Europski mainstream pod svaku cijenu želi spriječiti uspjeh desnih opcija
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 23 Travanj 2024 19:04
Iza Hrvatske su izbori za Hrvatski sabor, no u lipnju očekuju nas i izbori za Europski parlament. Mogući odlični rezultati desnih, antisistemskih i tzv. populističkih stranaka jako brinu medijski i politički tzv. mainstream. Prave se analize i predlažu strategije kako spriječiti takve scenarije.
Europski ogranak Vijeća za vanjske odnose (Council on Foreign Relations - lobistička organizacija Rockefeller) u siječnju je tako predvidio da će, nastave li se prosvjedi poljoprivrednika, lijevo-liberalne stranke znatno izgubiti na izborima za Europski parlament od široko definirane „desnice“. Istodobno je isti think tank predstavio strategiju koja ima za cilj pomoći tzv. mainstream grupacijama koje žele centralizirati moć u EU-u, a tešku situaciju pretvoriti u pobjedu. Iwan Krastev, voditelj Centra za liberalne strategije, i Mark Leonard, direktor Europskog vijeća za vanjske odnose, u analizi objavljenoj 21. ožujka na web stranici efcr.org upozoravaju protiv nastavka „dvostruke strategije“ proeuropskih stranaka. To je „slijediti primjer desničarske migracijske politike i promicati narativ uspjeha EU-a usredotočujući se na njezin odgovor na klimatsku krizu, pandemiju Covid-19 i rat Rusije s Ukrajinom“.
Krastev i Leonard vjeruju da je to loša strategija i da će biti kontraproduktivna. Ako zbog ničeg drugog onda zbog toga što „europsko javno mnijenje ima negativnu percepciju postignuća EU-a u odgovoru na krize“. Stoga, ako „glavne stranke žele uzvratiti udarac krajnjoj desnici, trebale bi usvojiti alternativni program koji daje prioritet nacionalnim kontekstima i [trebale bi] razviti ciljanije kampanje usmjerene na mobilizaciju glasača bez izazivanja protueuropske reakcije“.
Po njihovu mišljenju, poželjan bi bio i novi geopolitički argument s obzirom na predsjedničke izbore u SAD-u. Autori sugeriraju da glavne stranke i europski establshment pogrješno pokušavaju neutralizirati pitanje migracija predstavljajući ga kao političko pitanje, a odgovore na rat Rusije s Ukrajinom, klimatsku krizu i „pandemiju“ Covida-19 anketakao uspjeh. Krastev i Leonard strahuju da bi posebno naglašavanje „uspjeha“ u suočavanju s krizama moglo samo dodatno mobilizirati birače „antieuropskih“ stranaka i pridonijeti tome da se manje radikalni birači također svrstavaju uz „ekstremnu desnicu“ glede tih pitanja. Autori predlažu da čelnici vladajućih stranaka usvoje ciljanije kampanje za mobiliziranje proeuropskih glasača bez izazivanja oporbe protiv Bruxellesa.
Analitičari su, na temelju rezultata ankete provedene početkom godine, u siječnju sugerirali da će izbori u mnogim zemljama donijeti veliki pomak udesno, s „populističkim radikalnim desničarskim strankama koje će dobiti glasove i mjesta diljem EU-a , dok bi stranke lijevog centra i zelenih izgubile“. „Antieuropski populisti” dobili bi u devet država članica: Austriji, Belgiji, Češkoj, Francuskoj, Mađarskoj, Italiji, Nizozemskoj, Poljskoj i Slovačkoj, a u Bugarskoj, Estoniji, Finskoj, Njemačkoj, Latviji, Portugalu, Rumunjskoj i Španjolskoj bi došli na drugo ili treće mjesto. Stoga će – ako se ne dogodi ništa izvanredno – po prvi put gotovo polovicu mjesta u budućem Europskom parlamentu zauzeti zastupnici izvan „super velike koalicije” .
