Hrvatsko balkanoljublje
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 25 Travanj 2024 19:04
Nikada mi nije bilo do kraja jasno što uljuđenije dijelove Hrvatske tako neodoljivo privlači Balkanu, dok su hrvatski krajevi Balkanu geografski, pa čak i kulturološki bliži kudikamo Balkanu neskloniji.
Objašnjenje dijelom sigurno jest u činjenici da oni Balkanu bliži Balkan bolje poznaju pa se od njega žele udaljiti, dok oni malo dalje upravo zbog toga što ima Balkan nije dostatno poznat, u njemu nalazi nešto egzotično, romantično i simpatično. S druge strane opet teško je povjerovati da je nakon stotinjak godina i dvije Jugoslavije itko mogao ostati neupoznat s indiskretnim šarmom Balkana, ali i s njegovom mračnom stranom. Stoga uzrok zagonetne privlačnosti Balkana Hrvatima vjerojatno jest u ideji jugoslavenstva koja je uslijed povijesnih okolnosti postala neodvojivi dio hrvatskog identiteta.
U kontekstu aktualnih globalnih zbivanja veliki su izgledi da to hrvatsko balkanoljublje opet odigra sudbonosnu ulogu za Hrvatsku. I povuče nas u neki novi povijesnu provaliju. Stoga nije naodmet zaboravne Hrvate podsjetiti gdje nas to vuče obnovljeno balkanoljublje. Posebno upada u oči da su ovdašnji naprednjaci vrlo kritični prema hrvatskoj društvenoj stvarnosti i institucijama, dok na događaje u Srbiji, koja je kičma Balkana kojemu se želi privući Hrvatsku, uvijek gledaju blagonaklono. I svakoj su tamošnjoj aberaciji spremni naći opravdanje. Međutim, prava je istina da se nakon raspada Jugoslavije Srbija sve više pretvara u istočnjačku satrapiju u kojoj se događaju stvari koje su u Hrvatskoj - koliko god njezin razvoj nakon osamostaljenja tekao po principu ''korak naprijed, dva natrag'' – nemoguće i nezamislive.
Ovih je dana u Srbiji glavna tema bio nestanak dvogodišnje Danke Ilić, koji je i u Hrvatskoj pratiteljima medija vrlo poznat zahvaljujući sklonosti ovdašnjih medija ''regionskim'' temama. Ne mislim se ovdje baviti samim slučajem niti neobičnim interesom hrvatskih medija za teme iz Srbije, od estrade do crne kronike, nego skrenuti pažnju na neke stvari sporedne za sami taj slučaj, ali takve da puno govore o srbijanskom društvu. Tako je, primjerice, vijest da su otkrivene ubojice male Danke na televiziji prilikom govora o nekim sasvim drugim temama objavio sam predsjednik vucicSrbije Aleksandar Vučić. O slučaju su zatim govorili niže rangirani od ministra unutarnjih poslova, preko načelnika policijske uprave do stanovite majorke Otović Pjanović. Ti su istupi bili čudnovato neusklađeni: čas je bilo DNA tragova, čas nije; ubice su navodno priznale zločin, no ne zna se je li to priznanje dano u prisustvu odvjetnika ili ne; zatim je pred tužiteljstvom jedan priznao, drugi nije; no i taj koji je navodno priznao, nije priznao gdje je sakrio tijelo pa su uhitili njegova brata i oca sumnjičeći ih da su mu pomagali u skrivanju tijela male Danke…
No, najveći je skandal da je načelnik Uprave kriminalističke policije Ninoslav Cmolić ubojstvo i poteškoće u istrazi na stanoviti način povezao običajima, jezikom i drugim karakteristikama vlaškog (rumunjskog) stanovništva u okolici Bora gdje se zločin dogodio. To je otprilike kao da neki hrvatski policijski načelnik za zločin u nekom hrvatskom mjestu, gdje su Srbi u većini ili čine znatan udio u stanovništvu toga mjesta, optuži Srbe zbog nekih njihovih nacionalnih značajki. Možemo samo zamisliti kakav bi skandal izbio i kakva bi se graja digla i ne bi prestala dok taj načelnik ne bi dao ostavku. U Srbiji jedva je tko uočio da je Cmolić nešto krivo rekao. Štoviše, tamošnje tabloidne televizije taj su narativ digle na jednu više razinu, tako je neki ishlapjeli bivši inspektor izjavio da je znanstveno utvrđeno kako su za taj vlaški kraj karakteristični monstruozni zločini, nesuradnja s policijom i endemski sifilis. Drugi su opet naglasak stavljali na tzv. vlašku magiju i tome slično.
Prije dan-dva slučaj je odjedanput postao medijima nezanimljiv jer je svoju funkciju odvraćanja pozornosti od neugodnih političkih vijesti za srpske vlasti, no ne i riješen. Brat optuženog za zločin, koji je također uhićen pod optužbom da je pomagao bratu u premještanju tijela, preminuo je u zatvoru, navodno mu otkazalo srce iako njegova crnomajka tvrdi da nije imao srčanih problema. Policija opsjeda kuću uhićenih i tako njihovu majku, ženu od preko osamdeset godina, drži u svojevrsnom kućnom pritvoru, a tijela nestale djevojčice ni dalje nema. Inače, policijski i pravosudni standardi u Srbiji su takvi da u usporedbi s njima Hrvatska djeluje kao uljuđena zemlja u kojoj institucije funkcioniraju.
Novinari i političari u Srbiji nerijetko postaje žrtve atentata bez sudskog epiloga. Vladajuća stranka gotovo otvoreno u romskim naseljima kupuje glasove, za lokalne se izbore kontingenti birača iz jednoga grada dovode u drugi da bi se dobila željena prevaga, predsjednik države, iako vrlo malih formalnih ovlasti, faktički o svemu odlučuje i na režimskim televizijama gotovo svakodnevno zasipa javnost salvama nepočešljanih misli, često primjerenijih psihoanalitičarovu kauču nego političkoj pozornici. Navijačke skupine u Srbiji su zapravo organizirane bande s morbidnim običajem da od pripadnika protivničkih klanova prave ćevapčiće, a romantizirane legende o besprizornim tipovima poput Ljube Zemunca, Arkana i sličnih redovite su srpskom tisku… Težiti kulturnom i političkom jedinstvu s takvom državom može samo netko slijep od mržnje prema Hrvatskoj, odnosno ljubavi prema Jugosferi, Regionu, Balkanu ili kako već zvali tu tlapnju hrvatskih centrifugalista.
Na izborima u srijedu nećemo valjda dopustiti da nas potope rijeke iz besramnih usta lažnog navjestitelja pravde. Čiji je diskurs primjereniji prekodrinskoj političkoj sceni nego hrvatskoj.
Damir Pešorda
