Jednostavan je odgovor kako je Matanić uspio proći ispod radara Rade i Sanje
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 18 Travanj 2024 17:02
Nenadareni, ali medijski vrlo eksponiran redatelj Dalibor Matanić, pala ikona progresivne i feminističke scene, razotrkio je tu scenu više nego itko. Kako bi rekao Đoka Balaš, jedni ga hvale, drugi žale, treći kažu “e, moj brale, taj je bio kvaran kao šupalj zub”.
Ako ste se pitali kako je tip koji je seksualno uznemiravao više žena nego što su mu filmovi imali gledatelja s plaćenim ulaznicama godinama uspijevao proći ispod radara Rade Borić i Sanje Sarnavke, i usput onako pijan i urokan slovio za velikog režiseronju, sisao proračun te okupljao na premijerama hrvatsku “kulturnu elitu” koja je dolazila biti viđena i usput se ogrebati za besplatne kanapee i šampanjac, odgovor je jednostavan: Bio je “njihov”.
“Kladim se da su ljudi koji su iskorištavali te klinke redovno išli na mise sa svojim ženama”, jedna je od njegovih izjava. Nije li netko tko iskorištava klinke, a onda se naslikava s vodećim feministicama po naslovnicama ženskih časopisa i predstavlja se kao veliki borac za prava žena, a onda optužuje ideološke neprijatelje da to rade, na temelju “kladim se”, ipak malo veći licemjer Dakle, slovio je kao veliki pobornik feminizma iako su svi, pa i izvan njegova kruga, znali da je zapravo obični krkan koji u “Sedmici”, okupljalištu kulturnjaka, pijan plazi po svemu što “menstruira” i ispaljuje mizogine komentare i koji pokušava povaliti svaku svoju studenticu kad mu naleti u kabinet.
Ono što zabrinjava puno više od Matanića jest ono što je napisala novinarka Večernjeg lista Milena Zajović, koja je razgovarala s tridesetak žena koje su se našle na meti velikog borca za dostojanstvo žena, a koje je vrijeđao, ponižavao, ismijavao ili im na prostački i nametljiv način nudio seks: “Na Večernji list ovih se dana vršio velik pritisak da se ova priča ne objavi, no među žrtvama postoji jasan konsenzus da bi nastavak šutnje posrnulog redatelja mogao samo ohrabriti da nastavi s maltretiranjem koje je zadnjih godinu-dvije po intenzitetu i načinu komunikacije počelo eskalirati.
Šutnja
Dugogodišnja šutnja onih koji su za to znali omogućila je da Dalibor Matanić prijeđe tragičan put od podržavatelja ženskih prava do seksualnog predatora.” A tko je točno vršio pritisak? To ne piše, ali da se zaključiti. Žrtve su, kaže Zajović, “odreda ogorčene zavjetom šutnje koja se oko svega stvarala, pogotovo od istaknutijih hrvatskih feministica i ženskih časopisa koji su za sve već jedno vrijeme znali”. Dio njegovih ranijih producenata rekao je da ni za što nisu znali, dio suradnika sve je optužbe potvrdio, ali su zbog straha za vlastiti posao zamolili da ostanu anonimni. “Njegovo pojavljivanje na naslovnici jednog časopisa s pjevačicom, voditeljicom i aktivisticom Idom Prester uz poruku da je ‘dosta šutnje o nasilju nad ženama’ mnogima je bilo kap koja je prelila čašu”, napisala je.
Dakle, da Matanić nije pretjerao s busanjem u feministička prsa dok je u stvarnosti radio suprotno, sve bi ostalo javna tajna. A da su “istaknutije hrvatske feministice” poštene i dosljedne, i da nisu zataškavale stvar, sve bi se znalo već odavno i brojne bi žene ostale pošteđene neugodnosti. Kao što se i dalje zataškava za neke druge istaknute borce za prava žena za koje je javna tajna da maltretiraju žene, recimo istaknutog člana HND-a. Jedino je pogrešna njezina tvrdnja da je Matanić prešao nekakav put od podržavatelja ženskih prava do seksualnog predatora.
Nije on prešao ništa, on je što je oduvijek i bio. Masovni društveni pokreti uvijek na vrhu imaju ideologe, zatim fanatike, potom provoditelje agende, gdje spada i Matanić, i, na dnu hijerarhije, sljedbenike. Puno ljudi uskoči u vagon društvenih pokreta naoko legitimnih ciljeva – feminističkih, ekoloških, LGBTQ itd. – kako bi ih iskoristili za ostvarivanje političke moći, financijske dobiti ili društvenog položaja i ugleda. Matanić nikad nije bio “true believer”, pravi vjernik. O tome kako je zapravo vidio žene možda više govore neki njegovi filmovi poput “Kina Lika”, koji su zapravo teška patologija, uz to što su ideološka propaganda, a ne umjetnost.
