Jugoslavenski istoričari ne ostavljaju na miru ni kralja Tomislava
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 13 Travanj 2024 16:57
Ploveći bespućima međumrežja koje se ovih dana guši pod ruševinama nastalima od bombe koju je bacio predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, naletih na videozapis pod nazivom Tko su stari Hrvati? na Pupovčevom kanalu Vida. U opisu kanala stoji da donosi manjinski pogled na većinu stvari dok je na mrežnoj stranici navedeno da vidi stvari koje drugi ne žele vidjeti
tj. stvari koje mainstream ne zanimaju. Uz takav sam opis, u najmanju ruku, očekivala ljude koji ne mogu ni sanjati o gostovanju na HRT-u, kad ono, neki od uvaženih gostiju Aleksandar Stanković, Dejan Jović i Zoran Pusić. Nije potrebno nastaviti niz da bude jasno kakav pogled na većinu stvari dotični donose.
Sam opis kanala spada u žanr tradikomedije koja u Hrvatskoj još od 2000.-ih doživljava svoj procvat. Čovjek uistinu ne zna bi li se smijao ili plakao na činjenicu da bulumenta okupljena oko ovog pročetničkog gnijezda sebe percipira kao struju koja prkosi mainstreamu. U zaključku: ili su glupi ili su pokvareni. Potonje je, naravno, mnogo izvjesnije. Uz hrpetinu gostiju koji godinama hračkaju po ovoj državi, ali ih to ne sprječava da sjede u njenim institucijama i katedrama na sveučilištima, kanal je zadužen i za reklamiranje Pupovčevih Novosti. Zna Pupi da više nisu ista vremena kao kad je izlazio Srbobran i da Novosti mora nasloniti na neku digitalnu platformu koja će ga podržati u njegovom napornom radu osporavanja svega hrvatskog. Ima Hrvatska novca za financiranje, misle si pupovčani…
Klasićeva Kontrapovijest
U spomenutom videozapisu Tko su stari Hrvati? u ulozi voditelja pojavljuje se povjesničar Hrvoje Klasić koji nikada nije skrivao svoju jugoslavensku provenijenciju i opčinjenost likom i djelom Josipa Broza Tita. Klasić, naime, na kanalu vodi emisiju Kontrapovijest by Hrvoje Klasić u kojoj redom ugošćuje svoje istomišljenike koji „vide ono što drugi ne žele vidjeti“.
Naziv emisije, u skladu s opisom kanala, vjerojatno sugerira da Klasić i njegovi gosti donose drugačiji, po njemu istiniti pogled na povijesna događanja, kako svjetska, tako i ona u Hrvatskoj. Hrabro ide protiv struje ovaj tražitelj istine i ljubitelj znanosti. Vrijeme je da se razbiju mitovi o hrvatskoj povijesti! Ovaj kontra u nazivu emisije u prijevodu bi vjerojatno značio da se voditelj i njegovi gosti svojim znanstvenim i objektivnim pristupom suprotstavljaju zatucanim, znanstveno insuficijentnim, krezubim revizionistima, kako oni već etiketiraju svoje neistomišljenike.
U jedanaestoj epizodi emisije, Klasić je ugostio sveučilišnog profesora dr. sc. Nevena Budaka koji se bavi srednjovjekovnom poviješću. Obojica povjesničara, kako nam je poznato, djeluju na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. S obzirom da se njegov gost, između ostaloga, bavi i hrvatskom ranosrednjovjekovnom povijesti te je i autor knjige Prva stoljeća Hrvatske, Klasić tu činjenicu vješto instrumentalizira kako bi svojim sugestijama o izmišljenom kralju Tomislavu udario na temelje hrvatske ranosrednjovjekovne države, tj. Hrvatskog Kraljevstva.
Nije povjesničaru mrska samo suverena i demokratska Republika Hrvatska, već i svaki oblik samostalne hrvatske države kroz povijest. Svaki oblik u kojemu su Hrvati bili ujedinjeni i konsolidirani na svom teritoriju i pod svojim vladarom, jugonostalgičarima izaziva probavne smetnje. S druge strane, svaka zajednica u kojoj se je zatirao hrvatski identitet, kultura i jezik, za takve je predmetom obožavanja i glorifikacije. Vrijeme prolazi, ali ne i kronični jugoslavitis.
