Milorad nameće segregaciju u Hrvatskoj a trebao bi štititi ljudska prava, ne srpska

Detalji
Objavljeno: Ponedjeljak, 08 Srpanj 2024 12:53
fShare
Pin It

Miroljub je u Vojniću natukao oko tri promila do ručka pa pomislio da je ’91. i krenuo autom gaziti ustaše na biciklijadi koju je organizirala udruga veterana 110. karlovačke brigade. Svjedoci kažu da je nešto pijano mrmljao o kockicama i ustašama, ali policija to nije čula pa Miroljub za sad nije prijavljen za zločin iz mržnje. Što bi svakako bio, bez minute dvoumljenja, da nije Miroljub, nego Tomislav ili Ante

i da se nije zaletio u neke bicikliste s kockicama, nego u okupljene pred, recimo, pravoslavnom crkvom ili u sudionike Pridea: nesporno je, naime, da je Miroljub autom napao bicikliste namjerno, bez povoda, i pritom jednu ženu teško ozlijedio.

Inače, Miroljub je dan i pol bio NN, a prezime nema niti sada. Da nije manjinac, u dva sata nakon čina namjernog gaženja biciklista znali bismo sve njegove pretke do stoljeća sedmog. I adresu, i broj mobitela. I bilo bi na desetke kolumni i mišljenja i TV emisija o tome. No, nakon toga je krenulo spašavanje vojnika Miroljuba, pa tako i mediji prenose kako nema dokaza da je to uradio iz nacionalne mržnje, a susjedi kažu, dobar je on, ali budala kad se napije.

Nitko, eto, nema pojma što mu je bilo taj dan. I samo je jedan svjedok čuo da spominje ustaše i kockice, a svi su ga zločesto prenijeli pa sad neki naprečac izvlače zaključke da on mrzi Hrvate, što uopće nije istina. A ni zgažena žena nije čula da je rekao išta o ustašama. Jasno, jer je bila na biciklu, ne u birtiji. Osim toga, Miroljub se otrijeznio pa mu je sad žao. Nije on inače takav. Za sad jedino Domovinski pokret inzistira na tome da je namjerno zalijetanje u ljude iz bilo kojeg razloga terorizam, a medijsko izvješćivanje dobrim dijelom svedeno na traženje opravdanja za Miroljuba pa se pita njegove prijatelje kakav je on inače. A što bi drugo prijatelji i mogli reći o njemu? Ma, duša od čovjeka, dok ga malo ne ponesu cajka i rakija.

SDSS u obrani demokracije

Dok policija premišlja koji bi mogli biti njegovi motivi da ide gaziti neke tamo bicikliste s kockicama, a susjedi ga brane time da on “nije nacionalist, nego pijana seoska budala”, odnosno da nije pravi četnik, nego se samo tako češlja, novi – stari predsjednik Saborskog odbora za ljudska prava, stanoviti Milorad, daje intervjue pa se tako u Večernjaku osvrnuo na “ugrožavanje prava manjina putem antisrpske politike koju vode ekstremisti”, a što, kaže, ugrožava temelje hrvatske demokracije. Koju on onda mora spašavati, kao novoizabrani predsjednik Odbora za ljudska prava. Što je, tvrdi, mjesto koje po ustaljenom običaju u Hrvatskoj pripada manjinama, naročito jednoj manjini, a bolje da umre selo nego običaji.

U poduljem intervjuu, Milorad se obrušio na Domovinski pokret, rekavši da “antisrpska politika koju je Domovinski pokret vodio, ali ne samo on nego i neke druge desno-konzervativne stranke, ugrožava same temelje hrvatske demokracije”, za pogoršanje odnosa Srbije i Hrvatske okrivio je EU, a na pitanje zašto sebe poistovjećuje sa srpskom manjinom u Hrvatskoj, odgovara da to pokazuje “nerazumijevanja prava pripadnika nacionalnih manjina na predstavljanje putem vlastitih organizacija”, koje on naravno kontrolira. Sve redom.

A što se ugrožavanja hrvatske demokracije tiče, da je po Miloradu vjerojatno ne bi bilo ni Hrvatske ni demokracije. Bila bi Juga i socijalizam. I možda i neka srpska krajina. Inače, demokracija je, u dvije riječi, vladavina većine. Ne manjine, pa je manjine nemaju što niti spašavati. Doduše, danas je u svijetu moderno spašavati demokraciju od većinske volje birača, kako vidimo u Francuskoj, pa i kolijevci moderne demokracije, SAD-u.

