Veličanstvena tehnika izopačenosti
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 01 Kolovoz 2024 16:05
Mnogi su se već oglasili o duhovnoj ostavštini svečanoga Otvorenja olimpijskih igara u Parizu. Na raznim medijskim otvorenim stranicama zgražaju se ljudi raznih zanimanja i obrazovanja ogorčeni neskrivenim ponižavanjem ne samo vjere, ponajprije kršćanstva, nego i običnoga ljudskoga razuma. To nije bilo otvorenje u počast sportašima, nego uvrjeda sportaša koji se još uvijek dijele na muške i ženske.
U danima koji su prethodili ovom velikom spektaklu čekali smo radosno posjet Parizu putem TV prijenosa, posjet Parizu koji je bio uvijek Pariz naših snova. Veličanstvena francuska kultura izrasla je na temeljima kršćanstva, prvenstveno katolicizma, a brojni hodočasnici duha koji su iz našijeh krajeva hodočastili u Pariz i Francusku, imali su na umu onaj eterični i fluidni dašak ljepote i duhovnosti što čeka putnika u brojnim muzejima, spomenicima, ustanovama visokoga dometa znanosti, o čemu je slutio čak i jedan Hitler koji je na silu ušao u ovaj grad da ga obeščasti i podloži svom primitivnom nagonu i doktrini. Ali kako ukrotiti nešto tako transcendentalno, drevno i elitističko, oružjem? Ne. Pariz je okupatora dočekao zatvorenih prozora i vrata, pustih ulica. Tada je još imao duhovnu snagu.
Čak i u njegovo vrijeme Pariz je imao snagu i ljepotu bez obzira što ga je pritiskala čizma jednoumlja nacističkih gospodara. Nekada možda prva prijestolnica europskoga duha, kojoj su hrlili nebrojeni umovi svijeta, obilovala je veličanstvenim uspomenama svoje povijesti među kojima su sigurno stotine crkvi, spomenimo najpoznatiju Notre Dame; Francuska je privlačila sveukupnim znanstvenim i umjetničkim blagom kojega je akumulirala kroz duga stoljeća: od književnosti, slikarstva, glazbe, plesa, znanosti, ne na kraju. U Pariz se stizalo pun čežnje, odlazilo pun divljenja. Trubač sa Seine naš Matoš, mnogi prije Vanište i Botterija, a i oni poslije njih koji budu hodočastili u Pariz, mislit će onako kako se uvijek mislilo: na izvoru ćemo se napojiti i osnažiti, oplemeniti i spoznati veličanstvene granice i mogućnosti.
Rugalice onima koji posjećuju muzeje i dive se Mona Lizi sada su 2024. bile sazrele do mjere, da se ta ikona i kanon ljepote može konačno razbiti i samo kao predmet na podu povlačiti u redateljskoj viziji ovoga Otvorenja. monalisa OITo što je netko jednom ukrao Mona Lizu i nikako ju nije bacao i povlačio kao bezvrjedni predmet, stavlja ovaj slučaj u podvale scenarija Otvorenja koji se tim događajem koristi u obrnute svrhe. Podvalu koja nije jedina.
Samo jedna odrezana ženska glava koja govori poput Bafometa, viseći onako mrtva u vlastitim rukama, glava je koja reprezentira u ovom Otvorenju više od tisuću godina francuskoga kraljevstva. Marija Antoaneta ovim scenaristima je signum svega povijesnoga, a sigurni smo da je bilo i drugih značajnih ljudi i događaja koji bi mogli predstavljati i slavu i tragiku. Što je s junakinjom Jeanne d'Arc? Slavila se stotinama godina kao francuska junakinja, spasiteljica od engleskih osvajača, koju su i njeni i Englezi za nagradu predali na lomaču. O njoj su napisana brojna djela, snimljeni filmovi. Nema više? njenoga blagdana cijele države što je druge nedjelje u svibnju oblačio mlade djevojke u bijele jahačice koje promiču pred zadivljenim gledateljima. Vidjeli smo u Otvorenju jednu jahačicu, na limenom konju u oklopu srednjovjekovnoga viteza i pomislili da je to možda sjećanje na Ivanu Orleansku. Ali ne, bio je to samo tehnički briljantno izveden prikaz jahanja na vodi, nalik na apokaliptičnu sliku Albrechta Dürera Četiri jahača apokalipse. Da je jahačica nosila francusku zastavu i znamenje izdane Ivane, bila bi naglašena sudbina mnogih žena i djevojaka kroz dugu povijest nepravdi. Ali Ivanin lik nije više inkluzivan.