Rado viđen gost na Duletovoj N1
Jedan od primjera udara na hrvatski identitet Klasićev je neznanstveni pokušaj proglašavanja kralja Tomislava izmišljenim kraljem. No nije se samo ovaj velikan hrvatske povijesti našao na povjesničarovoj crnoj listi. Poznate su i klasićnjegove izjave o ustaškim kunama, kada je iz povijesnih zaplivao u zoološke vode i istraživao faunu u indijanskim plemenima u Sjevernoj Americi, a sve kako bi dokazao da kuna ni po čemu nije specifičnost Hrvatske. Kuna je, po povjesničaru, ustaško platežno sredstvo.
Isto je tako izjavio kako Zrinski i Frankopani nisu ginuli za Hrvatsku, nego za svoja imanja. Ove i mnoge druge bisere svojedobno je prosipao ni manje ni više nego na Duletovoj N1 televiziji gdje je često i rado viđen gost. Tko će kome, ako ne svoj svome!
Mogli bismo nastaviti nabrajati bisere iz Klasićeve istorijske kuhinje, no smatram da su nam navedeni primjeri sasvim dovoljni da prepoznamo povjesničarov znanstveni obrazac. Udar na simbole hrvatske državnosti u svakom razdoblju povijesti odlika je njegove nazovi znanstvene metode.
Udar na krunu i prijestolje
Što se tiče povijesnog istraživanja kralja Tomislava veoma je važno istaknuti da je hrvatska ranosrednjovjekovna povijest jedno od onih područja gdje na vidjelo izlazi sva kompleksnost historiografije kao znanosti. Zbog nedostatka povijesnih izvora koji su vrlo često nepovezani, veoma je teško rekonstruirati pojedina razdoblja prošlosti. Upravo je to slučaj i kod hrvatskog kralja Tomislava o kojemu je sačuvan veoma malen broj materijalnih ostataka.
Iako se na temelju postojećih izvora ne može točno utvrditi kada je i gdje Tomislav okrunjen za kralja – priča o njegovoj krunidbi na Duvanjskom polju ipak je samo pretpostavka - postoje mnoge činjenice koje upućuju da ga možemo smatrati prvim hrvatskim kraljem. Uzevši navedene činjenice u obzir, svako zauzimanje krutih pozicija o razdobljima o kojima imamo vrlo malo sačuvanih izvora, u potpunosti je neznanstveno i protiv pravila struke.
Započinje tako gospodin Klasić u svojoj Kontrapovijesti razgovor o kralju Tomislavu krenuvši u svoj pohod razbijanja jednog hrvatskog povijesnog mita sa sugestijom kako Hrvati imaju krivu predodžbu o tomu kako je Tomislav bio prvi Oton Ivekovic Krunidba kralja Tomislavahrvatski kralj. Važno je, pritom, dodati kako je prilikom već spomenutog gostovanja na N1 televiziji kategorički iznio tvrdnju da Tomislav nije bio prvi hrvatski kralj, stoga je u ovom slučaju bilo veoma lako prepoznati njegove sugestije u pitanjima koja upućuje profesoru Budaku. Stanovito ublažavanje kategoričke izjave prilikom gostovanja na N1 u obliku pitanja koja upućuje prof. Budaku - koja u suštini impliciraju isto - valja protumačiti činjenicom kako mu je ovoga puta sugovornik povjesničar i čovjek koji se znanstveno bavi razdobljem srednjovjekovne povijesti pa se ipak ne može samo tako lupati u prazno.
Navrat nanos retorikom pita Klasić svojeg sugovornika možemo li danas s pouzdanjem reći da Tomislav nije bio prvi hrvatski kralj, iako sa sigurnošću ne možemo tvrditi tko je to doista bio. Prof. Budak mu na to odgovara da se ne može sa sigurnošću tvrditi da je on to bio niti da on to nije bio.
Kao što smo već napomenuli, razdoblje ranog srednjovjekovlja, kao i pitanje same etnogeneze hrvatskog naroda izuzetno je kompleksna tematika zbog nedostatka povijesnih izvora, stoga se za mnoge stvari ništa ne može pouzdano tvrditi. Toga je svjestan i njegov sugovornik koji je stručnjak za srednji vijek, pa na Klasićevu, iz perspektive povijesne znanosti vrlo pretencioznu tvrdnju, odgovara odmjereno, imajući u vidu znanstveni pristup.
