Socijalistička šrafciger industrija za 45 godina Juge nije uspjela što je Mate Rimac
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Travanj 2024 12:02
Mate Rimac potpisao je ugovor s BMW-om: surađivali su godinama, Mate je radio na projektima njihovih električnih automobila, no BMW je to – kao i neke druge kompanije koje surađuju s Rimcem – želio držati u tajnosti. Rimac će razvijati tehnologiju za nova BMW vozila i proizvoditi baterije za njih.
Vijest je popraćena lavinom negativnih komentara, istih koje slušamo godinama. “A kaće napravit nešto za raju što svi mogu kupit”, “Gdje su te Nevere, koliko ih je prodao, istu prefarbava”, “Ukrao je poticaje”, “Mogo bi i ja tako da mi je stari maznuo pare, samo pere ukradenu lovu”, “Prepakirava kineske baterije, opet je prevario glupe Švabe”.
Pa daj ti sad objasni jalnuškom diletantu da je Rimac jedino po čemu su svi u svijetu čuli za Hrvatsku, uz Dubrovnik. Da mu je vrijednost kompanije još 2022. procijenjena na 2,2 milijarde dolara, a danas, nakon preuzimanja Bugattija, dodatne investicije Porschea i novog ugovora, sasvim sigurno više od 3 milijarde. Prema čemu su svi poticaji i sve za što mu je otac optužen da je maznuo ne sitniš, nego lova za sendvič. Da je Rimac tehnološka kompanija, ne proizvođač automobila. Da proizvodi najviše 100 automobila godišnje kao izlog visoke tehnologije jer je takav dogovor s industrijom i jer bi mu kooperanti otkazali kad bi proizvodio u tisućama, zato što bi im postao konkurencija. Da su Neveru testirali svi spomena vrijedni automobilistički novinari i da su svi fascinirani.
Da je Pininfarina Battista zapravo malo redizajnirana Nevera, proizvedena kompletno u Svetoj Nedjelji. Za Balkanca postoje samo visoke peći, a proizvod je samo poluosovina kojom možete nekog opaliti po glavi, ne neke tamo eterične neopipljive stvari, pa daj ti objasni nekom da vrijednost kompanije čini prije svega znanje i tehnologija kojom raspolaže, ne strojevi i zgrade, kao kod socijalističkih gubitaša. Eh, ali mi bismo da Rimac radi aute “za narod”. Nema veze što to traži milijarde eura ulaganja, veliko domaće tržište, jaku diplomatsku potporu države, za što je Tesli trebalo deset godina da počne shvaćati kako to funkcionira. E da, i gdje je taksi?
Tržište vas čeka: Divimo se šrotu iz Juge
Ja neke ljude ne razumijem, godinama kukamo kako smo “uništili proizvodnju” (kao da je ikad bila rentabilna i održiva na otvorenom tržištu!), a onda, kad netko nešto proizvodi, i to u velikim količinama, po vlastitoj vrhunskoj tehnologiji, e to ništa ne valja. Valjala je socijalistička šrafciger industrija koja je po licenciji štancala limove i nije za 45 godina Juge stvorila niti jedan izvan te države prepoznatljiv brend, razvila niti jednu vlastitu tehnologiju, stvorila ikakvo svoje intelektulano vlasništvo. Eh, ali masovna proizvodnja… makar i po licenciji i uz gubitke! Danas se to zove “sweat shop” i time se bave oni koji nemaju svojih znanja.
Ljudi, skockajte se. Budite zahvalni što imamo Rimca. Slobodni ste misliti da je struja samo za veš-mašinu, mikser i fen. Ali naučite cijeniti tuđi uspjeh. Ako mislite da Rimac prepakirava kineske baterije, javite Nijemcima i Korejcima, Hyundaiju, Porscheu, BMW-u, Aston Martinu, Camel Groupu, da ih vara i da mogu to jeftinije dobiti u Kini. Preko Amazona. Jer, znate, oni samo ubace 70 ili 100 milijuna eura investicije u neku tamo hrvatsku kompaniju a da je ne provjere do zadnjeg vijka i zadnjeg papira, onako na lijepe oči. Javite im da je Mate prodavač magle, muljator i demagog, razotkrili ste ga!
Ili nabavite negdje milju eura pa za deset godina izgradite kompaniju koja vrijedi tri-četiri tisuće puta toliko. Ako mislite da možete napraviti to što Mate radi, zavrnite rukave i krenite u akciju pravljenja makete fejk električnog auta od kartona, led-lampica i kineskih dijelova s Amazona. Tržište vas čeka. Ako ne uspijete, recite da je kriva država i vlast. Pametniji narodi uvijek guraju svoje svjetski priznate i uspješne pojedince, mi slavimo samo neuspjeh i gubitaše. Ako ne naučimo cijeniti i poštovati uspješnije od sebe, Hrvatska će ostati na začelju svijeta, a oni koji to mogu promijeniti na kraju će odustati – ja na Matinu mjestu odavno bih. Većina naših uspješnih ljudi već je napustila Hrvatsku i rade tamo gdje se njihova pamet i talent cijene. Još samo trebamo rastjerati šačicu entuzijasta i onda se možemo mirno vratiti neradu u tvornicama, za četiristo maraka mjesečno, kao nekad.
