Plenković i migracije: Slijedi naredbe Bruxellesa, a vlastite migracijske politike nema
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Travanj 2024 16:08
Migracijska politika u Hrvatskoj ne postoji, to dosljedno ponavljaju svi relevantni stručnjaci u posljednjih nekoliko godina. Plenkovićeva vlada također dosljedno slijedi trendove, poticaje i naputke Europske unije kad je riječ o migracijama.
Loše je pritom što ni EU nema vlastitu migracijsku politiku. Ona se već godinama u tom pogledu nalazi u procesu traženja, dok rijeke migranata neprestano pritječu u Europu i temeljito mijenjaju sliku kontinenta.
Hrvatska je zasad pošteđena značajnijeg priljeva ilegalnih migranata. Oni se njome služe uglavnom kao tranzitnom zemljom, budući kroz Hrvatsku prolazi Balkanska ruta, jedan od najznačajnijih migrantskih pravaca.
Legalne migracije i nasumične mjere rješavanja demografskog problema
Kad je pak riječ o legalnim migracijama, dojam je da u tom pogledu Hrvatska tapka u mjestu i donosi privremena, nasumična rješenja. Hrvatsko tržište rada ispražnjeno je u posljednjih desetljeće i nešto masovnim iseljavanjem. Tu prazninu nastoji se popuniti dovođenjem radnika najčešće iz Nepala i s Filipina.
Stručnjaci međutim šalju povremeno dramatična upozorenja komentirajući sve lošiju demografsku sliku hrvatskog društva. Umjesto da Hrvatska poduzme mjere u cilju povratka hrvatskih iseljenika, ona na njihovo mjesto dovodi strance, sažetak je tih upozorenja.
U prva dva mjeseca ove godine izdano je 43.299 dozvola za rad i boravak stranaca, 46 posto više nego u istom razdoblju prošle godine.
Dobrodošlica ilegalnim migrantima u Europu i njezine posljedice
Kad je 2015. rijeka izbjeglica s Bliskog istoka krenula u Europu, tadašnja njemačka savezna kancelarka Angela Merkel izrazila im je bezrezervnu dobrodošlicu. Time je pokrenula korijenite socijalne promjene u cijeloj Europi. Njoj se tada pridružio i tadašnji predsjednik Hrvatske vlade Zoran Milanović.
Nakon što je dužnost predsjednika Vlade u listopadu 2016. preuzeo Andrej Plenković, ništa se značajno u migrantskoj politici u Hrvatskoj nije dogodilo do danas. Točnije, te politike i nema, a na migrantske izazove reagira se stihijski, kako u Hrvatskoj, tako i u cijeloj Europskoj uniji.
Jedan od ključnih trenutaka u odnosu prema izazovu migracija dogodio se 10. prosinca 2018. u Marakešu u Maroku, gdje je prihvaćen Migracijski pakt.
Što je potpisano u Marakešu?
Punim nazivom „Globalni savez za sigurnu, organiziranu i sigurnu migraciju“ (Global Compact for Safe, Orderly and Regular Migration), dokument je prihvatilo 164 država, među njima i Hrvatska.
U ime Hrvatske, na konferenciji u Marakešu sudjelovao je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Bilo je predviđeno da sudjeluje tadašnja predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, ali ona je u posljednji trenutak otkazala sudjelovanje.
Ta činjenica otkriva pozadinu marakeškog dokumenta koji, što je već unaprijed bilo vidljivo, nije riješio problem migracija. Ali je nametnuo neka pravila u odnosu prema migrantima. Riječ je u prvom redu o učincima njihova dolaska na društva koja ih prihvaćaju.
Prije toga, u srpnju 2018., sve članice Ujedinjenih naroda osim Sjedinjenih Država izrazile su spremnost prihvatiti taj dokument. U SAD-u je tada na dužnosti predsjednika bio Donald Trump.
Kao i Istanbulska konvencija, i Pakt iz Marakeša ima svoju ‘interpretativnu izjavu’
U međuvremenu, od srpnja do prosinca, nekoliko desetaka država odustalo je, uz zaključak da dokument ne rješava problem migracija, barem ne u željenom smislu. Dokumentu su se među ostalima protivile i Austrija, Češka, Mađarska i Poljska. Belgijska vladajuća koalicija raspala se zbog neslaganja upravo o toj temi.
