Rasplitanje jasenovačkog konopa
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 09 Lipanj 2024 19:02
Odjek jednoga znanstvenog odgovora na segment 'misterija' Jasenovca, razumijemo znakom rasplitanja konopa koji su osamdesetak godina omotavani oko hrvatskoga vrata. U drugoj polovini svibnja 2024. objavljena je vijest o povlačenju dosadašnjega ravnatelja Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac s te dužnosti, zbog objave rezultata istraživanja o sadržaju mrežnih stranica JUSP-a
na koje je upozorio dr. V. Geiger. Znanstveni uvidi u razmatranju nekih važnih dijelova povijesne građe u našoj zemlji, koji idu do samih korijena Velike laži, pokazuju i njezinu strukturu i njezine nakane. Ta laž je iznjedrila govor o milijunima, stotinama tisuća ili desetina tisuća umorenih u logoru Jasenovac tijekom Drugoga svjetskog rata. Sva ta građa na poseban način osvjetljuje i srpsko protivljenje usvajanju rezolucije o genocidu na jednom drugom mjestu i u 'drukčijem' vremenu, u Srebrenici (BiH) 1995.
Pod konac svibnja 2024. usvojena je Rezolucija Opće skupštine UN-a kojom se traži proglašenje 11. srpnja Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. U javnost su tako, skoro istodobno dolazile važne vijesti o Srebrenici i o logoru u Jasenovcu. Naoko, to su nepovezane vijesti, ali jedan njihov dio dodiruje isto pitanje - broj žrtava. U vezi s Jasenovcem, nakon mnogih pitanja bez odgovora, otvoreno je i ono fundamentalno: zašto se na mrežnim stranicama JUSP-a objavljuju krivotvorene informacije o razlozima osnutka tamošnjega logora u Drugom svjetskom ratu? Informacije o zlodjelima u Srebrenici temelje se i na sudski utvrđenim činjenicama. Još uvijek ne znamo na čemu se temelje 'informacije' o umorenim zatočenicima u Jasenovcu. Dakle, za srpsku stranu, sporna je i neprihvatljiva Deklaracija o dokazanim zlodjelima, a prihvatljive su im optužbe i 'nesporna zlodjela' za koja nema relevantnih dokaza u logoru Jasenovac.
Hrvati i genocidnost
Dok dio hrvatske javnosti s odobravanjem gleda na znanstvena istraživanja logora u Jasenovca i važne spoznaje do kojih se došlo, što je uvjetovalo nemir među ljudima na čelu ustanove koja skrbi o Spomen-području Jasenovac, dotle projugoslavenska i prokomunistička struja među povjesničarima u Hrvatskoj, sve to pokušava minorizirati i prikazati u drugom svjetlu, kako bi se zadržao četničko-komunistički prikaz logora u Jasenovcu. Čak odbacuju i razloge koje je jasenovacnaveo dosadašnji prvi čovjek te ustanove u svojoj ostavci. Kažu da nije stvar u lažima na mrežnim stranicama JUSP-a, nego je ostavka posljedicom 'općega stanja u društvu'.
Doista, moglo bi i biti tako: pozitivno je 'opće stanje' i opće raspoloženje u Hrvatskoj, usmjereno prema znanstvenim uvidima, istraživanjima i dokazima o stvarnim prilikama u logoru Jasenovac za vrijeme Drugoga svjetskog rata, umjesto nametnutih, dokazano iskrivljenih i neistinitih prikaza velikosrpske i komunističke propagande. O otporu takvu pristupu i uporabi logora Jasenovac u protuhrvatske svrhe, proglašavanje Hrvata genocidnim narodom i mnogim drugim neistinama, godinama oblikovanim u laboratorijima osvajačke velikosrpske politike, dade se više saznati iz odnosa srpske državne politike prema najnovijim odlukama Opće skupštine UN-a.
Tek kad se vidi kako se Srbija odnosila prema Rezoluciji o Srebrenici postaje razumljivije zašto se i kako slagao mit o izmišljenih milijun, ili nekoliko stotina tisuća žrtava u Jasenovcu. Kad Hrvate proglase 'genocidnim' narodom, onda postaje 'razgovjetnije' zašto je Vukovar izgledao onako kako je izgledao 1991. Samo što ni Vukovar, ni Škabrnja, ni Dubrovnik, ni Zagreb, nisu bili dovoljni za ono što su osvajači htjeli.
