Rezolucija Europskog parlamenta o pravu na pobačaj je hod po rubu pameti
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 04 Svibanj 2024 18:08
Rezolucija o pravu na pobačaj proglašava prekid trudnoće pravom “svih osoba koje mogu biti trudne”, a ne samo žena.
Prijedlog Rezolucije o pravu na pobačaj, Europski parlament je 11. travnja većinom glasova usvojio i zatražio da se “pravo na pobačaj” uvrsti u Povelju Europske unije o temeljnim pravima.
Za rezoluciju je glasovalo 336 zastupnika, protiv je bilo 163, a 39 zastupnika je bilo suzdržano.
Predloženi dodaci Povelji EU o temeljnim pravima
Naravno, kako bi Rezolucija bila uključena u Povelju EU, bila bi potrebna jednoglasna suglasnost svih država članica, a to je, po svemu sudeći, daleko na horizontu. No kad bi do toga došlo, članak 3. Povelje koji jamči: “pravo na integritet osobe”, dobio bi dodatak “i tjelesnu autonomiju”, a bila bi unesena točka “2.a. Svatko ima pravo na tjelesnu autonomiju te na slobodan, informiran, potpun i univerzalan pristup seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima te svim povezanim zdravstvenim uslugama bez diskriminacije, uključujući pristup sigurnom i zakonitom pobačaju.”
Sastavljači teksta uvrstili su u svoje argumente cijeli niz općih mjesta zagovaratelja pobačaja, od kojih se veći dio odavno može naći u različitim manje, više ili nimalo obvezujućim dokumentima nadnacionalnih institucija poput UN-a, Vijeća Europe i tijela EU birokracije.
Tako, recimo, bivamo obaviješteni kako je pobačaj dio “reproduktivnog zdravlja”, bez da nam se dodatno objasni na koji to način nekvalificirano “pravo na pobačaj na zahtjev”, kao eminentno političko pravo, ima veze sa zdravljem?
Nije posve jasno, naravno, i zbog čega “tjelesnu autonomiju” treba posebno izdvojiti iz cjelovitog prava na “osobni integritet”, ali znamo li koliko se Fred Matić zauzimao za Rezoluciju, možemo biti sigurni kako ovaj SDP-ovac posjeduje “znanja# o tome što treba ili ne treba stajati u temeljnim dokumentima poput Povelja o ljudskim pravima i Ustava nacionalnih država.
“Osobe koje mogu biti trudne”
Sve to daje osnovu za brojna pitanja. No na ovom mjestu ćemo izdvojiti jedno koje poznavatelju prilika u LGBTIQ svijetu provocira trenutno podizanje obrve.
Naime, zbog čega u Rezoluciji stoji sljedeći tekst:
“(…) budući da je sposobnost ljudi da ostvaruju svoju reproduktivnu autonomiju, kontroliraju svoj reproduktivni život i odluče hoće li, kada i kako imati djecu ključna za potpuno ostvarenje ljudskih prava žena, djevojčica i svih osoba koje mogu biti trudne; budući da tijelo osobe, njezin izbor te njezina puna autonomija moraju biti zajamčeni (…)?”
Koje su to osobe koje mogu biti trudne, a nisu žene?
Govori li se ovdje možda o osobnom integritetu i tjelesnoj autonomiji mačaka i njihovom pravu na odluku o broju mačića koje će okotiti?
Naravno, ništa slično nije posrijedi, premda ne bi bilo čudno da u budućnosti od europarlamentaraca doživimo i takve prijedloge.
Provizija “osoba koje mogu biti trudne” tu je unesena – svjesno ili nemarom, to ne možemo znati – kako bi se među korisnice prava na pobačaj uvelo i korisnike. Točnije govoreći, “osobe koje mogu biti trudne”, su ljudska bića, ali nisu žene.
Transrodne i interspolne osobe
Naravno, na osnovi ovog šturog navoda ne možemo biti sigurni jesu li posrijedi “transžene”, odnosno muškarci koji se identificiraju kao žene ili pak “interspolne# osobe čije pravo na život u oba spola je upravo proklamirano od strane UN-a. Ne možemo, ako ćemo tjerati mak na konac, biti sigurni ni jesu li to “transmuškarci”, odnosno žene koje se identificiraju kao muškarci, ali zadržavaju ženske spolne organe.
Stoga je najbolje, a i logički vjerojatno jedino dosljedno, pretpostaviti da se ova provizija Rezolucije odnosi na sve njih.
U najmanju ruku, prijedlog zakonskog okvira za automatsko prenošenje prava na tjelesnu autonomiju po pitanju trudnoće na sve osobe, bez obzira na spol, već postoji.
Naime, kako se na Narod.hr već pisalo, sredinom ožujka Vijeće Europe donijelo je izvješće pod naslovom “Ljudska prava, rodni identitet i njegovo izražavanje”. Posrijedi je dokument u kojem se europskim državama – ne nužno niti isključivo članicama EU – upućuju prijedlozi za prilagodbu legislative, regulaciju javnog zdravstva, kao i javnog diskursa, kako bi se izašlo u susret potrebama “transrodnih osoba”.