Budući da odavno znamo kako gospodin Klasić povijest ne sagledava iz kuta struke, nego iz kuta jugokomunističke ideologije, kao i da velik dio javnosti mnoge njegove istupe smatra lišenim bilo kakve znanstvene kompetencije, ovakav pristup nimalo ne začuđuje. Bolje je da se povjesničar drži podalje od medievalistike… S obzirom na to da je u svomu znanstvenom području, tj. razdoblju 20. stoljeća, naišao na dio struke koji je u potpunosti razmontirao njegove neznanstvene tvrdnje, s jedne je strane razumljivo da je svoje krtičnjake preselio i na druga razdoblja.
I kralja smo si izmislili…
Hrvatski povjesničar Tadija Smičiklas u svojoj Poviesti hrvatskoj piše: „Iza ovog slavnog čina, gdje se Tomislav opasao veličanstvom posvećenog kralja, isto sudimo, da je osnovao jednu jaku državu hrvatsku. Istom sada imadu iščeznuti sve plemenske osebujnosti pred veličanstvom i silom novog kralja. Sad istom pod imenom Hrvatske kao kraljevstva ima se razumijevati: sve zemlje od Dunava, Drave i Drine do Jadranskog mora, sada je hrvatska jedna cjelokupna država…“
Mnogi Hrvati nikada nisu čitali ove ponosom ispunjene Smičiklasove riječi, ali ih ipak u dubini svojega bića osjete svaki put kada u glavnomu gradu Hrvata prolaze kraj kipa hrvatskoga kralja Tomislava koji je jedan od trg k tomilsvanajprepoznatljivijih nacionalnih simbola. To je onaj osjećaj pripadnosti Domovini, povezanosti sa svojim sunarodnjacima s kojima se dijeli zajednička povijest, kultura i jezik.
Nesumnjivo je da je u svijesti prosječnog Hrvata ranosrednjovjekovni hrvatski kralj Tomislav prisutan kao povijesna veličina iz starih izdanja povijesnih udžbenika i popularnih povijesti nekadašnjih perjanica hrvatske povjesnice poput Vjekoslava Klaića što u svojoj knjizi Kralj Tomislav kroz tisuć godina piše dr. sc. Marko Jareb.
Na simboličkoj razini kralj Tomislav personifikacija je tisućljetne težnje hrvatskoga naroda za samostalnošću te je kao takav zasigurno jedna od referentnih točaka u izgradnji hrvatskog identiteta. To je osobito vidljivo tijekom XIX. stoljeća kod poznatih hrvatskih historiografa poput Klaića, Račkog ili Sakcinskog. Upravo kroz tu prizmu trebamo promatrati nastojanja pojedinih ideološki obojenih povjesničara koji ga svom silom žele proglasiti izmišljotinom.
Koliko god se to razdoblje iz ove perspektive čini veoma davnim, kralj Tomislav i ostali ranosrednjovjekovni hrvatski vladari utječu na formiranje suvremenog hrvatskog identiteta. Značenja kralja Tomislava za hrvatski narod itekako je svjestan i povjesničar Klasić pa svom silom želi uvjeriti Hrvate da su si i kralja izmislili. Em su genocidan narod, em su kune ustaške, a sad su si još i kralja izmislili…
Po toj klasićevskoj jednadžbi dolazimo do rezultata da Hrvati nikad nisu ni imali svoju državu niti je danas zaslužuju imati. Upravo je to krajnji motiv koji se krije iza znanstvene metode jugoslavneskih istoričara koji svoju mržnju prema bilo kojem obliku hrvatske države kroz povijest kamufliraju u tzv. znanstvenu potragu za istinom.
Rex Croatorum
Uzevši u obzir dostupne povijesne izvore iz toga razdoblja možemo zaključiti kako je Tomislav u početku bio dux, tj. knez Hrvata o čemu u 13. poglavlju svojega djela Historia Salonitana piše Toma Arhiđakon: „Godine Gospodnje 914. u vrijeme kneza Tomislava...“. No 925. godine Tomislav se prvi put spominje kao rex, tj. kralj jer ga tako u svojem pismu naziva papa Ivan X. „...Tomislavu, kralju Hrvata...“ ili „...Tamisclao, regi Crouatorum...“, piše papa Ivan X. Isto povijesttako u zabilješci ispred teksta zaključaka crkvenog sabora u Splitu 925. godine stoji: „...vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav”.