„Prilagoditi kampanju nacionalnom kontekstu“
Krastev i Leonard vjeruju da je moguće samouvjereno iskoristiti nedostatak jedinstva među „krajnjom desnicom“ („ekstremna desnica je dosad pokazala vrlo nisku razinu kohezije i ograničenu sposobnost suradnje“) kako bi pokušali utjecati na izborni rezultat. Autori sugeriraju da istraživanje pokazuje da se stavovi ispitanika prema glavnim nacionalnim strankama „krajnje desnice„ i njihovu odnosu prema EU razlikuju od zemlje do zemlje i biračkog tijela. Primjerice, samo 15 posto birača Talijanske braće vjeruje da Giorgia Meloni želi da Italija napusti EU ili eurozonu. Slično misle i proeuropski birači u Španjolskoj, Portugalu i Rumunjskoj. U Poljskoj, iako malo birača PiS-a vjeruje da čelnik stranke Jarosław Kaczyński želi izvesti zemlju iz EU-a, većina Poljaka vjeruje u to. Stoga bi, smatraju analitičari, isticanje prijetnji koje PiS predstavlja Europi osiguralo „proeuropskim“ snagama dvostruku prednost: mobilizirati vlastite birače, a demobilizirati dio birača PiS-a.
U Njemačkoj, Austriji, Švedskoj i Nizozemskoj i birači tzv. krajnje desnice, ali i šire biračko tijelo smatraju da su čelnici „ekstremno desnih“ stranaka antieuropski nastrojeni. Ni Alternativa za Njemačku (AfD), ni Slobodarska stranka Austrije (FPÖ), ni Švedski demokrati i Slobodarska stranka (PVV) Geerta Wildersa nisu prošle evoluciju usporedivu s ekPiS-om ili Talijanskom braćom. Međutim, pokušaj da se mobilizira biračko tijelo glavnih stranaka pozivanjem na antieuropejstvo krajnje desnice može nenamjerno mobilizirati glasače krajnje desnice. Ova situacija je još gora u Francuskoj.
Analitičari predlažu strategije za iskorištavanje podjela između krajnje desnih snaga i prilagodbu kampanje nacionalnom kontekstu. Upozoravaju na to da se pitanje migracija ne koristi kao glavna tema kampanje. Većina birača ne smatra migraciju najvećim izazovom s kojim se EU suočava. Ono što Europljane elektrizira su: gospodarsko pitanje, politika Covid-19, klimatska politika i rat u Ukrajini. Samo 4 posto zabrinuto je zbog rata u Gazi. Oko 20% ispitanika bilo je zabrinuto zbog prethodno navedenih izazova. Pitanje migracija polarizira javno mnijenje u Njemačkoj i Austriji. Gospodarsko pitanje posebno je važno u Grčkoj, Portugalu, Italiji i Mađarskoj. Pitanje Covid-19 polarizira u Španjolskoj i Rumunjskoj, a rat u Ukrajini posebno je važan za Poljake i Šveđane. Zauzvrat, klimatska politika značajno diversificira mišljenja u Francuskoj i Nizozemskoj.
Analitičari smatraju da „politički značaj imigracije ne proizlazi iz činjenice da je to u očima njezinih stanovnika najakutnija kriza u Europi, već iz uspjeha desničarskih stranaka koje su od nje napravile simbol neuspjeha EU-a“. Dodaju da „što je najvažnije, čak i oni koji su najviše zabrinuti za migraciju vjerojatno ne će vjerovati mainstream strankama koje usvajaju politiku krajnje desnice“. Također upozoravaju da mainstream stranke u izbornoj kampanji ne ističu stvari koje bi ih mogle učiniti nepopularnima. Posebno ih zanima što te skupine smatraju svojim uspjehom, odnosno politiku odgovora na „pandemiju“ Covida-19, potporu Ukrajini ili Europski zeleni dogovor. „Ovo bi moglo biti zapanjujuće za europske čelnike, koji su na mnogo načina s pravom ponosni na način na koji su se nosili s rizicima Covida-19, podupirući Ukrajinu i ostvarujući napredak u Europskom zelenom dogovoru. Međutim, naši podatci pokazuju da će malo ovih argumenata mobilizirati birače u njihovu korist. Naprotiv, riskiraju stvaranje većeg otpora nego potpore“, naglašavaju analitičari.