Dokument što su ga naposlijetku u Marakešu potpisale 164 države, sadrži niz smjernica u suočavanju s migracijama i migrantima.
Valja napomenuti da Migracijski pakt iz Marakeša nije pravno obvezujući za države potpisnice. To su uporno naglašavali svi sudionici, uključujući i Božinovića. Ta se činjenica ponavljala poput Interpretativne izjave uz Istanbulsku konvenciju, očito s namjerom da se umiri javnost.
Migracijski pakt nije pravno obvezujući, ali ono što se u njemu smatra problematičnim jest niz normi koje su pritom prihvaćene.
Blagodati od migranata po Guterresu
Glavni tajnik UN-a António Guterres u svome uobičajenom emotivnom stilu nazvao je pakt “planom za sprječavanje patnji i kaosa”. Čak je apelirao na države koje su odbijale pakt da ga ipak prihvate i da shvate njegovu “vrijednost” za svoja društva. Patnje i kaos u svijetu nakon toga se nisu smanjili, a u Europi kaos se povećao.
Pakt iz Marakeša sadrži 23 cilja koji se tiču zaštite granica, sprječavanja ilegalnih imigracija, borbi protiv trgovine ljudima, boljoj koordinaciji spašavanja migranata, borbi protiv uzroka migracija i povratku migranata. U međuvremenu, na primjeru Europske unije, vidljivo je da ni jedan od tih ciljeva nije ostvaren. Štoviše, višegodišnje natezanje oko Pakta za azil u EU pokazuje da rješenje nije na vidiku.
Europska unija u posljednjih nekoliko godina u više je navrata predstavljala Pakt za azil, koji bi se odmah pokazao neprovedivim. U Uniji zasad nije postignut dogovor o temeljnim pitanjima vezanima za taj problem, primjerice o proceduri azila, o postupku prema azilantima i načinu raspodjele tereta azilanata među članicama. Prošle godine Unija je užurbano nastojala doći do kakvog-takvog rješenja do izbora za Europski parlament, a u međuvremenu se rasprava o tome stišala.
U konačnici, najvažnije pitanje vezano za ilegalne imigracije, neprestani priljev novih migranata u Europu i dalje je bez odgovora.
Nije obvezujuće, ali se mora
U Paktu o migracijama iz Marakeša jedino što nije bilo sporno, čini se, jest spremnost da se nešto poduzme. Ali što, na to pitanje nije odgovorio ni sam Pakt. Umjesto toga, donio je smjernice kojih se potpisnice, unatoč tome što nije pravno obvezujući, nastoje pridržavati. Hrvatska kao primjeran učenik naglašeno ih se nastoji pridržavati.
Jedna od tih odredbi odnosi se na ljudska prava migranata, odnosno na tvrdnju da ih se mora poštovati bez obzira na status migranata.
Nikome nije sporno da se moraju poštovati ljudska prava. Međutim, sporne su situacije nastale nekontroliranim priljevom ilegalnih migranata, u kojima ljudska prava jednih stoje sučelice sigurnosti i stabilnosti država i naposlijetku ljudskim pravima drugih. O tome Pakt iz Marakeša ne govori ništa, samo traži da se ljudska prava svih migranata moraju poštovati “u punoj mjeri”.
U dokumentu se također, što je znakovito i u kontekstu Istanbulske konvencije, traži poštivanje “rodnih” mjerila koja se uporno nameću u posljednje vrijeme. Drugim riječima, traži se prihvaćanje rodne ideologije i to bez rasprave.
Tko u Hrvatskoj donosi političke odluke, Sabor ili nevladine udruge?
Nadalje, Pakt iz Marakeša nameće i oblike ponašanja u kontekstu borbe protiv ksenofobije, rasizma i diskriminacije, zahtijeva se promidžba migracije. Kao svojevrsni dodatni okvir, Pakt podrazumijeva uključivanje civilnih udruga i medija u ostvarivanje zadanih ciljeva.
To u postojećim okolnostima, u kojima civilne udruge i mediji u pojedinim državama, uključujući i Hrvatsku, imaju utjecaj ravan ili čak veći nego nacionalni parlamenti, znači prepuštanje važnih političkih odluka u njihove ruke.