Znanstvena istraživanja i dokazi
Srbija se žestoko protivila usvajanju rezolucije o Srebrenici, vodila veliku diplomatsku ofenzivu i - nije uspjela. 'Ofenziva' za proglašenje Jasenovca mjestom 'genocida' bila je dugotrajna i u 'onom vremenu' - uspješna. Ona je bila i osveta, kazna za 'djelo' odbacivanja Jugoslavije. Htjeli su pokazati da onaj tko ubije 'milion i više od miliona' ljudi u jednom logoru, taj zaslužuje, ono što su Hrvati doživjeli od 1945. do 1995.
Vraćamo se prinosima povjesničara dr. Vladimira Geigera razobličavanju laži o logoru Jasenovac. Najprije naglašavamo kako pitanje znanstvenoga provjeravanja svih dokaza, i tužitelja i obrane, uzimamo ključnim u potrazi za istinom. S jedne je strane optuživanje Hrvatske za Jasenovac na temelju nepouzdane građe, a s druge protivljenje te iste politike usvajanju deklaracije o dokumentiranom ratnom zločinu velikih razmjera, u kojoj se Srbija niti ne spominje, iako su njezini ljudi u Srebrenici 1995. bili izravni akteri u počinjenju zločina. U vrijeme rasprava o spomenutoj rezoluciji o Srebrenici, u javnosti su se, dakle, pojavile i dvije važne, međusobno povezane vijesti o Jasenovcu. Jedna govori o istraživanjima i zaključcima povjesničara dr. Vladimira Geigera, a druga o ostavci čelnoga čovjeka Spomen- područja Jasenovac, koja je posljedicom spomenutoga znanstvenog istraživanja.
Otkud sintagma 'konačno rješenje'?
Dr. V. Geiger dokazuje da su neutemeljene tvrdnje objavljene na mrežnim stranicama Spomen-područja Jasenovac o sadržaju sastanka predstavnika Njemačkoga Reicha i Nezavisne Države Hrvatske (NDH) koji se održao u Poslanstvu Njemačkoga Reicha u Zagrebu 4. lipnja 1941. Na mrežnim stranicama JUSP-a Jasenovac objavljeno je kako je na tom upitniksastanku zaključeno "da se srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore". Izneseno je i to da su nacisti "vlastima NDH odobrili već ranije poduzete mjere za konačno rješenje srpskog pitanja u NDH, na način prisilnog preseljenja Srba u Srbiju, masovnog ubijanja na terenu i deportiranja u koncentracijske logore". Tvrde da su se vlasti NDH "na vlastiti zahtjev" priključile planu preseljavanja, "obvezavši se deportirati u Srbiju 30.000 više Srba nego što će prihvatiti Slovenaca iz Trećeg Reicha".
Dr. V. Geiger iznosi da su o spomenutom sastanku, pisali hrvatski, slovenski, bosanskohercegovački i srpski povjesničari, ali ni jedan od njih u svojim historiografskim radovima ne spominje da je na njemu zaključeno ili pak razmatrano "da se srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore". U tim se radovima uopće ne spominje da su nacisti vlastima NDH odobrili "već ranije poduzete mjere za konačno rješenje srpskoga pitanja u NDH." Zaključuje da historiografski radovi i izvorno arhivsko gradivo pokazuju da su tvrdnje iznesene na mrežnim stranicama Spomen-područja Jasenovac potpuno neutemeljene.
Što hoće CroFacta?
Sve navedeno, piše dr. V. Geiger, potvrđuju i izvorni zapisnik sa sastanka i njegovi ovjereni prijevodi koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Također, poslanik Kasche istu je večer o sastanku opširno brzojavom izvijestio Ministarstvo vanjskih poslova Njemačkoga Reicha u Berlinu, navodeći tko je bio nazočan, o čemu se razgovaralo i što je zaključeno o preseljavanju Slovenaca u NDH i Srba iz NDH u Srbiju. Spornih tvrdnji, objavljenih na mrežnim stranicama JUSP-a Jasenovac, nema ni u tomu brzojavu. Konačno, ne spominje ih ni presuda Vrhovnoga suda Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu od 7. lipnja 1947. ("u krivičnom predmetu protiv opt. Kvaternik Slavka i družine").
