Krajnja ljevica premalo zna o Hrvatskoj, ali zna sve o mogućnostima koje joj ona nudi
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 05 Svibanj 2024 18:05
Krajnja, postdemokratska ljevica, koja bez ustručavanja sve više grabe političku moć, u pravilu nije dovoljno obrazovana za politiku, ali jest dovoljno da bi vladala.
Tomislav Tomašević, Sandra Benčić i čitavi niz njihovih saveznika u Možemo, GONG-u, HND-u, Faktografu, Novostima i različitim “institutima” i “centrima” koji su daleko od znanstvenog profila, savršeno poznaju mehanizme političkog utjecaja.
Ambiciozna, krajnje lijeva ekipa i ove godine “Trnjanskim krijesovima” daje snažno svjedočanstvo svoga svjetonazora. Simbolika i retorika toga događaja, kao i mnogih sličnih u kojima su glavni protagonisti, daleko je od današnjeg vremena i prioriteta današnjeg društva.
Svojim vrijednosnim sustavom u snažnom su raskoraku, jednom nogom u 1945. a drugom u budućnosti. A nju bi, kad je riječ o tehnologiji, najradije smjestili kojih tristo godina unatrag.
Ljevica nije društvo neznalica, oni samo biraju znanje koje im je od koristi
No opisati članove Možemo i srodnih struktura kao neznalice bila bi velika greška. Čak i unatoč tome što je jednoj od njihovih glavnih protagonistica, Sandri Benčić, bilo potrebno čak 18 godina da završi studij.
Pripadnici postdemokratske ljevice uglavnom ne znaju ništa ili vrlo malo o političkog sustava, ali zato o praksi znaju sve. Njih ne zanima opće dobro ni opća volja, ne znaju kako graditi društveni napredak niti im je do toga stalo. Ali bolje nego itko drugi znaju kako se snaći u društvenim strukturama, kako ih iskoristiti za vlastiti probitak.
Povijest krajnje ljevice u neovisnoj Hrvatskoj povijest je paralelnih struktura, civilnog društva, s navodnicima ili bez njih. Ono je pomno izgrađivalo mreže utjecaja na najvišoj državnoj razini, ali mimo ustavnih institucija.
Najprije GONG, a onda sva sila srodnih udruga, zamijenile su Sabor, Ustavni i Vrhovni sud i druge institucije i postavili se kao vrhovni autoriteti u državi. Preuzeli su medije i izgradili vlastite kako bi građanima tumačili stvarnost.
Korištenje države za borbu protiv nje
Uz pomoć saveznika u vlasti i uz izdašnu podršku inozemnih institucija, zauzimali su poluge moći. Najbolji primjer za to je upravo Sandra Benčić, koja je kao vječna studentica postala članicom Povjerenstva za nadzor policije. Pa onda i drugih struktura, da bi naknadno s tih pozicija stekla kvalifikacije za njih.
Metoda je slična kao svojedobno u slučaju menadžerskih kredita, samo što ovdje subverzivna ljevica nije kupovala poduzeća novcem tih istih poduzeća, nego članstvom u državnim odborima stjecala kvalifikacije za njih.
Desetljetni studentski staž pritom se nipošto ne može smatrati izgubljenim vremenom. Benčić i njezini saveznici to su vrijeme pametno iskoristili kako bi napredovali na društvenoj ljestvici, zaradili za egzistenciju i obrazovali se.
Doduše, malo su znanja stekli na fakultetima, umjesto toga, stjecali su kvalifikacije mukotrpnim radom u inicijativama, forumima i radnim skupinama za koje su George Soros, europske institucije i vlade bogatijih zemalja izdvajali pravo bogatstvo. U međuvremenu i hrvatske državne institucije izdvojile su štogod da bi subverzivna ljevica napredovala. Ministarstvo kulture (i medija!) sa svojim proračunom najbolji je primjer za to.