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, koji je u Marakešu u ime Hrvatske prihvatio Pakt, govorio je ono što su naglašavali i glavni akteri. Nudio je svojevrsnu interpretativnu izjavu, u kojoj nije ukazivao na ključne točke dokumenta, nego na pretpostavku da on nije loš za Hrvatsku.
Božinović u Marakešu nije predstavljao poziciju Hrvatske, nego autora dokumenta
U tom smislu i u svome prigodnom govoru u Marakešu on kao da se nije obraćao sudionicima predstavljajući hrvatsko stajalište, nego hrvatskoj javnosti pokušavajući ju uvjeriti da je ono što se ondje radi dobro i korisno. U prvom redu ponavljao je činjenicu da Pakt nije pravno obvezujući.
Božinović je isticao i činjenicu da je pitanje migracija u ovlasti države, ali nije spominjao činjenicu da se pritom državi nameće niz mjerila.
Božinović je u Marakešu također naglašavao ono što su govorili i drugi, da je suočavanje s migracijama moguće samo u kontekstu međunarodne suradnje.
U međuvremenu je postalo vidljivo da međunarodne suradnje nema, odnosno da je ona svedena na natezanje u kojemu svatko nastoji zaštititi svoje interese, a sve ostalo je kaos i bespomoćnost.
‘Sviđalo se to vama ili ne, morate prihvatiti migrante’
O raskoraku između stvarnosti i onoga što dužnosnici predstavljaju kao stvarnost svjedoče povremene izjave dužnosnika kad napuste dužnost. Bivši čelnik Frontexa Fabrice Leggeri izjavio je nedavno kako mu je europska povjerenica za unutarnje poslove Ylve Johansson rekla da mu je dužnost prihvaćati imigrante. Podsjetimo, dužnost Frontexa kao europske agencije za čuvanje granica zapravo je sprječavanje ilegalnih imigracija.
“Migranti dolaze iz ljubavi, a vaš je posao dočekati ih. Europa je ostarjeli kontinent i sviđalo se to vama ili ne, morate ih dočekati”, rekla mu je Johansson, tvrdi Leggeri.
Upravo prema podatcima Frontexa, u prva dva mjeseca 2024. bilo je 31 200 ilegalnih prelazaka vanjske granice EU.
Migrantski val ne prestaje
Prošle godine, zabilježen je veći broj ilegalnih imigranata koji su stigli u Europu nego ikad ranije. Novi šef Frontexa Hans Leutens ranije je rekao da je imigracija nezaustavljiva.
„Migracija je stvarnost. Ništa ne može spriječiti ljude da prijeđu granicu. Ni zid, ni ograda, ni more”, kazao je.
Davor Božinović je početkom ožujka na sjednici Vlade najavio početak djelovanja Radne skupine za zapadni Balkan u području borbe protiv krijumčarenja migranata.
Ustvrdio je kako hrvatska policija u zadnjih nekoliko godina bilježi rekordne brojke uhićenih krijumčara, što ukazuje da je ova vrsta kriminaliteta u svojevrsnoj ekspanziji.
Što poduzima Hrvatska?
Hrvatska policija uhitila je 1.880 krijumčara i pomagača, a taj trend nastavlja rasti, rekao je Božinović. Zaključno s početkom ožujka ove godine, u odnosu na veljaču 2023. godine, zabilježen je porast uhićenja od 205 posto, a riječ je o 415 uhićenja.
Početkom ožujka s radom je započela i operativna radna skupina čije je vođenje Europol povjerio Hrvatskoj, a u kojoj će sudjelovati policijski službenici iz Bosne i Hercegovine, Slovenije te Njemačke.
Ukratko, hrvatska policija čuva granicu koliko može. Pritom se mora pridržavati bezbroj propisa i normi koje je Hrvatska prihvatila, neovisno imaju li one „obvezujući karakter“.
Na političkoj razini, hrvatska nema vlastitu politiku vezanu za migracije. Ona uporno slijedi politiku Europske unije koja, što je također zabrinjavajuće, također ne postoji.
Što onda slijedi Vlada Andreja Plenkovića kad je riječ o migracijama? Slijedi trendove, nastoji se ne zamjeriti nikome u Europskoj uniji i pritom provodi sve smjernice, zahtjeve, dogovore i poticaje, kako koji stigne. Za Hrvatsku je sve obvezujuće.