Uza sve spomenute netočnosti o odnosu prema Srbima u NDH, uporaba pojma 'konačno rješenje' posebno je uznemirujuća jer takav pojam na sastanku nije niti spomenut, a kamoli da su nacisti vlastima NDH odobrili već prije poduzete mjere (masovno ubijanje, deportiranje u koncentracijske logore) "za konačno rješenje srpskog pitanja u NDH", odnosno da je "dogovoreno konačno rješenje srpskog pitanja u NDH", čime se upućuje na nacističko "konačno rješenje židovskog pitanja". (Dr. V. Geiger, CroFacta, 19. 5. 2024.).
(Na Geigerovo se istraživanje kritički osvrnuo jedan Mesićev savjetnik, ali on ne spominje 'konačno rješenje', niti išta ispravlja, nego samo izražava užasnutost što konačno postoji i CroFacta. "CroFacta se, naime, nije mogla (znala, htjela?) zaustaviti na 'prodavanju roga pod svijeću' navođenjem formulacija kojih u povijesnim dokumentima doista nema (jer riječ je o interpretaciji, možda ne najspretnijom, podataka), ali ih na mrežnim stranicama Spomen-područja Jasenovac ima. /.../ priča s CroFacta i Jasenovcem nije usamljeni incident, nije uopće incident, nego je početak ostvarivanja razrađenog plana 'gospodarenja prošlošću, kako bi se moglo gospodariti budućnošću' ...", T. Jakić, Autograf.hr, 31. 5. 2024.).
Falsificirane informacije
Pred nama su, dakle, danas i znanstveni uvidi koji pokazuju da aktualna uprava Spomen-područja Jasenovac na svojim mrežnim stranicama drži falsificirane informacije o ključnim elementima onodobnih zbivanja u vezi s Logorom. Prije toga, godinama se osporavalo navode o stotinama tisuća žrtava u logoru Jasenovac. I aktualni 'popis žrtava' koji objavljuje sadašnja uprava prolazi znanstvene provjere i osporavanja točnosti upisanih podataka. U srbijanskom jasenovacjavnom prostoru iznose se brojke o žrtvama koje su deset puta veće od onih koje objavljuje JUSP. Ima znakova da je velika uzrujanost u srpskim vodećim političkim strukturama povezana upravo s pokušajima da i ubuduće 'jedino' mjesto 'dokazanoga' genocida ostane Jasenovac, a ne Srebrenica u kojoj 'genocida nije bilo'. A 'dokaz' je to što su četnici, preobučeni u partizane, rekli da je tako, a ne drukčije. Mit o Jasenovcu kao mjestu 'milijunskih' srpskih žrtava gradio se svrhovito, dugo i uporno.
Sve je očitije da je i taj velikosrpski projekt pred rasulom. Srebrenica dolazi na naslovnice medija po cijelom svijetu, iako Rezolucija usvojena u svibnju 2024. ne spominje ni Srbiju ni Srbe. Nije ih ni trebala spominjati, jer svu pozornost treba usmjeriti prema žrtvama. Jedan sveučilišni nastavnik (dr. T. Jakovina) u Zagrebu, na portalu Telegram iznosi ovu tvrdnju: "Pejaković je na kraju odstupio zbog opće atmosfere u društvu". Nije, kako mu se čini, ostavka prvoga čovjeka JUSP-a povezana s prigovorima o netočnim važnim podatcima na mrežnim stranicama te ustanove. Ta prosudba nije baš razumljiva, ali u nekoj bi se interpretaciji mogla prikazati vrijednim znakom. Priželjkujemo veći upliv znanosti u istraživanju ostavštine komunističkoga totalitarizma. Tu prvenstveno mislimo na odnos prema povijesnoj istini i dokazima kojima se potkrjepljuju određene postavke. Čini nam se da je i najnoviji prinos dr. V. Geigera primjer pristupa kakav priželjkujemo: dokazi, činjenice, istraživanja i prosuđivanja neovisna o ideološkim usmjerenjima.
