Oprost i pomirba
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 29 Travanj 2024 15:57
Pišući tekst o otvorenju retrospektivne izložbe velikoga meštra Josipa Botterija Dinija osjetili smo olakšanje: učinjeno je dobro djelo. U Galeriji Klovićevi dvori ostaje do početka lipnja veličanstvena izložba koju će sigurno razgledati mnogi ljubitelji hrvatske umjetnosti, oni koji ljube domovinu i oni koji žele umjetnički doživljaj.
Ostat će u sjećanju i nespomenuti golemi katalog ove izložbe koji su priredili Koraljka Jurčec Kos, Anamarija Komesarović i Stanko Špoljarić. Suradnici u cjelokupnoj organizaciji bili su i Ana-Marija Botteri, Leopold Botteri i Estera Mihaela Peruzović. Spominjemo ovaj događaj jer predstavlja u mojoj mašti i ono što priželjkujem nakon ovih izbora za Hrvatski sabor: oprost i pomirbu.
Nakon nesretnog vremena posljednjih godina kada se u javnom društvenom i političkom životu pojavila brutalna i divljačka retorika, iznikla na tragovima jugoslavenskoga komšijskoga i kavanskoga žargona, retorika koja se prilijepila za nekada davno sacrosantnu čistoću govora u visokim krugovima, nadamo se da će poslije ovih izbora, koji su vrlo znakoviti, prevladati umjerenost i svijest o potrebi oprosta i pomirbe među strankama koje su odslik cijeloga društva i prikazuju mozaik hrvatskih razmišljanja. U takvim okvirima grubost i nakaznost govora i misli ne može opstati. Toliko ružnih i nepotrebnih uvrjeda izgovorili su zastupnici u HS i otrovali moguće prijateljske odnose, zaboravili se i u gnjevu rekli poneku više. Osim toga oporba se odala histeričnom i jedinom cilju: srušiti HDZ po svaku cijenu! To sigurno ne može biti cilj i budućnost cijele hrvatske nacije, rušenje kao u sumanutim (krvoločnim?) povijesnim revolucijama nakon kojih opstaje samo jedna šaka partijskih vođa kojima se život pretvara u raskošni kraljevski splin, a ostala raja potone u bijedu i strah. To zaglušno kričanje koje se nastavilo i poslije izborne noći prikazuje golemoga vođu oporbe poput maloga djeteta i u tom oksimoronu ostavlja ga zapravo nemoćnoga jer nije shvatio novu situaciju na šahovskoj političkoj ploči.
Mislimo da je u proteklih trideset i nešto godina postojanja naše Hrvatske države trebalo biti pravednički gnjevan na grješke ne samo ovih sadašnjih vladajućih, nego i onih kojima još uvijek laž i podlost davnijih grijeha vladaju dušama.Sabornica3 HS učinio je niz krupnih grješaka, a samo mali izbor iz toga obilja pokazuje razmjere šteta: HS odrekao se pokroviteljstva nad najvećim žrtvama u hrvatskoj povijesti – Bleiburškim žrtvama, ugasio ministarstva koja su bila mogući okvir poticaja za povratak naših raseljenih Hrvata, podržavao nakazni politički i društveni zakon o rodnim manjinama koji zdravi ljudi s gnušanjem odbijaju, dopustio da se nevladine udruge toliko razmnože da praktički gomila uglavnom mladih ženskinja živi od propagande i nerada i to vrlo dobro, a što je najružnije - pišu protiv svoje domovine na sve strane u europske ustanove i to iz svoje luksuzne pozicije, optužuju i vrijeđaju zdravi razum nas pučana. O tome kako su dva vrlo značajna ministarstva (kulture i školstva) po golemim sredstvima pomagala i odobrila bolesne projekte lažnih velikana kulture i školstva, javnost se uvjerila više puta. Trebalo je u HS gnjevno govoriti protiv filmova koje smo mi stanovnici RH platili odobrenjem i odabirom iz tih ministarstava, filmova lažnih i nedvojbeno zlobnih prema vlastitom narodu, a ujedno i umjetnički beznačajnih. Trebalo je vikati protiv knjiga koje niječu i podvaljuju, protiv pornografskih uradaka koji su dobivali nagrade, trebalo je i ponekad je i bilo obrazloženih i strastnih napada na takve bestidne zločine protiv vlastitoga naroda. Trebalo je protestirati protiv silnih sredstava koja se daruju srpskim novinama i televiziji što pišu lažne i skaredne tekstove protiv države koja je stranci SDSS što smišlja tekstove, uz pomoć Radaka-domaćih jataka, oprostila zločine iz Domovinskoga rata i hrani ju danas vrlo izdašno. Tamo nema mjesta Peđi Mišiću, jer on je bio u ratnicima svjetla. Trebalo je imati sluha i maknuti na vrijeme čudesno iskrivljenu optiku ministrice Obuljen, njene opskurne prosudbe i ovlasti njenih unutar ministarstva često drskih trabanata. Isto tako moglo se bitno smanjiti raskošne dotacije SDSS koji sada gradi tih nesretnih četrdeset centara diljem zemlje Hrvatske koju je poharao u ODR. Ne će u njima hraniti sirotinju, ne će oblačiti bijedne i poučavati nepismene, ne će učiti srpska kola: imali smo prilike vidjeti što su takvi centri značili uoči Drugoga svjetskoga rata kada se osnovalo preko 130 uključivši i one koji postoje od vremena Balkanskih ratova.
