Pupovčeva strategija za povećanje ucjenjivačkog potencijala
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 24 Travanj 2024 19:00
Time se ponajprije jača pozicija predstavnika srpske manjine, odnosno SDSS-a i Pupovca osobno, koji su u proteklih nekoliko godina uspjeli nametnuti tu zamisao, a s njome i svoju političku dominaciju svim predstavnicima manjina.
Nijedna država, osim Hrvatske, ne ozakonjuje i ne institucionalizira posebno predstavljanje manjina u svojemu najvišem zakonodavnom tijelu. To se u Hrvatskoj događa prema posebnim izbornim pravilima i načelima pozitivne diskriminacije kako bi njihovi zastupnici postali svojevrsni akteri veta u tvorbi izvršne vlasti, piše Mirjana Kasapović za Večernji list.
Na početku svoje analize, citira izvješće Pupovčeva tjednika Novosti o božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća:
“N1 prikazuje krcatu dvoranu Westina, Božićni prijem SNV-a i dalje je u modi, što je dobar znak. Pojavio se skoro cijeli Plenkovićev ‘kuhinjski kabinet’ – NINA OBULJEN KORŽINEK, MARKO MILIĆ, GORDAN GRLIĆ RADMAN i DAVOR BOŽINOVIĆ. Ministar policije na domjenku je, u stilu AGATHE CHRISTIE, riješio zagonetku skrivenog novčića! Našao ga je u česnici, što znači da mu ove godine para neće nedostajati. Oporbenjaci su se mogli izbrojati na prste jedne ruke. Gradonačelnik TOMAŠEVIĆ nije se pojavio, kao ni većina viđenijih SDP-ovaca obiju frakcija. Oko jednog stola skutrili su se SINIŠA HAJDAŠ DONČIĆ, IVAN RAČAN i BRANKO KOLARIĆ. Ne treba biti veliki kremljolog… da bi se zaključilo kako manjine i HDZ-ova većina opet žele plesati tango. Manjinci imaju zagarantiranih osam mjesta, a svaki će nakon izbora vrijediti zlata.”
Tako je, piše Mirjana Kasapović, novinar Boris Rašeta u kolumni u tjedniku Novosti 6. siječnja 2024. razotkrio političku strategiju Srpskoga narodnog vijeća (SNV) i Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) kojima godinama suvereno vlada Milorad Pupovac, glavni domaćin božićnih domjenaka.
Kakve veze ima božićni domjenak SNV-a s političkom vlašću u Hrvatskoj?
Nakon toga, Kasapović nastavlja:
Ostavi li se postrance prigodna Rašetina pohvala desekularizaciji politike, neupućeni ili naivni promatrač mogao bi postaviti nekoliko zdravorazumskih pitanja. Kakve veze ima božićni domjenak SNV-a s političkom vlašću u Hrvatskoj?
Kako se jedan vjerski skup pretvorio u politički tango? I, najvažnije, kako se to dolaskom na božićni domjenak SNV-a može osigurati osam manjinskih mandata kada Srbi imaju tri zastupnika? Nakon proteklih parlamentarnih izbora odgovori na ta pitanja trebali bi biti očiti svima.
Okosnicu Pupovčeve strategije čini okupljanje osam zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru u jedinstven politički blok. Premda predstavljaju povijesno, kulturno i socijalno vrlo različite nacionalne zajednice i premda se razlikuju prema osobnim ideološkim i političkim uvjerenjima, oni se grupiraju u manjinski blok koji nastupa kao jedinstvena strana u političkim procesima u odnosu prema strankama hrvatske većine.
Blokovsko grupiranje manjina
Glavni je cilj blokovskoga grupiranja i očuvanja „monolitnoga jedinstva“ bloka – koje se javno promiču krilaticama „svi ili nitko“, „svi zajedno“, „ne damo se dijeliti“ i sl. – povećanje pregovaračkih i ucjenjivačkih potencijala predstavnika manjina u procesu tvorbe Vlade, ali i u ostalima političkim procesima u Hrvatskoj.