Kolektivna odgovornost Hrvata
U debati o broju srpskih žrtava u Jasenovcu već je trebalo odgovoriti na pitanje o popisima stanovništva u Hrvatskoj prije i poslije Drugoga svjetskoga rata, koji pokazuju da je Srba bilo više poslije rata nego prije rata, a da je Hrvata u Hrvatskoj poslije rata bilo manje nego što ih je u Hrvatskoj živjelo prije rata. "Objavljen je niz knjiga u čije sadržaje i stavove autora ne treba ulaziti, nego u njima pregledati stotine preslika originalnih dokumenata koji se odnose na arhivilogor u Jasenovcu. Bilo bi lako dokazati da su te preslike krivotvorene - ako jesu, no do sad se nitko nije javio da bi i jedna jedina bila lažna. A o zbivanjima u jasenovačkom logoru u vrijeme II. svjetskoga rata ti dokumenti jasno govore da se tamo nisu događala sustavna masovna ubojstva". (dr. M. Marušić).
Srbi najavljuju i novu rezoluciju, ali o ustaškom logoru. "'Srpski svijet' mora biti naš odgovor, mora biti cjelina. Poštujem to što je Dodik rekao za mirno razdruživanje", kazao je krajem svibnja 2024. srbijanski političar, A. Vulin, koji je iskoristio priliku kako bi ponovio ranije Dodikove optužbe o kolektivnoj krivnji svih Hrvata za ustaške zločine. Sve je to povezao s rezolucijom UN-a o Srebrenici, uz tvrdnju kako tamo nije bio genocida, a u Jasenovcu jest. Kaže kako je tragedija što nitko od hrvatskih dužnosnika nije od Srba tražio ispriku za to. Ne dopada mu se ni prijedlog rezolucije o Jasenovcu, o kojoj se raspravlja u Crnoj Gori, na poticaj prosrpskih stranaka. Problem je također što se i u toj rezoluciji o Jasenovcu kaže da ne može biti kolektivne odgovornosti. To je prihvaćanje one Krležine rečenice da su 'dva kamiona ustaša preuzela vlast'. Nije točno. Čitav hrvatski narod nedvosmisleno je podržao Antu Pavelića i ustaše i da su izbori bili 8. svibnja 1945. Pavelić bi pobijedio", zaključio je Vučićev ministar (A. Vulin) (Hina, 31. 5. 2024.).
Četnici na području NDH
Povjesničar H. Klasić, ekspert za revolucionarno djelo i političku filozofiju Mike Špiljka, autor neke nove partizanske serije koju HRT ne želi prikazivati, u razgovoru za dnevni list u Zagrebu iznosi i ove tvrdnje: "Četnici su čak na području NDH bili pod zaštitom ustaša, liječili se u ustaškim bolnicama, obitelji su primale naknadu za poginule u borbama s partizanima, mogli su vojno djelovati i, na kraju balade, izaslanstva četnika Draže Mihailovića dolazila su kod Ante Pavelića u Zagreb na dogovor o zajedničkoj borbi, tražili su i dobili lijekove, ili o sigurnom prolasku kroz Zagreb u bijegu prema Austriji. Već od 1942. godine postoje mnogobrojni dokumenti koje predstavljamo, o otvorenoj suradnji ustaša i četničkih zapovjednika na području NDH." (Jutarnji list, 1. 6. 2024.) Povjesničar H. Klasić u istom razgovoru iznosi i informaciju o suradnji četnika s Nijemcima: "Ima jedna zanimljivost koju spominjemo jer je povijesna činjenica. Winston Churchill je poslao britansku misiju kod Tita jer je već ranije imao podatke da četnici surađuju s Nijemcima."
H. Klasić izgleda nije čuo za neke važne objave Srpske pravoslavne Crkve u Drugom svjetskom ratu. Početkom srpnja 1941. episkop Valerijan predaje njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, da je od, uspostave NDH u travnju, već ubijeno 100.000 Srba. U kolovozu 1941. ta je informacija nadopunjena, brojka je narasla na 180.000 ubijenih Srba, a u rujnu 1941. javljaju o 300.000 pobijenih Srba u NDH. To iznosi SPC. Četnici za to, izgleda, nisu znali, jer u suprotnom ne bi, citirajmo Klasića, "izaslanstva četnika Draže Mihailovića dolazila (su) kod Ante Pavelića u Zagreb na dogovor o zajedničkoj borbi". SPC iznosi tvrdnje o pobijenim svim Srbima u pojedinim kotarevima. Međutim, popis stanovništva iz 1948. pokazuje da u tim kotarevima živi veliki broj Srba. SPC iznosi da su Hrvati u kotaru Lapac istrijebili Srbe, a istina je da su Srbi gotovo istrijebili Hrvate i, primjerice, uništili veliku župu Boričevac. Ipak, Klasić tvrdi da su četnici "na području NDH bili pod zaštitom ustaša", a ustaše su već, kako SPC tvrdi, pobili stotine tisuća Srba.