Nezadovoljstvo time kako EU upravlja krizama
Čini se da mnogi građani diljem EU-a smatraju učinak odgovora na nekoliko nedavnih kriza izrazito negativnim, koronaupozoravaju autori. Samo u Portugalu i Španjolskoj većina vjeruje da je EU odigrao više pozitivnu nego negativnu ulogu u odgovoru na pandemiju Covid-19. Samo Šveđani, Portugalci, Nizozemci i Poljaci više pozitivno nego negativno doživljavaju odgovor EU-a na rat u Ukrajini. Ni u jednoj zemlji građani nisu zadovoljni ekonomskom politikom i Zelenim dogovorom.
Analitičari pišu: „Još jednom ponavljamo da način na koji birači percipiraju političare ne ovisi samo o njihovoj politici, već o motivima koje im birači pripisuju. Kao što možete vidjeti (…), mnogi Europljani vjeruju da čelnici proeuropskih stranaka ne samo da žele pustiti migrante, nego bi također kovali urotu za podizanje cijena energije; neki također vjeruju da žele prepustiti političku moć svoje zemlje EU-u. Za većinu glavnih vođa, uključujući von der Leyen, sumnja se da imaju te motive”. Dodaju da takve percepcije nisu uobičajene samo među biračima tzv. krajnje desnice, već i u nekoliko zemalja među biračima mainstream stranaka.
Primjerice, 28 posto birača CDU/CSU vjeruju da Scholz „prije svega“ želi povećati cijene benzina i energije u borbi protiv klimatskih promjena. U Portugalu i Španjolskoj 24 posto oporbenih birača desnog centra misli isto o čelnicima lijevih vlada u svojim zemljama. Kad je riječ o motivima EU-a, 15 posto glasača CDU/CSU također smatra da von der Leyen, koja dolazi iz njihove političke obitelji, „prije svega“ teži prijenosu vlasti iz Berlina u Bruxelles. Još 28 posto misli da to želi postići, ali to nije prioritet. Oko 14 posto birača SPD-a smatraju da je to prioritet von der Leyen, a 36 posto da je to jedan od njezinih ciljeva.
Ono što posebno izaziva podjele klimatska je politika EU-a. Istraživanje jasno pokazuje da, osim Šveđana i Portugalaca, nitko u Europi ne želi povećanje cijena energije kako bi se spasila klima. Manje od jedne petine građana – u slučaju Švedske 38% – podržali bi smanjenje emisija stakleničkih plinova. Njemački kritičari klimatske politike ne klimatsske promjeneporiču „klimatske promjene“, ali im se ne sviđa munjevit tempo uvođenja promjena. Također ne vrijedi previše naglašavati europsku podršku Ukrajini uoči izbora, jer mnogi ljudi doživljavaju odgovor EU-a na ruski rat kao negativan, a ne kao pozitivan. Europljanima se ne sviđa prijedlog da pošalju svoje vojnike u Ukrajinu i pomognu u oslobađanju svih okupiranih područja.
Analitičari upozoravaju političare da se ne „odvajaju“ od glavnih briga svoga biračkog tijela. Savjetuju glavnim strankama da upamte da su izbori za Europski parlament prvenstveno nacionalne prirode. Dakle, ako žele minimizirati trijumf krajnje desnice, moraju tražiti načine za mobiliziranje svojih glasača specifičnih za svaku zemlju. Stoga bi u Francuskoj ili Italiji te stranke trebale izbjegavati polarizaciju i prijetnje da krajnja desnica želi napustiti EU. No to se može učiniti u slučaju AfD-a u Njemačkoj, Poljskoj, Austriji, Francuskoj, Švedskoj i Nizozemskoj, gdje se velik dio društva boji da će „populisti“ u njihovim zemljama htjeti napustiti EU ili eurozonu ili dovesti do raspada EU. To može biti slična prijetnja u Mađarskoj.
