Kako ekstremna ljevica u Hrvatskoj oscilira između lažnog pacifizma i militarizma
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Svibanj 2024 17:05
Međutim, nisu svi tako sretni ili ponosni na svoju pobjedničku vojsku i pilote koji će čuvati naše nebo. Ako je uopće smatraju svojom vojskom. Pogađate, riječ je o našoj ljevici, teško je reći hrvatskoj jer ih je gotovo pa nemoguće vidjeti kako izborne uspjehe slave s hrvatskim zastavama, kako s ponosom odaju počast poginulim hrvatskim vojnicima u danima kada slavimo ratne pobjede
Cijeli državni vrh Republike Hrvatske nedavno je dočekao prvih šest novih borbenih zrakoplova Hrvatskog ratnog zrakoplovstva tipa Rafale koji su na radost i zadovoljstvo većine naroda sletjeli na zagrebački Pleso. Imati napredne i sofisticirane lovce u svojoj eskadrili pitanje je časti i ponosa svake moderne države, oni su izrazito dobro sredstvo odvraćanja i snažno oružje koje se u slučaju nužde može vrlo brzo i efikasno upotrijebiti.
Većina stanovnika u Hrvatskoj proživjela je Domovinski rat i vrlo se dobro sjeća kako je to bilo sklanjati se za vrijeme zračnih uzbuna kada su nad Hrvatskom gotovo nesmetano nadlijetali zrakoplovi JNA i gađali što su god htjeli. Bilo je to i razdoblje kada se ratovalo pod embargom, bez dobro ustrojene i organizirane vojske, bez ratne mornarice, bez dovoljno topništva i oklopa, a nedostajalo je čak i pješačkog naoružanja i streljiva. Stoga, razumljivo je što su ljudi generalno zadovoljni s kupovinom borbenih zrakoplova, svjesni da bez vojske nema ni države, pogotovo u našem okruženju.
Anacionalna ljevica
Međutim, nisu svi tako sretni ili ponosni na svoju pobjedničku vojsku i pilote koji će čuvati naše nebo. Ako je uopće smatraju svojom vojskom. Pogađate, riječ je o našoj ljevici, teško je reći hrvatskoj jer ih je gotovo pa nemoguće vidjeti kako izborne uspjehe slave s hrvatskim zastavama, kako s ponosom odaju počast poginulim hrvatskim vojnicima u danima kada slavimo ratne pobjede ili se sjećamo žrtve Vukovara, kako navijaju za naše sportaše i s narodom se vesele njihovim uspjesima i tako dalje i tako dalje. Gdje god ima državnih simbola, kockica i hrvatskog naroda u veselju, ljevice nema ili se nalazi pred kamerama i mikrofonima upirući prstom u bijela polja ili stare hrvatske pozdrave pobjedničke Hrvatske vojske iz Domovinskog rata.
Naša ljevica je anacionalna, globalistička i nezainteresirana za vlastitu kulturu, vrijednosti i zajedništvo s kojim smo ostvarili slobodu i vlastitu državu nasuprot jugoslavenskoj i velikosrpskoj ideji. Ono što je SDP pomalo skrivao ili pokušavao uljepšati i isticati „dobre strane“, stranka opasnih namjera Možemo! rekla je naglas: „Nedostaje nam petokraka, bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, naša zajednička armija i simboli neprežaljene nam države i njegovog tvorca Tita“. Vrijednosti „antifašizma“ propale države ekstremna ljevica u Hrvatskoj ažurirala je s novim ideologijama, ali i dalje kompatibilnima s idejom sekularnog zaštitnika svih neradnika svijeta – Karla Marxa.
Ljubitelji totalitarizma i Jugoslavije
U vrijeme kada je vladala „krajnja desnica“ Tihomira Oreškovića, ona „crna“ kako ju naziva bivša buduća premijerka Sandra Benčić, i kada je ministar kulture bio Zlatko Hasanbegović, tada još parapolitičari okupljeni u civilnim udrugama su pomalo i iznenadili javnost svojim neskrivenim totalitarizmom i simpatijom prema Jugoslaviji na obilježavanju praznika koji u samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi ne bi trebao postojati – Dan antifašističke borbe 22. lipnja.
