Tko je dopustio jugodernek u kazalištu Marina Držića i zvao te likove za goste?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 12 Ožujak 2024 18:02
Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Boris Buden, Nebojša Zelić, Zoran Predin, Dragan Bjelogrlić, Zoran Kesić, Feđa Štukan, Dragan Bursać, Sinan Gudžević i Tarik Haverić. Da navedemo samo neke. U čemu je problem s tim imenima? Svaki Hrvat koji ima imalo nacionalne svijesti zna u čemu. Ne treba obrazlagati.
To su imena panelista na ovogodišnjem festivalu Rebedu, koji će se održati u Dubrovniku u povodu Međunarodnog dana žena. Organizator je ljevičarski aktivist Pero Mrnarević. On i sudionici na društvenim se mrežama pozdravljaju sa “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ovogodišnje izdanje festivala nosi naziv “Kupi mi, mama, jedan mali rat!” Teme tribina? Standardna lijevojugoslavenska lamentiranja: “U raljama nacionalizma”, “Strani plaćenik, a domaći izdajnik”, “Na strani potlačenih”.
Dakle, festival na čijem je plakatu istaknut naslov kabarea koji će se održati tijekom festivala “Kupi mi, mama, jedan mali rat” (vjerojatno onaj Domovinski) i koji obiluje “intelektualcima” i “umjetnicima” iz “regiona”, kako zovu rahmetli Jugoslaviju, održava se u gradu koji je od tog “regiona” pretrpio strahovita razaranja. Sve pod firmom “borbe protiv nacionalizma”, hrvatskog, naravno. Telegram tu ekipu skupljenu s dna jugonostalgičarske kace naziva “superliga lijeve misli i autora s područja bivše Jugoslavije”. Superljiga bi bilo primjerenije.
Ali ne, ispalo je da nije to problem. Problem je što na tribinama nema žena iako se festival održava na Dan žena. I zbog toga su feministice digle veliku frku. Oglasile su se Rada Borić, Sanja Sarnavka, Maja Sever, Ivana Dragičević, Sanja Modrić, Snježana Pavić i druge prvosvećenice i mučenice feminizma. Aktivistice, kako ih danas zovemo.
Jugodernek
Imaju poantu. Licemjerno je u povodu dana žena održati tribinu pod nazivom “Međunarodni dan žena” pa onda ne pozvati ni jednu ženu da govori ni na jednoj od brojnih tribina, pretvorivši ga doslovno u navodni dan žena. Kao kad Bruno Šimleša najavi za Dan žena predavanje na kojem će nas sve podučavati ženstvenosti. Radije bih da mi Trump održi predavanje o tome kako biti gay.
Stvar je dodatno svojom glupošću i nedostatkom takta zakomplicirao Mrnarević, koji je na kritike odgovorio: “Što bi bilo sporno? ‘Ženskost’ kao ni ‘muškost’ uopće nisu bile kriterij procjene tribine. Da su tri žene bile osnivačice Ferala, bile bi one tu, i to ne zato što su žene. Osim toga, na plakatu nema ni gostiju azijatskog ni afričkog porijekla, pa znači li to da sam rasist? I to ti daje za pravo da me ti i drugi iz ‘moralne policije’ predstavljate kao amoralnog, nepravednog?”
Pa, nema gostiju afričkog porijekla jer nije riječ o danu borbe protiv rasizma, nego žena, zar ne? No okupljena ekipa ionako je uglavnom iz vremena Juge pa su se naviknuli slaviti Dan žena kao nekad, u vrijeme Tita, kad bi ga muškarci proslavljali u birtiji do kasnih noćnih sati i eventualno ženi donijeli cvijet kad bi se pijani u dva ujutro vratili doma. No pravi je problem nešto drugo. Pravi je problem što se feministice bune protiv tog skupa, a oni koji bi se bar isto toliko imali pravo buniti, braniteljske udruge i političari, šute. Zar nema nikog tko bi se usudio postaviti pitanje tko je dopustio jugodernek u kazalištu Marina Držića, tko je zvao sve te likove da budu gosti grada koji je osam mjeseci bio pod opsadom i obranio se zahvaljujući upornosti, hrabrosti i žrtvi branitelja Dubrovnika?