Različiti pristupi
U mnogim zemljama potrebno je demobilizirati euroskeptike među glavnim strankama razočarane trenutnom politikom i mobilizirati proeuropske birače. Uočeno je da su u nekim zemljama (Nizozemska, Poljska i Švedska) birači antieuropskih stranaka još uvijek manje mobilizirani od birača njihovih proeuropskih suparnika. „Međutim, u nekim od najutjecajnijih zemalja EU-a (poput Austrije, Francuske i Njemačke), birači antieuropskih stranaka sada su vrlo mobilizirani – ponekad čak i više nego glavni birači. Na primjer, glasači AfD-a su među deset najmobiliziranijih stranačkih birača u 12 ispitanih zemalja; glasaju češće na izborima za Europski parlament od glasača CDU/CSU ili SPD-a. U Francuskoj, otprilike isti broj glasača La République en Marche (LREM) i Nacionalnog okupljanja kaže da će 'definitivno' glasovati - 63 posto odnosno 61 posto. Stoga će u tim zemljama rezultati uvelike ovisiti o mobilizaciji proeuropskih birača i demobilizaciji skeptika“.
Analitičari sugeriraju da bi se glavne stranke također trebale usredotočiti na druge krize kako bi privukle neodlučne birače, od kojih su većina žene, npr. 75%. u Francuskoj, 73 posto u Austriji, 71 posto u Španjolskoj, 69 posto u Poljskoj i 66 posto u Njemačkoj. Stoga se preporuča naglasiti pitanja pobačaja, jednakosti na radnom mjestu i prava eu parlamentmanjina. Poljska bi trebala biti „primjer koji obećava“. Mobilizacija žena koje se zalažu za pobačaj pomogla je na prošlogodišnjim izborima. Konačno, proeuropske stranke trebale bi razviti važan geopolitički argument. Glavne struje ne bi se trebale usredotočiti na rat u Ukrajini i blaćenje krajnje desnice kao saveznika ili pomagača Vladimira Putina, jer će potkopati široki anti-Putinov konsenzus koji se pojavio nakon ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu.
„Pretvaranje Ukrajine u središnje pitanje moglo bi ojačati opoziciju i pobuditi zabrinutost zbog prijetnje europskoj poljoprivredi, industriji i društvu u mnogim državama članicama“. Proeuropski čelnici mogli bi se usredotočiti na naglašavanje potrebe da EU dobije veću autonomiju i zauzme ozbiljan pristup obrani od ruske prijetnje. Analitičari smatraju da lijevo-liberalne stranke mogu iskoristiti „krizu europske demokracije“. Štoviše, tvrde da „europske stranke imaju priliku biti u puno boljoj situaciji nego što mnogi očekuju i imati stvarnu većinu u Europskom parlamentu“. Lideri tih stranaka samo se trebaju „rastati s nekim mitovima koje trenutno žive“ i „povratiti inicijativu u postavljanju uvjeta rasprave“. Oni bi, između ostalog, trebali tvrditi da se „s obzirom na nesigurnost u američkoj politici i Putinovu agresiju“ nalazimo „na točki u kojoj bi EU, da ne postoji, morala biti izmišljena“.
Navedena analiza Krasteva i Leondarda pripremljena je na temelju istraživanja javnog mnijenja odraslih (od 18 i više godina) provedenog u siječnju 2024. u 12 europskih zemalja. To su bile: Austrija, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Italija, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Španjolska i Švedska.
Cenzura suprotnog mišljenja
Europski politički i medijski mainstream, kako bi se izbjegli odlični rezultati tzv. ekstremne desnice, spreman je i na cenzuriranje suprotnih mišljenja.
Europska komisija tako je 26. ožujka ove godine pod izlikom osiguranja „izbornog integriteta“ i ograničavanja rizika medijivezanih uz širenje različitih oblika „dezinformacija“ usvojila smjernice za velike online platforme i tražilice. Prema tim smjernicama mnoge poruke i informacije ne će doći do korisnika društvenih mreža. Sve se to poduzima kako bi se ograničili izgledi „radikalne desnice“ za postizanje dobrih rezultata na izborima za EU parlament.