Malo mlađa Sandra tada je davala izjavu za medije kao da se radi o 1946. godini, s ponosom i žestinom govoreći o nekakvom mitskom antifašizmu i njegovim „vrijednostima“ u modernoj hrvatskoj državi. Iza nje vijorile su se jugoslavenske, staljinističke i različite verzije crvenih komunističkih zastava, okupljeni su nosili kape sa znakovljem s kojim se napadao Vukovar i pod kojim je počinjen masakr u Škabrnji i brojnim drugim mjestima u Hrvatskoj. Bivša čelnica Centra za mirovne studije, u kojem radi i najveći pacifist s ovih prostora Gordan Bosanac, tada je bila u raspoloženju bacati bombe na fašiste i oslobađati vlasnike stanova od njihove imovine i života.
Približavamo se i obljetnici takozvanog oslobođenja grada Zagreba 8. svibnja 1945. kada su u prazan grad ušli Titovi šumski razbojnici i bivši Hitlerovi saveznici te pobili što su stigli od hrvatskog naroda koji je ostao u nadi da će ih se poštedjeti ako dočekaju novu vlast. Gotovo stoljeće kasnije, a 33 godina nakon propasti Jugoslavije, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević – Senf ovaj datum obilježava kao ljevičarsku „Oluju“. U spomen na početak najvećeg masovnog pokolja hrvatskog naroda u njegovoj povijesti Senf na Savskom nasipu organizira tzv. „Trnjanske kresove“, jugoslavensku manifestaciju kojom se obilježavalo „oslobođenje“ Zagreba od „domaćih izdajica i suradnika okupatora“, odnosno onih Hrvata koji pod petokraku nikada nisu htjeli stati.
Razlika između Benčić i Mlinarića?
Ekstremni pacifisti koji se pitaju zašto se „baca“ novac na borbene zrakoplove, ali ne i na obnovu Titovog „Galeba“, tada se pretvaraju u crvene militariste, okupljeni oko svojih lomača za fašiste pjevaju partizanske vojničke pesme, Kekinica i Presterica stišću šake, Senf plaši Bosanca svojim borbenim plesom, a zamjenici gradonačelnika s ponosom ističu svoje Che Guevara i slične majice za ovakve posebne prigode. 8. svibnja i 22. lipnja posebni su datumi za ekstremnu ljevicu u Hrvatskoj, što je gotovo sva ljevica ako uzmemo u obzir koliko se groze hrvatskih Rafalea i prisustva naše vojske u gradovima i kakve nam sve ideologije žele nametnuti. Tko kaže da Senf i Sandra ne mogu biti domoljubi? Razlika između njih i primjerice Stipe Mlinarića i Ivana Anušića je samo u državi koju vole. Ovima prvima državu koju vole oduzeli su ovi drugi.
8. svibnja i 22. lipnja u opreci su s dva datuma koje bi možemovci i partijaši najradije prespavali – 5. kolovoza i 18. studenoga. Simbolično, Vukovar je mjesto gdje je pružen najžešći otpor crvenoj petokraki i kokardi u borbi za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, a s oslobođenjem Knina 1995., 50 godina nakon najveće tragedije hrvatskog naroda, dogodio se trijumf nezapamćen u hrvatskoj povijesti. U svega nekoliko dana pometena je velikosrpska ideja s naših prostora, završen je rat u Hrvatskoj, ovaj put sa šahovnicom na čelu i na ramenu. Ne samo što je poražena ideja Velike Srbije, već je poražena i jugoslavenska ideja i sustav koji je počivao na komunizmu, titoizmu i ateizmu, „vrijednostima“ koje časti ljevica u Hrvatskoj.