(Sjetimo se samo onoga centra u Gospiću (na čelu dr. Zec) iz kojega je poslana poruka za pokolj mladosti koja je nastupala u Senju na proslavi HSS 1937. godine!)
Sve to i još mnogo toga više, još značajnije i dugotrajno, redalo se pred našim očima takoreći svakodnevno. Padale su grube riječi, ali nije svaki oporbenjak imao isto pa ni slično polazišno mjesto u tom kriticizmu. Svaki stanovnik ove zemlje razlikuje protimbe kojima su okićeni komunistički nastavljači ideja u stranci SDP, od onih koje su izgovorene u klupama DP ili nekoga drugog rodoljubnog stranačkog okrilja. Oni prvi žele vratiti kotač povijesti natrag na godine prije 1989. i prije pada Berlinskoga zida. Oni žele apsolutnu vlast koja je osnovni i jedini razlog i oblik njihova postojanja. Sve ustanove u njihovom propalom carstvu bile su u rukama onih prodanih partijskih duša koje su činile malo više od deset posto stanovništva. zastavahr22Sa svim privilegijama, mogućim nasiljima i likvidacijama protivnika. Ta oni i sada krikovima i šakama dozivaju nasilje u saborskim klupama: oni bi hapsili, poništavali zakone i ukidali sudske instance. Sve smo to već vidjeli u razdoblju od 1945. do 1989.
Oporbenjaci iz redova domoljubnih stranaka poput DP, pravaša, suverenista i slični imaju opravdane razloge što zahtijevaju povratak na demokratske temeljnice ostvarene u ODR: održanje identitetske baštine Hrvata, čuvanje granica, povratak iseljenika, čuvanje plodne zemlje i mora od posezanja stranaca koji upravo ovoga trenutka nastoje kupiti najbolju našu slavonsku i srijemsku crnicu; što zahtijevaju prestanak financiranja stranke SDSS koja je neosporni agresor, a danas iscrpljujući nezasitni dionik na blagajni hrvatskoga proračuna. I to samo onaj pupovački. Ne može se zauvijek ostati pijavica koja živi od nerada i dotacija a s golemom propagandnom mašinerijom rasprostrtom diljem svih resora i učvršćenom na medijskoj sceni svih vrsta. Ne može biti pravilo koje je vrijedilo dugi niz desetljeća da si podoban ako si etnički podoban, pa se neka Mirjana R., koja odavno ne bi trebala biti na HRT, održala mimo svih pravila i zakona ali, primjerice, jedan Dujmović ne može se vratiti nakon što su ga izbacili s iste HRT. Samo jedan primjer.
To i još puno više i ovdje neizrečeno vodi posve različitim putevima razne oporbenjake i sada je glavni igrač Premijer na potezu: prihvatiti svježu krv iz domoljubne oporbe, ispraviti pogrješke koje su vremenom nastale, prestati pristajati na lažne tvrdnje iz hrvatske povijesti i glavinjati ponad praznih šaranovih jama, ne stavljati radi vlastite oholosti hrvatsku državu na kušnju i ponovne izbore, ne misliti na gazde iz EU više negoli treba, ne ponoviti sudbinu Sanadera, ne očijukati s pročetničkim manjincima koji će uvijek stati na stranu vladajućih bez obzira na temeljne zasade vlasti. Uostalom, zašto ne može biti predstavnik srpskih manjinaca Peđa Mišić, a ne pročetnički Pupovac, a taj je Mišić bio na listi DP? (Pisali smo o P. M.) Ostali manjinci nisu nikakav problem.
Ima toga još, ali pomisao na sreću i dobrobit Hrvatske trebala bi Premijeru dati snagu da smanji ego i prihvati tu plemenitu misao o koaliciji s DP i srodnim strankama. Hrvatska je u protivnom nad ponorom.
