Titovi jugoslavenski zločini – najteži oblik korupcije
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 30 Travanj 2024 18:04
Bio je blagdan svete Lucije, te 1945. godine, kada je Kotarski narodni odbor u Hvaru dostavio Kotarskom narodnom sudu u Hvaru popis “NARODNIH NEPRIJATELJA” s otoka Hvara, njih ukupno 97 (devedesetisedam), a zbog postupka konfiskacije, dakle oduzimanja njihove imovine.
U tom popisu, preciznije tablici, pored imena i prezimena, te drugih informacija, nalazi se kolona vezana za LIKVIDACIJU i opis presude za likvidaciju.
Iz te kolone je vidljivo kako je polovica narodnih neprijatelja likvidirana, dakle smaknuta, ubijena, odlukom vojnog suda, s točnim nadnevkom presude.
Za sudbinu druge polovice narodnih neprijatelja s otoka Hvara, autor ovog članka precizno ne zna, ali za neke je siguran da su doživjeli sudbinu ovih prvih.
Kao što se na osnovu iskustva drugih primjera može sa sigurnošću tvrditi da su neke presude donesene nakon što su žrtve već bile likvidirane, jer takvih primjera iz prakse jugoslavensko komunističkih zločina imamo.
Većina “narodnih neprijatelja” s otoka Hvara bili su ribari, težaci, svećenici, časne sestre, učiteljice, drvodjelci, a bilo je i pravnika, trgovaca, te drugih profesija.
Prema svjedočenju otočana malo tko od likvidiranih je bio neprijatelj naroda. Možda oni nisu bili prijatelji komunističke partije i Jugoslavije, ali neprijatelji svog hrvatskog naroda sigurno nisu bili.
Likvidirala ih je politika.
Njihov život i imovinu oduzela im je velikosrpsko jugoslavenska politika, koja je iskoristila svoju poziciju kako bi ostvarila svoje ciljeve i interese.
To je definicija korupcije. Jasno je to.
Velikosrpsko jugoslavenska politika iskoristila je svoju poziciju pobjedničke strane, zloupotrijebila antifašističku ulogu i obračunala se sa svim svojim političkim neprijateljima, te ih brutalno eliminirala, likvidirala, te se dokopala njihove pozicije i njihove imovine.
Ubijala je najviše Hrvate koji su željeli svoju državu, kako bi ovladala tom državom. Osvojila je njen teritorij i resurse.
Pri tome je načinila nevjerovatne zločine, neviđenih razmjera i osakatila hrvatski narod zauvijek.
To je najveći mogući oblik korupcije koji postoji.
A onda je ta politika sve to sakrila od očiju javnosti.
I okrivila hrvatski narod za svo zlo i zločine.
Danas, kad se zločin otkrio, pravda ga.
I riga iste laži i prikriva svoje krvave tragove.
Nudi se kao rješenje za bolju budućnost.
Predstavlja se kao borac protiv korupcije.
I mirotvorac.
Ovaj kratki članak napisao sam inspiriran nekim komentarima na moj nedavni članak naslovljen “Što je korupcija”, u kojem su neki komentatori rekli kako “zločin nije korupcija”.
U tom svom članku nigdje nisam ni napisao da je zločin korupcja, nego da je nekažnjavanje i prikrivanje zločina oblik korupcije.
Ali evo potaknut tim komentarima ovdje želim naglasiti kako su velikosrpsko jugoslavenski zločini korupcija i to ona najveća i najteža moguća korupcija koja nikad na nijedan način nije kažnjena.
I kad nismo kaznili tu korupciju, onda danas nemamo moralnu podlogu zaustaviti se pred ničim, pa ni pred mnogim oblicima korupcije koje itekako ima, ali koja je neusporediva s onom nekažnjenom agresorskom velikosrpsko jugoslavenskom stoljetnom korupcijom.
Preskočiti preko nebodera problema da bi se zaustavili pred nekom pojatom problema nije borba protiv korupcije.
To je korupcija.
Zanimljivo je napomenuti kako jedan od komentatora, koji smatra da zločin nije korupcija, spominje u svom komentaru Stjepana Đurekovića.
A Stjepan Đureković je tipična žrtva Titove jugoslavenske korupcije. Kao jedan od direktora INA-e Đureković nije htio šutjeti o korupciji na državnom nivou. Pobjegao je iz Jugoslavije u Njemačku i tamo pokušao u medijima objaviti istinu o jugoslavenskoj korupciji.
Zato ga je jugoslavenska tajna služba u srpnju 1983. godine brutalno ubila u Wolfratshausenu u Njemačkoj.
Ubili su ga vatrenim oružjem, ali su mu za svaki slučaj sjekirom smrskali glavu.
Tako su u ime svog nalogodavca Tita i njegove Jugoslavije zataškali korupciju na najvišem državnom nivou.
A onda su za svoj zločin okrivili, pogodite koga: USTAŠE.
Stjepan Đureković, čovjek kojeg je ubila jugoslavenska državna tajna služba kako bi prekrila Titov jugoslavenski korumprani sustav, za javnost je ubijen u “obračunu ustaškog podzemlja” kao i mnogi drugi naši emigranti.
Taj zločin dio je državne korupcije.
To je zločin počinjen u državnom interesu, koristeći položaj i moć.
Taj zločin je korupcija.
To je kap u moru korumptivnih zločina počinjenih u interesu velikosrpsko jugosavenske politike kroz čitavo jedno stoljeće.
To je najteži oblik korupcije ma koliko god se netko trudio površno filozofirati o tome što korupcija jest, a što nije, te pravdati i prati jugoslavenske korumptivne zločine.
Svi koji se predstavljaju kao borci protiv korupcje, a nikad nisu tražili osudu Titove jugoslavenske državne političke korupcije, niti su se borili protiv njene ostavštine, koja je još danas prisutna među nama, zapravo su sami korumpirani.
Oni su korupcija.
Ako je netko “neprijatelj naroda” onda su to baš oni.
I ponavljam: NIJE VAŽNO NA KOJOJ STRANI POLITIČKOG SPEKTRA TAKVI LJUDI SJEDE, NA LIJEVOJ, DESNOJ, ILI U SREDINI.
Ako se prema Titovim jugoslavenskim koruptivnim zločinima i ostavštini te zločinačko koruptivne politike odnose indiferentno, onda nije važno gdje sjede.
Korupcija su ma gdje god bili, gdje god sjedili i za što god se predstavljali.
To je poanta mog prethodnog članka “Što je korupcija”, a i ovog.