Za Senfa, Sandru, Peđu, Anku i ostale regresivne progresivce u Hrvatskoj bilo bi politički nezgodno otvoreno blatiti „Oluju“ na način kako to rade naša bivša braća s inferiornim MiG-ovima 29. Zato, kada treba slaviti „Oluju“ ili odati počast braniteljima Vukovara, ljevica bira lažni pacifizam, zagovara pomirenje (bez pravde), zaborav za bolje sutra i slične floskule. Sandra tada baca venac u Dunav „za sve žrtve“ rata, ali ne nosi vijenac na grobove Blage Zadre i Marka Babića. Njih dvojica pucali su na petokraku, bili su članovi HDZ onda kada je to bio pokret za samostalnu Hrvatsku, različit od ovoga u što se danas pretvorio. Tu treba uvijek praviti razliku. Senf je svojedobno govorio kako je Domovinski rat iza nas, pa prošlo je 30 godina! A već sutra upalit će kresove na Savskom nasipu.
Iz pacifizma u militarizam ljevica skače bez trunke samoispitivanja i detekcije vlastitog licemjerja. Sjetimo se samo kako se Ivo Josipović hvalio što je bio Titov gardist, ili kako je nedavno Eugen Jakovčić iz Documente s radošću na X-u podijelio svoju sliku sa služenja vojnog roka u JNA. Tada se nitko od njih nije pozivao na priziv savjesti jer su voljeli državu koja je tada postojala, i da ne bi bilo zabune, imaju na to pravo i to im nitko ne može zabraniti. Josipović i Jakovčić bili su i ostali jugoslavenski domoljubi, a slijedom toga nisu im smetali niti JNA niti njezini zrakoplovi koji su na repu imali iscrtanu petokraku. Kada bi naši Rafalei imali petokraku umjesto kockica na repu, bi li itko s ljevice postavljao već dosadna i u svojoj biti promašena pitanja poput: „Koliko se samo škola i vrtića moglo sagraditi za novce kojima su kupljeni zrakoplovi“?
Tri događaja
Jučer smo obilježili tri događaja u istom danu: „Prvi maj“, odnosno Praznik rada kako se to precizno naziva u demokratskoj Hrvatskoj, zatim obljetnicu „Bljeska“, operacije u kojoj je u cijelosti oslobođena zapadna Slavonija te zaštitnika Hrvatskog sabora sv. Josipa Radnika. Ljevici taj dan dobro dođe jer se zaokupira „radničkim pravima“ i jugoslavenskim tradicijama praveći se da im je stalo do radnika. Obljetnicu „Bljeska“ mogu u potpunosti ignorirati jer eto ne mogu biti na dva mjesta, u Okučanima i pored lonca s grahom. Svojim „prvim majem“ trude se nadglasati „Bljesak“, ali ove godine to im nije bilo tako lako. Rafalei su bili glasniji! Na Praznik rada doduše nisu toliko borbeni kao u šumi Brezovici ili na Savskom nasipu, ali vole i tu podići šaku u zrak.
Dakle, da sumiramo. Ljevičari su u Hrvatskoj 1. svibnja militaristi kada je u pitanju Praznik rada, pacifisti kada lete Rafalei i kada se obilježava „Bljesak“, 8. svibnja su također militaristi, potom se malo primire za gej prajd kada postanu djeca cvijeća i izraziti pacifisti. Zatim, 22. lipnja ponovno su spremni na otpor i ubijanje fašista, a ponekad se taj osjećaj protegne i do 27. srpnja kada Milorad obilježava pokolj Hrvata u ličkom kraju. Tjedan dana kasnije, 5. kolovoza, ponovno su pacifisti i antiratno raspoloženi, žale za žrtvama i govore kako rat nikada nije rješenje. 18. studenog njihov lažni pacifizam najviše dolazi do izražaja, odnosno do granica perverzije u kojoj nisu u stanju položiti vijenac na grobove naših branitelja. Skoro smo zaboravili! Prva subota u mjesecu nam se bliži, što znači da ljevica zauzima militantni stav uz borbeni poklik „Zeko i potočić“!
