Do kada ćemo dokazivati očigledno?
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 09 Lipanj 2024 16:03
Do kada ćemo dokazivati očigledno: da bleiburški pokolji nisu odmazda niti su plod nekontrolirane osvete, nego pomno planirani i precizno provedeni zločin sa svrhom nametanja jugoslavenske komunističke diktature? I da je to uvjerljivo najveći od svih zločina u poratnoj Europi, višestruko veći od srebreničkog užasa?
Svakog svibnja unatrag petnaestak godina, uz razne vrste klevetanja i omalovažavanja bleiburških žrtava (najčešće njihovim kolektivnim povezivanjem sa zločinima NDH), glavni mediji u Hrvatskoj uporno šire i nepostojeću dilemu: jesu li poratni jugoslavenski zločini bili plod nekontrolirane pobjedničke osvete ili nešto drugo? Pri tomu se to "nešto drugo" (pod čim se podrazumijevaju planirani i precizno provedeni masovni pokolji) najčešće ne usuđuju niti napisati, jer im je nepodnošljivo da se "to" spominje u vezi s antifašistima. Nasuprot toj opetovanoj kvazihamletovskoj dilemi, stvari su krvavo jednostavne. Poznata su dva brzojava Titovih pobočnika, Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića nastala lipnja, odnosno svibnja 1945., koja dokazuju izravnu zapovjednu odgovornost jugoslavenskog komunističkog vrha u organizaciji i provedbi pokolja.
Kardeljev brzojav smrti
Kardelj (čovjek br. 3 u hijerarhiji Komunističke partije Jugoslavije, dalje KPJ) je 25. lipnja 1945. Borisu Kidriču u Sloveniju uputio depešu u kojoj navodi da će jugoslavenski politički vrh, (pod utjecajem međunarodnih okolnosti, odnosno smirivanja napetosti koje su u Europi uslijedile nakon završetka rata, op. E.K.), biti prisiljen proglasiti amnestiju (proglašena 3. kolovoza iste godine), zbog čega će, naglašava Kardelj, prestati s radom i izvanredni i prijeki sudovi.
Prvi slovenski komunist je zabrinut jer zna da će to znatno otežati provedbu dotadašnjih masovnih likvidacija osoba nepodobnih novom režimu, bilo korištenjem prijekog sudstva koje je do tada, ne poštujući ni osnovne pravne procedure poput uzimanja ispravnih osobnih podataka osuđenika, masovno proizvodilo serijske smrtne presude za tisuće ljudi, bilo masovnim pokoljima ratnih zarobljenika i civila koji su u stotinama uspostavljenih logora čekali svoj red za odvođenje na neko od stratišta.
Zato Kardelj bez krzmanja Kidriču nalaže: "Nemate nikakva razloga biti tako spori u čišćenju kao do sad". Vrhunski cinizam ove izjave je u nazivanju dotadašnjih mnoštvenih ubojstava ("čišćenja") sporima i nedovoljno masovnima, kad se zna da je najveća europska skupna grobnica pobijenih od završetka Drugog svjetskog rata do danas (Tezno kod Maribora), već bila napunjena tijelima najmanje 15 tisuća, velikom većinom hrvatskih zarobljenika, a pune su bile i druge masovne grobnice poput Hude Jame, Kočevskog Roga itd.
Rankovićev brzojav smrti
Još je znakovitiji Rankovićev brzojav od 15. svibnja 1945. u kojem čelni čovjek savezne OZNE i čovjek br. 2 u hijerarhiji KPJ prigovara zagrebačkoj podružnici tajne policije da premalo ubija i da je u deset dana smaknula "samo 200 bandita" (što je netočno, brojke ubijenih koje se proizvoljno naziva banditima, do tog su vremena u Zagrebu neusporedivo veće). Osim što predstavlja još jedan nedvojbeni dokaz da je jugoslavenski politički vrh izravno naređivao, odnosno organizirao i provodio masovna ubojstva, navedena je depeša zanimljiva i zbog završnog dijela teksta u kojem se navodi: "Iznenađuje rankovićnas ova neodlučnost, za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve izvršite u prvim danima".
