U cijeloj Europi jedino još ekstremna desnica budi nadu
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 24 Srpanj 2024 18:11
Ako ovih dana u ruke uzmemo novine ili protutnjimo naslovnicama mainstream portala u Hrvatskoj, zasigurno ćemo se susresti sa sintagmom ekstremna desnica ili krajnja, radikalna desnica…, kako vam drago. Epiteta kojima časte svoje neistomišljenike mnogo je, a svima je zajedničko da su izišli iz iste kuhinje, a cilj im je difamiranje i etiketiranje protivnika.
Radikalna je desnica zapravo misaoni konstrukt pripadnika lijevih i anarho-liberalnih ideologija koji se tijekom povijesti, doduše i danas, nisu libili posegnuti za radikalnim, ekstremnim metodama. Na to je relativno nedavno u svome izvješću o političkome nasilju upozorio lord Walney, zastupnik u britanskome parlamentu
Iako o fenomenu tzv. ekstremne desnice na europskome političkome nebu slušamo već dulje, izbori za Europski parlament prošloga mjeseca pozicionirali su ovu temu kao prioritetnu boljku svih vodećih mainstream portala, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim europskim državama.
Značajan uspjeh desnih političkih opcija na nedavnim europarlamentarnim izborima, kao i rast Marine Le Pen i njezine Stranke Nacionalnoga okupljanja (RN) na parlamentarnim izborima u Francuskoj doveli su do pravoga političkoga potresa na europskome tlu.
Skretanje Europe udesno
Zabrinuti su svi. Od političkih lidera kojima nikako ne odgovara ovakav razvoj situacije i skretanje Europe udesno, raznih progresivoida koji drhte zbog ljudskih prava koja će se naći na udaru desničarskih vampira pa sve do čelnih ljudi pojedinih institucija koji mudro šute samo onda kada stvari idu u smjeru koji je u skladu s njihovim svjetonazorom.
Tako ovih dana čitamo izjavu Visokoga povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava, Austrijanca Volkera Turka, koji je pozvao na oprez zbog nedavnoga političkog trijumfa tzv. ekstremne desnice. On je, između ostaloga, izjavio: „Moramo biti vrlo oprezni jer nam povijest svima, a posebno nama u Europi govori da je obezvređivanje i omalovažavanje drugih ljudi najava onoga što slijedi. Zvono je to na uzbunu na koje moramo zazvoniti“. Turk je, naime, veliki borac za zaštitu migranata i njihovih prava, a krajnje desne opcije optužuje da se temelje na stigmatiziranju i difamiranju migrantiimigranata i tražitelja azila. Zaštita života nerođenih, ali i bolesnih ljudi nije sfera Turkova interesa. To nisu ljudska prava.
Upravo je pitanje migracija jedno od onih na kojemu se lome koplja trenutne europske politike. Etiketu ekstremnoga desničara tako možete zaraditi ako pokažete minimum kritičkoga stava spram pitanja migracije, a ako se drznete progovoriti o zamjeni stanovništva i staviti brojke na stol, tada vam ne gine etiketa ksenofoba i šovinista. U onome trenutku kada matematika svojom egzaktnošću počne razotkrivati poražavajuće europske trendove, tada ona postaje ekstremnom, da ne velim, fašističkom znanošću.
Osim pitanja migracija, koje se nalaze u fokusu krajnjih desnih opcija, njihov je veliki crimen što se bave i ostalim, za današnje vrijeme, fundamentalnim temama kao što su zaštita života nerođenoga djeteta, genderizam i zelene politike. Veliki je kamen spoticanja i pitanje uređenja Europske unije i sveprisutni rascjep između suverenističkih i globalističkih opcija.
Desnica je, kako znamo, uvijek bila sklona ideji nacionalne i suverene države i to je bila jedna polaznih distinkcija spram ljevice. Međutim, vremenom je došlo do brisanja mnogih bitnih razlika između desnice i ljevice pa je tako i velik broj pripadnika desnoga političkoga spektra prigrlio globalističku retoriku. Ne trebamo tražiti bolji primjer od Hrvatske.