Ako je vjerovati Izvješću, samoprozvani arbitri europskih vrijednosti u Vijeću Europe već su odlučili kako je pravo na život u izabranom rodu temeljno ljudsko pravo, jednako kao i pobačaj na zahtjev.
Kvaka je samo u tome što ono nije ni žensko ni muško pravo.
Ljudi bez spola
Naime, ideja transrodnosti počiva na specifičnom shvaćanju čovjeka, gdje sva temeljna prava vrijede isključivo pod uvjetom da nisu ograničena vanjskim značajkama. Te značajke su, među ostalim, i spol i rod.
U tom smislu, recimo, sama činjenica što je netko rođen kao muškarac je vanjska značajka, jer ona nije dio njegovog osobnog samoodređenja – on to pri rođenju nije odlučio, nego se tako dogodilo. Stoga, ako u nekom trenutku on odluči da želi biti žena, tada njegovo pravo na samoodređenje ima apsolutni primat nad takvim trivijalnostima poput muških spolnih organa, tjelesne konstitucije i uopće činjenice da je on kao muškarac rođen.
Zbog toga su prava “transosoba” put da se ukinu spolne i rodne razlike kao nešto zadano, te ih se pretvori u stvar samoodređenja pojedinca i, eo ipso, stavi u osnovu temeljnih prava.
“Transžena”, odnosno muškarac koji se identificira kao žena, naziva se tako samo zbog toga što još uvijek nije postignuta puna jednakost. No pred zakonom, ako se prihvati načela kakva zastupa Vijeće Europe, on jest žena u nekvalificiranom smislu riječi.
Sad, ako žena hoće ili neće imati djece – to je njezina odluka, kažu europarlamentarci koji zastupaju Rezoluciju.
Nećemo je valjda zvati “transodlukom”?
Ne možemo znati jesu li oni svjesni što su unijeli u tekst, ali to ne znači da mi koji ga čitamo, i na čije živote bi mogao presudno utjecati, trebamo po tom pitanju ostati u mraku.
Smrtonosan udarac feministicama
Stvar je, naime, krajnje jednostavna: Rezolucija zastupa “pravo na pobačaj” svih pojedinaca koji se identificiraju kao žene, bez obzira na to jesu li oni po svojim stečenim karakteristikama žene ili nisu.
Naravno, to se doima apsurdnim, vjerojatno zbog toga što jest, ali tomu je tako samo van LGBTIQ sustava u koji Rezolucija, kao i mnogi drugi zakoni i konvencije starog kontinenta, uvodi one koje bi zakon mogao obvezati da je poštuju.
Jedino što bi tu LGBTIQ idilu moglo razbiti, a čega sastavljači Rezolucije gotovo sigurno nisu svjesni, jest to što feministice, čiji se rad na “reproduktivnim pravima” višestruko honorira u tekstu, naprosto neće moći progutati ovu stavku.
Naime, “pravo na pobačaj” u Rezoluciji se temelji na tjelesnoj autonomiji, odnosno na ideji “moje tijelo, moj izbor”. Teško da ima feministice koja bi takva prava pripisala muškom tijelu.
Feminizam se u osnovi sastoji od egzaltacije osobitosti ženskog tijela u odnosu prema muškom te iz činjenice da žena, recimo, ima vaginu oblikuje cjelokupnu “ženskost” kao svojevrsnu nadgradnju nad tom anatomsko-organskom osnovom. Žena je ponajprije žensko tijelo, a tek onda sve ostalo. Takav materijalistički pristup nije na djelu kod teoretičara transrodnosti. Transrodnost počiva na ideji autonomije čiste volje za samoodređenjem koja ne ovisi ni o kakvim, pa ni tjelesnim, čimbenicima. Posrijedi je – da pokušamo razjasniti nešto što je možda racionalnoj osobi nemoguće dokučiti – o svojevrsnom magijskom mišljenju gdje čovjek samim činom volje mijenja sva svoja stečena svojstva, a ponajprije urođeni spol.
Pravo na abortus je anakronizam
Na koncu, ako citirana stavka ostane u Rezoluciji, onda “pravo na pobačaj” neće zadugo ostati žensko pravo. No, čak i ako se netko sjeti kako bi je bilo pametno ukloniti, “pravo na pobačaj na zahtjev” je odavno u LGBTIQ kontekstu postalo neprihvatljivo, jer dolazi u izravnu koliziju s pravom istospolnih partnera na plodnost. Ako se homoseksualci izbore na pravo da imaju djecu putem in vitro oplodnje, onda žena koja je sklopila ugovor s istospolnim parom nema pravo pobaciti dijete, a u nekim je slučajevima to čak dužna učiniti.
U svakom pak slučaju pobačaj više nije stvar tjelesne autonomije, nego prava na samoodređenje koje ne poznaje ni rod ni spol, a ni tijelo, muško ili žensko.
Teško je znati koliko su sastavljači ove u sebi protuslovne i krajnje anakrone Rezolucije svjesni tih aporija, ali utješno je da domaći čitatelj može biti prilično siguran kako barem našem čovjeku u Strasbourgu, Fredu Matiću, to, kao uostalom i mnoge druge stvari, zacijelo nije palo na pamet.