Dobra ideja s velikom greškom
Ja ne kužim oporbu. Prije par tjedana tražili su raspuštanje Sabora i izbore što prije. Izbori odmah, dosta je lopova! Koliko ste puta to čuli?! A sad su, kad je HDZ odlučio o raspuštanju Sabora, uvrijeđeni. Kažu da je HDZ raspisao izbore kad njemu odgovara, a ne kad njima odgovara. Stvarno, grozno. Plenković, kažu, želi izbore što prije jer HDZ tone pa želi njih iz oporbe uhvatiti nespremne. Što nije teško jer se već odavno govori da će izbori biti u travnju ili svibnju, a oporbu je to ipak iznenadilo. Sad tvrde da bi za pola godine HDZ-ov poraz “bio još veći nego što će biti ovako”. Iako zasad baš ništa ne ukazuje na poraz HDZ-a.
SDP, doduše, u anketama blago raste, ali je i dalje na nešto više od pola HDZ-ovih postotaka, što u najboljem slučaju znači trećinu HDZ-ovih mandata, zbog izbornog sustava. Možemo stabilno pada, ali je i dalje negdje na osam-devet posto u anketama, taman koliko SDP-u fali da dođe na korak do HDZ-a, pa je nejasno kako misle poraziti HDZ bez predizborne koalicije. A poslijeizborne sastavlja pobjednik, makar i relativni.
No zato je SDP, nakon tko zna koliko odbijenica od Možemo, pribjegao novoj taktici pa se na brzinu udružio s čak devet drugih stranaka, s kojima će zajedno na izbore. Osim u četiri jedinice, gdje će, kao zadnji papci, poslužiti Možemo da uđu u Sabor tamo gdje ne bi ni u snu, a da od toga oni sami nemaju nikakve koristi. Odlična ideja, koja ima jednu manu. Sve te stranke zajedno na nacionalnoj razini ne mogu skupiti pet posto glasova. Većinom se njihova potpora kreće od 0,03 “mali konjak” potpore do najviše oko jedan posto glasova. Reformisti postoje uglavnom na papiru, a kao i riječki PGS i HNS, dobivaju oko 0,1 posto glasova u anketama. IDS ne postoji izvan Istre, u kojoj HDZ-a zapravo i nema pa se time ništa ne dobiva. Glas Anke Mrak Taritaš prilično je glasan, ali se u anketama njihov rejting ni ne spominje pa je nemoguće reći tko bi za njih uopće glasao i bi li itko.
‘Dosta je lopovluka i korupcije’
Centar je na oko 1,5 posto i njegovi glasovi uglavnom su koncentrirani u Splitu pa bi to moglo biti od neke pomoći u jednoj izbornoj jedinici, ali je zato Dalija Orešković politička zvijezda u slobodnom padu. Fokus je u osnovi libertarijanska stranka koja u tu koaliciju zapravo ne spada. Oni su za smanjenje poreza korporacijama, manje zaposlenih u državnoj službi, klasična liberalna desnica koja se po svojim ekonomskim politikama ne razlikuje bitno od politika Margaret Thatcher i Ronalda Reagana.
No zato je u koaliciji sa SDP-om i jedna ekstremistička Radnička fronta Katarine Peović, što samo može odbiti ozbiljnije ljude od SDP-a. Pametniji čovjek od Peđe jednostavno bi je izostavio iz koalicije, to je kao kad bi Plenković koalirao sa Skejom: možda bi mu donijelo par glasova na desnici, ali bi ga koštalo tisuću puta toliko glasova od onih bliže centru. A usto, kad u koaliciji koja na izbore ide pod motom “dosta je lopovluka i korupcije” imate jednog Čačića, čovjeka koji je pokušao zataškati da je ubio dvoje ljudi u prometnoj nesreći, koji se namlatio love u privatizaciji i oštetio državu za desetke milijuna eura u stečaju Coninga, i jednog Beljaka, bivšeg kriminalca koji je uspio uništiti jednu od rijetkih hrvatskih stranaka koja je imala neki svoj smisao postojanja, ispadate vjerodostojni koliko i HDZ. Plus, za dio okupljenih u koaliciji s razlogom se može posumnjati da bi danas-sutra mogli postati novi Zekanović, odnosno da bi se mogli prodati nekom tko ponudi više. To obično bude HDZ jer raspolaže s najviše novca, uglavnom državnog.