Ovaj dio Rankovićeve depeše jasnije nego bilo koji drugi dokument upućuje na širi zločinački kontekst, odnosno dogovor koji je osmišljen u vrhu vodstva KPJ. Riječima: "Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite...", čelni čovjek OZNE izražava nezadovoljstvo odstupanjem izvedbe egzekucija od onog što je dogovoreno na najvišoj razini. A dogovoreno je da će OZNA u prvim danima osvajanja vlasti "brzo i energično" likvidirati sve one koje je Titov režim svrstao u kategoriju "narodnih" (tj. svojih) neprijatelja.
Zanimljivo je da se Rankovićev brzojav sadržajno savršeno poklapa s uputama zapisanim u jednoj apokrifnoj zapovijedi koja se pripisuje Titu, vjerodostojnost koje od njezine objave u časopisu Politički zatvorenik 2007. godine do danas nije potvrđena. Tim je dokumentom, za koji se tvrdi da ga je ožujka 1945. godine Broz uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica, znači partijskim pouzdanicima, poručeno sljedeće: “Ovih dana pružit će se prilika, da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti”. Rankovićeve primjedbe/upute zagrebačkoj OZNI izgledaju kao savršena operacionalizacija navodne Titove naredbe iz ožujka 1945. i snažno svjedoče u prilog njezine autentičnosti. Ali čak i da se spomenute Titove upute pokažu kao krivotvorina, prigovori prvog čovjeka OZNE o tomu da se "čišćenja ne rade kako je rečeno, brzo i energično i da se sve svrši u prvim danima", nedvojbeno upućuju na postojanje plana kojim je neimenovani krug najviših dužnosnika KPJ (jer tako dalekosežne odluke Ranković nije mogao dogovoriti s niže rangiranim članovima Partije) odlučio provesti poratne pokolje kao dio revolucionarnog komunističkog osvajanja i učvršćivanja vlasti. Citirani dokumenti nisu naravno jedini spisi koji svjedoče o planiranju i organizaciji poratnih pokolja. Postoji još dosta arhivskih zapisa iz kojih je vidljiva širina zločinačkog projekta, spuštanje zločinačkih zapovijedi na niže razine vojnih i civilnih vlasti, upravljanje zločinima od svibnja do kolovoza 1945., o čemu sam i sam pisao (vidjeti tekst: Bleiburg i opravdavanje zločina).
Bi li se pokolj dogodio da nije bilo masovnog povlačenja prema zapadu?
Ovog je svibnja u Glasu Koncila objavljen razgovor s povjesničarkom Martinom Ravančić Grahek (Kako vratiti ljudsko dostojanstvo hrvatskim žrtvama Križnog puta) u kojem je, između ostalog, iskrsnulo i pitanje opravdanosti povlačenja vojske i državnog aparata NDH na zapad, što je spomenuta specijalistica za poratne partizanske pokolje prokomentirala riječima: "Bilo je iluzorno očekivati da će Britanci s oduševljenjem dočekati ljude koji su se godinama borili na suprotnoj strani, što pokazuje i potpunu nedoraslost vodstva NDH". To je konstatacija koju je stvarnost na žalost potvrdila, iako previranja oko sudbine bjegunaca od Titovog režima koja su se odvijala između Amerikanaca i Britanaca svjedoče da stvari nisu nužno morale završiti kako su se odvile. No, od rasprave o opravdanosti povlačenja, važnijim mi se čini pitanje koje proizlazi iz navedene konstatacije povjesničarke Grahek Ravančić: bi li pokolj bio izbjegnut u slučaju da nije organiziran zbjeg prema zapadu?