Time se ponajprije jača pozicija predstavnika srpske manjine, odnosno SDSS-a i Pupovca osobno, koji su u proteklih nekoliko godina uspjeli nametnuti tu zamisao, a s njome i svoju političku dominaciju svim predstavnicima manjina.
Pupovčevu zamisao najusrdnije je prihvatio Furio Radin, a s „pobočne“ strane osovinu Pupovac – Radin najodanije je podržavao Veljko Kajtazi.
Kako su sva trojica ušla i u novi saziv Sabora i kako očito ne misle iz njega otići dok su živi – Radin (74) je uoči izbora 2020. javno obećao da se natječe posljednji put, ali se u međuvremenu predomislio, dok Pupovac (69) i Kajtazi (64) nisu lakomisleno najavljivali kraj svojih političkih karijera – ta će se osobna konstelacija odnosa održati i u novom mandatu.
Ostala tri zastupnika mogu im sekundirati, a pokuša li koji od njih izaći iz bloka, vjerojatno će biti izložen svojevrsnome političkom ostracizmu.
Hrvatska je jedinstvena po modelu u kojemu su manjine akteri u tvorbi izvršne vlasti
Suvišno je govoriti o tome kako to nije bila i ne može biti intencija manjinskoga predstavništva nigdje, pa ni u Hrvatskoj.
Nijedna država ne ozakonjuje i ne institucionalizira posebno predstavljanje manjina u svojemu najvišem zakonodavnom tijelu prema posebnima izbornim pravilima i načelima pozitivne diskriminacije kako bi njihovi zastupnici postali svojevrsni akteri veta u tvorbi izvršne vlasti.
Hrvatska je u svjetskim razmjerima poznata po primjeni ekstenzivne koncepcije deskriptivnoga političkog predstavništva koje obuhvaća dvadesetak manjina – praktično sve koje žive na njezinu tlu, uključujući takozvane mikroskopske manjine s vrlo malim brojem pripadnika.
Hoće li i Nepalci i Filipinci uskoro imati pravo na svoje političke predstavnike u Hrvatskoj?
Bude li dosljedno primjenjivala tu koncepciju, morat će ubrzo osigurati i predstavljanje novih useljeničkih manjina, poput nepalske i filipinske, a potom i svih drugih koji dođu raditi i živjeti u njoj.
Vrlo je vjerojatno da bi nove manjine za koju godinu mogle postati brojnijima od Ustavom priznatih manjina koje sada imaju neposredne ili posredne predstavnike u Saboru.
Ta se koncepcija s vremenom izrodila u političku anomaliju koja poprima nevjerojatne razmjere. Predstavnicima manjina pripisuje se obvezatno pravo da sudjeluju u izvršnoj vlasti, a njihovo sudjelovanje u Vladi tumači se kao nužan dokaz inkluzivnosti, legitimnosti i demokratičnosti političke vlasti uopće.
Tko je pozvan suditi Hrvatskoj?
Poziva se na izvanjsku osudu hrvatske vlasti koja se usudi izostaviti predstavnike manjina iz Vlade i prijeti nekakvom „međunarodnom izolacijom“ države kao da smo u devedesetima.
Tko bi trebali biti izvanjski arbitri? Zapadne države kojima ne pada na pamet ozakonjenje manjinskoga predstavništva u nacionalnim parlamentima? Njemačka, Francuska, Britanija, Nizozemska – tko? Pripadnici manjinskih zajednica u njihove parlamente ulaze preko nacionalnih političkih stranaka i one ih mogu istaknuti kao svoje kandidate za najviše položaje u državi.
I u Hrvatskoj su pripadnici srpske manjine ulazili u Sabor, Vladu, Europski parlament i druge nacionalne i međunarodne institucije posredstvom drugih stranaka, najviše SDP-a, ali to se ne računa.