Ali zato nedostaju Socijaldemokrati, bivši SDP-ovci koje u SDP-u smatraju izdajicama. Ruka pomirenja prema njima vjerojatno bi ostavila bolji dojam o Peđi kao lideru i utjecala na birače više nego uključivanje u koaliciju stranaka koje postoje samo na papiru, crvenih radikala i bezbojnih redikula.
Zašto nema koalicije?
Jedina koalicija na ljevici koja bi imala smisla i koja bi u ovom trenutku mogla bar u teoriji ugroziti HDZ jest ona Možemo i SDP-a na nacionalnoj razini, uz eventualno neke manje igrače i bez Kate Peović koja je za dobar dio birača crvena krpa, što u doslovnom smislu i jest. Ova najavljena koalicija, osim što bi se mogla zvati SDP i devet patuljaka, ima još jedan veliki problem – a to je međusobna netrpeljivost njezinih članova, koje veže samo želja za vlašću i rušenjem HDZ-a i baš ništa drugo. Mržnja između nekih od njih gotovo je opipljiva. Puljak i Orešković, Mrak Taritaš i Čačić i tako dalje.
Svi se oni, unatoč tomu, ujedinjuju oko SDP-a jer od svih stranaka u Hrvatskoj samo oni i HDZ imaju ozbiljne stranačke organizacije na terenu po cijeloj Hrvatskoj: SDP je tu organizaciju naslijedio od SKH, HDZ ju je stvorio devedesetih, a sve ostale stranke zapravo nemaju ni spomena vrijedan broj članova, ni spomena vrijedne organizacije. Uglavnom su koncentrirane u jednom ili dva grada ili županije i postoje uglavnom da bi zadovoljile liderske ambicije svojih osnivača. I većina ih ne zna objasniti što i koga točno zastupaju i po čemu su različiti od svih ostalih istih takvih stranaka, niti po čemu su stvarno različiti, kamoli bolji i sposobniji, od HDZ-a ili SDP-a.
Problem s Možemo je što oni i dalje misle da mogu, da znaju i da su pametni. I da im nitko ne treba. No, za razliku od SDP-a, oni nemaju ozbiljnu stranačku infrastrukturu, birači su im uglavnom u Zagrebu i okolici i sve ih je manje kako grad sve više propada. U Dubrovniku su povezani s inicijativom “Srđ je naš” pa bi ondje možda mogli ugurati jednog zastupnika u Sabor. Možda. No uz zapravo nepostojeću stranačku organizaciju, na saborske mandate mogu stvarno računati samo u tri izborne jedinice koje obuhvaćaju dijelove Zagreba. Stoga bi svakako ponajprije njima bilo u interesu koalirati sa SDP-om ako stvarno misle rušiti HDZ. Ali problem je što oni sami po sebi nisu naročito kooperativni, a i važnije im je nametnuti se kao vodeća snaga na hrvatskoj ljevici i dominirati u Zagrebu. Ovako, cijela ljevica ide zajedno tek u četiri izborne jedinice – i to one u kojima snažno dominira HDZ. Dodatni je problem što šaroliku koaliciju tek sad čeka onaj zeznuti dio – podjela mjesta na izbornim listama. Patuljaste stranke koje inače ne bi imale izgleda tražit će mjesta koja imaju bar neke izglede za ulazak u Sabor, Možemo će tražiti sigurna mjesta u četvrtoj, petoj, sedmoj i devetoj jedinici, gdje će izaći zajedno s ostatkom lijeve oporbe, iako sami nikad ne bi ušli u Sabor u tim inače HDZ-u izrazito sklonim jedinicama.