Uloga "druga Miće" u svjetskoj revoluciji
Osim spomenutih brzojava, posebno onog Rankovićeva koji nedvojbeno svjedoči da zločinačkom dogovoru vrha KPJ nisu mogli izbjeći niti oni koji nisu bježali iz svojih mjesta, poznat je još jedan dokument koji izravno opisuje kako se zločinima nije moglo umaknuti niti ostajući u mjestu stalnog boravišta. Riječ je o Zapisniku Okružnog komiteta (dalje OK) Komunističke partije Hrvatske za Karlovac od 1. lipnja 1945. koji je Anto Nobilo, branitelj Josipa Boljkovca osumnjičenog za poratne zločine na području Karlovca, "otkrio" u Hrvatskom državnom arhivu. U tom su spisu (koji posjedujem u preslici), zabilježene glavne smjernice daljnjeg političkog rada, koje je vrh komunističke vlasti u Hrvatskoj preko svog izaslanika i člana Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (dalje CK), mitskog "druga Miće", prenio članovima karlovačkog OK-a. Iza navedenog nadimka krije se istaknuti komunist dr. Savo Zlatić, istarski Hrvat, liječnik, kojeg se u hrvatskoj javnosti predstavlja kao blagog, demokratski orijentiranog komunista istinskih jugoslavijahumanističkih nagnuća, kao suštu suprotnost nasilnim dogmatskim tvrdolinijašima tipa Rankovića ili mladog Đilasa. Dijelove teksta dokumenta prenosim sa svim pravopisnim, gramatičkim i stilskim grješkama.
U početku obraćanja članovima OK Karlovca, drug Mićo iznosi kratki pregled svjetskih događaja, a zatim prelazi na detaljnu analizu domaće političke situacije, u kojoj se odmah osvrće na "problem reakcije" koja, kako navodi, tvrdi "da smo (mi, tj. komunisti, op. E. K.) tek privremeno". Potom imenuje koga se smatra "reakcijom" i određuje postupak koji se ima primijeniti prema tim skupinama. Prvo navodi da se domobranstvo "prisajedinjuje našoj armiji i tu ne damo mogućnosti neprijatelju da imamo veće snage protiv nas". Ovo, na žalost, velikim dijelom nije točno, jer komunisti su pobili veliku većinu domobranskih časnika, a i među vojnicima, one koji su u domobranstvo stupili u početnim ratnim godinama. Njih se smatralo nepopravljivima.
Nakon domobrana, za znatan dio kojih ostavlja mogućnost priključenja novom poretku, Mićo navodi ostale iz skupine "reakcije", pa kaže da "prema ustašama treba imati oštri stav, kao i mačekovskim agentima". Kasnije u tekstu još nekoliko puta imenuje koga se smatra "reakcijom": osim domobrana kao uvjetne "reakcije" koju se dobrim dijelom "prisajedinjuje", ustaše se navodi u svakom od definiranja reakcije (3 puta), mačekovce i četnike dva puta, a jednom se i kler (skupa s ustašama, četnicima, mačekovcima) spominje kao neprijatelj kojeg treba "budno pratiti".
U ostatku teksta, spram "reakcije" se zahtijeva puno stroži pristup od "budnosti", i već spomenutog "oštrog stava". Navodi se da treba "temeljito i do kraja obračunati s ostacima fašizma, to su njihovi kadrovi i nemilosrdno ih treba likvidirati, tekovine NOB-a ćemo sačuvati samo likvidacijom ustaša, četnika i ostale reakcije i mora nam biti jasno da se uporedo provadja i klasna borba. Pred nama stoji borba uzeti privredne pozicije u svoje ruke što je često puta teže nego osvajanje bunkera na bojnom polju".
Važno je napomenuti da pojmove fašista, ustaša, mačekovaca, četnika, treba uzimati s oprezom zato što se te nazive nije koristilo samo za pripadnike navedenih pokreta nego ih se kao političke etikete koristilo u obračunima sa svim onovremenim političkim suparnicima. Počevši od onih koji su bili ideološki drukčiji, pa do imućnih slojeva, klasnih protivnika u užem smislu, koje je trebalo razvlastiti zbog "preuzimanja privredne pozicije u svoje ruke".
Mićin humanizam na djelu ili OZNA je "falila" pa im sad moramo suditi
U najzanimljivijem dijelu Mićina izlaganja, izaslanik CK opisuje okolnosti ulaska Jugoslavenske armije u grad: "Dolaskom u grad pojedini elementi nisu se likvidirali putem OZNE s razloga što nije došlo do oružane borbe, oni su ostali u Karlovcu i pokazali se pred narodom tako da je sada potrebno da se prikupe temeljitiji podaci, odnosno dokazi... Vojni sud IV. Ud. Korpusa dosta je blag i strogo se pridržava raznih forma zakona i ne rješava radikalno stvari."