Politička izobrazba krajnje ljevice
Koliko je poznato, od svih hrvatskih političkih stranaka koje ne pripadaju krajnjoj ljevici, samo HDZ ima programe političke izobrazbe svojih članova. Međutim, tu je riječ o izobrazbi tijekom koje mladi političari stječu znanja o političkom sustavu.
Krajnji ljevičari za to vrijeme stječu znanja kako iskoristiti politički sustav, boriti se protiv njega, iscrpljivati ga i na kraju ga preuzeti. Ukratko, teško bi se moglo pronaći nekoga tko nešto znači u lijevim alternativnim krugovima u Hrvatskoj, tko nije prošao opsežne, skupe programe izobrazbe za za svoj aktivizam.
Svi viđeniji članovi Možemo, GONG-a i srodnih struktura bili su stipendisti različitih fondova koji su ih naučili kako prigrabiti političku moć. Novci se pritom nisu štedjeli.
Tomislav Tomašević primjerice imao je iza sebe više od 20 godina iskustva u aktivističkim vodama, ali ne i radnog iskustva, prije nego što je postao zagrebački gradonačelnik. Nije međutim riječ o pukom aktivizmu, u kojemu pojedinac ulaže svoja znanja i sposobnosti u projekte za opću korist. Ovdje je obrnuto, opća korist služi umnažanju znanja i sposobnosti pojedinca.
Spojiti korisno s korisnim, financije s kompetencijama
Narod.hr u više je navrata pisao o financijama koje njegova udruga primila od Georgea Sorosa i političke zaklade njemačke ekstremno lijeve stranke Die Linke.
Tomašević se aktivizmom počeo baviti još 1998. godine, a 2000. je upisao Pravni fakultet. Od njega je odustao na trećoj godini te 2006. upisuje Fakultet političkih znanosti. 2013. je magistrirao u Velikoj Britaniji a Cambridgeu na odsjeku za geografiju s temom iz područja okoliša, društva i razvoja. Pritom je koristio tri stipendije: Marshall Memorial, Chevening i Cambridge Overseas.
To je samo dio njegove opsežne stipendijske biografije. Slično je i sa Sandrom Benčić.
Ona je kao studentica bila vrlo angažirana u udrugama koje su za svoj lijevi aktivizam, uključujući i borbu za javnu promidžbu seksualne dezorijentacije, dobivale velike dotacije od države.
Otvorili su široko razgranatu mrežu financiranja svoga aktivizma iz državnih izvora, uključujući i sredstva Europske unije. Benčić to danas naziva gradnjom karijere i osiguravanjem egzistencije.
Politički poslovi Benčić i Tomaševića
Nadalje, Benčić je u prošlosti bila aktivna u nekoliko tvrtki, koje su redom bile povezane s nastankom i širenjem utjecaja platforme Možemo.
Na temelju stečenih znanja u bezbroj radionica i projekata, stvarala se političko-poduzetnička struktura specijalizirana za iskorištavanje države.
Primjerice, Institut za političku ekologiju (IPE), udruga Tomislava Tomaševića, sudjelovao je 2018. u vrijednom projektu. Ta je udruga zajedno s Fakultetom Političkih znanosti u Zagrebu (FPZG) bila partner, a nositelj projekta bila je udruga Zelena akcija na čijem čelu je u prošlosti također bio Tomislav Tomašević.
Projekt naziva „Modeliranje društveno korisnog učenja za okoliš“ sufinancirali su Europski socijalni fond i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. Na FPGZ-u za odabir projekta nadležan je bio voditelj Ureda za istraživanje i međunarodne projekte Miroslav Petrović, suprug Sandre Benčić. Čini se kao mlaćenje prazne slame, ali nije.
Primjer CMS-a
Važnu ulogu u širenju te mreže ima i “Centar za mirovne studije” (CMS). U izvršni odbor CMS-a Sandra Benčić je ušla 2014., kada je ta udruga od Inicijative otvorenog društva za Europu (OSIFE), podružnice Otvorenog društva primila donaciju od 935.877 kuna.
