike. "Zbog toga je kod Jacquesa Chiraca... stekao doživotno i bezuvjetno prijateljstvo". U tom kontekstu komentator piše i o nekom odvajanju "od europskih sila koje su gravitirale Srbiji". Mesić je navodno 'bio magnet koji je privlačio Chiraca' samo što nije posve razumljivo, je li njihovo zajedništvo bilo na crti prosrpske, ili neke drukčije hrvatske politike.
Komentator piše da S. Mesić "prisvaja zasluge za državu", a istodobno "ih poriče Tuđmanu".
Tuđmana i Mesića je "nemoguće izjednačiti, a mora im se priznati da je svaki imao svoje desetljeće: Tuđman je konstruirao državu po svojim mjerama, a Mesić je kruti sistem personalnoga apsolutizma poslao u povijest, s Tuđmanom." 29 Franjo Tudjman MirogojOstavimo postrani bezvezne kvalifikacije o 'personalnom apsolutizmu' i 'konstruiranju' države. Iz citirane bi tvrdnje trebalo zaključiti da su i Tuđman i Mesić započeli svoje mandate u konstituiranim državama. Ali to je mizerna obmana. Tuđman je 1990. pobijedio na izborima u 'Socijalističkoj Republici Hrvatskoj', koja je 1991. napadnuta u srpskoj pobuni i agresiji JNA i Srbije.
Netko je, valjda, morao voditi obranu Hrvatske i boriti se za njezino međunarodno priznanje. Taj netko bio je F. Tuđman koji je vodio i dobio oba boja. Vodio je Hrvate i u oslobađanju okupiranih dijelova države 1995. Komentator to razdoblje od 1990. do 1999., obranu i oslobađanje hrvatske države, naziva Tuđmanovim 'konstruiranjem države po svojim mjerama'. Na te je 'mjere' utjecala agresija, razoreni gradovi i sela, progoni Hrvata i drugih Nesrba s okupiranih područja, smrti hrvatskih branitelja, ostavština jugoslavenskoga komunizma, neprijateljsko okruženje u većem dijelu međunarodne zajednice, pritajeni agenti sa svih strana, pritajeni Udbini i KOS-ovi ljudi ...
F. Tuđman je uspio dobiti bitne bitke za slobodnu Hrvatsku, a obračun s preživjelom ostavštinom komunističkoga totalitarizma čekao je postratno vrijeme. Taj obračun, međutim, nije trebalo očekivati od ljudi koji su s Mesićem došli na vlast. Mnoge od njih bi 'osvjetljavanje' nekih tamnih kutaka komunističke prošlosti moglo ozbiljno uzdrmati. Nove vlasti nisu mogle, ni znale, natrag, u predolujno vrijeme, pa su odlučile započeti s 'detuđmanizacijom'.
Mediji, logistika, agenture, Jasenovac
"Čudno je da je (S. Mesić, op.a) dvaput superiorno biran za predsjednika države. Nije narod kriv, narod je vjerovao onome što pišu novine i objavljuju mediji. Bio sam mu protukandidat 2000. i 2005. godine, odmah sam osjetio snagu onih koji su željeli da on bude predsjednik - i financijsku i logističku i obavještajnu. Nema spora da su to snage koje su s njim vodile razgovore osamdesetih godina!" (S. Letica). 'Snage koje su s njim vodile razgovore osamdesetih' ponovno su 'iz dubine' države usmjeravale procese u hrvatskom političkom životu. I Mesić je imao novih obveza. Neki su ljudi pitali je li njegov pravi lik onaj koji od 1993. nastupa protiv prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, ili onaj koji je u Novskoj 1992. tumačio okupljenima što je bilo s ustašama i Jasenovcem.
(S. Mesić: "Nemojte se zavaravati, Jasenovac je radio poslije rata još dvije godine." Tomu dodaje da će tražiti da se iskopaju "nove rake" u kojima su, navodno, domobrani. Govori kako bi bilo glupo reći "da nije bilo smrti" u logoru Jasenovac. "Puno je 25 tisuća, ali nisu to samo Srbi". Objašnjava kako je "institucija logora" u to vrijeme bilo u cijeloj Europi. "Institucija je to koja je izolirala ljude koji su mogli aktualnom režimu smetati. I zato su izolirani.")
'Podjela BiH' u interpretaciji S. Mesića
U temelju Mesićeva protivljenja Tuđmanu je, navodno, hrvatska politika prema BiH i tajni 'dogovori o Bosni' između Tuđmana i Miloševića iz 1991. Tvrdi da je od početka znao za te 'dogovore', ali se na javno protivljenje Tuđmanu odlučio tek nakon dvije godine (1993.).(?). Ozbiljno okrivljavanje 'bosanskih Hrvata' započelo je Mesićevim tajnim svjedočenjem u Haagu 1998. To je bila nova razina Mesićeve protutuđmanovske 'misije'. Stjepan Mesic2"Percepcija prema kojoj se Hrvatsku smatra odgovornom za sukob s Muslimanima, a Tuđmana i Šuška kao vodeće ljude udruženog zločinačkog pothvata nije došla iz muslimanskih krugova pa čak niti iz međunarodnih – nego iz hrvatskih. (V. Š. Ožbolt).