Srbijanska zastava u vijećnici UN-a
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je, poslije sjednice Opće skupštine UN, da je dvije trećine stanovnika zemaljske kugle bilo na strani Srbije i zahvalio svim zemljama koje su glasovale protiv, ili bile uzdržane na glasovanju o rezoluciji o Srebrenici. Tako je, naime, on razumio odluku Opće skupštine UN-a o obilježavanju genocida u Srebrenici. Vučić je govorio i o 'konfliktu' zbog toga što se, za vrijeme zasjedanja Skupštine, ogrnuo srpskom zastavom. Mjerodavne službe Ujedinjenih naroda navode kako nije bilo nikakva konflikta zbog Vučićevog ogrtanja zastavom."Ničega od toga nije bilo. Nije bilo problema tijekom sjednice", potvrdio je Stéphane Dujarric, glasnogovornik generalnog tajnika Ujedinjenih naroda. (Jutarnji, 27. 5. 2024.)
Srbijanski je predsjednik pred predstavnicima medija govorio kako mu je službena osoba u dvorani rekla da se ne omotava zastavom, jer da je to protivno pravilima ponašanja na tom mjestu, a da je on izgovorio neku hrabru, vucicpatriotski rečenicu protivljenja. ("OSIGURANJE TRAŽILO DA VUČIĆ SKINE ZASTAVU! Predsjednik uputio moćne riječi: Nitko na svijetu mi neće uzeti moju zastavu!", naslov je portala 'Srbija danas'.) Službe UN-a su ga, kako vidimo, nakon nekoliko dana demantirale. Nitko od službenih osoba u dvorani nije spominjao omotava
Srpska vojska pod vodstvom ('jugoslavenskoga') generala Ratka Mladića (koji je i za vrijeme ratovanja u Hrvatskoj i BiH bio zaposlenikom Vojske Jugoslavije) 11. 7. 1995. ušla je u Srebrenicu, koja je trebala biti zona pod zaštitom UN-a. U idućih nekoliko dana ubili su najmanje 8 372 ljudi. Kroz više presuda Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je osnovao upravo UN, utvrđeno je da je u Srebrenici počinjen genocid. Kao dokazni materijal u Haagu poslužio je i ratni dnevnik R. Mladića, koji je skrivala njegova supruga. Istražitelji su dnevnik pronašli 2010.
Čelnik bosanskih Srba M. Dodik rekao je da rezolucija o Srebrenici nije dobila većinu u Općoj skupštini "nego je propala" jer 84 glasa za "nisu natpolovična većina". Dodik je ocijenio kako je propala namjera "da se Srbima zalijepi da su genocidan narod". Njegov suborac A.Vučić u UN-u je to dodatno objašnjavao: "... Jedni smo od rijetkih u jugoistočnoj Europi koji smo bili na pravoj strani u Drugom svjetskom ratu", dodao je i istaknuo da će usvajanjem rezolucije podjele u BiH biti sve dublje i dublje." 'Prava strana'!? Srbija je u II. svjetskom ratu imala rasne zakone, progonila Židove i Rome, te vjerno surađivala s nacistima bez ikakva ozbiljnijega otpora nacizmu.
Protektorat nacističke Njemačke
Srbija je od 1941. do 1944. bila protektorat pod okupacijom vojske nacističke Njemačke (Vojna uprava Srbije), a na čelu kvislinške vlasti bili su M. Aćimović (1941.) i M. Nedić (1941.- 1944). Nakon sloma ustanka u Srbiji 1941., Srbija je uglavnom bila pacificirana. Tako je bilo sve do kraja rata kad im je u pomoć došla Crvena armija. Četnici su ostali bez savezničke podrške, pa su ušli 'u potpunu kolaboraciju s Nijemcima na svim razinama u pokušaju da vlast u Srbiji sačuvaju za sebe i spriječe pobjedu komunističkih konkurenata'. Philip J. Cohen tvrdi da je glavnina srpskoga političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva kolaborirala sa silama Osovine. U logor na Banjici, koji je otvoren 5. 7. 1941., dio zatočenika doveo je SS, a dio Srpska državna straža i Specijalna policija. Tako je funkcionirala - 'prava strana'.