Time se financirao projekt čiji je cilj bio “potaknuti odziv ambivalentnih birača na izbore kako bi se spriječio izbor ksenofobnih, rasističkih i drugih radikalnih političkih opcija”.
U okviru toga projekta neke od aktivnosti bile su uključivanje takozvanog “javnog barometra koji mjeri govor mržnje”, pokretanje online kampanje sramoćenja satiričnim video isječcima i tematski koncerti protiv rasizma uoči izbora.
Konkretno, hrvatska nevladina organizacija CMS, koja kroz svoj rad otvoreno zastupa lijeve politike od inozemne nevladine organizacije (Soroseve Zaklade) dobila je novac kako bi pokušala utjecati na to koga će hrvatski birači izabrati za svoje predstavnike u Europskom parlamentu. To je nastojala učiniti kroz projekt putem kojega se ocrnjuje one kandidate koje oni smatraju ksenofobnima, rasistima i/li radikalnima.
Te udruge zajedničkim novcem iz Europskih fondova i novcem poreznih obveznika pod krinkom znanstvenih istraživanja osmišljavaju projekte koji potom ulaze u stranačke programe lijevih stranaka, a ponekad i stranaka takozvanog “desnog centra”.
‘Neposlušna demokracija’
To je samo jedan u nizu projekata koji su imali za cilj preobrazbu hrvatskog društva i izmjenu državnih struktura. Jedan od njih je i “Neposlušna demokracija: komparativna analiza sporne politike u europskoj poluperiferiji”.
Taj je projekt okupio “istraživače” iz Hrvatske, Srbije, Španjolske i Portugala. U okviru njega nastoji se izraditi baze podataka o prosvjednom djelovanju u navedenim zemljama, kao i mapiranje društvenih pokreta i politika osporavanja u urbanom političkom prostoru Zagreba, Beograda, Madrida i Lisabona.
Izbrazba je važna za društveno napredovanje, ali i za nametanje vlastitih interesa umjesto općih.
Tko je u Hrvatskoj najobrazovaniji za roditeljsku ulogu?
Primjerice, borci za prava osoba s posebnim seksualnim potrebama iz nekoliko europskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, okupili su se prošle godine u Norveškoj kako bi razmijenili iskustva i razmotrili mogućnosti nametanja svoje ideologije u sredinama u kojima žive.
“LGBTQ+ aktivisti” iz nekoliko europskih zemalja u organizaciji norveškog Helsinškog odbora posjetili su jug Norveške kako bi se upoznali s iskustvima sličnih osoba u tome području koje se za norveške prilike smatra konzervativnim i razmatrali mogućnosti djelovanja unutar vjerskih zajednica.
Među njima su bili i predstavnici “Duginih obitelji” iz Hrvatske. Skup je financirao “Fond za aktivne građane” (ACF) inicijativa koja kao svoj glavni cilj navodi “potporu civilnom društvu” u petnaest članica Europske unije u središnjoj i istočnoj Europi i Baltiku. Inicijativu podupiru Island, Lihtenštajn i Norveška, u okviru dotacija “EEA Grants”, mehanizma financiranja unutar Europskog gospodarskog prostora.
Ukratko, danas u Hrvatskoj teško da ima roditelja koji su bolje od “Duginih obitelji” upućeni u vlastita prava i mogućnosti. Ti roditelji nemaju ni institucinalnu ni financijsku podršku ni nalik onoj kakvu imaju “Dugine obitelji”.
Društvo koje danas s lijeve strane nastoji osvojiti Hrvatski sabor i određeni broj mjesta u Europskom parlamentu nije zatucano. Doduše, riječ je uglavnom o osobama koje nemaju uvid u potrebe hrvatskog društva niti imaju dovoljno znanja o njegovu identitetu.
Ali to im nije ni potrebno. Riječ je o ljudima koji su godinama mukotrpno radili kako bi stekli znanja potrebna za stjecanje političke moći. U koju svrhu će im moć poslužiti, o tome oni sami odlučuju. Njima je bitno da su stekli prvoklasnu izobrazbu o vlastitom probitku.