Ne ćemo se zadržavati na ratnoj temi, iako je vrlo važna, zbog 'okrivljavanja' Tuđmana za 'podjelu BiH'. Hrvatskoj su javnosti dostupni i prikazi inozemnih istraživača. (Srpska političarka B. Plavšić je na 17. sjednici Skupštine Republike Srpske, održane od 24. do 26. srpnja 1992., izjavila da su Srbi osvojili 70% teritorija BiH. Taj se postotak kasnije još i povećao. Muslimani/Bošnjaci su se pred Srbima povlačili. Mnogi su se zaustavili u središnjoj Bosni, u dijelovima koje su nastanjivali uglavnom Hrvati.).
Sad su Hrvati bili okruženi višestruko brojnijim muslimansko/bošnjačkim vojnim postrojbama. A u Vitezu je bila i tvornica oružja koju su htjeli osvojiti. Alija je uz to zamislio i prodor uz Neretvu do mora, kroz područja na kojima su živjeli Hrvati. (C. R. Shrader, Muslimansko hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni - vojna povijest 1992-1994). Ipak su za sukobe, koji su tamo izbili, optuživali Hrvate, koji su bili u potpunom okruženju. C. R. Shrader navodi da jedna zarobljena karta ABiH s nazivom 'Obostrani raspored snaga u zoni 3. korpusa, kraj prosinca 1992., siječanj 1993. /KC D189/ jasno pokazuje položaje 325., 333., i 309., brdsko-planinske brigade i dijelova 7. muslimanske motorizirane brigade i pokazuje da su usmjerene prema HVO-u, a ne prema Armiji bosanskih Srba'.
'Udruženi zločinački pothvat'
Mesić je u svojim brojnim istupima branio tezu Haškog tužiteljstva da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko, zajedno sa šestoricom bivših dužnosnika Herceg-Bosne, provodili udruženi zločinački pothvat u odnosu na BiH. Prvostupanjska haška presuda u ovom slučaju, u svibnju 2013., u velikom se dijelu temeljila na Mesićevim tvrdnjama koje on nastavlja zastupati.
F. Tuđman nije dijelio BiH, ali se nije htio odreći Hrvata u toj državi, kojima je prijetilo obespravljivanje. "Nije Tuđman, dakle, nametnuo tezu o podjeli Bosne, nego je smatrao da Hrvatska treba misliti o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, ako se razmaše srpska agresija i ako Milošević odluči uzeti jedan dio te zemlje." (J. Manolić, u knjizi I. Đikić, Domovinski obrat, Zagreb, 2004. str. 68).
U javnosti se pretresalo i pitanje o naoružavanju Armije BiH iz Slovenije, dok je Hrvatska (1993.) brinula o 366.970 izbjeglica iz BiH i pružala im potpunu zdravstvenu zaštitu. "Prema izvješću Ureda za izbjeglice i prognanike, 70 posto izbjeglica iz BiH bili su Muslimani, što znači da su troškovi Republike Hrvatske za muslimanske izbjeglice iz BiH bili oko dva milijuna dolara dnevno. Hrvatska je izdvajala za pomoć Muslimanima četiri puta više nego što je “trošila” na sve strukture u Herceg-Bosni, financirajući zajedničku obranu protiv srpskog agresora."
U Hrvatskoj su od početka rata djelovali logistički centri za potrebe oružanih snaga BiH. U njima su obučavane postrojbe Armije BiH, dostavljao im se sanitetski materijal, hrana, pogonsko gorivo, električna energiju itd. Kroz cijeli rat, pa i za vrijeme muslimansko-hrvatskoga sukoba, gotovo sva logistika i oružje za Armiju BiH išli su kroz Hrvatsku. Cijelo vrijeme rata, pa i u vrijeme sukoba HVO-a i ABiH, u hrvatskim je bolnicama liječeno više od 10 tisuća vojnika i civila iz BiH - pretežito Muslimana. (Ž. Ivković, Večernji list, 2017.).
I u toj se priči, koja je započela tvrdnjom S. Mesića da su 'Tuđman i Milošević tajno dijelili BiH', na kraju pojavljuje ime autora memoara. Neki su ljudi javno iznosili da je posrednik između Milana Kučana i Alije Izetbegovića u trgovini oružjem za Armiju BiH bio upravo S. Mesić. Sve se to dovodilo u vezu i s Mesićevom 'posudbom' novca za stan od slovenskoga poduzetnika Bože Dimnika.
Tko je 'dijelio' a tko osvajao BiH?