Ideološki Srbi i politički Hrvati
Oni su prvenstveno socijaldemokrati, a ne Srbi, dok su Pupovac, Jeckov i Šimpraga ponajprije Srbi, a tek potom – što? Čini se da to uopće nije važno; štoviše, ne smije biti važno jer upravo taj „veo neznanja“ omogućuje da bez ikakve osude koaliraju sa svim hrvatskim strankama na vlasti neovisno o njihovim ideološko-političkim profilima.
No Domovinskom pokretu (DP) smeta upravo taj „veo neznanja“ o političkoj prošlosti SDSS-a zbog koje ga odbacuje kao mogućega koalicijskog partnera u Vladi. Čvrstu jezgru DP-a čine bivši vukovarski branitelji i njihovi potomci koji ne mogu prijeći preko činjenice da je utemeljitelj SDSS-a bio Vojislav Stanimirović.
Dok Pupovac ističe pozitivnu Stanimirovićevu ulogu u mirnoj reintegraciji Hrvatskoga Podunavlja zbog koje ga je odlikovao Franjo Tuđman, DP naglašava njegovu ulogu u ratnoj dezintegraciji Hrvatske zbog koje ga je odlikovao Radovan Karadžić.
DP podsjeća na Stanimirovićevu ulogu pri padu Vukovara
Stanimirovića vide poglavito kao gradonačelnika okupiranoga Vukovara koji je sudjelovao u borbi na život i smrt s vukovarskim, baranjskim i srijemskim Hrvatima ili, kako je on govorio, s „ustašama“.
Doista, Stanimirović je ostao upamćen po nizu strašnih izjava tijekom rata, među kojima se ističu one o vukovarskoj bolnici kao „posljednjem uporištu ustaške vlasti u Vukovaru“ zauzimanjem koje je konačno oslobođen cijeli Vukovar. Stanimirović je bio i ravnatelj „oslobođene“ bolnice u ratnom Vukovaru.
Koliko se koncepcija manjinskoga predstavništva u hrvatskoj praksi izrodila u nešto što ne bi trebala biti, pokazuje usporedba sa Slovenijom. Slovenski zakonodavac priznao je pravo na posebno političko predstavljanje samo dvjema „autohtonim manjinama“, talijanskoj i mađarskoj, i ne pada mu na pamet da to pravo dade znatno brojnijima „neautohtonim manjinama“, srpskoj, hrvatskoj, bošnjačkoj ili albanskoj, pripadnici kojih su se doselili u Sloveniju za vrijeme Jugoslavije.
Manjine nigdje, osim u Hrvatskoj, ne pristaju biti jezičac na vagi
Predstavnici mađarske i talijanske manjine ponašaju se politički diskretno i izrijekom odbijaju biti jezičac na vagi u odnosima moći među slovenskima političkim strankama u Državnom zboru.
Nasuprot tome, predstavnici manjina u Hrvatskoj žele biti jezičac na vagi u tvorbi vlada. Možemo! ih, primjerice, javno poziva da odigraju takvu ulogu i priklone se lijevome političkom bloku u sprječavanju tvorbe „najdesnije vlade“ u povijesti Hrvatske, one HDZ-a i DP-a.
Smiješne političke ideje koje se pokušavaju nametnuti javnosti
Možemo! time opetovano pokazuje da je zatočenik ideoloških dogmi prema kojima je svaka desnica gora od najgore ljevice, kakvom mnogi u Hrvatskoj smatraju upravo Možemo!, te da su predstavnici manjina po prirodi stvari „progresivni“ pa im je mjesto u lijevome „progresivnom bloku“ u parlamentu.
Tako anakrone i povijesno neobranjive političke misli bile bi smiješne da ih njihovi zagovornici ne pokušavaju nametnuti političkoj javnosti.
Tužno je gledati kako lijevi „progresivni“ mediji vode bjesomučnu kampanju protiv DP-a kao „najgore desnice“, ali su mu, makar privremeno, pripravni oprostiti sve ako se prikloni „progresivnoj ljevici“ i odustane od tvorbe Vlade s HDZ-om. A poslije, kud koji, mili moji!