Jedan novinar u Zagrebu (J. Pavičić, Jutarnji list, 25. 5. 2024.) ovako piše: "No, za razliku od Srebrenice gdje se žrtve znaju gotovo poimenice, a brojevi ubijenih variraju neznatno, kod Jasenovca brojevi služe kao faktor etno-ideološke hitler nedičdemarkacije..." Tomu dodaje da bi, ako se 'pokrene Rezolucija o Jasenovcu' Hrvatska trebala "jednostavno glasovati za tu rezoluciju". "Trebali bi mirno reći. Da, to se dogodilo. /.../ Jer ta rezolucija - bude li ikad sročena - možda će imati u svom tekstu i nekakve brojeve."
Neki će s tim brojevima biti zadovoljni, a drugi nezadovoljni. Autoru se čini dovoljnim reći 'da to se dogodilo'. Ne čini mu se važnim hoće li se, bez provjerljivih dokaza, tvrditi da je u Jasenovcu bilo, recimo, 1.000 ili 700.000. žrtava. Dovoljno je 'tvrditi', dakle, ponavljati 'utvrđeno' i ostati na putu ...'revolucionarne istine'. Ovdašnjem je novinaru dovoljno reći: "Da, to se dogodilo." U njegovu svijetu se zna tko je bio mjerodavan odgovoriti na pitanje 'što se dogodilo' i koji su 'dokazi' bili dovoljni. Jedni će biti 'zadovoljni, a drugi nezadovoljni'. I - točka. Partija zna, to 'znanje' je 'istina'.
Često je postavljano pitanje o tomu zašto se prikriva ili onemogućuje revizija povijesti o Jasenovcu? "Vjerojatno zato što bi to za sobom povuklo reviziju i svega ostaloga o NDH, što bi dovelo do drukčijeg definiranja njezina mjesta u povijesti. Ali to treba napraviti. Priča o 'strašnom logoru' pomaže i onima koji svoj svjetonazor naslanjaju na one koji su se borili protiv 'zločinačke države' i njezina režima /.../ Čim bi se pojavila želja za samostalnosti hrvatskog naroda odmah bi se pustila priča o Jasenovcu i klanju, što je značilo: mi moramo vladati." (I. Vukić).
Tko 'upravlja' prošlošću u Hrvatskoj?
I. Vukić tvrdi da osim "Židova i male skupine Roma koja se spominje u ljeto 1942., u logoru je među protivnicima države u početku", bilo "200 Srba, nešto Hrvata i muslimana. Ni kasnije, sudeći po prezimenima na autentičnim popisima, nije u logoru bilo više od nekoliko stotina Srba. /.../
Međusobno ratovanje Srba i NDH uglavnom je završilo 1941. Nakon toga status Srba i pravoslavnih se popravlja; osniva se Hrvatska pravoslavna Crkva, u Vladu se imenuje predstavnik pravoslavnih, Savo Besarović iz Sarajeva, s četničkim skupinama po Bosni potpisuje se sporazum o nenapadanju i pokreće zajednička borba protiv partizana." (Igor Vukić, Vijenac, br. 566, 12. 11. 2015.)
Srpski odnos i prema Jasenovcu i prema Srebrenici i prema rezoluciji UN-a o događajima iz srpnja 1995. bit će lakše razumjeti uz riječi 'oca moderne srpske nacije', kako zovu književnika i političara Dobricu Ćosića. "Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno (...) Laž je srpski državni interes (...) Laž je u samom biću Srbina (...) U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina (...) Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž." (D. Ćosić, 'Deobe').
Srpsko razumijevanje 'istine' bilo je utkano u službeni prikaz komunističke Jugoslavije. I u mnogim segmentima života, zadržalo se do dana današnjega. Prema tom 'svjetonazoru' u Srebrenici nema genocida, ali je genocid bio u Jasenovcu. Hrvatska je skupo platila i plaća te 'istine'. Ipak, javna ustanova Spomen-područje Jasenovac nije u Srbiji. O sadržaju tekstova na njezinim mrežnim stranicama, ne bi trebalo odlučivati u Srbiji, nego među istraživačima, znanstvenicima, upućenim ljudima kojima je najviše stalo do - istine, u slobodnoj Hrvatskoj.