Glavni 'svjedok dogovora' (S. Mesić) o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu 1991. uopće nije bio, niti postoji ikakav zapis o razgovorima između Tuđmana i Miloševića u tom Titovu lovištu. Niti je to bio tajni sastanak. Vijest o njegovu održavanju objavljena je odmah po završetku razgovora. bih001Ali Mesićev prijatelj A. Izetbegović je već prije Karađorđeva 'znao' da će Milošević Tuđmanu ponuditi podjelu BiH. Ako su se Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, zašto je onda Miloševićeva vojska okupirala skoro trećinu Hrvatske i 70% BiH? 'Dogovorom o podjeli' Hrvatska bi ostala bez 30 posto svoga teritorija, kako bi u BiH dobila 20 posto zemlje na kojoj žive Hrvati. Ne izgleda baš razborito. Sažeto rečeno, spor je mogao biti oko toga hoće li BiH biti unitarna država, kako su htjeli Muslimani/Bošnjaci, ili će biti sastavljena od tri entiteta. S. Mesić je bio na Alijinoj strani. A taj prijepor je i danas otvoren, posebno politikom Republike Srpske.
Mnogi politički 'Jugoslaveni' u Hrvatskoj, nakon sloma SFRJ, kamuflirali su se, pritajili i glasno odobravali Tuđmanovu politiku sve do godine 2000. kad je započela 'detuđmanizacija', dekroatizacije i rejugoslavizacija. Onda su se 'probudili'. Mesić je nekoliko godina bio uz Tuđmana, piše M. Galić, dok nije "shvatio da on samo vesla u čamcu kojim je Tuđman kormilario u krivom pravcu." Koji je to krivi pravac bio? Tuđman je izabran 1990., Hrvatska je napadnuta 1991. Kad znamo da mu je hrvatska sloboda bila najveća svetinja, kud je Tuđman mogao okrenuti svoj 'čamac'? Bilo je to vrijeme okupacije i razaranja Hrvatske, a on je bio predsjednikom napadnute države.
'Tuđmanov čamac'?
Morao je stvoriti vojsku, naoružati je i osposobiti za oslobodilački rat. Kad su to shvatili, ljudi kojima je zadaća bila od samoga početka 'okružiti' Tuđmana, kad su shvatili (1993/94) da je Tuđman blizu ostvarenja svoga cilja - osloboditi Hrvatsku, počela je pobuna na čelu s Manolićem i Mesićem. Tuđman je doista kormilario u pravcu koji se njima nije sviđao. Pobuna nije uspjela. Hrvatska je Oluja 1995. oslobodila okupirana područja, a Podunavlje je mirno reintegrirano. 'Osveta' Tuđmanu za sve to počela je nakon 2000. Mesić je došao na vlast. (Komentator je napisao: "Manevar da se vrati za kormilo u prvome je pokušaju propao, a uspio u drugom pokušaju, kad se Mesić dignuo doslovno s političkoga dna.") Moglo bi biti da komentator nije u pravu. Ekipa 'pobunjenika' dokopala se vlasti, ali nema znakova da se digla 's političkoga dna'.
M. Galić spominje i privatizaciju, "koju je Tuđman neoprezno dopuštao u vrijeme rata". Piše i o navodnom autokratskom modelu vlasti ("nedemokratska i apsolutistička vladavina nad narodom"). Posebna tema bila je Tuđmanova nacionalistička politika. "Mesić nije uspio srušiti Tuđmana u Saboru". Sabor je RH, dakle, postojao, i odlučivao o optužbama pobunjenika. 'Autokratski' vladar valjda ne bi svoje bitne odluke stavljao pred zastupnike koje je narod izabrao na demokratskim izborima. A narod je na svim izborima i Tuđmana birao svojim predsjednikom.
'Demokratski prevrat'
U osvrtu na memoare Galić piše da Mesić 'nije pružao otpor' ovlastima, drukčijim od Tuđmanovih. Drukčije ovlasti.(?). Kad je Mesić postao predsjednikom? Godine 2000. Je li to vrijeme rata, ili mira? Oluja je bila 1995, a mirna reintegracija završila 1998. Tuđman je bio predsjednikom u ratnim okolnostima, a Mesić u mirnodopskim. Kakav je otpor 'drukčijim ovlastima' Mesić trebao 'pružati'? Opet, mizerni pokušaji uspoređivanja neusporedivoga. Ne zaslužuje niti malo respekta tvrdnja da je Tuđman bio 'velik' zbog previše vlasti u rukama, a ne zbog njegovih djela u uspostavi, obrani, oslobađanju i međunarodnom priznanju Hrvatske? Znači, da je drugi predsjednik pružio otpor promjenama, Hrvatska je mogla opet imati 'velikoga predsjednika'? Ne, ne, opet bi bilo onako kako je bilo i kako je danas. Mali su mali, a veliki veliki.
Komentator je napisao kako je 3. siječnja 2000. bio dan 'demokratskog prevrata'. Prema njegovu mišljenju, nije pobjeda nekomunističke stranke na prvim višestranačkim izborima 1990. bio 'demokratski prevrat', nego je prevrat kad 'plimni val' 's političkoga dna' izbaci Mesića na sam vrh države. "Mesić je davao jamstvo da poslije Tuđmana neće doći Tuđman." Za tu tvrdnju nisu trebala jamstva. Sve riječi među navodnicima, u ovom pasusu, su komentatorove. Budućnost je pokazala tko je tražio 'jamstva' i kako su ona izgledala. Detuđmanizacija je samo drugo ime za dekroatizaciju u korist 'one prošlosti' i neke druge 'moći'.