Politički bodovi: U obrani huligana
Među brojnim nogometnim huliganima u Hrvatskoj Torcida zauzima posebno mjesto. Nitko nije nabio svom klubu toliko kazni kao oni, a usput su ga s udrugom Naš Hajduk oteli običnim, normalnim navijačima i doveli do toga da je i njima dosta tog cirkusa. Dovoljno je pogledati komentare Splićana po društvenim mrežama, koji se uglavnom svode na “bagra narkomanska” i “treba ih zatvoriti na 20 godina”. Čak je i predsjednik kluba Jakobušić osudio divljanje Torcide, da bi par dana poslije bio smijenjen. Mnogi smatraju da je Hajduk zapravo postao talac Torcide i udruge Naš Hajduk, u Splitu kolokvijalno zvane “sekta” ili jednostavno “ulica”.
Oni klub vode već godinama bez rezultata, a iduće godine napunit će se 20 godina od zadnje Hajdukove prvenstvene titule.
HNS je odmah suspendirao stadion na Poljudu, do konačne odluke o kazni, koja će gotovo sigurno uključivati i zabranu igranja pred publikom, a možda i na vlastitom stadionu. A onda, u moru osuda, javi se splitski dogradonačelnik Ivošević, koji ponašanjem ne odudara bitno od prosječnog torcidaša, i ispali: “Zbog ispada nekoliko stotina izgrednika (događaji izvan stadiona ne mogu biti razlog za kaznu Hajduku) donijeti ovakvu odluku na štetu ostalih 30 tisuća ljudi potpuni je idiotizam, ali u potpunosti u skladu s licemjernim politikama HNS-a i HDZ-a.”
Očito, Ivošević i Puljak (koji se nije oglasio, ali se u ove tri godine pretvorio u velikog navijača Hajduka iako su mu vjerojatno trebali objasniti koja mu je boja dresova i gdje je Poljud) odlučili su situaciju iskoristiti za prikupljanje političkih bodova. Da je Ivošević stvarno navijač Hajduka, svrstao bi se uz njih, ali on je uvijek bio vrlo glasan u tome da su za poraze Hajduka krivi suci, HNS, HDZ, politika, Zagreb, svi samo ne uprava ili udruga Naš Hajduk. Upravo je takvo kmečanje “ukralo, pokralo” motor nasilništva Torcide. A sad, otkad više nema tih pokvarenih domaćih sudaca, Hajduk je izgubio tri utakmice zaredom a da nije zabio gol (i četvrtu u nizu prije toga) pa su Torcidi sad za poraze krivi Dinamovi igrači. Kad već nije uprava kluba i oni koji ga vode.
I oni su ljudi: Zabrana sramoćenja
Hrvatsku je nedavno šokirala snimka iz Splita na kojoj jedna tinejdžerica na ulici mlati i čupa drugu. Druga nasilnica vrijeđa djevojku koja kleči i grubo je ponižava. Potom djevojci koja kleči sleđa prilazi treća i snažno je udara nogom, pri čemu žrtva pada i udara licem o tlo. “Oćeš se meni ispričat zato šta sam ja popušila batine?” pita nasilnica žrtvu i govori joj kako je “zbog njezinih laži bila u kazni dva mjeseca…”. U Facebook-grupi “Mame iz Splita i okolice” stoji uz objavljeni video: “Molim vas da ovo objavite da se vidi što se događa po Splitu, ovo nije normalno. Sve je već prijavljeno.” Fenomen vršnjačkog nasilja nije nov, no nove su kamere na mobitelima koje nam omogućavaju da vidimo što se stvarno događa po školama i oko njih. To što su nasilnice djevojke isto nije novo ni šokantno, šokantne su samo metode, jer djevojčice obično ne maltretiraju druge djevojčice fizički, metode su tu puno perfidnije, a psihokoška šteta veća.
Obično se žrtvu izolira u potpunosti, ogovara, vrijeđa, podmeće joj se organizirano, a ako se koja odluči pomoći žrtvi, i ona će doći u istu situaciju. Škole to obično ne zanima, dok ne dospije u medije, a ni nasilnice se ne boje nikakve kazne – osim javnog sramoćenja. Zato je najučinkovitiji način borbe protiv vršnjačkog nasilja upravo javna objava takvih snimki, sviđalo se komu ili ne. Nasilnike treba sramotiti i treba ih sramotiti javno. No mi smo civilizirano društvo, je li, pa imamo idiotske zakone koji štite privatnost. Uglavnom privatnost nasilnika. Dakle, čemu sve ovo? Pa policija je “dovršila kriminalističko istraživanje nad 38-godišnjakinjom zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela povreda privatnosti djeteta”. Riječ je o ženi koja je objavila spomenutu snimku, bez koje bi sve ostalo u tami. Njoj prijete dvije godine zatvora. Zašto? Zato što je javno progovorila o nasilju.
Sad i u vezi s Matanićem i drugima svi govore kako je bitno javno prozvati napadača i nasilnika, ali kad to učinite – e, povrijedili ste njegovu privatnost. A ako ja kao novinar napišem imena koja znam, mogu se naći na udaru zbog klevete, ako nemam dokaze, a žrtve odbiju svjedočiti. Naravno, policija će reći, dostavite snimke i prijave nama, nemojte objaviti javno. Ali tko jamči da na snimci nije guzonjin sin, da neće završiti u ladici, da se neće sve zataškati ili završiti uvjetnom kaznom, za što nasilnike i njihove roditelje zapravo nije briga? Ne, to nije rješenje. Rješenje je javno sramotiti takve, makar vam prijetio i zatvor zbog toga. To je stvar građanske hrabrosti. Prijava policiji? Dajte, znamo gdje živimo. Objavite! Pa da vidimo ima li koji sudac živac poslati u zatvor nekoga tko je pokušao zaštititi djecu pod optužbom da ste “povrijedili privatnost” malog nasilnika tako što ste ga razotkrili.
Marcel Holjevac/dnevno.hr