Na temelju toga hrvatski je povjesničar Franjo Rački zaključio da je Tomislav u međuvremenu postao kraljem. Logično je zaključiti da se je u međuvremenu nešto moralo promijeniti da ga autoritet kao što je papa titulira kraljem. Zašto bi ga nazivao rex, a ne više dux? Možemo nagađati da ta promjena ima veze s Tomislavovim pobjedama nad Mađarima i Bugarima koje su mu dale pravo da bude proglašen kraljem. Titula rex bila je odraz velikog ugleda i časti, ali i vojne moći i snage vladara koji ju je nosio. Nedvojbeno je i da je ta titula svjedočila o velikoj moći države kojom je tako titulirani vladar upravljao, iako ona sama po sebi možda nije predstavljala čin priznanja.
S druge strane, prof. Budak naglašava da se i zbog pitanja prijevoda titula s latinskog na hrvatski jezik ništa ne može pouzdano tvrditi jer su sve titule hrvatskih vladara do Bašćanske ploče i Zvonimira bili zabilježene u latinskom obliku.
Ustrajan u svojoj namjeri dokazivanja mita o kralju Tomislavu, Klasić izbacuje svoj najveći biser usporedivši međunarodno priznanje i primanje neke države u Ujedinjene narode u današnjim okolnostima s priznanjem vladara u srednjem vijeku kraljem. Na to mu prof. Budak odgovara kako institut međunarodnog priznanja tada nije postojao i da se je kraljem mogao proglasiti i onaj koji je bio dovoljno jak da sjedne na prijestolje i na njemu se održi, kao i to da ni papa niti carevi nisu dijelili priznanje, barem ne u smislu u kojem danas razumijevamo čin priznanja.
Ne zna se točno tko je Tomislavu dao krunu, Rim ili Carigrad, no postoji i mogućnost da se je Tomislav, vidjevši svoju snagu i moć, sam proglasio kraljem. O institutu međunarodnog priznanja može se govoriti tek s nastankom modernih nacionalnih država i međunarodnih institucija, stoga je svaka usporedba s razdobljem srednjeg vijeka kada su vladari često sjedali na prijestolje temeljem svoje snage i moći, potpuno promašena. U ovom konkretnom slučaju - maliciozna.
Nije znanost, nego pakost
No to nije sve. Nastavlja Klasić i dalje mutiti vodu pitavši svojeg sugovornika jesu li hrvatski vladari i dalje bili vazali iako su možda od bizantskih ili franačkih careva i dobili titule, valjda implicirajući da se Hrvatska u tom razdoblju ne može smatrati nezavisnom. Najviše njega kopka taj pridjev - nezavisna…
U tomu su razdoblju postojala dva velika carstva i naravno da su sve manje države bile više ili manje ovisne o imperiocarevima i nisu bile nezavisne u današnjem smislu te riječi. No to ne umanjuje činjenicu da je hrvatska ranosrednjovjekovna država imala veliku vojnu moć o čemu piše i bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu De administrando imperio. Poznat je njegov zapis o 60.000 konjanika i 100.000 pješaka.
O Tomislavovoj vladarskoj i vojnoj veličini svjedoče njegove pobjede nad Mađarima, Bugarima, ali i pomoć Bizantu i Srbima. O tome piše i francuski povjesničar Alfred Nicolas Rambaud: „Hrvatska se znala oduprijeti bugarskoj najezdi bolje od Srbije, a onda i osvajanjima bizantskoga carstva. Pa kako je uz to bila bliže moru i kulturnim narodima, bijaše ona u 10. vijeku uistinu voditeljica civilizacije južnih Slavena. Ona je zapriječila da se na barbarski način uništi srpski narod, ona je zaklonila srpske prebjege.“
Jugoslavenskim povjesničarima poput Klasića zasigurno uši prokrvare kada čuju da je Hrvatska nekada bila voditeljica južnih Slavena. Znamo da je takvima draža druga voditeljica i zato ne mogu sakriti suze za propalom, velikosrpskom hegemonijom prožetom i hrvatskom krvlju natopljenom Jugoslavijom.
Upravo se u tom smislu treba promatrati i mentalna gimnastika gospodina Klasića i svih ostalih ideološki crveno obojenih povjesničara. Nisu takvi motivirani velikim i iskrenim znanstvenim žarom za utvrđivanjem istine (uostalom medievalistika nije Klasićevo znanstveno područje) već željom da u svijesti Hrvata poljuljaju jedan od temelja hrvatskog nacionalnog identiteta, a to je svakako kralj Tomislav. Nije to nikakva znanost, nego pakost.
Barbara Dijanović