“Nije lako voditi danas progresivnu politiku u Hrvatskoj”, žali se on. Ne znam samo otkud bi to mogao znati. Jer politika koju on vodi se ne može ni uz najbolju volju okarakterizirati kao progresivna: on je Srbin i vodi politiku srbovanja, što je nacionalistička, a ne progresivna politika. Ne kažem da je to samo po sebi nešto loše, no onda treba odbaciti licemjerje i otvoreno reći kakve su stvarno njegove političke pozicije.

Pravi problem je Milorad

Dakle, nije Miroljub ovdje problem, ako gledate širu sliku. Problem je Milorad, koji bi trebao štititi ljudska prava u Hrvatskoj, a ne srpska prava. Trebao bi se više brinuti o pravima pregažene žene, nego o pravima onoga tko ju je pregazio. Reagirati onako kako bi reagirao da je neki pijani ujkan zgazio Srpkinju jer je Srpkinja. No, ako itko nameće segregaciju u Hrvatskoj, to nije Domovinski pokret, nego Milorad Pupovac.

Očekivao sam da se, po običaju, neće niti oglasiti jer je uvijek upravo onoliko nečujan i tih kad se radi o međunacionalnim incidentima koje su izazvali Srbi koliko je glasan kad se radi o osudi onih s druge strane ili grafita s nepoćudnim slovima. Ali, na kraju se ipak oglasio jer su mu postavili pitanje. Ali ne samo da nije bez fige u džepu osudio čin koji je rezultirao teško ozlijeđenom ženom, i to bar jednakom žestinom kojom je osudio bacanje dvije girice i četvrtine limuna na sebe, što je smjesta proglasio terorizmom i izjavio da je napadnut samo zato što je Srbin – iako je ispalo da ga je “terorist” gađao giricama jer mu se upucavao curi, a nije ni znao da je Srbin – nego je rekao da “motive policija tek treba utvrditi” i izrazio nadu da „nitko od toga neće raditi što ne treba, a to je kolektivizirati krivicu, ljude koji tamo žive u miru nazivati ostacima poraženih snaga“. Nemojmo kolektivizirati krivicu, kaže Milorad, a onda kolektivno osudi cijelu jednu političku opciju i sve koji za nju glasaju.

Za njega, namjerno gaženje automobilom biciklista i biciklistica s hrvatskim dresom je “incident”, i to čak bez onog “međunacionalni”, dok je “Za dom” opasni ekstremizam. A taj ekstremizam koji ugrožava samu državu utjelovljen je ponajviše u Domovinskom pokretu, ali ne i u “srpskom svetu” s kojim koketira. Kako drukčije protumačiti sljedeću izjavu: “Hrvatska i Srbija politički su se udaljile. Udaljuju se na uzajamnu štetu i udaljuju se na štetu političke stabilizacije prilika na jugoistoku Europe. Znatnu odgovornost za to snosi Europska unija i drugi važni čimbenici koji u ovim geopolitički opasnim i riskantnim vremenima nisu pronašli adekvatan način kako bi ove dvije zemlje i druge zemlje jugoistoka Europe približili jednu drugoj, jedne drugima, na temelju europskih vrijednosti i izgledne europske perspektive”.

Milorad, naravno, izmišlja jer se nisu udaljile Hrvatska i Srbija, nego se Srbija udaljila od zapadnog, koliko-toliko civiliziranog svijeta i potonula natrag tamo gdje je bila za Miloševića. I za to nije kriva Europska unija ni Hrvatska, koja je i predugo tolerirala ponašanje Srbije, nego Aleksandar Vučić i oni koji su njime opijeni i gutaju njegovu petparačku propagandu uperenu prema ljudima nižeg kvocijenta inteligencije. Europske vrijednosti? Na stranu što su neke od njih vrlo sporne, Srbija nije usvojila ni one nesporne. Izgledna europska perspektiva, kakva izgledna europska perspektiva? Mi smo odavno u EU-u, a od nedavno i u Schengenu, a europska perspektiva Srbije nije nimalo izgledna, ne prije 2040. godine. Ne jer je EU ne želi, nego jer nije spremna prilagoditi se zahtjevima koji su za nju isti kao i za sve ostale.