Kakve će koristi od svega toga imati SDP? Nikakve. U Istri i Rijeci HDZ ionako gotovo i ne postoji. U Splitu bi im koalicija s Centrom mogla ponešto donijeti, ali ako udovolje željama koalicijskih partnera, u konačnici će imati vrlo malo zastupnika, a u Saboru ćemo i dalje gledati bezveznjake za koje nitko ne bi glasao da nisu bili visoko na listama. I Katu Peović. A pretvore li se ti prijepori oko mjesta na listama u javne svađe i prepucavanja preko medija, od toga će koristi imati samo HDZ.
Koalicija koja nosi rizike
Istina, vjerojatno je da HDZ neće moći sam sastaviti vladu, trebat će im koalicijski partneri. I teško će ih naći. Koalicijski potencijal HDZ-a trenutno je vjerojatno gori nego ikad: s Mostom iz očitih razloga više ne žele, nakon dva propala pokušaja, a ni Most baš nije oduševljen time da ide s njima, bliži je “sve samo ne HDZ” opciji. Koalicija sa SDP-om očito nije moguća, s Možemo još manje, za suradnju je otvoren eventualno DP, ali pod uvjetom da se Plenković odrekne Pupovca. Što mu ne pada na pamet.
HDZ pak ne želi s DP-om, ne zbog onog što Plenković govori – da su nezreli i vrijeđaju ih, uostalom vrijeđa i HDZ njih, i to puno gore, nego zato što ih vide kao opasnost za sebe, kao stranku koja bi im mogla preoteti velik broj birača i s vremenom se eventualno nametnuti kao glavna stranka desnog centra. To nije bez osnova, s obzirom na to da su članovi i birači DP-a uglavnom razočarani članovi i birači HDZ-a, bilo korupcijom koja je rak-rana i HDZ-a i države u cjelini, bilo Plenkovićevim lijevim skretanjima. No takva koalicija nosi rizike i za DP jer bi im se moglo dogoditi što i drugim desnim strankama u prošlosti: utopile su se u koaliciji s HDZ-om i postale njegov rezervni položaj i prirepak. Ipak, u konačnici, upravo je poslijeizborna koalicija HDZ – DP zasad najvjerojatniji predvidivi ishod predstojećih izbora. Jer HDZ ionako ima jako tanku većinu, čak i uz žetončiće poput Zekanovića, a vjerojatno će dobiti manje mandata nego prije četiri godine, kad je Plenkoviću bilo lakše održavati imidž uglađenog europejca. Ekonomija radi za njega, zaposlenost i rast plaća nešto su protiv čega je teško naći argumente u predizbornoj kampanji, i to najčešće presuđuje izbore svagdje u svijetu, ali sve ostalo radi protiv njega. Afere izviru svako malo, a HDZ je već dugo na vlasti i došlo je i do određenog zasićenja. Ljudi nakon nekog vremena naginju promjeni, dođe do zasićenja.
Ipak, HDZ ima svoje veliko fiksno biračko tijelo, neka velika iznenađenja na izborima u ovom se trenutku ne mogu naslutiti, i vjerojatnije je da će nakon izbora uspjeti sastaviti vladu nego da neće. Samo što će mu za to trebati bar još jedna jaka stranka. A to mogu biti samo Most i DP, pri čemu je DP logičnija opcija, ne samo zbog prošlosti odnosa Mosta i HDZ-a nego i stoga što je Most bio spreman koalirati s ljevicom u svrhu rušenja HDZ-a. S te strane, možda bi im bilo pametnije da smanje retoriku protiv DP-a. Jer ako zajedno ne budu imali dovoljno mandata za sastavljanje vlade, a Most se prikloni ljevici, moguća je i vlada koju bi sastavila današnja oporba. Sastavljena, doduše, od lijevih i desnih i srednjih, kusih i repatih, vjerojatno ne pretjerano učinkovita i dugovječna, ali to je nešto s čime u HDZ-u trebaju računati. A izgleda da ne računaju.
Marcel Holjevac/7dnevno
