O pozivanju na novi svjetski rat od strane nezrelih političara koji danas, na žalost, vode Europsku uniju
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 07 Ožujak 2024 18:16
:max_bytes(150000):strip_icc()/GettyImages-495835759-5b2021ddba61770037f4f291.jpg)
Za Rusiju, koja očigledno nije vjerovala Zapadu pridruživanje Ukrajine NATO u nije dolazilo o obzir kao opcija niti rješenje, dok se je o pridruživanju EU moglo razgovarati, a Ruski zahtjevi su išli k tome da Ukrajina bude zona bez oružja. Međutim kako vrag ne spava, apetiti zapada kreiraju se u Washingtonu i Bruxellesu ili negdje u dubokim podzemnim bunkerima na nepoznatim lokacijama.
Europa je u XX. stoljeću imala dva velika i pogubna rata, a čije posljedice baštinimo i danas. Prvi svjetski rat je započeo Agadirskom krizom 1911., a ne kako mnogi misle atentatom na Ferdinanda u Sarajevu. Svejedno, trebamo razlučiti uzroke rata od posljedica, jer Prvi svjetski rat započinje nakon atentata u Sarajevu na austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda 1914., a odluka o ratu je donesena 1912. u Njemačkoj gdje je tinjala stalna vatra radi podjele afričkog kontinenta kao interesnih i kolonijalnih zona pojedinih država.
Drugi svjetski rat ima slične korijene od onog prvog, a koje se vuku još od podjele svijeta na kolonije u čijim prvim redovima su prednjačile Velika Britanija, Nizozemska, Španjolska, Portugal kao države koje su imale neisrpne izvore sirovina i jeftine radne snage. Naravno da je velika gospodarska kriza 1933. godine učinila svoje da u Njemačkoj nacionalsocijalisti s Adolfom Hitlerom na čelu dođu na vlast, nakon čega je uslijedilo ubrzano vojno pripremanje Njemačke za rat koji će na europskom kontinentu ostaviti dubok trag. Nakon sloma nacionalsocijalizma i poraza sila Osovine, političke težnje vođa pojedinih zemalja idu k pronalaženju puta trajnog mira. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata, Europa se oporavlja, a politička jamstva kojima bi se izbjegao svaki rat na europskom kontinentu postaju briga svih tadašnjih političara,a koji su, a vidno je, bili umom iznad današnje garde trbuhozboraca vezanih za Europski parlament.
Od zajednice do unije
Stvaranje preteče Europske unije, nazvane tada Europska zajednica za ugljen i čelik (Belgija, Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska), imala je dva cilja, prvi da se kroz proizvodnju ugljena (koksa) i proizvodnju čelika kontrolira eventualno moguća proizvodnja oružja koje bi moglo biti uporabljeno u nekim novim sukobima u Europi, a u drugom smislu proizvodnja važnih sirovina u konkurenciji prema Americi. Osobito se u tom periodu, 1950., ističu Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova.
Od povijesnih ideja Francuza Roberta Schumana proteklo je više od 74 godine mira i prosperiteta u Europi iako ne bez trzavica i borbe među polovima istoka i zapada.
Nakon rušenja Berlinskog zida i urušavanja Istočnog bloka vjerovalo se da je budućnost Europe zajamčena. Rusija je povukla vojne snage iz Istočne Njemačke, dolazi do ujedinjenja do tada dviju Njemački, nekadašnje članice Varšavskog ugovora ubrzano, poput munje, ulaze u Europsku uniju i NATO.
Naravno da taj ulazak nije bio slučajan već potaknut brzim pripojenjem Poljske, Češke, Slovačke, Rumunjske i Bugarske Zapadu.
Nije moguće skriti čemu su težile zapadne države kad su podržale i poticale integracije pojedinih država u jedinstven savez. Nestankom kolonijalnog carstva, potrošenim rudnim nalazištima koja su bila na zapadu i u kolonijama, razvojem tržišta, zapad je vidio šansu da kroz integracije dođe do proširenja tržišta, ali i do resursa kojih nije imao dovoljno. Nemojmo zanemariti da od tog „novog kolonijalizma“ su svi imali koristi. Ključni razlog je ipak o udaljavanju tih država od Rusije i straha od ponavljanja povijesti.
Rusija se zalagala za Ukrajinu bez oružja
Ništa nije beskrajno idealno kao što nije i beskrajno tamno jer se društvo razvija „s mjerom“, a takvi su i odnosi. Ukrajina je u protekle dvije godine najspominjanija imenica gotovo u svim javnim glasilima, država čija je veličina iznad drugih europskih država, 603.700 km2. Kad spominjemo “idealno”, za zapad bi bilo idealno da je Ukrajina potpisala s EU-om Sporazum o pridruživanju, a s NATO-om Sporazum o pristupanju.
Za Rusiju, koja očigledno nije vjerovala Zapadu pridruživanje Ukrajine NATO u nije dolazilo o obzir kao opcija niti rješenje, dok se je o pridruživanju EU moglo razgovarati, a Ruski zahtjevi su išli k tome da Ukrajina bude zona bez oružja. Međutim kako vrag ne spava, apetiti zapada kreiraju se u Washingtonu i Bruxellesu ili negdje u dubokim podzemnim bunkerima na nepoznatim lokacijama.