U krajnje simplificiranoj formi bismo mogli reći da je ono što se danas naziva ekstremnom desnicom zapravo ono što bi desnica u svojoj izvornoj ideji i trebala biti i zastupati. To su, kako sam već navela, ideja nacionalne države, tradicionalne vrijednosti, zaštita braka i obitelji, kao i zaštita nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Naravno da i u takvim opcijama, kao i u svim drugim skupinama, postoje ekstremni pojedinci, no oni se nalaze na marginama. Problem nastaje u onome trenutku kada cijela opcija počne zagovarati i zastupati sulude programe.
Desnica ili povratak zdravome razumu
S druge strane, ljevica je ostala vjerna nekim svojim izvornim ciljevima kao što su ukidanje države i nacije. No u svojim eu parlamentje progresivnim idejama zaštite ljudskih i građanskih prava otišla u ono za što optužuje desnicu - u krajnost. Fokus njezinoga interesa danas više nisu radnici, već sve vrste ugnjetavanih manjina čije vrijednosti i svjetonazor nasilno žele nametnuti svima drugima. U tim se nastojanjima na udaru našao zdravi razum, a svi oni koje se usude iznijeti suprotno mišljenje nazvani su ekstremnim desničarima. I tako je nastala ta slavna sintagma.
Zapravo, ovdje je na djelu čista projekcija jer se vlastiti radikalni modus operandi pripisuje drugim skupinama, u ovome slučaju protivnicima. Iliti, po narodski, svaki ludi po sebi sudi. Uostalom, dovoljno je pogledati zagrebački Jelačićev trg na prvu subotu u mjesecu da bi se zaključilo tko su ekstremisti.
Uspjeh desnih političkih opcija na europarlamentarnim izborima i jačanje desnice u mnogim europskim državama, poglavito u Francuskoj i Njemačkoj, izravnom je posljedicom provedbe lijevo-liberalnih politika čiji se ciljevi i metode ostvarivanja tih ciljeva protive zdravom razumu. Pritisnuti trenutnim vrlo ozbiljnim i opasnim svjetskim okolnostima, ljudi sve više uviđaju besmislenost i opasnost tih suludih politika koje u konačnici dovode do društvenoga rasapa i gubitka individualnoga i nacionalnoga identiteta.
Tako je francuski ljevičarski dnevnik Le Monde iznio podatke istraživanja koji dokazuju da veliki dio društva ne nalazi svoje mjesto u stvarnosti suvremene Francuske, a mnogi ispitanici izjavljuju da se u zemlji „ne osjećaju kao kod kuće“.
Le Monde je, isto tako, iznio tezu da je to rezultat straha od promjena koje se događaju u Francuskoj. Mnogi se ljudi boje da će izgubiti sve što su znali i cijenili u svojoj zemlji. Takva zabrinutost i strah – kako pokazuju istraživanja marine le penraspoloženja među građanima – svakako pridonosi povećanju podrške desničarskom Nacionalnom skupu, odnosno stranci Marine Le Pen.
Voditelj odjela za javno mnijenje anketara IFOP Jerome Fourquet smatra kako je upravo slogan političara Nacionalnog okupljanja „Mi smo kod kuće“ taj koji biračima daje nadu da će se ova stranka pozabaviti pitanjima koja su im najvažnija.
Ta se pitanja zasigurno ne odnose na sulude wokeističke ideje, već na ključna identitetska pitanja francuske države, ali i Europe u cjelini. U trenutnim međunarodnim zbivanjima situacija je vrlo ozbiljna i kod ljudi se budi svijest o važnosti vlastitoga nacionalnoga identiteta te zaštiti države i tradicionalnih vrijednosti na kojima je stasao Stari kontinent. U takvim okolnostima zamjenice kojima će se netko oslovljavati ili hoće li se tko ujutro osjećati mačkom, a popodne psom, postaju u potpunosti nebitnima. U mnogim situacijama ozbiljne okolnosti zahtijevaju povratak zdravom razumu i izvornim vrijednostima, a upravo se u jednoj takvoj situaciji nalazimo i danas.
Barbara Dijanović