Dežurni čuvari Jasenovca

To potvrđuje i činjenica da je u govoru na slobodnu temu u Saboru Milorad s Miroljuba brzo prešao na temu Vučićeve kvazirezolucije o Jasenovcu u izvedbi njegovih marioneta u Crnoj Gori. “Nijedna rezolucija (kao predstavnicima Srba) nije nam po mjeri ni po srcu”, kaže diplomatski Milorad, ali brzo dodaje da o tome nemaju pravo govoriti oni koji u Saboru izvikuju “ZDS”. No svi znamo zašto takva rezolucija crnogorskog parlamenta uopće postoji – kao odgovor na rezoluciju UN-a o Srebrenici, donesenu upravo zato što Srbija sustavno negira genocid i ratne zločine.

U svibnju sam pisao o mogućnosti takve rezolucije i naveo da bi bila besmislena jer u Hrvatskoj vlasti ne negiraju Jasenovac, kao što srpske vlasti negiraju Srebrenicu. Postoji i Muzej holokausta, obilježava se i Dan proboja iz Jasenovca, dok je nezamislivo da bi u Srbiji postojao Muzej srebreničkih žrtava. Usto, postoje i dvije rezolucije UN-a o nacističkim logorima, donesene nakon što je Iran organizirao međunarodnu konferenciju u svrhu negiranja holokausta.

No ona je ipak donesena u Crnoj gori, na zahtjev “drugog oka u glavi”, a prošla je samo za jedan glas. Sporni su motivi, ne ono što u njoj piše. Naime, niti Hrvatska niti EU ne dovode u pitanje zločine koje je u Jasenovcu počinila NDH pa je očito svrha donošenja rezolucije skidanje odgovornosti sa sebe za zločine iz devedesetih, odnosno traženje ravnoteže krivnje za Miloševićeve osvajačke pohode. Eto, mi smo malo klali, palili i pljačkali po Bosni i Hrvatskoj, ali vi ste imali Jasenovac pa nas nemate pravo ni za što optuživati! Imamo, naravno. Jasenovac je, na što “hrvatski ekstremni desničari” odavno upozoravaju, odavno sveden na instrument za pravdanje srpskih teritorijalnih prisezanja prema Hrvatskoj. No do prije nekoliko godina ljevica bi poludjela kad biste to rekli. Sad im je tek došlo u glavu da pijetet spram žrtava Srbiji nikad nije bio u prvom planu, nego upiranje prstom u RH kao nasljednicu “ustaške i genocidne NDH”, što ona nije, ali zato Srbija i te kako jest nasljednica nacionalsocijalističke Miloševićeve krnje Jugoslavije i genocidne JNA. A to se ovakvim rezolucijama želi prikriti. Jedina rezolucija koju Crna Gora treba donijeti je ona koja osuđuje logore na teritoriju zajedničke države sa Srbijom devedesetih i napade na Dubrovnik.

Trenutak koji je odabran za izglasavanje rezolucije, način na koji je uvrštena na dnevni red i izglasana te retorika koja je upotrijebljena tijekom rasprave dokaz su da se radi o politizaciji koja će itekako imati utjecaj na odnose Crne Gore s Hrvatskom, ali prije svega s EU-om. Charles Michel otkazao je zakazani posjet Crnoj Gori, a iz nacrta zaključaka sa summita EU-a izbačena je izjava o napretku Crne Gore u pristupnom procesu.

A to i jest bio Vučićev cilj – sabotirati približavanje Crne Gore EU-u i Hrvatskoj i uvući je u srpsko-ruski polusvet. Hrvatska je prilično žestoko reagirala na tu rezoluciju, to i jest bio Vučićev cilj. No cilj Hrvatske treba biti drugi – ne ići u sukob s Crnom Gorom, nego pokrenuti diplomatsku ofenzivu kako bi se ojačale proeuropske snage u toj državi, oslabile pročetničke i prosrpske, i kako bi se što više ubrzao ulazak Crne Gore u EU. Prijetnje Hrvatske blokadom pristupnih pregovora su upravo ono što Vučić želi postići – Crna Gora u EU-u njegova je noćna mora. Ako je ikom u interesu da Crna Gora što prije uđe u EU, to je Hrvatska. Tada bi bila izvan dohvata Putina i Vučića. Ovako, ona je kolateralna žrtva koju guraju u sukob s Hrvatskom, od čega koristi mogu imati samo oni.

Marcel  Holjevac/7dnevno