Iskreno pokajanje: Druga spasiti, pojavu osuditi
Brojne ga feministice sad deklarativno osuđuju, a zapravo brane govoreći kako treba misliti na njegovu obitelj, neke pak šute o svemu iako se inače oglašavaju pet puta dnevno o svemu i svemu ostalom što se tiče statusa žena u društvu, neke peru ruke. Neke kažu da je Akademija, gdje je predavao, zapravo leglo zlostavljanja studentica. Ali se o tome, eto, ne smije govoriti jer smo “konzervativno društvo”. Pa, u tim krugovima oko Akademije, koliko znam, nema konzervativnih. Za njega se znalo desetak godina pa glumljenju iznenađenja tu nema mjesta.
Dakle, je li Matanić obični pijani i nadrogirani ljigavac koji je na setu i izvan njega iživljavao svoje seksualne fantazije, reklo bi se po nekim njegovim filmovima ne baš jako zdrave, ili stvarni zlostavljač? Je li zaslužio javnu hajku i prezir ili ga treba poštedjeti “zbog njegove obitelji” i zato što se “iskreno pokajao” i ispričao i sad je reformirani čovjek koji će otići na liječenje od ovisnosti, možda i na kakvu radionicu? Je li negativac koji je dobro znao što radi ili su ga “droga i alkohol zeli”, a inače je dušica od čovjeka? Je li opravdano otkazati ga ili je to još jedno pomodno “me too” pretjerivanje?
Ima tu svega pomalo. Matanić je, po onom što sam mogao čuti o njemu od onih koje ga znaju, u osnovi obična slinava i napasna seljačina kakvu iole normalna žena pročita u sekundi i otrese u minuti. Takvih ima i bit će, kao što ima i bit će onih žena koje će tražiti okolo da im netko da njegov broj jer je faca i jer misle da im može osigurati neku ulogu i spremne su na sve za to. One su možda i veći problem jer na taj način otimaju posao nekoj talentiranijoj ženi koja ga je stvarno zaslužila i tjeraju time i te druge da na to pristaju ako žele raditi, ali o tome da bi i to trebalo biti kažnjivo kao i zloupotreba moći redatelja i producenata ne govori se u krugovima feministica, zasad. Nažalost.
Slučaj Ljubomira Čučića
Osobno ga ne bih svrstao u zlostavljače, to je ipak riječ koja treba ostati rezervirana za one poput Ljubomira Čučića. Također uglađenog kulturnjaka, predsjednika Europskog doma, veleposlanika Hrvatske u Belgiji. Nije mi on ostao u sjećanju zato što je sustavno mlatio ženu, nije jedini, nego zbog metodičnosti i tipične psihopatologije zlostavljača: prvo je svoju suprugu, Belgijanku, slatkorječivo i “dobronamjerno” izolirao od obitelji i prijatelja, onda joj sustavno uništio samopouzdanje i osjećaj vrijednosti, a batine su došle tek na kraju, kad je žrtva posve nemoćna.
Nije pošteno prema onima poput Čučićeve bivše supruge Magali reći da su i ona i one kojima netko šalje neukusne poruke u podjednakoj mjeri žrtve. No Matanić možda nije Čučić niti onaj krimos koji je curom pola sata meo pod u kafiću, a onda njezinom glavom razbijao umivaonik dok su kamere snimale, ali ni obična ljiga koju treba ignorirati i oko koje ne treba dramiti.
Problem je što je on slinio i nad svojim studenticama, ne jednom nego gotovo svima, a nerijetko je i maltretirao svojim kokainskim seksualnim fantazmagorijama i glumice na setu, i što nije gnjavio žene koje takve lako otpile, nego jedva punoljetne, ktomu poslovno ovisne ili podređene. A to je već puno ozbiljnije. Znao je koga cilja, sve je radio osmišljeno, preko aplikacija koje brišu poruke da se ništa ne može dokazati. A ni posipanje pepelom ne djeluje baš iskreno, više iznuđeno. No eto, on je sad sve “osvijestio”. A do svojih pet banki nije bio svjestan ničega.
Autor:Marcel Holjevac/7dnevno