Nakon događaja na Majdanu 2014. i svrgavanju Viktora Janukoviča s mjesta predsjednika Ukrajine zazvonilo je zvono na uzbunu u Kremlju. Slike s velikih okupljanja u Ukrajini tih dana su obišle svijet, rat je počeo i to u glavnom ukrajinskom gradu Kyivu. Građani na ulicama, barikade, puščani hici i prostrjelna tijela nisu bili slučajnost već dobro organizirana “urota za promjene” pod okriljem zapadnih tajnih službi. Dolaskom Volodimira Zelenskoga na čelo Ukrajine te mnogobrojnih izjava o ukrajinskom pridruživanju NATO-u, započeo je veliki rat kojeg je pokrenuo Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije.
Budućnost će pokazati za 10 ili 20 godina što se je stvarno događalo i tko je bio “avet rata”, no nedvosmisleno je da Zapadu ne odgovara velika Rusija. Težnje Zapada su tu očigledne, svrgavanje “cara Putina”, purpurizacija Rusije tamo gdje je to moguće na manje samostalne države, a napose primoravanje Rusije na ustupke prema Japanu (Kurilski otoci) i pitanje Arktika. Rusija kakvu danas gledamo je ogroman prostor gotovo neiscrpnih rudnih nalazišta, nafte i plina kojeg se Europa odriče. Prisjetimo se da je posve jasan novi neokolonijalizam kakvog smo se nagledali u dvadesetom stoljeću, a proistekao iz obrasca zapada. Drugi i ne manje važan razlog je snaga države koja je sve donedavna jačala u svim sferama zahvaljujući nafti, plinu i rijetkim sirovinama. Treći razlog je što se je Rusija suprotstavila Zapadu u širenju “Arapskog proljeća” u Siriji.
Macronov probni balon
Permanentnim širenjem NATO-a sa zadaćom, stvaranja unipolarnog svijeta u kojem dominira Amerika i s druge strane Rusija koja je pokazala tedencije izlaska sa svog matičnog prostora, tinjajući sukob je postao konstanta, a u budućnosti mogućeg izazivanja Trećega svjetskog rata.
Nedavni skup lidera EU-a u Parizu, a okupljenih radi dogovora o pomoći Ukrajini, 26. 2. 2024. bio je osobit po tomu što je francuski predsjednik Emmanuel Macron javno progovorio o mogućem slanju vojnih snaga u Ukrajinu, čija zadaća bi bila okončanje rata. Prvenstveno je, da se iza ovih neodgovornih riječi skriva psihološki pritisak više na građane pojedinih država koje su članice EU-a, a manje je kao poruka upućena Moskvi.
Iz svakodnevnih kuloara može se čuti da ove riječi izgovorene nisu te koje doprinose miru već raspiruju rat s neizvjesnim trajanjem i završetkom. I laicima je jasno da pokrete naoružanih trupa prati odgovor druge strane čija je zadaća da to spriječi. Iz dosadašnjih zbivanja na tlu Ukrajine poznato je da su specijalisti pojedinih država već prisutni u ovoj fazi rata, a sad bi trebalo gotovo intervenirati da se rat zaustavi. Zanimljivo, kao ovi koji se danas pozivaju na pomoć Ukrajini nisu ti izazivači rata.
Ruski predsjednik Vladimir Putin zna što bi slanje oružanih formacija značilo za Rusiju, pa kad bi združene NATO snage i uspjele potisnuti Ruse preko granice te vojne formacije Zapada morale b ući na teritorij Rusije ili intenzivnim napadima gađati pojedine ciljeve u dubini ruskog teritorija. Ta moguća odluka koja se ne može isključiti, značilo bi uporabu taktičkog nuklearnog oružja na bojišnici i ne samo na tom prostoru. Rusija bi pokrenula uništavanje vojnih baza i aerodrome na zapadu, a to bi bila već ozbiljna faza Trećega svjetskog rata s neizvjesnim ishodom. Utoliko Macronova izjava ima prvenstveno za cilj zaplašiti i uznemiriti građane Europske unije, uspio je u tomu, komu i treba li zaista nekomu slanje čijih i kojih vojnih snaga u Ukrajinu? Možda Francuzima i njihovim partnerima bi to i odgovaralo. Danas, obzirom na karakteristike vojnih sredstava izgubila se je linija fronte, početnih linija i pozadine, sve može biti zahvaćeno razaranjem i pogibelji kojoj neki europski čelnici teže.
Pregovori i pregovori
Bruxelleški skup uz ovakve izjave je neozbiljan, a vidno je da Europa nema lidera, a sve manje pameti. Rat je moguće zaustaviti tripartitnim pregovorima Rusija, EU i Amerika i sigurnosnim jamstvima, za početak ne skorašnjem ulasku Ukrajine u EU, a o ulasku te velike europske države u NATO, gotovo nikada.
Bliže je vjerovati kako će rat u Ukrajini trajati, a u tom nepromišljenom sukobu i u budućnosti će nestajati ljudski životi. Pa komu nije više jasno da su pregovori odavna trebali početi jer se prikrivanjem informacija i neviđenom propagandom kakva nije zabilježena od doba Hitlera ne može zaustaviti prolijevanje krvi.
Prije koji dan analitičar Pavle Kalinić je izjavio da ga ova situacija podsjeća na raspad Jugoslavije misleći na događaje u EU-u. Nedosljednost vođa i nesposobnost od Europe ne čine slobodnu zajednicu naroda, a trenutni političari nemaju sposobnost upravljanja sudbinama milijuna. Zalud slobodan protok ljudi i usluga, zalud Schengenski prostor otvoren ilegalnim migracijama, kad nedostaje zrno pameti. Stoga 74 godine od doba Roberta Schumana je puno i malo, ali takvog vizionara u Europi trenutno nema.
Boris Šimundić/hrvatski-fokus.hr