Čekali smo da između deset najpoznatijih žena koje su izronile iz posude bude svakako najpoznatija među njima: Maria Curie Sklodowska. Kemičarka, fizičarka, dobitnica Nobelove nagrade dva puta: 1903. i 1911. Prva žena koja je ušla u Academie de medicine. Njoj na ovom Otvorenju nije bilo mjesto. Pojavile su se iz posude neke feministice o kojima ne znamo puno, a uvjerenja smo da je sama Curie učinila više za položaj žena od svih suvremenih i onovremenih profesionalnih feministica.
Otvorenje je bilo u ozračju opskurnosti i lascivnosti. Trio – djevojka i dva muškarca – trčkaraju preko poznatih ustanova i knjižnica i nude se: crnac i bijelac, ona bijela i stalno čekaju da se za njima zatvore vrata jer… Tako se podsjećamo na pjevačicu Madonnu koja je objavila album s istovrsnom slikom: ona između crnca i bijelca, a dijete leži pred njima. Slatki život u malom čoporu.OI woke2 I sve nekako tako umnoženo novim idejama trans amo i trans tamo. Ne znamo sva moguća obličja tih ljudina što su se kidali kao sumanuti plesači na onoj splavi, ne znamo kojega je roda i poroda onaj Dioniz koji je gol osvanuo na pladnju punom voća i druge spize, jer u prvi mah smo pomislili da je to asocijacija na lik iz bogate francuske književnosti koji se zove Gargantua! Ali naše je znanje preusko, kad smo bolje pogledali - ni Gargantua ni Pantagruel, nego debeli striček bez gaća.
Ono što je najviše uzrujalo gledatelje Otvorenja diljem ne samo ove konzervativne Hrvatske, nego i svijeta, bila je rugalica Posljednjoj večeri. Jadni Leonardo dva se puta morao okretati u grobu. Umjesto Isusa Krista koji prolazi posljednje trenutke svoga ljudskoga života, kao i mnogi ljudi prije i poslije njega, vidjeli smo u uprizorenju pretile nakaze i njima prilagođene spodobe koje imitiraju tu sliku Leonardovu iz Milana, koju su stoljeća i sama zidna vlaga osudile na propast. To je scenaristima za Otvorenje poslužilo kao rugalica, sprdnja, Kristova Posljednja večera pretvorena u vještičji sabat, to migoljenje tijela obojenih u iskričave kolure, koji naglašavaju njihovu ljigavu masu i gibanje. Spoj opskurnoga i lascivnoga. Prostačkoga i primitivnoga. A dok traje uvrjedljiva scena, naši komentatori se dive kako je to INKLUZIVNO!
U nekom trenutku ponadali smo se da će kamera ulazeći u Louvre i trčeći pokraj Nike sa Samotrake, možda najljepšega kipa antike, zastati i podariti niz veličanstvenih skulptura. Ali ne: javlja se slika: Eugene Delacroix - Sloboda vodi narod i osipa se pred nama u pojedine likove. To je svakako tehnički imaginativno, daje dojam akcije i podsjeća da je Francuska imala četiri revolucije u stotinjak godina. I to je bilo uglavnom sve od francuskoga slikarstva. (Sliku nije nitko od naših komentatora prepoznao!)
Ono najbolje u Otvorenju bile su glazbene točke Habanere, Himne ljubavi i Francuske himne. Neiskvarene interpretacijom, sjajno izvedene s puno dara i žara ostaju kao trag nekadašnje blistave kulture koju su scenaristi nastojali zgaziti nakaznim likovima što tutnje po estradnoj pisti. Te glazbene točke ublažile su onaj opći dojam koji ostaje nakon gledanja Otvorenja: sablasna nazočnost deformiranih likova i odsustvo grandiozne francuske kulture.
