Recite Mesiću da je Jugoslavija nestala i da je Tito umro

Pin It

Neprekinuti kontinuitet: Stjepan Mesić o jugoslavenskoj stvarnosti u  Republici Hrvatskoj - Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Jedna od fascinantnih stvari koje prate Hrvatsku još od proglašenja neovisnosti jest da, kad god Srbija postane predmetom međunarodnog zgražanja, podsmijeha ili prezira, netko u Hrvatskoj ima potrebu uvesti ravnotežu.

Pa je tako bilo pitanje trenutka kad će netko, nakon srpske blamaže zbog rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici – u kojoj se uopće ne spominju ni Srbija niti Srbi kao počinitelji, iako svi znamo da to nisu bili Japanci – spomenuti rezoluciju o Jasenovcu. Mislim, podrazumijeva se da će Vučićeva Srbija, kad god zbog kakvog pokolja dobije po prstima, po logici staljinističkog whataboutisma, reći “a što ste vi radili Srbima u Jasenovcu”. No problem je što imaju potporu u Hrvatskoj, pa je Jurica Pavičić razradio scenarij na temu hipotetske rezolucije UN-a o Jasenovcu. I zaključio da bi Hrvatima najbolje bilo šutjeti kad bi se takvo što dogodilo, a ne kmečati o nepravdi i izdaji poput Srba.

Istina, ali njega očito muči ta rezolucija o Srebrenici. Sramota, osuđen je genocid koji su počinili Srbi, a da pritom Jasenovac nigdje nije spomenut radi ravnoteže krivnje. Kamo ide ovaj svijet. Treba tu nepravdu ispraviti. No takve rezolucije nikad neće biti iz bar dva razloga – prvi je što je Jasenovac bio nacistički konc-logor kao i svaki takav, nije bio “jedini” ni u kojem pogledu, kako kaže Pavičić, nego jedan od brojnih, pa ga sigurno nitko osim Srba i raznih jurica neće izdvajati iz tog konteksta. A drugi je što takva rezolucija o nacističkim logorima već postoji, zapravo čak dvije. Niti jedna se, kao ni ova o Srebrenici, ne bavi imenovanjem počinitelja, već osuđuju negiranje holokausta. Također je njima uspostavljen Dan sjećanja na žrtve holokausta, opet kao i u slučaju srebreničke rezolucije.

Jedna od tih rezolucija donesena je kao odgovor na iransku međunarodnu konferenciju organiziranu u svrhu negiranja holokausta, kao što je i ova donesena jer Srbija uporno negira genocid u Srebrenici i ne želi priznati svoju ulogu u ratovima devedesetih – za razliku od Njemačke koja svoju djecu itekako uči tomu što je bio nacionalsocijalizam, doduše, s premalo naglaska na “socijalizam”. Treba dušobrižnike podsjetiti i na to da RH nije pravna sljednica NDH, dok današnja Srbija itekako jest pravna sljednica krnje Jugoslavije koja je za zločine po BiH odgovorna. Isto tako, u Hrvatskoj postoji muzej holokausta, a obilježava se i dan proboja iz Jasenovca, dok je nezamislivo da bi u Srbiji postojao muzej srebreničkih žrtava, ili žrtava Ovčare, kamoli da bi se dan pokolja obilježavao. Jasenovac je, nažalost, odavno politički instrumentaliziran kao sredstvo propagande velikosrpskog režima i izlika za pravdanja vlastitih genocida, a Srbi nikad nisu imali problema pronaći nekog u Hrvatskoj tko će im u tome pomoći.

Gdje je Tito, tu je i Mesić

Doba je godine kad se obilježava Dan mladosti, nekoć ekstremno skupa ceremonija u Beogradu u službi Titova kulta ličnosti, a danas dernek u Kumrovcu pod geslom “U mladosti je radost – u radosti je mladost”. Iako većina sudionika nije bila mlada ni kad se Tito na Galebu družio s Nyerereom, Idijem Aminom i Mobutuom. A kakav bi to bio Dan mladosti da mu nije prisustvovao i 89-godišnji Stipe Mesić? “Drago mi je da ima puno mladih i da ljudi još znaju cijeniti Titovu ulogu u povijesti našeg naroda jer bez njega bi to bilo sasvim drugačije. On je omogućio da mi danas imamo ove procese u ovom dijelu Europe”, rekao je vječni mladić. Ne znam samo gdje je vidio puno mladih, valjda su mu to oni kojima je samo 60 i bili su tinejdžeri kad je Tito umro. Više mladih može se vidjeti na urologiji na Rebru.

No istina je. Povijest bi bila posve drukčija. Njemačka i Italija nisu imale Tita. Zato su već 20 godina nakon rata bile par svjetlosnih godina ispred nas. I ne bismo imali ove procese, već bismo još od ’45. bili dio slobodnog i demokratskog svijeta. I Hrvata bi vjerojatno bilo par stotina tisuća više. A ne bi zacijelo bilo ni Miloševića i rata devedesetih. No to je sve poznato. Zanimljiviji je drugi dio Mesićeva govora: “Oni žele promijeniti povijest, od pobjednika napraviti gubitnike i obrnuto. Oni su dosta snažni, ali problem je u tome što to država plaća, onima koji pišu neistine, koji revidiraju povijest. I zato je dobro što se nalazimo ovdje da kažemo tim revizionistima da od toga nema ništa i da se u povijesti dogodilo ono što se dogodilo, a ne ono što netko želi”, prokomentirao je. I prozvao “neke sitne proustaše”. Koliko se sjećam, početkom devedesetih on nije bio sitni, nego najveći proustaša u HDZ-u. Dok nije pokupio lovu od proustaša iz Australije koja je poslije nestala, navodno u Milkinoj veš-mašini. Pa onda postao najveći antifašist.

Istina, puno njih želi od pobjednika napraviti gubitnike i revidirati povijest. Ali onu devedesetih, i jedan od njih je Mesić. A gubitnici su bili antifašisti, Jugoslaveni i Titova JNA. Mesiću bi trebalo objasniti da se dogodilo što se dogodilo, a ne što bi on i Titovi mališani htjeli da se dogodilo. Da je Tito mrtav, kao i sve za što se borio. Komunizam je poražen, Jugoslavija zauvijek nestala s karte svijeta, a nesvrstanih kanibala malo se tko sjeća. Skup u Kumrovcu skup je ratnih gubitnika, a veličanje diktatora je sa strane Ustava, i strane europskih rezolucija o totalitarnim režimima, prilično sporno. No, zahvaljujući izostanku lustracije, u Hrvatskoj je veličanje komunističkih diktatora očito društveno prihvatljivo. Zanimljivo bi bilo znati, kad smo kod toga tko je pobjednik, a tko gubitnik, zašto je obilježje HOS-a sporno, a petokraka nije. I zašto sve to promiču mediji koji su navodno jako osjetljivi na ljudska prava koja je Tito sustavno kršio.

 Marcel Holjevac/dnevno.hr