Komisija očekuje da će velike tražilice i internetske platforme, uključujući društvene medije, stvoriti velike teamove tzv. provjeritelja činjenica. Oni će odlučivati o tome koje vijesti, filmove i online poruke treba popularizirati, a koje ograničiti. Od ovih se teamova očekuje da koriste dostupne analize i informacije o „specifičnim prijetnjama“ u lokalnom političkom kontekstu.
Od internetskih platformi i tražilica OČEKUJE SE da promiču službene informacije o izbornim procesima, provode inicijative medijskog opismenjavanja i prilagođavaju svoje sustave preporuka kako bi „osnažili korisnike“ i „smanjili monetizaciju“ određenih stranica, kao i širenje neugodnog sadržaja koji bi mogli ugroziti „integritet izbornih procesa“. EK podsjeća da sukladno Zakonu o digitalnim uslugama (DSA), koji je stupio na snagu u veljači ove godine, sve političke reklame moraju biti označene kao takve za sve hosting platforme. Od platformi se također očekuje da točno označavaju sadržaj i slike koje je generirala umjetna inteligencija (deepfakes).
Propisima se želi ograničiti „sistemske prijetnje na internetu“ koje mogu utjecati na „pouzdanost“ izbora za Europski parlament, ali i drugih izbora u državama članicama. Bruxelles zahtijeva blisku suradnju na razini EU-a i na nacionalnoj razini s „neovisnim“ stručnjacima i odabranim nevladinim organizacijama radi razmjene informacija prije, tijekom i nakon izbora, olakšavajući primjenu „odgovarajućih mjera ublažavanja“ u slučaju manipulacije i uplitanja stranih subjekata širenjem dezinformacija.
Bruxelleski birokrati žele dobiti puni pristup podatcima o moderiranju sadržaja na platformama te detaljno kontrolirati politiku brisanja sadržaja, objava, stranica, demonetizacije i jačanja željenog narativa.
Sloboda govora jedna je od temeljnih ustavnih sloboda zaštićena međunarodnim ugovorima i sporazumima. Međutim, nakon izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika i tzv. brexita na Zapadu svjedočimo ubrzanom stvaranju sustave globalne cenzure. Kao i u vremenu tzv. korona krize, to se radi pod krinkom borbe protiv dezinformacija. Između 2016. i 2022. donesen je 91 zakonski akt za sprječavanje širenja „lažnih ili obmanjujućih informacija na društvenim mrežama“. Njihov sadržaj često krši slobodu govora i druge građanske slobode, remeti slobodnu javnu raspravu i važnost, što otežava pozivanje političara na odgovornost.
Dosadašnji pregledi pravnih akata i aktivnosti europskih i nacionalnih vlasti pokazuju da su platforme do sada uglavnom cenzurirale poruke o „pandemiji Covid-19“, ratu u Ukrajini i klimatskoj politici te se borile protiv „teorija cenzurazavjere“. Organizacije koje se bave tzv. fact-checkingom, zajedno s državnim tijelima – kako je pokazalo Pravosudno povjerenstvo SAD-a – nezakonito su cenzurirale poruke desničarskih organizacija, šireći dezinformacije o sadržaju prijenosnog računala sina američkog predsjednika, Huntera Bidena, ali i informacije o COVID-19.
Posve je jasno da svjedočimo korištenju naprednih alata koji funkcioniraju na temelju umjetne inteligencije cenzuriranje „suspektnih“ i „heretičnih“ mišljenja, a to su sva ona koja odudaraju od ideologija kao što su woke, genderizam, zeleni fundamentalizam, promicanje masovnih migracija i sl. Europski mainstream pod svaku cijenu želi spriječiti uspjeh desnih opcija, a u tu svrhu se mobiliziraju svi mogući alati, od uporabe medija i lobističkih ureda do kulture otkazivanja.
Ipak, postoje oaze istine koju nije moguće skriti od svih ljudi. Da parafraziramo Dostojevskog, nisu još sva vrata zatvorena, a istina zna kuda će se provući.
Davor Dijanović