Iako - zbog izostanka oružane borbe i potom javnog pojavljivanja pojedinaca predviđenih za odstrjel - OZNA pri ulasku u grad nije izvršila svoj zadatak, (tj. nije provela njihovu likvidaciju i predstavila ju kao stradanje u borbi) opis uloge koju je po Mićinim riječima Titova tajna policija trebala odigrati i u Karlovcu, identičan je Rankovićevim formulacijama o brzom i energičnom uklanjanju političkih protivnika koje mora biti gotovo u prvim danima. To još jednom upućuje na postojanje jedinstvenog predloška zločinačkih uputa za revolucionarno nasilje koji je pred kraj rata kolao od vrha KPJ prema nižim partijskim forumima. Zanimljiva je i surova konstatacija da je područni vojni sud dosta blag i da se drži pravnih forma, iako je općepoznato da su vojni sudovi kao jedno od najučinkovitijih sredstava za provedbu revolucionarnog terora, donijeli na tisuće odmah izvršnih smrtnih presuda.
Revolucija, a ne obračun s "fašističkim koljačima"
Na više mjesta Zapisnika Mićo jasno daje do znanja zašto treba prionuti masovnim zločinima: "Drug Mićo iznaša sljedeće: osjeća se kod mnogih, pa i članova Partije, što može imati loših posljedica, da je rat završen vojničkom likvidacijom neprijatelja. Bez sumnje da je s time postignut veliki uspjeh, no rat se nastavlja i dalje jer još uvijek nije uništena reakcija kapitalizma. Osnovna suprotnost u svijetu postoji između socijalizma i kapitalizma i reakcija nastoji svim silama da nam oteža i da nam spriječi dovesti čovječanstvo u socijalizam... Kod nas još uvijek postoji pitanje tko krvava petokrakaće koga... Sada postoji prelazno doba kada se postavlja ili u socijalizam, ili natrag u kapitalizam i trećega nema. Mi imademo sve preduslove da stvorimo socijalizam i s tim u vezi stoje sljedeći zadaci.." nakon čega se nastavlja citirani dio izlaganja o "nemilosrdnom likvidiranju reakcije". Drug Mićo zlokobno zaključuje da je potrebno "razbiti parolu da se mi ovdje nalazimo samo privremeno, nego baš suprotno tome".
Tako je "humanist" Savo Zlatić, alias Mićo, zborio o potrebi provedbe masovnih ubojstava političkih protivnika ("kapitalističke "reakcije"), koje se nije pobilo jer su se "pokazali" pa su se zato s njima morali mučiti na revolucionarnim sudovima. Sve radi uvođenja socijalizma, navodno idealnog društva, odnosno da bi komunisti u svrhu osvajanja vlasti proveli krvavu komunističku revoluciju i pokazali da oni nisu tu "samo privremeno nego baš suprotno tomu". U vezi s ovim zapisnikom postavljaju se dva pitanja. Prvo, ako je "blagi" drug Mićo bio sposoban za hladnokrvno iznošenje ovakvih zločinačkih uputa, kako li su tek djelovali oni koje bije glas agresivnih, dogmatskih i nasilnih komunista? I drugo, zašto je na temelju ovog zapisnika ukinuta optužnica Josipu Boljkovcu kad u ovom dokumentu nema nijedne činjenice koja bi niže rangiranog OZN-inog operativca Boljkovca, oslobodila krivnje? Duboka država i njezini mediji očito su samo čekali nekakav povod da s "nepravedno osumnjičenog antifašista" skinu stigmu krivice.
Navedene depeše kao i njihova razrada na lokalnoj razini o čemu svjedoči nadahnuti govor druga Miće, jasno daju do znanja da bi revolucionarni teror radio punom parom i da nije bilo zbjega prema zapadu. Masovno povlačenje je grupiranjem "narodnih neprijatelja" na jednom prostoru samo olakšalo neometano odvođenje zarobljenih nesretnika na stratišta, daleko od očiju javnosti. No i da su ostali u rodnim mjestima i "pokazali se" u sredini koja ih poznaje, to bi otežalo, ali ne i spriječilo njihovu likvidaciju. Djelovanje poratnog komunističkog pogona smrti nije bilo moguće zaustaviti.
